Potresno svedočenje: Albanci mi oca živog zapalili

0
989

Kako je dane bombardovanja 1999. i pogrom 2004. zabeležila i opisala u dnevniku trinaestogodišnja devojčica. Prvi komšija u Kosovu Polju zverski ubio Zlatibora Trajkovića, samo zato što je Srbin.

Kada je prošlo bombarodvanje Jugoslavije i kada su usledile neke samo naizgled mirnije godine i svi mislili da su strahovi iza nas, tog 17. marta 2004. godine u Kosovu Polju zverski je ubijen moj otac Zlatibor Trajković. Maloletni Albanac, naš prvi komšija, živog ga je zapalio. Za to je odležao kaznu od osam godina.

Ovako se završava potresna ispovest koju je, kroz dva ratna dnevnika vođena tokom bombardovanja SRJ 1999. i martovskog pogroma 2004, vodila tada devojčica, a danas novinar „Novosti“ Jelena Ćosin.

U martovskom pogromu ubijeno je 28 ljudi, 930 srpskih kuća je uništeno i spaljeno, a šest gradova je etnički očišćeno. Oskrnavljeno je 35 crkava i manastira, a u Srbiju je proterano oko 4.000 ljudi.

Toliko muke, bola, tuge, teško da može da se iskleše u reči. I to, i sve strahote koje su prethodile najvećoj tragediji u njenoj porodici, ipak su bili pretočeni u dnevnik jedne devojčice.

„24. 3. 1999. Ćao, dnevniče. Dok sam ti danas pisala, prekinulo me je majčino uspaničeno dozivanje. Kada sam izašla u dvorište, začula sam sirenu. Mama je rekla da odem po Miloša (brat od strica) i da se sklonimo u podrum. Ona je sa strinom odjurila po Milana (mlađi brat od strica). Ljudi su užurbano išli svojim kućama. Mama i strina su se brzo vratile. Plakale su i bile uplašene, jer su i moja dva brata i braća od strica u vojsci. Sirena je i dalje upozoravala na opasnost. Avioni su počeli da obleću. Mislim da će nas bombardovarti. Ćao…“

Ovako je u mojim očima izgledao taj 24. mart pre tačno 20 godina. Imala sam tada 13 godina. Zbunjena onim što se dešavalo oko mene i u neverici da to može biti rat, na stranicama svog dnevnika beležila sam svaki naredni dan, svaki gađani objekat, svaku žrtvu, svaku bombu, sve ono što je preko mini-tranzistora moglo da se sazna o bombama koje su padale na moju zemlju.

Da Vas podsetimo:  Srbi sa severa Kosova najviše veruju KFOR-u

„25. 3. 1999. Ćao, dnevniče. Odmah da ti kažem da sam jako loše, kao i svi stanovnici Jugoslavije. Sinoć su nas oko 20 časova bombardovali. Isključili su nam struju i bombardovali čitavu zemlju. Srećom, nije bilo poginulih vojnika, pa se nadam da su i braća dobro. Noć sam provela u podrumu kuće, sa braćom od strica i decom naših komšija. Spavala sam veoma loše, često sam se budila. U glavi mi je bila samo ona narandžasta raketa koju smo videli na nebu i puste ulice našeg grada. U školu neću ići, a sumnjam da ćemo otići i na ekskurziju.“

Tada nisam ni slutila da će to biti moj poslednji dan u toj školi, da sa svojim drugarima iz VII/2 neću proslaviti malu maturu, da ću ih naredni put sresti tek mnogo godina kasnije, rasute po gradovima širom Srbije. Svoje poslednje školske dane i prve ljubavi, isprepletene sa bombama i pucnjima, stradanjima, patnjama, ovekovečila sam u dve sveske formata A4. Neretko uz sveću, kada nije bilo struje, pribeležena su tu 72 dana mog života tokom NATO bombardovanja. Stalo je tu i mnogo suza, tajni, mnogo pitanja koja nikada nisam postavila odraslima, koji su tada imala mnogo većih briga nego da meni objašnjavaju zašto neko bombarduje našu zemlju i ko je za to kriv.

Dvadeset godina kasnije, kada kao novinar pogledam svoj stari dnevnik, ne ostavlja me ravnodušnom kada čitam kako izgleda rat kada imaš samo 13 godina. Tada nije bilo mobilnih telefona, pa je jedini izvor informacija bio taj mali tranzistor. Danima nije bilo vesti o braći i ocu. Taman se javi jedan, a ovog drugog nema, pa obrnuto, i sve tako. Mediji su prenosili šta je gađano, gde ima žrtava, pa smo pomno slušali i pratili, a ja beležila. Nije prošlo ni nekoliko dana otkako je počelo bombardovanje, a došli su novi strahovi i pretnje, jer su na ulicama Kosova Polja, gde sam živela, počele da se vode ulične borbe protiv albanskih terorista.

Da Vas podsetimo:  Zločini na Kosovu se nastavljaju

Pucalo je na sve strane. Mama je rekla da ne prilazimo blizu prozora da nas ne pogodi metak. Više se nije znalo odakle puca, da li iz vazduha, ili iz puške. Neko je pokucao na vrata, a mi nismo smeli da otvorimo. Nismo znali da li su Srbi ili Albanci. Kada su puške prestale da se čuju, oglasila se sirena za vazdušnu opasnosti. Majka i strina su gledale u nebo i plakale. Nije bilo vesti o braći i stričevima koji su na terenu. Brinem da li su živi.

Početkom juna te 1999. počelo je da se priča o kraju rata. Vest o povlačenju vojske sa Kosova značilo je samo jedno – spasavaj se ko može. Tako je bilo. Srbi su masovno počeli da se iseljavaju sa Kosova. Jednog jutra brat je pozvao roditelje i rekao da me spakuju i pošalju kod snajkinih u Leskovac. Već sledećeg jutra po mene su došla dva potpuno nepoznata policajca. Roditelji su bili na sahrani kod komšije koji je poginuo, a ja sam spakovala kofer, uzela dnevnik i krenula put Leskovca. Napuštena sela, prazne kuće, i autobus na koji je pala bomba urezali su se u sećanje kao poslednja slika koju pamtim sa Kosova. Onda, 9. juna, bombardovanje je prestalo. Na trgovima se slavilo, „Jugoslavija je pobedila“, pričalo se na TV.

„11. 6. 1999. Ćao. Izvini što ti se nisam javljala. Preksinoć je prestalo bombardovanje. Svi se raduju, pucaju, vesele se. Za ljude u Srbiji rat je završen, ali šta je sa ljudima koji su ostali na Kosovu? Vojska je počela da se povlači. Ruske trupe dolaze na Kosovo. Ljudi se raduju, ali ja i dalje strahujem za svoje roditelje koji su ostali dole.“

Da Vas podsetimo:  Pismo sa Kosova ili sledi li dobrovoljni albanski egzodus

Iako sam imala samo 13 godina, znala sam da za ljude sa Kosova nema previše prostora za slavlje, da je to samo trenutno zatišje pred buru, koje će kulminirati martovskim pogromom pet godina kasnije.

Izvor: kmnovine.com

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime