Poraz

2
1761

Vučić nije imao nikakve šanse protiv samoga sebe. Naprosto je morao da bude poražen od nadmoćnog protivnika. Isto se može reći i ovako: Vučić nije imao nikakve šanse sa samim sobom. Dok je on takav kakav je – svemoćan, trpeće samo poraze. A sa njim – i Srbija.

Nije tu reč o apsurdu, o logički nemogućem izvodu. Stvar je u lako objašnjivom paradoksu. Na taj paradoks je, pre dve decenije, jednim drugim povodom ukazao Srđa Popović. On je tada pisao o Slobodanu Miloševiću, u eseju pod rečitim naslovom – „Nemotivisano zlo“.

Sintagmu nemotivisano zlo, Popović je pak pozajmio od Coleridgea i doveo ju je u vezu sa tumačenjem lika Iaga iz Shakespeareove tragedije „Otelo“ jednog drugog pesnika, W.H. Audena. Auden o Iagu: „Ovaj zlikovac najveće zadovoljstvo nalazi u nanošenju patnje drugima ili u nasilnom nametanju svoje volje.“

Popovićeva poenta bila je jednostavna: ako se Miloševićeva politika želi videti iz racionalnog ugla, onda za nju nema objašnjenja. Ako se pak na nju baci svetlo „nemotivisanog zla“, stvari dolaze na svoje mesto. „Analiza ovog fiktivnog lika, napisana pre 50 godina kao predavanje za studente književnosti, bolje definiše Miloševićeve postupke, ličnost i motive od stotine strana koje su o njemu ispisali novinari, diplomati i politički analitičari“, kaže Popović.

Sa sticanjem moći raste i destruktivan potencijal takvih ljudi. Sa neograničenom moći za „nasilno nametanje svoje volje“ – poraz je neizbežan.

Dobro, sasvim je moguće da grešim, da sam preterao. Ali, kako racionalno objasniti sledeće Vučićeve reči: „Moja politika u vezi sa Kosovom doživela je poraz“? Koja je to politika? Vučić: „Ta moja politika da Srbija dosta toga sačuva na Kosovu je doživela poraz. Srbi vole da izgube sve. Više vole da plaču nad nečim što ostane daleko nego da imaju nešto u rukama“. Pobedila je dakle „Srbija plakanja, a ne Srbija koja pobeđuje“ – zaključiće Vučić. A onda će i poimence pobrojati rasplakanu Srbiju: „Sonja Biserko, Sava Janjić i Rada Trajković i oni koji su tobože najveći nacionalisti“.

Da Vas podsetimo:  Srbski ili srpski jezik?

Hajde da pokušamo da ovo racionalno protumačimo. Srbija ima parlament i vladu. U ta dva tela kreira se domaća politika, donose se odluke i realizuju. Ko ima većinu u parlamentu za utvrđivanje politike i donošenje odluka? Koalicija sa Vučićem na čelu. Čija je vlada koja parlamentu predlaže politike i traži odobrenje za njih? Vučićeva, naravno.

Kakve veze sa parlamentom i vladom imaju Sonja Biserko, Sava Janjić i Rada Trajković? Nikakve, naravno. Da li su njih troje članovi srpske vlade? I to znamo – nisu. Dakle, na koji su način njih troje mogli da poraze politiku iza koje brojčano ubedljivo stoje parlament i vlada?

Možda je Vučić mislio na javno mnjenje. Argument – istina, nategnut do pucanja – mogao bi da glasi: Sonja Biserko, Sava Janjić i Rada Trajković su jakom kampanjom u medijima uspeli da uvere žitelje Srbije da je Vučićeva politika u vezi sa Kosovom loša i tako je poraze.

Ali, zar svi dosadašnji izbori ne pokazuju da Vučić uživa neograničeno poverenje većine žitelja Srbije. I zar nas Vučić ne ubeđuje svaki dan iznova da je i dalje tako, i da nikakvi Sonja Biserko, Sava Janjić i Rada Trajković ne mogu da ga ugroze na bilo kakvim izborima – od izbora za mesnu zajednicu naviše. Zar i nedavni izbori u Majdanpeku nisu pokazali brojčanu dominaciju pristalica Vučića u biračkom telu Srbije?

Da rezimiramo: u parlamentu, u vladi, u biračkom telu Srbije – Vučić dominira. A opet, on sam hoće da nas uveri da je poražen i da su ga porazili, ni manje ni više, nego Sonja Biserko, Sava Janjić i Rada Trajković. Dakle, iz racionalnog ugla gledano, to nema apsolutno nikakvog smisla. A probajte sad ovako: Vučić najveće zadovoljstvo nalazi u nanošenju patnje drugima ili u nasilnom nametanju svoje volje.

Da Vas podsetimo:  Ostavili bečki raj i došli u srpsko selo

Ima smisla, je l da?

Dobro, postoji i treće, ipak razumno objašnjenje. Za rezultate, to jest za poraz vlastite politike na Kosovu od pre dve decenije i iz poslednjih pola decenije Vučić bi da optuži ponaosob Sonju Biserko, Savu Janjića i Radu Trajković. Ako mu to prođe, onda bi Audenovo shvatanje Iaga preneseno na našu situaciju moralo da se preformuliše: Žitelji Srbije najveće zadovoljstvo nalaze u nanošenju patnje drugima ili samima sebi.

Dejan Ilić
Peščanik.net

2 KOMENTARA

  1. DA LI ĆE STATI, NA ZDRAVE NOGE, RTB BOR BEZ PORAZA??

    Ljudi koji misle samo na pare, smatraju da RTB Bor ne treba prodati i ne treba dati rudnih nalazišta strancima. Samo u jednom (gornjem) delu “Čukaru Peki” kod Bora procena je da ima rude 46,15 miliona tona sa sadržajem bakra od 2,71% i vek eksploatacije 17 godina. Smatra se da će, od te rude, Nevsun ostvariti profit od 1,3 milijarde dolara i Srbija zaraditi 450 miliona dolara samo od rudarske rente i poreza, čime bi porastao BDP Srbije za 5%. S druge strane, za deset godina vladavine RTB Bor-om neprikosnoveni i nenadmašni Spaskovski, uz svu podršku vladajučkih struktura u Srbiji, RTB Bor je doveden tamo gde je sada. Nerentabilna proizvodnja bakra ide tamo dokle je stigla, troškovi proizvodnje nadmašuju cenu bakra na LME, gomilaju se gubici, država baca u tom bunaru sto miliona evra godišnje, ne plaća se struja, rudarska renta i još toga, a s druge strane popularišu se profiti, visoka proizvodnja i visoka umnost. Za vreme vladavine Spaskovskog, umesto nove topionice, koju veliča čelnik, izgrađene su samo peć za topljenje i postrojenje za proizvodnju sumporne kiseline, a utrošene su pare kao da je izgrađena nova topionica. Takođe iz RTB Bor isterana je nauka, razvoj i kvalitetne kadrove. Epilog, Spaskovski je neprikosnoveni inženjer rudarstva, PMS, mašinstva, metalurgije, elektrotehnike, filozofije i da ne nabrajam, a njegova je i prva i zadnja. U cenu proizvodnje ušle su sve krađe bakra, zlata, pare, opreme, kriminala, korupcija itd. To je ta višebojna i prekrasna slika o RTB Bor. Nadam se da će prodajom da se privređivanje RTB Bor ukoloteći u zakonske tokove materije, energije, a pogotovu, kapitala, a bez Sose?

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime