Potočari – zloslutno pretvaranje u centralno evropsko kultno mesto islama

Sprema se nešto krupno

0
1024

bilbijaSrbija i Republika Srpska tokom juna i jula gotovo da se ničim drugim nisu bavile do svojom bližom, srebreničkom prošlošću. Suočavanjem sa njom, kao da je cela srpska prošlost između 1992. i 1995. isključivo srebrenička i kao da se svi Srbi u tom periodu, kolektivno, ničim drugim i nisu bavili osim Srebrenicom i zaverenički radili na genocidu nad Bošnjacima.

Političko-verskoj dženazi, održanoj 11. jula u Potočarima, prethodila je nezabeležena medijska “artiljerijska priprema”. Tri “hora” sa svojevrsnim “jerihonskim” trubama u pozadini – međunarodni, sarajevski i beogradski – “pevala” su i klicala: “genocid, genocid” i (glasom Džefrija Najsa) “srpske snage su ubile između sedam i osam hiljada muškaraca i dečaka u Srebrenici”. Sa ništa manje zlogukim pripevanjem (glasom Sulejmana Tihića i Sakiba Softića, uz terciranje Ričarda Holbruka): “genocid je dirigovan iz Beograda”.

Zato u samim Potočarima – jer je i sama komemoracija bila zamišljena i organizovana kao optužnica protiv Srba, Srbije i Republike Srpske – nikome od desetak hiljada okupljenih, osim ponekog zadrtijeg hafiza (znalca Korana naizust), nije nimalo zasmetalo što se na dženazi drže politički govori. Niti: što se na dženazi aplaudira. Zato posebno burno behu pozdravljeni šef britanske diplomatije Džek Stro i novi predsednik Svetske banke Pol Volfovic, koji svoje govore počeše sa “Selam alejkum” i visoki međunarodni predstavnik za BiH Pedi Ešdaun, kad izgovori: “Nakon faze poricanja, Srbija sada ide ka fazi priznavanja zločina koji su ovde počinjeni u njeno ime”.

Zato je pre sve drugo nego li iznenađenje što se i posle Potočara nastaviše – sa istom ulogom sva tri hora i “jerihonskih truba” u pozadini – tobože istorio-psihoterapeutske, kvazikatarzične političke i tv-seanse koje Srbima sa obe strane Drine sugerišu i nameću da bez priznanja krivice i pokajanja neće moći da se pomire ni sa samima sobom, ni sa vlastitom prošlošću, ni sa bivšom braćom-susedima. A ni da zasluže mesto bar u pretsoblju Evropske unije i da sa kakvim-takvim šansama uđu u pregovore o “konačnom statusu” Kosova i Metohije.

Nije sporno da i Srbi – nakon svega što njihovim precima za vreme Prvog i Drugog svetskog rata uradiše dedovi i očevi današnjih srebreničkih, zvorničkih, vlaseničkih, rogatičkih, bratunačkih i fočanskih Bošnjaka, a do jula 1995. Naser Orić sa svojim ubicama i koljačima – počiniše zločine u bosanskom srednjem Podrinju. Ali, šta je prava meta Tihićevog trajućeg “viskog ce”: “Negiranje genocida je poslednja faza genocida”? Kome “dižu lopte” svi koji, poput hrvatskog predsednika Stjepana Mesića i Latinke Perović (u Novom Sadu) izgovoriše “genocid” – nakon što to ne učini niko (baš niko!) od međunarodnih izaslanika-govornika u Potočarima? Zbog čega, u ime kog skrivenog cilja, Ešdaun 11. jula izusti i rečenicu: ”Način da se da oprost od KOLEKTIVNE KRIVICE je – da se utvrdi individualna krivica prema zakonu”? Očito aludirajući: da srpska KOLEKTIVNA KRIVICA za Srebrenicu dokazano postoji…

Svi su izgledi da se stvari postavljaju ovako široko i ovoliko optužujuće zato da bi se Srbi zabavili odbranom od nepostojeće KOLEKTIVNE KRIVICE, a Srbija iznurivala dokazivanjem da nikakav genocid nije “dirigovan iz Beograda”. Kako bi novi pokušaj likvidacije Republike Srpske – koji se uveliko priprema – naišao na što manji i što slabiji otpor i iz Beograda (kao potpisnika i jednog od garanata Dejtonskog sporazuma). A i iz Banjaluke suočene sa pravim vatrometom optužbi od kojih su najblaže one za “najstrašniji masakr posle Drugog svetskog rata” i “zločin protiv celog čovečanstva”.

Potočari su na nesumnjiv način – svima koji ne odbijaju da vide, pogotovo svima koji ne vide samo očima – pokazali: da se nešto krupno sprema. I da sve uopšte neće ostati ni na dosadašnjih pet presuda bosanskim Srbima (generalu Radislavu Krstiću, Vidoju Blagojeviću, Draganu Jokiću, Draganu Obrenoviću i Momiru Nikoliću), niti se ograničiti dodatnim “megasuđenjem” za Srebrenicu kada na optuženičku klupu treba da sednu: Ljubiša Beara, Ljubomir Borovčanin, Vujadin Popović, Drago Nikolić, Milan Gvero, Vinko Pandurević, Milorad Trbić i Radivoj Miletić. A i Zdravko Tolimir, Ratko Mladić i Radovan Karadžić – ako se u međuvremenu predaju ili budu uhapšeni.

Da se nešto pakleno zaista sprema, pored činjenice da horovima nije dato “voljno”, svedoče i događanja u samim Potočarima. To što je nemali broj učesnika dženaze nosio majice na kojima je pisalo “Dejtonski Ustav je pisan krvlju žrtava Srebrenice”. To što je to isto naglašeno ponovio u svim našim čorbama neizbežni Holbruk. To što Orićev pajtaš Ibran Mustafić dobi priliku da se dočepa mikrofona i da nekažnjeno uzvikne: ”Smrt genocidnim tvorevinama”. A ništa manje i to što reis ul ulema Mustafa Cerić, bez i najmanjeg oponiranja sa bilo koje strane, izgovori: “Srebrenica je naše more i naša obala spasa. U njoj se svi možemo utopiti, ali u njoj se svi možemo i spasiti. Ovi šehidi (poginuli za veru – op. aut.) su dženetske (rajske) ptice štono kljunom kljucaju na savjest onih koji još neće da znaju i neće da priznaju da je ovdje počinjen zločin u njihovo ime”.

Cerićeve reči bile su, nema nikakve sumnje, najdirektnije namenjene: Srbiji i Republici Srpskoj i u Potočarima prisutnim njigovim predsednicima – Borisu Tadiću i Draganu Čaviću. A ono “obala spasa” – prevedeno na jezik i u relacije dnevne politike – u Potočarima je bilo sadržano u čestim skandiranjima učesnika dženaze: “Živjela Republika Bosna i Hercegovina”. Jer, da bi BiH bila REPUBLIKA – Republika Srpska unutar nje ne može biti ni REPUBLIKA, ni ENTITET. Znači: mora nestati. Znači: mora biti likvidirana, pošto je više nego jasno da se neće samolikvidirati, da neće izvršiti istorijsko samoubistvo.

Otud i horsko “genocid, genocid”. Otud uzvici: “Smrt genocidnim tvorevinama”. Otud i Holbrukova terca: “Dejtonski sporazum je zaista napisan krvlju žrtava Srebrenice”. Otud srpski zločini u Srebrenici nekima ni u Sarajevu, ni u Vašingtonu, ni u Beogradu, na žalost, nisu ni dovoljno veliki, ni dovoljno KOLEKTIVNI.

Uostalom, da se baš ništa ne sprema i da je Ešdaun uistinu iskren kad uverava da njegov posao nije da nasilno menja već da “poštuje i sprovodi Dejton”, zar bi se moglo dogoditi da u Potočarima niko – ama niko i ni jednom jedinom rečju – ne pomene verovatno ništa manji broj Srba koje zverski pobiše Bošnjaci? Zar bi bez i jedne jedine naknadne oficijelne reakcije – i iz Haga, i iz Brisela, i iz Vašingtona – mogla da ostane tvrdnja tima američkih i evropskih eksperata, na čelu sa Edom Hermanom, da
u Srebrenici nikako nije moglo biti ni 8.108, ni 7.8oo, već najviše – dve do tri hiljade bošnjačkih žrtava? Zar bi gluvo odjeknula gotovo istovetna tvrdnja kanadskog generala Luisa Mekenzija koji je u Bosni predstavljao Ujedinjene nacije: da je, od pomenutih 8.108, oko 5.500 Bošnjaka sa oružjem napustilo Srebrenicu pre napada i otišlo prema Tuzli i Sarajevu, a da je među preostalih 2.500 – dosta i onih koji su poginuli tokom prethodnih trogodišnjih borbi?

Da prava i glavna meta nije Republika Srpska – i da se u potaji ne priprema novi pokušaj njenog ukidanja – Hagu bi odavno, i javno, bilo stavljeno do znanja: da se mora zadovoljiti sa dvadesetak optuženih “za Srebrenicu”. Ne bi se Potočari forsirano i zloslutno pretvarali u centralno evropsko kultno mesto islama. A i neko bi, neko iznad Ešdauna, već poručio Sarajevu: dosta sa harangiranjem u stilu “Dejtonski ustav je pisan krvlju žrtava genocida”!

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime