Posledice potpisivanja Sporazuma u Vašingtonu

0
1377
Vučić sa Trampom u Beloj kući / Foto: YouTube Screenshot

Vučićevo dokusurivanje Srbije

  • Vučić je potpisivanjem sporazuma sa stanovišta međunarodnog prava ustupio još jedan deo suvereniteta Srbije i to će Srbiju u budućnosti obavezivati. Vučić je zapravo otišao korak dalje u gaženju suvereniteta Srbije, i već počinjeno delo veleizdaje proširio, ili ga ponovio.
  • Aleksandar Vučić u prisustvu američkog predsednika, u magarećoj klupi, potpisao je 17 tačaka sporazuma sa državom Kosovo i obavezao Srbiju na ogromne ustupke, a da za uzvrat nije dobio ama baš ništa. Ni jedna jedina tačka sporazuma ne tiče se ostvarivanja srpskog nacionalnog ili državotvornog interesa i sve redom idu na štetu interesa Srbije i srpskog naroda, a u korist Arbanasima i Amerikancima
  • Za arbanašku i američku stranu obezbeđeni su benefiti i plen, a srpskoj strani kavaljerski je ustupljeno da sve to plati. Po prirodi samog dokumenta on više liči na ratne reparacije nego na sporazum o normalizaciji
  • Jevrejski lobi, gej lobi i albanski lobi Tramp časti srpskim novcem i udvara im se tako što zavrće ruku Srbiji.

Vašingtonski sporazum koji su jednostrano potpisali predsednik Srbije i predsednik tzv. vlade Kosova, 4. septembra , doneo je mnoštvo kontroverzi. Najširi krug građana Srbije o njemu ne zna ništa, a pretežni deo tih kontroverzi indukovan je s namerom da se prikrije još jedan veleizdajnički potez Vučićevog režima. Toliko je dezinformacija, proizvoljnosti i laži u tumačenjima da je takoreći nomogućno rasterati tu medijsku maglu i doći do pune istine, šire i celovite slike. Ona ne odgovara glavnim akterima ovog događaja pa su se oni, svako sa svoje strane, potrudili da prikriju tragove sopstvenog nečoveštva, i da se, usput, izreklamiraju kao veliki pregaoci za nacionalne stvari i svetski mir. Zato je sve bizarno smandrljano, a onda prepušteno hijenama da svaka od njih leš razvači kako joj najviše odgovara.

Forma dokumenta

Za naše prilike dosta neubičajena forma ovoga sporazuma izabrana je iz raznolike i bogate američke prakse. Tamošnji predsednici često koriste formu „izvršnog sporazuma“ (executive agreement) kako bi formalizovali međunarodne obaveze koje su prethodno usaglasili sa drugim predsednicima ili državama. Taj mehanizam preuzimanja međunarodnih obaveza poseban je utoliko što se smatra ekskluzivnim pravom predsednika i za isti ne sleduje ratifikacija u zakonodavnim telima. Reč je o komotnijoj formi koja nimalo ne zaostaje za drugim mehanizmom međunarodnih sporazuma kada je reč o izvršnosti, ali za razliku od međunarodnih ugovora koji moraju biti ratifikovani kroz zakonodavna tela, ova forma to ne iziskuje. Ovo je pomoglo i Trampu i Vučiću da izbegnu neprijatne, makar medijske, kampanje i da se što brže završi kako bi im omogućilo isplatu od toga nastajućih dividendi. Tramp nije imao vremena da čeka proceduru ratifikacije zbog izborne kampanje , a Vučiću ratifikacija ne odgovara jer praktično verifikuje veleizdajničku politiku. To što je sporazum odvojeno potpisan i što je lažno prikazivan kao sporazum sa Amerikom, a ne sa Kosovom kao državom, ni za jotu ne umanjuje njegovu izvršnost i njegovu snagu međunarodnog ugovora. Vučić je sa stanovišta međunarodnog prava ustupio još jedan deo suvereniteta Srbije i to će Srbiju u budućnosti obavezivati. Vučić je zapravo otišao korak dalje u gaženju suvereniteta Srbije, i već počinjeno delo veleizdaje proširio, ili ga ponovio.

Karikatura : Predrag Koraksić Koraks

 

Inače , ovakva forma ugovora nije nepoznata na evropskom tlu, organizacija OEBS, na primer, funkcioniše po veoma sličnoj formi funkcionalnog protokola.

Sporazum sa državom Kosovo

Dokument koji je potpisan i objavljen na mnogim portalima,  televizijama i novinama nosi krajnje opšti naslov “Ekonomska normalizacija” (Economic  Normalization). U Srbiji ga vlast predstavlja pod imenom “Sporazum o normalizaciji ekonomskih odnosa”. Vučić tvrdi da je potpisan bilateralni sporazum sa SAD (ovde) što je notorna, preispoljna laž koju je nepobitno demantovao i Ričard Grenel, specijalni izaslanik predsednika SAD za mirovne pregovore Srbije i Kosova, kako mu glasi funkcija i pod čijom organizacijem je ovo potpisivanje i uglavljeno (ovde). Grenel je, na insistiranje novinara doduše, saopštio nedvosmisleno i rezolutno da Amerika nije ništa  potpisivala  (“They did not sign with the US. We ’re not a signature“, a svi na planeti, sem Vučićevih kontrolisanih medija, preneli su informaciju o ovome kao o potpisivanju sporazuma o ekonomskoj normalizaciji odnosa Kosova i Srbije.

Da Vas podsetimo:  Jedan Savindan u komunističkoj Srbiji

Vlast u Srbiji godinama izbegava da kvalifikuje kosovsku vlast državnim atributima, ali joj svakim svojim potezom te atribute potvrđuje. Vučić zapravo samo odbija javno da prizna da je u međunarodnim pregovorima sa državom Kosovo, i da planira da učestvuje u pravnom zaokruživanju te državnosti na štetu Srbije.

Njegova praktična delatnost je potpuno u funkciji stvaranja države Kosovo, a potpisivanjem ovoga, najnovijeg sporazuma otišao je nekoliko koraka ispred toga jer je obavezao državu Srbiju da doskorašnji pravni projekat sada podrži i ekonomski.

Meritum

Aleksandar Vučić u prisustvu američkog predsednika, u magarećoj klupi, potpisao je 16 tačaka sporazuma sa državom Kosovo i obavezao Srbiju na ogromne ustupke, a da za uzvrat nije dobio ama baš ništa. Ni jedna jedina tačka sporazuma ne tiče se ostvarivanja srpskog nacionalnog ili državotvornog interesa i sve redom idu na štetu interesa Srbije i srpskog naroda, a u korist Arbanasima i Amerikancima:

Srbija će graditi Arbanasima auto-puteve i železnicu, napraviće još jedan granični prelaz, na Merdaru; Srbija je prihvatila da u mini-šengenskoj zoni bude i Kosovo čime je nevosmisleno prihvaćen njegov državni subjektivitet; Srbija priznaje kosovske diplome; Srbija se saglasila da Gazivodama šerifuje Amerikanac i suspendovala kampanju za povlačenje priznanja nezavisnosti Kosova.

Grenel i Vučić / Foto: printscreen

Srbija se obavezala da ne koristi kinesku tehnologiju 5–Ge, da omogući Amerikancima izvršnu kontrolu i institucionalni okvir sprovođenja kontrole stanovništva, migranata i putnika kroz Srbiju, da Hezbolah u celini odredi kao terorističku organizaciju, da premestiti svoju ambasadu iz Tel-Aviva u Jerusalim, da se priključi gej-frendli paktu… Takođe se obavezala da Jevrejima vrati oduzetu imovinu čak i ako nema živih naslednika…

Svaka od ovih potpisanih stavki zaslužuje podrobnu analizu i iza sveke od njih kriju se teška ogrešenja o srpske interese. Svaki pažljivi čitalac sporazuma odmah uviđa da u njemu postoji prosta podela uloga na tri strane. Za arbanašku i američku stranu obezbeđeni su benefiti i plen, a srpskoj strani kavaljerski je ustupljeno da sve to plati. Po prirodi samog dokumenta on više liči na ratne reparacije nego na sporazum o normalizaciji. Arbanasi su dobili garancije da će Srbija ulagati novac u njihovu infrastrukturu, a Amerikanci su dobili garancije da mogu da ostvaruju svoje interese u Srbiji i da za potrebe Trampove izborne kampanje eksploatišu navodno uspešne učinke američke spoljne politike.

Ovaj dvojak američki benefit ima i dvojaku uspešnost. On je svakako uspešan kada je reč o obezbeđivanju nelegalne atmosfere najurivanja konkurencije iz njenih interesnih sfera. Pa je tako obezbeđeno da kineska 5–Ge tehnologija za koju je jasno da Amerika ne može skoro da je dostigne, ne bude instalirana u Srbiji i na Kosovu, a da istovremenu budu instalirani u sporazumu taksativno navedeni bezbednosni programi američkih obaveštajnih službi: PISCES –  bezbednosni sistem za upoređivanje i određivanje lične identifikacije; APIS –  elektronski sistem za razmenu podataka pogranične i carinske službe SAD; SRTP  – protokoli za bezbednosno šifrovanje… Takođe , omogućen je direktan upliv američkih struktura u srpski energetski sistem sa otvorenim mogućnostima za stvaranje dalekosežnih kritičnih i dramatičnih posledica po ovaj strateški resurs.

Istovremeno , stvorene su pretpostavke za koje se ne može pouzdano proceniti da li će stvoriti kakav pozitivan efekat u Trampovoj unutašnjo-političkoj, izbornoj utakmici. Ali , sasvim je izvesno da su takvu ambiciju imale, jer je Trampova administracija na njima insistirala. Reč je o pokušajima da se šarmiraju određene uticajne grupe glasača u Americi da se ustupcima njihovim interesima Tramp učini prihvatljiviji kandidat na izborima.

Foto: printscreen

Drukčije rečeno jevrejski lobi, gej lobi i albanski lobi Tramp časti srpskim novcem i udvara im se tako što zavrće ruku Srbiji. Navodno prikazujući kako vodi računa o njihovim interesima Tramp računa na njihove glasove, a da li će mu ta računica dati ploda videće se na izborima. U svakom slučaju legitiman manevar koji još jednom postavlja pitanje zašto Vučić na to pristaje. Da stvar bude još paradoksalnija, pristao je i na tešku diskriminaciju sopstvenih građana u pogledu restitucije, jer se obavezao da će Jevrejima iz vremena Holokausta imovina biti vraćena čak i ako nema živih naslednika. Podsetimo da je Srbija onemogućila testamentarnim naslednicima pravo na vraćanje oduzete imovine. Ako je vlasnik imovine testamentom svoju imovinu ostavio nekom, a ta imovina kasnije nacionalizovana, njegovi potomci ili naslednici nemaju pravo na restituciju, jer naša država prepoznaje samo krvne naslednike, diskriminišući sve druge neslednike. Paradoksalno , testamentarni naslednici trebalo bi da imaju veća prava na korišćenje imovine nego podrazumevajući, krvni naslednici, jer je suvereni vlasnik nepobitno potvrdio sopstvenu volju raspolaganja imovinom – testamentom. U slučaju jevrejske imovine vratiće se imovina čak i ako živih naslednika nema, pa se postavlja pitanje kome će se vratiti? Izraelu? Sinagogi? Jevrejskoj opštini? Mosadu?

Da Vas podsetimo:  Ko je, zapravo, bila Sveta Petka

Celovitosti radi, trebalo bi reći da u čitavom sporazumu postoji jedna tačka koja bi možda mogla da ide u prilog srpskim interesima, ali je ona toliko relativizovana da ne može ni na koji način biti ozbiljan element razgovora. Naime , kada se govori o izbeglicama i nestalima kaže se da će „obe strane ubrzati napore  na pronalaženju i identifikovanju ostataka nestalih osoba.“ Ovo je tek toliko i tako usput rečeno, protokolarno i uzgredno, da mirne duše možemo reći da ne znači ništa.

Međunarodni odjek sporazuma

Izuzmemo li mišljenje Trampove administracije o ovom sporazumu, teško ćemo naići na nepodeljen pozitivan utisak relevantnih međunarodnih subjekata. Na reakciju Rusije nismo čekali dugo, čuli smo da su Srbi bratski narod, ali i da Vučićeva trgovina podseća na „niske strasti“. Ovo je Vučića posebno pogodilo pa je u svom oprobanom i višekratno eksploatisanom pokvarenjačkom maniru naglasio da to  neće  komantarisati, a potom  odmah  objasnio da  Marija  Zaharova  (objavila prvu reakciju na društvenoj mreži)  “najviše govori o sebi”, “o svom primitivizmu i  prostakluku“, ali i o primitivizmu i prostakluku “onih koji su je postavili” (ovde). Ali, time nije završio nego je  poentirao  tvrdnjom da “razume zašto je tako reagovala, jer je u Vašingtonu bilo vrlo uspešno“. Dakle , Vučić lepi etiketu na licu onih koji su je postavili, a to mora da ide čak do Putina, poručujući im da su prostaci i primitivci. Međutim,  akcenat  da Zaharova ipak brine o ruskim interesima i navodno reaguje jer se Vučić približio i bio veoma uspešan u odnosima sa Vašingtonom, teško da može da uteši svakog normalnog Srbina. Time i sam Vučić priznaje da, za razuliku od njega, Zaharova vodi računa o interesima sopstvene otadžbine. Doduše, nije se prvi put Vučić prikazao u svoj svojoj “veličini”. On ima sličan odnos i sa Blerom i sa Šrederom, što ga ne bi imao i sa Amerikancima, koji mu mogu urediti da lično upozna i sve pilote, marince, podmorničare i ostale koji su bombardovali i ubijali Srbiju gotovo toliko uspešno i temeljno kao i on.

Zaharova / Foto: printscreen

Za Kineze tek možemo pretpostaviti koliko su se obradovali rampi koju im je Vučić spustio za njihovu informacionu tehnologiju. Tretiranje Hezbolaha kao terorističke organizacije doneće Srbiji glavobolje, ali bitno nijansiranje nastaće i u Iranu, državi koja ničim nije zaslužila ovakav tretman od Srbije. Uostalom šta će Srbiji biranje strana na Bliskom istoku?!

Kolosalne posledice iskočiće nakon prebacivanja ambasade Srbije u Jerusalim. Ukoliko se ovo ikada desi, biće to takva samorazarajuća eksplozija sopstvene spoljne politike da će se decenijama izučavati po belom svetu kao negativni primer – kako nešto ne treba da se uradi. Vučićeva spoljnopolitička shizofrenija zastranila je toliko da je ovim prekršio ne samo odredbe i rezolucije UN, nego je pogazio decenijske teške i strpljive pokušaje celoga sveta da se između Izraela i Palestine izgradi mir. Uz sve to očekujući da se Srbija osloni upravo na Ujedinjene nacije u zaštiti sopstvenog suvereniteta i integriteta, pa čak i identiteta.

Da Vas podsetimo:  Može li država bez obrazovanja?

Posebno mesto ostavljeno je za Evropsku uniju, a i zemlje unutar nje. Sasvim je izvesno da ćemo trpeti posledice i od strane Unije, ali i najmoćnijih država članica, jer ovde nije reč o odnosu EU prema Americi, nego o odnosu EU prema Trampovoj administraciji. Tramp je uspeo da promeni praksu dobrog dela američkih tradicionalnih saveznika, i uspeo je da ih primora da vide interese administracije predsednika SAD i interese Amerike kao odvojene stvari. Mnogi će Americi želeti sve najbolje, ali će predsedniku poželeti da polomi vrat. Otuda se Trampova intervencija u kosovsko pitanje iz EU gleda kao na duboko orgijanje uljeza. EU Kosovo smatra svojim dvorištem i nekoliko puta do sada je američkoj administraciji pokazala zube, ne samo zbog toga što je dovoljno jaka u Evropi, nego i zato što ima moćnog saveznika (opoziciju) u Americi sa kojom ima mnogo više zajedničkih ideja u vezi sa Kosovom.

EU je obezbedila monopol za političke dogovore i sporazume, a Tramp je sam sebi prigrabio mrvicu koju je nazvao „ekonomskom normalizacijom“. Niti tu ima normalizacije, niti ima ekonomije. Osim toga, taj, za Arabase i zapad, toliko očekivani pravno obavezujući dokument o priznanju koji Srbija treba da potpiše sa Kosovom omča je oko vrata Srbije u procesu evrointegracija i njime je i oročena i limitirana. To Srbiju čeka na putu u EU, na tom poglavlju je čekaju evropski mrtvozornici…

P. Stano: EU se pita zna li Vučić šta je potpisao / Foto: printscreen

Velika je enigma u tome zašto je zapravo Vučić potpisao ovaj toliko štetan dokument za Srbiju. On je time narušio odnose prema mnogima u svetu uključujući i onaj deo Amerike koji se protivi Trampu. Zašto je Srbiju izveo pod tu vrstu reflektora nećemo verovatno nikada saznati. I da li je uopšte moguće da je to učinio samo zbog toga što je ipak neizmerno glup, jer Srbiji ovaj sporazum treba kao maratoncu džak od pedeset kila. Svaki čovek koji ima prst obraza, mrvicu dostojanstva i časti ne bi takvo šta potpisivao po cenu života, a nekmoli vlasti. A Vučić je ovo potpisao i još se hvali da niko više za Srbiju nije postigao u poslednjih sto godina.

Arlekin

Kada kralj klovnova u pokušaju da uredi ozbiljne dalekosežne mirovne procese organizuje samit regionalnih klovnova, kojima nedostaje čak i bilo kakva ozbiljna klovnovska kvalifikacija, cirkus koji je priređen poprima bizaran, užasno tragičan obrt koji će, naravno, platiti jedino Srbija. Ova najnovija Trampova igra teško će oštetiti Srbiju, a njemu samom neće doneti nikakvu korist, iako je nevoljnik planirao da zaseni kontinent svojom mirotvornom misijom. Prosto mu se izjalovilo bar kad je reč o kratkoročnoj predizbornoj kampanji, jer se američki mediji i novinari bezmalo na ovaj njegov potez nisu ni osvrnuli, što je besno prokomentarisao i Trampov specijalni ađutant za kosovsku problematiku, Grenel, čitajući lekcije novinarima na prvoj sledećoj konferenciji za novinare koju novinari nisu, za razliku od ove “kosovske”, ignorisali. Naime , Grenel je bio vidno ljut jer novinari nisu iskazali pažnju  ovoj kosovsko-srpskoj temi u koju je Bela kuća toliko investirala.

No, kad izostanu pozitivni efekti za bilo koga, sasvim je prirodno da onih suprotnih bude za svakoga pomalo, sem za Srbiju kojoj, odavno, nekako već pripada mesto najgorih gubitnika u kakvoj god se spoljnopolitičkoj kombinaciji našla. Za Srbiju koja se decenijama davi u “izobilju” katastrofalnih posledica. Za sam kraj srpske agonije, Vučić se pobrinuo da ona poprimi obrise neizlečivosti, definitivnosti i apsolutne nemogućnosti da se bilo šta ozbiljno popravi. Potpuno nas dokusuruje.

Karikatura : Predrag Koraksić Koraks

Slavko Živanov
Izvor: Između sna i jave

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime