Potjernica

Optužba protiv CIA operativca Džosefa Asada (Joseph Assad) i Katnićevo traženje njegovog izručenja je političko samoubistvo Mila Đukanovića.

Jer je od početka jasno da SAD, koje nikada nikome nijesu izručile svoga državljanina, neće ni Crnoj Gori izručiti nikoga, a posebno ne traženog operativca CIA. Uostalom, Crna Gora je još uvijek potpisnica onog sramnog Sporazuma (a potpisao ga baš M.Đ.) po kome pripadnici američkih vojnih i bezbjednosnih struktura ne odgovaraju pred crnogorskim pravosuđem. Istovremeno je prilično izvjesno da će to očekivano odbijanje Asadovog izručenja biti šlagvort i platforma za novu hajku Mek Kejnovih neokona, obezglavljenih demokrata i njihovih korporativnih medija, protiv Trampa u SAD-u.

Tako će se pored Andrije Mandića i Milana Kneževića uskoro, po svoj prilici odmah nakon ljetnje pauze, i Donald Tramp morati početi braniti od farse zvane “ruski državni udar”. A za uzvrat, milionski auditorijum televizije Fox će ubrzo saznati istinu – da je Đukanović korumpirani despot sa kriminalnim okruženjem i bivši ratni huškač na Dubrovnik, da je SDT Katnić partijska batina sa kriminalnim vezama, te da je i on osumnjičen za ratne zločine u Cavtatu, a da je “ključni svjedok” Sinđelić ubica u bjekstvu od (opet!) hrvatske potjernice. Ukratko, moglo bi se desiti da se i pitanje ratnih zločina u Hrvatskoj izvuče iz naftalina i ponovo aktuelizuje, i to na globalnoj medijskoj sceni. A i korupcija u ‘aferi Telekom’ (u kojoj je američki sud prepoznao Đukanovića i njegovu sestru kao korumpirane) je nešto na čemu bi (uz ratne zločine) nova Trampova ambasadorka u Podgorici mogla da počne da insistira.

Zato je ovo postupanje SDT-a jedno “ubrzavanje niz nizbrdicu”, kojom se Đukanovićeva “ekipa” kotrlja ka svome kraju. Ovo suicidalno Katnićevo traženje izručenja Džozefa Asada predstavlja prvi, značajan i veliki korak u procesu političkog poništavanja Katnićeve izmišljotine o “ruskom državnom udaru”. Izmišljotine koja doduše nije niti jednog trena imala razumnu “procesnu težinu”, ali je njena politička “težina” i upotrebljivost, a posebno na globalnoj sceni, bila jedino vrijedna i nesporno velika.

Sada se vidi da nedavno Trampovo pominjanje Crne Gore na televiziji Fox nije bilo ni malo slučajno, i vidi se da se na Samitu u Helsinkiju očigledno pričalo i o Katnićevoj Velikoj laži.

Nemoguće je ne uočiti da će predviđeno Đukanovićevo argatovanje u novoj anti-Tramp kampanji, i dovođenje Crne Gore u žižu dešavanja na Kapitol Hilu, izazvati tektonske promjene na domaćoj političkoj sceni. Izazvaće prestrojavanje i jasno svrstavanje “za” i “protiv” Trampa i “ruskog državnog udara” (Jesi li za Mila ili Trampa?).

U opoziciji će, recimo, to onemogućiti nastavak javnog ćutanja o staljinističkom progonu DF-a, a tajnog terenskog (prorežimskog i lešinarskog) djelovanja ‘Ljudi za 21.vijek’. Vidjeće se da je ta relativno uspješna strategija razbijanja opozicije napustila Crnu Goru zajedno sa klintonovskom ambasadorkom Ujeharom. Naime, razbijanje opozicije i zakonomjerno snaženje Mila Đukanovića, u toj novoj situaciji, više neće biti interes SAD. Pa će zato cjelokupna “graždanska opozicija” (kojoj je Ujehara bila i ideolog i poslodavac) morati hitno pronaći novi put i način da spasi vlastitu glavu.

Koaliciji “kravataša” će biti očito teško, ako ne i nemoguće, da se na pitanju “ruskog državnog udara” jasno okrenu protiv Mila i da podrže Trampa (a time i Andriju i Milana). Ali će to opredjeljivanje višestruko teže ‘pasti’ premijeru Dušku Markoviću, kojemu je dosadašnja klintonovska politika bila namijenila ulogu novoga Mila Đukanovića. Stoga on sada u Berlinu užurbano traži novog pokrovitelja za nastavljanje dosadašnje politike : i protiv Mila i protiv Trampa i protiv “razornog ruskog miješanja”.

Strateški je beskonačno glupo postupanje SDT u slučaju CIA operativca Džozefa Asada. Beskonačno glupo i dijametralno suprotno dosadašnjoj, vrlo uspješnoj “low profile” strategiji Đukanovićevog režima. Koji je, zahvaljujući tom ćutanju i poslušnom izvršavanju američkih naloga, uspijevao da tri decenije opstaje kao “zaboravljena balkanska autokratija”, kako nas je vispreno nazvao britanski konzervativac Danijel Hanan. Pa i sama Katnićeva laž o “ruskom državnom udaru” je do sada opstajala upravo na ćutanju onih koji bez dileme znaju šta se zaista dešavalo u oktobru 2016. To ćutanje “obaviještenih” je otvorilo prostor za brutalno izborno nasilje u oktobru 2016. , a potom i za staljinistički progon DF-a. To ćutanje je omogućilo i to da se laž o crnogorskom “državnom udaru” visoko popenje na globalnoj listi “malignih ruskih nepočinstava”. Odmah iza navodnog ruskog miješanja u američke izbore, i iza navodnog trovanja Skripalja u engleskom Salzberiju.

Stoga je ključno pitanje : Zašto je Đukanović odustao od te strategije, i naprasno se, što bi rekao Narod, “uprtio u velike gaće”?! Zašto se Đukanović aktivno uključuje u kampanju protiv Trampa?!

Jedino suvislo objašnjenje ovog Đukanovićevog očajništva – jer kako drugačije nazvati njegovu odluku da sebe iznajmi Mek Kejnu za njegov sukob sa Trampom – jeste da je crnogorski autokrata imao pouzdanu informaciju da su on i njegova ekipa svakako“otpisani” od strane Predsjednika SAD. I da im zato ne preostaje drugo nego da pristanu da budu “gorivo” za još jednu kampanju protiv “proruskog” POTUS-a. Kojega obezglavljene američke demokrate ne mogu pobijediti na izborima, pa im ne preostaje ništa drugo nego da još jednom pokušaju da ga smijene.

Ovaj “crnogorski sloj” je, u tom smislu, vjerovatno poslednji teg koji anti-Tramp koalicija dodaje na vagu svoga inicijalnog plana da navodnu “Putinovu lutku” koja sjedi u Ovalnom kabinetu Bijele kuće konačno doguraju do impičmenta. Jer je naredna godina predizborna, a svima je jasno da će ih, ako dočeka kraj ovog mandata, Donald Tramp “oduvati” na predsjedničkim izborima 2020-e.

Koča Pavlović
www.in4s.net