Poslovna dimenzija patriotske delatnosti

1
1819
Dragoslav Bokan /Foto: S.D. / printscreen

Dragoslav Bokan je nedavno pisao o poslovnoj dimenziji života i izostanku finansijske podrške za njegov patriotski i misionarski rad. Međutim, u komentarima ispod teksta, i uopšte, u patriotsko-pravoslavnim krugovima, vlada podeljeno mišljenje što se tiče Bokana – jedni ga poštuju i slave, dok ga drugi kritikuju i izbegavaju. U poslednje vreme, Bokan je redovni gost u emisijama na režimskim televizijama, ali, izgleda da to radi iz ljubavi. „Tek u poslednjih nekoliko godina sam uspeo da otadžbinske ideale na moj način približim priličnom broju svojih sunarodnika“ – piše Bokan. Zašto to Bokan radi i od koga očekuje da finansira njegov misionarski rad? Ili je tu u pitanju, kako neki njegovi kritičari tvrde, mesijanski sindrom? A što režimski mediji i sam režim koriste. Jer, mesija bez sekte (sledbenika koji finansiraju vođu sekte) je poput korisnog idiota. Ali, Bokan apeluje na režim da mu finansijski pomogne, da mu omogući da snimi neki film i slično. Bokan, koliko sam razumeo, jedino tokom vlasti Vojislava Koštunice nije imao problema sa novcem, pošto se u to vreme bavio marketingom i objavio knjigu o Beogradu i monografiju o KiM.

Dakle, Bokan je imao neku podršku za vreme vlasti DSS-a. Sada, za vreme vlasti SNS-a, kada su režimski mediji zatvoreni, on dobija veliki prostor na njima, što je znak podrške. Zašto to Bokan nije koristio bolje, ili tek sada koristi, na ovaj način, jer je ovaj apel uputio vrhu SNS-a (ako gostuje na režimskim televizijama, ne traži pomoć od pristalica opozicije, ili od SPC, ako samo nju kritikuje?), nije tema ovog teksta.

Osim Bokana, postoji još mnogo patriotskih delatnika i pravoslavnih misionara, ali, koji su ostvarili karijere. Zatim, postoje i oni koji su dobili finansijsku podršku za svoj patriotski i misionarski rad. I za svoje poslovne ili umetničke poduhvate, poput Emira Kusturice, koji je priznat i slavljen i za života i nije imao problem da pronađe novac. Ali to je zato što je Kusturica napravio karijeru, zaradio novac, naučio nešto i oko poslovne dimenzije života, napravio dobre projekte, uložio deo svog novca, a ostalo je stiglo od srpske i ruske države i velikih srpskih i ruskih kompanija. Naravno, i oko Kusturice vlada podeljeno mišljenje, ali, činjenica je da postoje i oni koji su dobili finansijsku podršku. Čak i oni koji nisu miljenici režima, koji nisu nikada dobijali novac od države, nego su prikupljali novac od običnih građana i u dijaspori, i u tome su uspeli i kao mladi i anonimni ljudi. Na primer, pokret Dveri i izdavačka kuća Katena Mundi (poslednja akcija je serija tribina u SAD sa predavačima prof. Kovićem i prof. Lomparom, uz podršku dijaspore), ili humanitarna organizacija Srbi za Srbe, koja je do sada prikupila skoro 4 miliona evra pomoći. Postoji još mnogo ovakvih primera, a to znači da postoji dosta ljudi koji uplaćuju donacije, tj. da je nekada problem u onima koji prikupljaju donacije, ili nisu uskladili, poput Bokana, misiju i ideale, sa jedne strane, i poslovnu dimenziju života, sa druge strane. Ima i patriota koji nisu spremni da idu do kraja u borbi, a traže podršku, kao i patriota koji su loši u tome što rade, ili onih koji više pričaju nego što rade, ali misle da je problem u drugima. Neki patriotski sajtovi su zbog toga ugašeni, a kao razlog su naveli da nisu imali dovoljno donatora. To je kao kada se prodavac koji loše prodaje ili ima loš proizvod, žali na kupce.

Pored pozitivnih, postoje i negativni primeri, da su ljudi uplaćivali donacije, ali da su te donacije zloupotrebljene i pokradene. Zbog toga je danas malo teže doći do donacije i donatora. To mogu samo ljudi koji su stekli poverenje i koji su se dokazali na delu, ili imaju preporuke takvih ljudi. Takvi ljudi postoje. Zbog toga ne mislim, poput Vladimira Dimitrijevića, da je Bokanov tekst plod objektivnosti. Ima neke istine u tome, delom se slažem sa Dimitrijevićem i Bokanom, u srpskom narodu nema dovoljno svesti da treba da se podrži rad patriotske inteligencije. Nažalost, danas je stanje u društvu takvo da je mnogima važno šta misle šarlatani koji se pojavljuju u tabloidima, nego profesori i pesnici, za koje mnogi nisu ni čuli. Postoje patriote koje će pre da daju veliki novac pevačima u kafani, nego da uplate malu donaciju za patriotsku borbu. Postoje patriote koje imaju mnogo slobodnog vremena, ali nikada nemaju vremena da posete neku tribinu, ili da dođu na protest. Međutim, moje pitanje je: da li je za to kriv narod? Da li je kriva i patriotska inteligencija zbog toga? Prvo, nije ceo narod takav – taj narod finansira mnogo projekata, donira humanitarne organizacije, priložio je za gradnju velikog broja crkava i manastira, izašao je na mnogo protesta, organizuje lokalne proteste, dolazi na sve tribine. Drugo, patriotska inteligencija je imala priliku da nešto uradi povodom pitanja finansiranja svoje borbe od 2000. do 2008. godine, za vreme vlasti DSS-a.

Da Vas podsetimo:  SRPKINJA VEĆ 12 GODINA PUTUJE OKO SVETA NA BICIKLU

Tada je Bokan radio, procvat je doživela Nova srpska politička misao, širio se pokret Dveri, itd. Zamislite da su u tih 8 godina stvorene privatne kompanije čiji su vlasnici patriote i pravoslavci, i da sada postoji komora ili klub patriotskih i pravoslavnih privrednika. Zatim, da je tada osnovan privatni naučni institut, oko kojeg bi se okupila patriotska inteligencija, a koji bi finansirao klub patriotskih privrednika, u kome bi većinu, možda, činili ljudi iz dijaspore. Pa da su svi zajedno osnovali komercijalnu patriotsku televiziju i patriotski dnevni list. Teže bi DSS pao sa vlasti, a ukoliko bi se to ipak dogodilo, preživeli bi u opoziciji i stvorili uslove za povratak na vlast. Zbog tih grešaka DSS-a, nakon prelaska te stranke u opoziciju, pokret Dveri je postao partija i ušao u politiku. Kasnije je došlo do raznih podela u DSS-u i Dverima, pa sada postoji više patriotskih organizacija koje vode bivši članovi DSS-a i Dveri. Neki su prešli na stranu režima, većina je ostala u opoziciji. Delom se sve to događalo zbog novca. Nisu se ni u pokretu Dveri dovoljno bavili poslovnom dimenzijom života, pa su sada u Savezu za Srbiju, jer tamo ima nekog novca, dok je DSS pokušao kroz saradnju sa naprednjacima na lokalu da reši pitanje finansiranja stranke. Patriotski blok nije mogao da nastane jer nisu bile obezbeđene finansije. Time je morala da se bavi i patriotska inteligencija.

Više nije važno šta je bilo, nego kako da se isprave greške. Tvrditi da narod nema ili da neće da daje novac je pogrešno. Nisu svi isti, mnogi daju novac. Umesto da tražite od onih koji nemaju ili ne daju, treba doći od onih koji imaju i hoće da daju novac za takvu svrhu. Treba im nešto ponuditi, u ovom slučaju nadu, poziv na borbu i garancije da neće biti zloupotrebljeno njihovo poverenje. Što se tiče odnosa prema novcu, postoje razlike između, sa jedne strane, Srba koji su odrasli i žive u dijaspori i mladih Srba koji žive u Srbiji (rođenih posle raspada SFRJ), i, sa druge strane, Srba koji su vaspitavani i obrazovani u komunizmu (to važi i za mnoge koji su bili antikomunisti). Tada je nastao – u generacijama koje su živele u komunizmu – neki čudni odnos prema novcu, prema radu, prema privatnom preduzetništvu i privatnim inicijativama, prema patriotskom radu i prema crkvi, koji do kraja ne razumem. Mislim da se primedbe, koju upućuju ljudi poput Bokana, odnose samo na te ljude. U dijaspori i među mladima novac nije tabu tema, stalno se prikupljaju donacije, svake godine dijaspora šalje nekoliko milijardi evra u Srbiju, u poslednjih 20 godina to je nekoliko desetina milijardi evra, moglo je da se usmeri bar milijardu evra za patriotsku borbu, ali patriotska inteligencija nije imala plan. Taj čudni odnos prema novcu, radu ili preduzetništvu, nema nikakve veze sa pravoslavljem (nije bilo isto pre 2. svetskog rata). To mora da se menja. Patriotska inteligencija mora da vodi više računa o poslovnoj dimenziji života i da se okrene dijaspori i mladima u Srbiji. U Srbiji mladi postižu velike uspehe u IT sektoru, ali ne postoji nikakva veza između njih i patriotske inteligencije ili patriotskog bloka. Isto tako, nije učinjeno dovoljno da se dijaspora više uključi u život matice. Baviti se ekonomijom i razvojem privrede je, takođe, jedan vid patriotske borbe, i ta ekonomska borba je važna koliko i ona duhovna. Svako mora da jede, da plati račun, pa i patriotski intelektualci. Baviti se oslobađanjem i preporodom Srbije, a ne baviti se ozbiljno i ekonomijom i to pitanje prepustiti antisrpskoj inteligenciji, ili čekati Crkvu, krajnje je neozbiljno.

Da Vas podsetimo:  Kako su besplatni vrtići postali preskupi vrtići

Svako ko dobro radi i naporno radi, na kraju uvek nađe potrebnu finansijsku podršku. Ali, taj rad mora da bude usmeren i na traženje te podrške, na razumevanje onih od kojih se traži ta podrška (tj. ne možeš da tražiš novac od naroda, a da te je baš briga kako narod živi i da ne pokušaš da rešiš probleme koje narod ima sa npr. izvršiteljima), odnosno, koliko god da se baviš nekom naukom ili umetnošću (tj. idealima), moraš da vodiš računa i o poslovnoj dimenziji života, i ako to ne želiš radiš, samo si ti kriv zbog neuspeha i nemaš kome da se žališ zbog toga što nemaš novca. To je moja najveća zamerka ljudima koji predvode i u većini čine patriotski blok, a to su uglavnom stariji ljudi – oni koji su rođeni za vreme komunizma i proveli ceo život ili veći deo života u Srbiji, te su više ili manje usvojili radne navike, način života, pogled na život… koji je nastao u vreme komunizma. Skoro svi razmišljaju poput Bokana – kako propovedati o idealima, a onda razgovarati o novcu. Na primer, na nedavnom skupu Stanje stvari uživo u prostorijama SKC Ćirilica, deo vremena je otišao na razgovor o problemima Rusije, ali se uopšte nije razgovaralo kako da se obezbedi finansijska podrška za rad Stanja stvari za naredni period. Na sličnom skupu naših ljudi u dijaspori, na dnevnom redu bi se obavezno našlo i pitanje finansija, i svako bi priložio neki novac. Slično je i kada neku akciju prave mladi preduzimljivi ljudi u Srbiji, pitanje finansija se podrazumeva i niko nema problem da o tome razgovara. Patriotska inteligencija je godinama, tačnije, decenijama, izbegavala da stavlja pitanje finansija kao tačku dnevnog reda na svojim skupovima (osim kada se stupi u kontakt sa dijasporom, tada se svi sete dijaspore), i zato danas nema novca. Zadatak patriotske inteligencije je da reši i taj problem. To ne znači da treba da se bave finansijama profesori sociologije, istorije, teologije ili pisci i pesnici, koji se bave patriotskim radom i idealima, nego da oni u svoj patriotski rad uključe i pitanje finansija i da okupe oko sebe sposobne privrednike, dobre ekonomiste, iz Srbije i dijaspore. To će najlakše da urade ako se formira patriotski blok – kada su svi sabrani na jednom mestu. A onda taj posao mora da se radi transparentno, kako to rade u organizaciji Srbi za Srbe (videti na njihovom sajtu), gde se vidi svaka uplata i tačno se zna kako je potrošen svaki dinar. Patriotska inteligencija mora da okupi oko sebe moralne ljude koji se dobro razumeju u finansije, privredu, trgovinu i marketing. Niko se unutar patriotskog bloka nije do sada bavio kako treba tim problemima, svi su čekali da se to nekako samo reši, ili da stigne neka velika pomoć iz Rusije, ali je očigledno da će to patriotski blok morati sam da reši, a to nije nemoguće uraditi sa resursima koje imamo unutar srpskog naroda. Nije srpski narod baš toliko siromašan da ne može da finansira patriotsku inteligenciju i patriotski rad, nego patriotska inteligencija nije formirala patriotski blok – okupila i organizovala preduzetnike i narod.

Da Vas podsetimo:  Manje od jedan odsto budžeta ide na kulturu, a novac ide „predatorskim organizacijama“

Na primer, mnogi kažu da mladi u Srbiji neće da rade i da uče. Ali svi podaci govore da mladi masovno napuštaju Srbiju. Zašto? Pa zato što žele da rade i da uče! Žele da rade i da budu plaćeni za svoj rad, da mogu da se usavršavaju i napreduju u svoj profesiji, a to im nije omogućeno u Srbiji. Čiji je to zadatak, ako ne zadatak patriotske inteligencije – da stvori strategiju kako da im se to omogući u Srbiji, tj. da okupi sve ljude koji mogu da nešto urade po tom pitanju. To ne mogu da urade pojedinci, ili neka stranka, to mora da bude zajedničko delo celog patriotskog bloka, predvođenog od strane najvećih autoriteta iz patriotske inteligencije i duhovnika SPC – među kojima bi se našli i patriotski privrednici i ekonomisti. Pošto vlada opšte nepoverenje i pesimizam u narodu, sada je najvažnije da se obnovi poverenje i pojavi nada u narodu da će ovog puta nešto biti bolje i da ima smisla pokušati. To mora da bude nešto veliko, što sabira sve patriote. Mora da se učini dodatni napor – od oslobođenja i razvoja Srbije nema ništa, ako se ne čine podvizi. Mnogi su podneli žrtvu zbog patriotskog rada i to je vrsta podviga. Oni koji su odgovorni i od kojih narod najviše očekuje, moraju uvek da čine nove podvige.

Postoji jedna dobra stvar u tome što godinama nije bilo dovoljno novca za finansiranje patriotske borbe, jer se videlo ko prodaje veru za večeru, a ko se iskreno bori za srpstvo, tako da sada postoji grupa patriotskih intelektualaca u koje niko ne sumnja, pošto su imali dovoljno vremena da se prodaju ali nisu, i žive siromašno. Sada je na njima da nađu način da dođu do što više Srba (pošto mnogi još uvek ne znaju ko su oni, posebno u dijaspori i među mladima u Srbiji, ili znaju o njima jedino ono što im je plasirala neprijateljska propaganda), pokažu odvažnost i naprave plan kako da se protiv tenkova, aviona i dronova ne bori samo 500 intelektualaca naoružanih samo sa puškama M 48. To je moguće, to pokazuje život Crkve, zato mora da postoji saradnja sa episkopima SPC i podrška za sabiranje svih patriotskih intelektualaca, političara i privrednika. Da li igumani manastira treba da traže finansijsku pomoć za patriotsku inteligenciju i da li oni treba da se bave kako će da se puni budžet države, koliki će biti porezi, kome će se davati subvencije, i slično? Oni se time bave, u okvirima manastira i crkve. Kako će da se finansira politička borba, kako će da se širi srpska kultura, da se obrazuju mladi, i kako će sve to da se finansira, posao je za one koji žive u svetu i koji se bave politikom, kulturom, naukom, ekonomijom… To je posao za intelektualnu elitu.

Za formiranje patriotskog bloka i dolazak na vlast, novac mora i može da se nađe unutar srpskog naroda – postoji dovoljno bogatih ljudi u Srbiji i dijaspori. Samo treba da se postigne sabornost i da se sve to radi transparentno, a ne kao do sada: „samo ti daj meni novac za patriotsku borbu, pa ću ja da ga trošim kako ja hoću“, bez plana i izveštaja, itd. Ekonomska pomoć sa strane (od saveznika iz sveta) je potrebna nakon što patriotski blok dođe na vlast – da se nastave investicije, loši međunarodni krediti zamene povoljnim, itd. Novu vlast će da sabotiraju tajkuni iz starog sistema, banke, strani fondovi, itd. Pojaviće se rupa koju treba popuniti i potrebni su saveznici. Taj problem mora da reši intelektualna elita. Narod će da podrži takav rad i podvig patriotske inteligencije.

Nikola Varagić
Izvor: stanjestvari.com

1 KOMENTAR

  1. Živimo u vremenu „originalnih“ a u suštini recikliranih ideja i lažnih proroka.
    Srbi kao narod nestaju i to niko ne može da zaustavi.
    Mladi odlaze iz zemlje.
    Narod je umoran od „partiota“ i „nacionalnih radnika“.
    Ove godine će Srbiju napustiti možda i 100.000 građana.

    Da bi se krenulo napred, mora se na žalost ipak dodirnuti dno!

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime