Postizborni dani

Vreme smutnje

5
1098

protest-beograd-izbori-2017-foto-damir-dervisagic-1491243086-11484051-700x467Opšti utisak o tek završenim predsedničkim izborima i prvim postizbornim danima u Srbiji može da se smesti u jednu reč – smutnja. Umesto da jasni izborni rezultati stave tačku na jedan politički proces, čini se kao da tek počinje da se otvara poklopac Pandorine kutije iz koje bi mogli da iskuljaju gnev i omraza akumulirani godinama unazad usled nebrojenih nepravdi, bezakonja, stradanja i poraza koje su preživeli građani Srbije i srpski narod u celini. Otuda, mada je Vučić, mora se priznati, nedvosmisleno pobedio već u prvom krugu, dobivši nekih 55% glasova izašlih birača, izgleda kao da ništa nije rešeno i da je sve upitno.

Atmosfera je nabijena osećajem tinjajućeg nezadovoljstva i društvene raspolućenosti, koja uz dodatni spoljni kiseonik može svakog časa da plane u vidu nove revolucije. Na ulicama najvećih srpskih gradova već imamo hiljade, do juče prividno hiberniranih, pre svega mladih ljudi, o čemu su mogli samo da snivaju opozicioni politički lideri, koje je Vučić na prethodnim izborima ostavio daleko iza sebe. Pri tome, nema ni jedne strukture u vlasti ili kod nominalne opozicije koja ostavlja utisak stabilnosti i sposobnosti da kontroliše i usmerava dalji razvoj situacije. Jednom rečju, svuda se oseća preteći zadah institucionalnog kolapsa i raspadanja i sveopšteg društvenog haosa.

Otuda izjave, nalik onoj Stefanovićevoj da „bezbednost nije ugrožena”,1) više služe sopstvenom kuraženju i mobilizaciji, jer su izborni pobednik i njegova najuža kamarila itekako svesni da 55% glasova dobijenih u neravnopravnoj i suštinski nameštenoj izbornoj utakmici, u gladnoj i besudnoj zemlji ne znači i 55% nesumnjive i odlučne podrške slobodnih i idejno čvrsto opredeljenih birača. Ispod broja od 55% podrške izašlih birača kriju se u najvećem procentu glasovi ucenjenih, kupljenih i zaplašenih pojedinaca, čija će odanost trajati onoliko dugo koliko se putem kontrolisanih medija i unutrašnjih stranačkih struktura bude održavala fikcija Vučićevog unutrašnjepolitičkog i spoljnopolitičkog autoriteta i fatamorgana partijskog zapošljavanja. Već sa prvim javnim i masovnim testiranjem stvarne mere njegove političke snage, pojaviće se malodušnost i osipanje podrške u redovima tih na prvi pogled ogromnih 55% glasača. I kao što se isti takav profil birača Slobodana Miloševića naizgled preko noći okrenuo Đinđiću, a Đinđićevi Koštinuci, a Koštuničini Tadiću, a Tadićevi Vučiću, tako će se Vučićevi glasači okrenuti nekom drugom, po svoj prilici nestranačkom lideru, koga već sprema kolonijani upravnik Srbije. Ovakvu biračku „neveru” pratiće prvo pojedinačni, a potom i kolektivni slučajevi prebega članova Vučićeve „pobedničke” koalicije, čiji pijačarski instinkt i ugrađeni kolaboracionistički taster nepogrešivo reaguju na sva kolebanja na političkom tržištu.

Da Vas podsetimo:  U pamet se, Srbi, Makedonci, Crnogorci, Grci!

I pored svega, potpisnik ovih redova ne veruje da će se Srbija suočiti sa ovakvi razvojem političkih događaja već narednih dana i nedelja. Protesti koji su izbili odmah posle predsedničkih izbora verovatno će u ovoj fazi poslužiti kao analitički lakmus-papir kojim se proverava dubina društvenih podela, stepen unutrašnje konfrontacije, kapacitet za opozicionu političku mobilizaciju i ranjivost vlasti. Istovremeno, stanje unutrašnjeg haosa u Srbiji može itekako dobro da posluži kao dodatno opravdanje za ubrzavanje integracije celokupnog prostora Zapadnog Balkana u evroatlantsku zajednicu, makar u formi Carinske unije (čitaj islamističko-velikoalbanske) pod NATO protektoratom.

Korisnik usluga ovakvog živog socijalnog eksperimenta može da bude samo onaj ko danas dominantno kontroliše i usmerava Srbijine vlastodržce i njihovu spoljnu, bezbednosnu, finansijsku, ekonomsku, obrazovnu i kulturnu politiku. Jer, teško je poverovati da onaj ko od 5. oktobra 2000. godine (a u mnogo čemu i pre toga) drži ključeve vlasti u Srbiji, nema instrumente za kontrolu opozicionog plamena. Otuda su se u okviru spontanih protesta, koordinisanih putem fejsbuka, planski našli i pripadnici kraljevačke političke organizacije Lokalni front (kako u Kraljevu, tako i u Beogradu). Ovu organizaciju čine bivši „otporaši”, čija je aktivnost bila vrlo zapažena u događajima oko Sava-male, a posebno u kampanji Saše Jankovića.2) Na ovu činjenicu posebno ne može da zažmuri onaj koji je bio jedan od malobrojnih svedoka „nevidljive” umešanosti advokata Milenka Radića, predsednika prozapadne NVO Fond za razvoj demokratije, u danu kada je „spontano” započeo studentski protest 1992. godine.

S druge strane, pretpostavka o umešanosti, na prvi pogled „nevidljivih”, zapadnih agenata ne diskredituje autentičnost volje ogromne većine istinski spontanih učesnika ovih protesta da se suprostave jednoj cezarističkoj vladavini koja je pregla da uništi poslednje ostatke pravnog poretka, državne suverenosti, nacionalnog i ljudskog dostojanstva, te da teritorijalno skraćenu, materijalno opljačkanu i razduhovljenu koloniju Srbiju vrate u pretpolitičko stanje vladavine interesnih klanova i krvno-srodničkih grupa. Svest o neminovnoj umešanosti zapadnih obaveštajnih struktura i njihovih domaćih ispostava, ne sme da demoralizuje, već da uozbilji i izoštri društvenu svest izvornih učesnika protesta. Bez ove svesti protesti će biti kad-tad instrumentalizovani u antidržavne i antisrpske svrhe. Istovremeno, svest o neminovnoj umešanosti zapadnih obaveštajnih struktura ne sme ni u kom slučaju da ugasi žeđ za političkom (građanskom) i nacionalnom slobodom, za životom u pristojnoj i pravno uređenoj državi. Jasan dokaz instrumentalizacije autentičnog i opravdanog nezadovoljstva predstavljala bi personalizacija društvenih problema, jer ime ovih problema nije Vučić, kao što nije bilo ni Đinđić i Tadić. U traganju za izvorom svih zala treba poći od gubitak suverenosti u procesu pridruživanja Srbije Evropskoj uniji, jer bez suverenosti nema države.

Da Vas podsetimo:  Razbijanje rasprostranjenog osećaja straha koji širi Vučićev režim osnovni je preduslov za izgradnju održivog demokratskog društva

Jednom rečju, briselskom vojnom i civilnom štabu odgovara da, s jedne strane, Srbijom vlada jedan režim koji će uništavati sve političke, pravne, privredne, obrazovne i kulturne preduslove za samostalan državni i nacionalni život, a da se, s druge strane, autentično narodno nezadovoljstvo izazvano takvim političkim radom bude isključivo usmeravano i trošeno na lokalne vlastodržce, a ne na sistem koji je metropola nasilno uspostavila. Pri ovakvom stanju stvari metropola ima minimalne troškove i rizike u obezbeđivanju kolonijanog poretka u Srbiji, jer unutrašnji haos sam amortizuje i guta svaki pokušaj planskog i racionalnog oslobađanja.

I opet iskustvo sa studetskih protesta iz 1991. i 1992. godine potvrđuje gore izneti zaključak, jer je tada krajnje uprošćenom personalizacijom stvarnih mana Miloševićevog režima dobijena, umesto verodostojnog državnog i nacionalnog preporoda, drastična instrumentalizacija patriotske mladeži (tada najbrojnije, najrečitije i najkuražnije), univerziteta, SPC i SANU u interesu zapadnog faktora. Teške mane Miloševićevog režima, od anacionalnosti do kriminalizacije i primitivizacije života, ne samo da nisu bile uklonjene, već su uz zadovoljstvo Zapada metastazirale stvarajući uslove za petooktobarski majdan, dok se potrošeni autoritet najznačajnijih nacionalnih ustanova ni do danas nije obnovio.

Protekli izbori su pokazali da Srbija u ovom trenutku nema jaku političku stranku nacionalne i konzervativne provenijencije. Takvu koja bi bila kadra da sa 10 % biračke podrške u Narodnoj skuštini bude zastupnik interesa onih građana koji su svesni (a ne samo verbalni, kao tranzicioni gubitnici) protivnici, ne samo učlanjenja Srbije u EU, već pre svega procesa pridruživanja. Jer, ovaj proces služi da se u Srbiji pod velom implementacije evropskih standarda, vrednosti i propisa formira kolonijalni identitet i poredak. Zastupnik ovakvog, u izvesnom smislu, elitističkog i pokazalo se visokorizičnog političkog opredeljenja ne može da bude nikakav masovni i liderski pokret. Zastupnik ovakvog političkog gledišta može da bude samo jedna kadrovski kvalitetna politička organizacija, bez liderske strukture, spremna da na duge staze politički opismenjuje biračko telo, pri tom ne idući mu „niz dlaku”, te da ozbiljnim spoljnim pritiskom na vlast stvara uslove za evolutivnu promenu državnog kursa.

Da Vas podsetimo:  ESENESOVCI RASPRODAJU POSLEDNJE, NAJVREDNIJE SRPSKE RESURSE

Nezavisno od toga što iskustvo poslednjih dvadesetsedam godina višestranačja u Srbiji govori u prilog tome da su se političke partije po pravilu preobražavale u interesne sekte, potiskivanje partija širokim pokretima i koalicijama ne bi unapredilo politički život, već bi samo dodatno iskvarilo i obesmislilo parlamentarizam u Srbiji. Jer, masovni pokreti ne mogu da imaju konzistentne programe, a u parlamentarizmu politički pismeni birači vrše prenos izvorne vlasti na narodne poslanike samo na osnovu kvalitetnog i detaljnog izbornog programa njihovih stranaka. Nasuprot tome, ideološkki heterogenim pokretima i koalicijama, zbog odsustva konzistentnog programa, birači prenose vlast carte blanche, pa je u takvim uslovima iluzorno očekivati uspostavljanje sistema stvarne političke odgovornosti. Otuda pojava Belog, mada na prvi pogled deluje kao projava slobodnog revolucionarnog bunta protiv jednog duboko iskvarenog političkog sistema, zapravo je sindrom teške bolesti jednog sistema koji klizi u pretpolitičko stanje. Od glasanja za politiku bez politike do predavanja mandata u ruke autokrate i lažnog mesije samo je jedan korak.

Zato bi neuspeh u stabilizovanju jedne konzervativno-nacionalne i suverenističke političke opcije bio ozbiljan znak ne samo činjenice, da porast protivnika pristupanja Srbije EU ne prati i izgradnja odgovarajuće političke infrastrukture (što bi brzo dovelo do pada evroskepticizma u Srbiji)3), već i dokaz da će Srbija u budućnosti imati cezarističko-demagoške režime sa demokratskim ornatom. Uostalom, takav režim bi priličio jednoj zemlji u četvroj „evropskoj brzini” i na evroatlantskom limesu prema Rusiji, čiji položaj po svemu podseća na granične rimske provincije, čiji stanovnici nisu uživali ona prava (ius civile) koja su pripadala, kao privilegija, samo Rimljanima iz „prve brzine”.

Zoran Čvorović

www.fsksrb.ru
______________________

1) www.nspm.rs/hronika/nebojsa-stefanovic-organizatori-protesta-sasa-jankovic-i-vuk-jeremic-a-tu-su-i-djordje-vukadinovic-bosko-obradovic-lokalni-front.html

2) rs.n1info.com/a224381/Vesti/Vesti/Lokalni-front-Najbolje-upravljati-ne-glupima-nego-siromasnima.html; www.kraljevo.biz/lokalni-front-uz-sau-jankovica/
3) www.nspm.rs/hronika/kancelarija-za-evropske-integracije-ulazak-srbije-u-eu-podrzava-47-odsto-gradjana-protiv-29-odsto.html

5 KOMENTARA

  1. „Јасни изборни резултати“? Кад аутор у самом излогу промашује основну чињеницу да млади протестују управо због тога што је Вучић, како он каже, „убедљиво победио на изборима“, пренебрегавајући да је једина убедљива ствар у томе да је он те изборе покрао – што и млади верују, а он не наводи – чему читати даље? Што би рекли стари Римљани: „Паметном доста.“…

  2. Da li je ovo stav plašljivih, demagogija ili trolovanje?
    Autor ne shvata da su ovo protesti tipa : Ave Caesar, morituri te salutant (..pozdravljaju te oni koji će umreti ). Vučićeva autokratska politika, ekonomska nestručnost i izdaja nacionalnih interesa su, ovu naciju, doveli do propasti i izumiranja. Vučićev politički program je sprovodnik ideja ( i to dobar sprovodnik, kao guma) stranih interesa i nije baziran na proveri volje građana. I zato mi je muka od praznih priča tipa – opozicija nema program i sl.
    Autor je kroz, na prvi pogled, realne činjenice upakovao stav neotpora i prihvatanja aktuelne politike, prevare, laži, krađa, moralne i materijalen bede – pa, ko preživi, dočekaće željeno sutra.
    Suviše nas je malo ostalo, da bi još umirali pod onima koji zaslužuju gaženje.A vi čekajte; laste do sledećeg proleća, razočaranje, propast, smrt….. šta vam draže.

  3. da dodam,ovde su lustrirani samo oni koji su slučajno se negde pojavili,tražeći da se izvedu pred lice pravde oni koji su doveli ovu državu do ovog stanja,a to su komunisti.uzgred,imamo mi mnogo pametnih ljudi,al nisu komunisti.

  4. ne može tako.prvo,ne drži ovde zapad konce,već udba,civilna i vojna.da si ti u pravu,ovde bi posle petok oktobra na vlasti bili zaista opozicija,a ne bivši komunisti i njihova deca.da napomenem,većina su na vrhu bili deca udbaša.da navedem,tadića,djindjića,šutanovca..kako to da nigde nije bilo smene sa mesta sudija koji su lažno sudili.kako to da je ostala civilna i vojna služba ne taknuta,kako se ne uhapsiše oni koji pobiše tolike ljude za vreme miloševića.kako to da je milošević izručen hagu,a odgovoran je bio pred srbima,a ne hagu.kako to da nikako nisu uhapšeni oni koji sui opljačkali državu i izvršili 24 najspornije privatizacije.kako to da su na vlast svi oni koji su bili još od 1945.kako je ti titov grob,naj većeg srbomrsca.kako to da na banjici ispred udbe stabla u obliku slova tito,što se vidi na gugl mapi.hoćeš da kažeš da je sve to zapad hteo,pa je to ostavio.e,ne.trenutnoj politici EU,sve to ne smeta,već nama srbima.kako to da su oni stvarni i otvoreni antikomunisti gradjani drugog i trećeg reda,ili i dalje nkako nas zovu-neprijatelji države-neprijatelji socijalizma.uzgred,oni nemaju nikakve veze sa socijalistima,oni su deo sovjetske komunističke internacionale.ovde se zapad pominje samo da bi se prikrio komunističko udbaški proces.cilj je da se dobro prikrije udbaška vladavina i pljačka države.iza svih privatizacija su stajali udbaški eksponenti,sa firmama sa raznih ostrva.hoćete mi reći da koštunica nije sin komunističkog sudije posleratnog.hoćete mi reći da zorica radović nije bila kći udbaša radovića.hoćete mi reći da sve stranke nisu vodili bivši komunisti,koje je udba što civilna što vojna organizovala.hoćete mi reći da sve te njine stranke nisu napravili i ugasili ih oni koji su ih vodili.za to ne prosipajte udbašku demagogiju.a to je ono,došla opozicija po nagovoru zapada i opljačkala srbiju.stoji nezadovoljstvo,koje će kulminirati,ali ga oni još dobro kontrolišu.politici EU jedino odgovara što ti komunisti ne brane nacionalne interese,koje kao internacionalisti nisu nikada ni branili.od 1945.su sa djilasom crtali nove granice,oduzimajući srpsku zemlju i dajući drugima.jel petar stambolić prvo odvojio leposavić i priključio kosovu,jel broz i svi njegovi komunisti odvojio kosovo i vojvodinu od srbije,jeste.kako to da se nigde to ne pominje,već je kriv bil klinton,e pa nije,ma kavi bili,sa time nemaju veze.akop je tako što ne vratiše komunisti zemlju crkvi na kosovu,a bila je 65 posto manastirska.srbiju čereče komunisti,a to što su sebi nadenuli nova imena to je maska.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime