Poštovana Gospodo, dozvolite da se i ja uključim (2)…

3
934
Foto: pixabay.com

… A uključujem se povodom teksta „Gorane Markoviću, napaadate na kvarno, pucate Kusturici u leđa“ (Milan Ružić, Koreni 5.10.2020).

Polemika između Gorana Markovića i Emira Nemanje Kusturice započela je nakon otvorenog pisma Gorana Markovića, objavljenog na Peščaniku 20. avgusta, pod naslovom „Pismo srpskom prijatelju“, kojim poziva kolegu Kusturicu, kao člana žirija za izgradnju spomenika Stefanu Nemanji na Savskom trgu u Beogradu, da se ogradi od usvojenog rešenja tog spomenika: 

„Emire, prijatelju, bar se ogradi od ove katastrofe. Ja sam siguran da ti se ne sviđa ono što ste izabrali ali, ako ništa drugo, bar to reci, jasno i glasno. Inače, gde će ti duša…”

       Na odgovor Kusturice nije se dugo čekalo – već sutradan usledio je njegov žestok odgovor:  “Gorane Srbine …” koji daleko prevazilazi priču o spomeniku. Ima tu svega i svačega, između ostalog i traktat o duši Gorana Markovića … Ne bih da to prepričavam, pronađite sami ta pisma na internetu pa uporedite, a verujem da je i Milan Ružić, autor teksta  „Gorane Markoviću, napaadate na kvarno, pucate Kusturici u leđa“ to učinio, a ako nije, da je to mogao da učini.

       O tom odgovoru pisali su brojni mediji, a svoje komentare nisu propustili da saopšte ni Informer, Alo …, pa čak i Goran Vesić lično. Ni o njima neću – iz higijenskih razloga. 

       I šta je tada trebao da uradi Goran Marković? – Da polemiše sa svima njima? 

       Odgovorio im je: „Baljezganje ne zaslužuje odgovor” i isključio se iz dalje polemike. Kaže –„Nisam odgovorio Kusturici, izbegavam ulično prepucavanje” – „Ljudi mogu da pročitaju (oba pisma) i da zaključe ko o čemu govori. Ja o spomeniku, on o meni lično…”

       E sad, to što se i Kusturica našao u tom „lump sum“ odgovoru, treba da zahvali svojim novim prijateljima, saborcima za ovu lepotu koja nas okružuje – epigonima i sličnim, koji su po Goranu Markoviću osuli drvlje i kamenje. Nije valjda bilo za očekivati da će Goran Marković da polemiše sa Goranom Vesićem.

       Ja ne znam ko je ponovo započeo kavgu, te da Goran Marković posle više od mesec i po dana – prema interpretaciji Kurira, izjavi: „Kusturica je uličar i danas bi sedeo u zatvoru da nije reditelj! Goran Marković ponovo udario na kolegu: On je za žaljenje!“ Kurir to u tekstu ne objašnjava, pa ispada da se eto posle toliko vremena Goran Marković probudio i iz čista mira rekao to što gore navedeno Kurir izbaci u naslov.

       Nažalost, ništa blaži prema Goranu Markoviću nije ni Milan Ružić, autor teksta „Gorane Markoviću, napaadate na kvarno, pucate Kusturici u leđa“, koji takođe ne saopštava šta je neposredni povod njegovom tekstu, a poručuje mu – „Propustili ste priliku. Prošlo je vreme kada je trebalo da polemišete sa profesorom Kusturicom!“, a ništa bolje kvalifikacije nisu ni o Goranu Markoviću kao reditelju, da bi na kraju zakucao: „Da li li je sirće moguće vratiti u vino? 

       Nije! Bar se u vino bolje razumem od mladog pisca Milana Ružića. Ali – sve zavisi od toga ko je u ovoj priči sirće, a ko vino.

* * *

       Po meni, bar dok mi Kurir i Milan Ružić ne daju nedostajuće argumente, dileme nema. Šta mislim o Emiru Nemanji Kusturici (ne i o njegovom umetničkom radu – o tome je svet rekao svoje, pa sam ja najmanje pozvan da o tome sudim), pročitajte u mom prethdnom tekstu u Korenima – „Poštovana Gospodo, dozvolite da se i ja uključim“ (nije rečeno da je to u povodu ove priče, pa ste možda propustili), a ovde bih rekao i ovo: 

       Nije Goran Marković jedini koji je otvoreno rekao šta misli o spomeniku Stefanu Nemanji. Dopušteno je valjda da i javnost kaže šta o tome misli. Nije tu u pitanju Stefan Nemanja – nije valjda potrebno da mi o tome govori Emir Kusturica. U pitanju je i stvar ukusa. O tome je svojevremeno i moja malenkost pisala u tekstu pod naslovom: „Spomenik Stefanu Nemanji – simbol umišljene pameti i megalomanije“:

       „ … E sad, ako od te logike krenemo i prisetimo se matematičkih pravila o primeni proporcije na direktno i obrnuto zavisne veličine, doćićemo do zaključka da je veličina spomenika u direktnoj zavisnosti sa količinom gluposti članova komisije i obrnuto zavisna od količine njihove pameti, pa je red da se upoznamo sa njima:

  • Predsednik komisije je Nikola Selaković, čudo za Ginisa – čovek koji je sa mesta asistenta za vizantologiju Pravnog fakulteta u Beogradu, doveden kao pripravnik na funkciju Ministra pravde i tu uspeo da provede ceo mandat, uprkos četvoromesečnom štrajku advokata – najdužeg u svetskoj istoriji pravosuđa, koji se u tom periodu desio, za koje vreme pravosuđe u Srbiji nije ni radilo, a on je sve to izdržao tako što se nije mešao u svoj posao. Inače, lepo  igra – videli smo to uživo prilikom nedavne proslave izborne pobede, i to kao kolovođa, što bi na seoskim vašarima rekli – na kecu, pa nije čudo što ga je Predsednik Aleksandar Vučić, zbog takvih kvaliteta, uzeo za svog generalnog sekretara.
  • Goran Vesić, član komisije, čudo od čoveka – sam za sebe, ni Ginis mu nije potreban, za koga se priča da je vredan a glup, što je prema metodologiji koju primenjuje američka CIA najgora kombinacija, mnogo gora od kombinacije glup i lenj, jer kažu onaj vredni može da napravi mnogo više gluposti od onog lenjog. Jednu od tih gluposti je demonstrirao sinoć i to javno, na sred televizora, kad reče da je ideja za spomenik tu na tom mestu potekla od predsednika Vučića koji se toga prvi setio, za razliku od svih njegovih prethodnika – valjda od samog Stefana Nemanje do danas, koji se toga uopšte nisu setili.  
  • Milutin Folić, član komisije, bivši gradski arhitekta,  koji za svog mandata, u saradnji sa Goranom Vesićem, zaduži Beograd sa mnogim znamenitostima – fontana na Slaviji koja još ne zna da igra kao Nikola Selaković, ali zna da peva tu vrstu muzike, kao i mnogo drugih znanmenitosti, posebno vidljivih za bugarske i druge turiste za vreme novogodišnjih praznika koji počinju u leto i traju do poznog proleća.  
  • Sima Avramov, član komisije, koga ne treba posebno pretstavljati – dovoljno je reći, čovek koji je sa mesta dekana Pravnog fakulteta u Beogradu izrekao onu ocenu da je Vučić najbolji student u istoriji tog fakulteta. Živo me interesuje, šta o tome misli, na primer, Tibor Varadi iz moje generacije.
  • Emir Kusturica, član komisije, lični prijatelj svih predsednika – od Miloševića do Vučića Dodika i Putina: 

       „… Emirat Drvengrad je nastao slučajno. Najpre se Emiru dopala pomenuta lokacija, pa je tu početkom dvehiljaditih sagradio vikend-kuću za sebe i porodicu. Nije poznato da li je imao nekih problema sa dobijanjem građevinske dozvole i ostalih papira, a pošto je u to vreme, kako zlobnici pričaju, bio fasciniran ne samo Miloševićem, čiji je lik i delo posebno cenio, već i  njegovom suprugom, srpskom ledi Magbet, ispalo je da tu nije bilo nikakvih problema. Po svemu sudeći, tu je, uz viski, pao i dogovor da Emir postane Nemanja…“ Iz knjige O OPANČARIMA I OPANCIMA, Dragiša Čolić, Beograd 2012.

       „… Fasciniran multidisciplinarnim sposobnostima Emira Kusturice na filmskom, književnom, estradnom, neimarskom,  političkom i ko zna kojem još planu – kad te majka rodi sposobnog, za sve si sposoban, ja sam svojevremeno Kusturicu (u daljem tekstu: Marica) predlagao i za Predsednika. No Bogu hvala, Predsednik nam je dobro, pa mislim, u međuvremenu, eto upraznilo se mesto Ministra odbrane, pa ko velim, da čovek ne dangubi. A da zna i te poslove, zna. Čitam u novinama: Kusturica u Moskvi, na proslavi Agencije “Raša tudej”, tražio od Putina vojnu bazu u Srbiji, pa zatim naslov – Predložio sam Putinu da postavi rakete u mom dvorištu…” Iz teksta Kusturicu za Ministra odbrane www.opancar.com – jednom rečju, multi praktik umetnik, koga u skladu sa tim treba i pretstaviti, pa da ne izmišljam ponovo, da se poslužim još jednim citatom iz mojih tekstova::

       “… Najpre me je obradovala kratka vest koju sam čuo u večernjem dnevniku – Kusturica svojom deklaracijom otvorio Sterijino pozorje, ali iz toga nisam baš mnogo shvatio. Da nije greška, šta će on na Sterijinom pozorju. On je filmski režiser, muzičar “Zabranjenog pušenja”, Neimar – Drvengrad, Kamengrad i sl., pisac “Večernjih novosti” sa kojima je ostvario obostrano korisnu  saradnju – oni polovinu svojih novina popunjavaju reklamama zajedničkog izdanja od “Sto jada”, a on juri sopstveni rekord po broju prodatih primeraka. Ono što preostane, zadnjih par stotina hiljada primeraka, biće podeljeno besplatno čitaocima Večernjih novosti, pa će tako mnogi od njih doći do svoje prve kupljene knjige…” Iz teksta Naivac www.opancar.com

       U umetničkom delu komisije bila su i dva vajara – jedan od njih, Miodrag Živković, redovni profesor Fakulteta primenjenih umetnosti u Beogradu, autor spomenika na Tjentištu, je napustio Komisiju – „Mislim da je on mogao da bude u neuporedivo manjoj proporciji, ispred neke državne zgrade, gde bi, zapravo, povezivao istorijat srpske državnosti sa aktuelnim trenutkom, nešto slično..,, dok se drugi, jedini preostali vajar, član komisije, Svetomir Arsić Basara, sinoć pojavio na televiziji i izrazio saglasnost sa usvojenim rešenjem. A bio je red da se umesto Miodraga Živkovića (nažalost u međuvremenu pokojnog) na njegovo mesto kooptira u komisiju neki drugi vajar. 

       U komisiji su učestvovala i dva slikara: Vladimir Veličković i Nebojša Duranović, o čijem slikarskom doprinosu usvojenom idejnom rešenju spomenika, nema posebnih podataka.“ (izvod iz pomenutog teksta).

Predrag Rakočević
Dragiša Čolić

Pročitajte i prvi deo:
http://www.koreni.rs/postovana-gospodo-dozvolite-da-se-i-ja-ukljucim/

3 KOMENTARA

  1. Da li li je sirće moguće vratiti u vino?“ То је питање које је поставио Милан Ружић у свом несрећном чланку. Како то, између осталог може да се схвати? на пример, овако: може ли потурчењак (сирће) поново да се врати у хришћанство (вино, симбол хришћанства)? Неопрезни људи, фасцинирани бројним светским признањима које је Емир добио, верују да може. Може, машала, јашта нег’ може, у православљу све може, зато га и зову „питомо православље“. Сећам се, када је француски филозоф Роже Гароди својевремено прешао у ислам, мада га нико није терао, париски имам, или муфтија (whatever) нимало одушевљен му је јавно поручио: ово ти је последња конверзија; ислам не допушта даље пренемагање : будеш ли се и даље керебечио – оде глава, али буквално, они су за то мајстори. Код нас, међутим, све бива прихваћено, свакоме је Београд отворио врата, преузео је сву „баклава-културу“ (Тирнанићев израз) која је после рата у Босни похрлила преко Дрине.
    Занимљиво, многи кажу да није њихово да суде о уметничком дојму, па се питам: како онда прихватају или одбацују Кусту? На основу чега? Он је, веле, мајстор филмске естетике, а ја кажем, јесте, филмови личе на њега, брекћу од естетике, иншалах. Један познавалац, али прави познавалац, човек из тог фаха, чилеански редитељ, пришао је Кусти и рекао му: колега, сви ми у својим филмовима говоримо о сиромаштву, али не разумем ЗАШТО ВИ ОД БЕДЕ ПРАВИТЕ ПОРНОГРАФИЈУ?“
    “ multi praktik umetnik, Predložio sam Putinu da postavi rakete u mom dvorištu“ Е ово већ боље звучи. Мултипрактик. Салонски илузиониста. Кад се засити филмске естетике, дохвати се политике. Да се заибрати инсан шта му пада на памет. И шта ће сјутра одвалит. Јер, други дан, друга и нафака (Андрић).

  2. Мало саморекламе и доста заједљивих глупости, а све могло да стане у једну реченицу. Не подносим Кустурицу, поприлично му завидим, а исти сам комуњара као и Марковић. Чему толике силне реченице ?

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime