Pravoslavna braća

0
1662

sp-kosovo-srbija-700x411Postoje dva naroda na ovoj planeti koja su vekovima razdvojeni teritorijom, ali milenijumima spojeni istorijom. Ima dva naroda koja su dva samo po imenu ali su kulturom, verom, krvlju, poreklom nepogrešivo jedan. Postoje dva naroda koja uporno pokušavaju da raznim podvalama, smicalicama, lažima i svim drugim poznatim zapadnim metodama razdvoje, ali njihova veza je neraskidiva. Koliko god da su Srbi i Rusi udaljeni, koliko god da nam istorija i neprijatelj ne dozvoljava da se i teritorijalno približimo, ne postoje dva naroda na ovoj planeti koja su tako bliska. Dva naroda koja su uvek tu kada je najteže.

Uvek smo nekako kroz istoriju u isto vreme imali i iste neprijatelje. Nije li to oduvek bio znak da nas sem tih istih neprijatelja povezuje nešto mnogo jače i veće? Naravno, uvek su postojali oni dušebrižnici koji su tvrdili suprotno, oni koji se uporno svugde i svim silama trude da dokažu ono nemoguće – da nije tako. Ostajali su takvi uvek razočarani jer dokazivanje neistina je uzaludan posao. Svi pokušaji da promene i prekroje istinu osuđeni su na propast, jer srce i duša pravoslavne braće uvek oseća onu jedinu pravu istinu. Onda kada je najteže i najpotrebnije, braća su tu. One koje pamćenje ipak slabo služi ili nisu čitali istoriju treba samo pitati koja zemlja i njeni zvaničnici jedina uvek poštuje stav Srbije i njen teritorijalni integritet?

Setimo se samo 15. septembra 2011. i prvog Beogradskog bezbednosnog foruma koji je otvorio tadašnji predsednik Srbije Boris Tadić. Kada je video ponašanje srpskih predstavnika na forumu i njihov stav stav po pitanju NATO-a, KFOR-a i Kosova i Metohije ruski ambasador Konuzin ljutito je uzviknuo „zar u ovoj dvorani nema Srba“, napominjući da će u Savetu bezbednosti UN na specijalnoj sednici o Kosovu, iako „u ovoj dvorani nema nikog ko brani interese Srbije“, Rusija to sigurno činiti.

Kada Srbi pokažu jasan i patriotski stav, onaj koji je u interesu Otadžbine i srpskog naroda a ne u cilju ličnih interesa i izdaje, ruska braća su tu. Tako danas vidimo nesumnjivu i jasnu podršku Srbima u Republici Srpskoj. Ili možda da se ipak vratimo malo dalje u istoriju i podsetimo na Drugi svetski rat? Setimo se dobro tih naših vrlih zapadnih saveznika. Dok su nas oni bombardovali i gledali da iskoriste još jednu priliku da što više razruše Beograd, Rusi su oslobađali naš glavni grad.

Nije mnogo drugačije bilo ni u Prvom svetskom ratu, tada su Dunavom iz carske Rusije stizali konvoji vojne opreme, odeće, obuće, hrane, bolničke opreme kao i ljudstvo. Na srpskoj teritoriji osnovane su ruske vojne bolnice koje su spasavale hiljade ranjenih. Onda kada su nas zapadni saveznici kao i uvek ostavili na „milost i nemilost“, a nadajući se da će ipak biti nemilost, bratska Rusija nam je pružila ruku spasa. Ruski car Nikolaj je dao jasan ultimatum takozvanim saveznicima, da se srpskoj vojsci mora omogućiti povlačenje kao i brodovi kojima će biti prevezeni na sigurno.

Tada je carska Rusija zapadnim saveznicima jasno stavila do znanja da ukoliko ne ispune ultimatum o spašavanju srpskih vojnika Rusija će raskinuti savez sa njima i povući se iz rata. Bez tog ultimatuma danas ne bi bilo srpske vojske, ne bi bilo Srbije. Taj ultimatum nam je omogućio one „lađe francuske“, a ne Francuska i zapadni saveznici.

“Savest naša nas primorava da plačemo, kada Rusi plaču, i da se radujemo, kada se Rusi raduju. Veliki je dug naš pred Rusijom. Može čovek biti dužan čoveku, može i narod – narodu. Ali dug, kojim je Rusija obavezala srbski narod 1914. godine, tako je ogroman, da njega ne mogu vratiti ni vekovi ni pokoljenja. To je dug ljubavi, koja svezanih očiju ide u smrt, spasavajući svog bližnjeg. Nema veće ljubavi, nego da ko položi dušu svoju za drugove svoje – to su reči Hrista. Ruski Car i ruski narod, nepripremljeni stupivši u rat za odbranu Srbije, nisu mogli ne znati, da idu u smrt. Ali ljubav Rusa prema braći svojoj nije odstupila pred opasnošću i nije se uplašila smrti.

Smemo li mi ikada zaboraviti, da je Ruski Car sa decom svojom i milionima braće svoje pošao u smrt za pravdu srpskog naroda? Smemo li prećutati pred Nebom i zemljom, da je naša sloboda i državnost koštala Rusiju više nego nas? Moral svetskog rata, nejasan, sumnjiv i sa raznih strana osporavan, ispoljava se u ruskoj žrtvi za Srbe u jevanđeljskoj jasnosti, nesumnjivosti i neosporivosti. A motiv samoodricanja, nezemno moralni osećaj pri žrtvovanju za drugog – nije li to prilepljenje k Carstvu Nebesnom?

Rusi su u naše dane ponovili Kosovsku dramu. Da se Car Nikolaj prilepio k carstvu zemnom, carstvu egoističnih motiva i sitnih računica, on bi, najverovatnije, i danas sedeo na svom Prestolu u Petrogradu. Ali on se prilepio k Carstvu Nebesnom, k Carstvu nebesnih žrtava i jevangeljskog morala; zbog toga se lišio glave i on sam i njegova čeda, i milioni sabraće njegove. Još jedan Lazar i još jedno Kosovo! Ta nova Kosovska epopeja otkriva novo moralno bogatstvo Slovena. Ako je neko na svetu sposoban i dužan to da razume, to Srbi mogu, i obavezni su da razumu.

Blaženi vi, plačući u te dane sa Rusijom, jer ćete se sa njom utešiti! Blaženi vi, tugujući sada sa Rusijom, jer ćete se sa njom uskoro i radovati.”

Vladika Nikolaj Velimirović

Braća to ne bi bila da ne osećaju i ne ponašaju se kao jedno. Ne bi oni bili ni pravoslavni hrišćani da im srce i duša ne kucaju isto. Srbija teritorijalno i brojčano jeste manja ali u svojim delima to nikad nije bila. Kroz vekove njen narod je uvek bio uz svoju braću. I onda kada je potkupljena, nametnuta ili vlast bez vere želela da povede narod u drugom smeru nikad to nije uspela. Nikad srpski narod nije zaboravljao svoju braću po krvi i veri. Svaki rat koji je Rusija vodila bio je i rat u kome je značilo da na strani pravoslavne braće učestvuje i srpski narod. Kozaci su bili tu da pomognu Srbima i u poslednjem građanskom ratu na prostoru bivše Jugoslavije, bili su glavni oslonac Karađorđu…

Da Vas podsetimo:  27 odsto mladih odustaje od obrazovanja iz ekonomskih razloga

Srbi to nisu zaboravili, a da je tako pokušali su da dokažu i u poslednjim dešavanjima u Malorusiji. Doduše taj doprinos nije bio organizovan ali u postojećim uslovima i nije mogao da bude. Važnije od toga je da je i kroz tu pojedinačnu angažovanost jasno pokazano iskreno osećanje celokupnog svetosavskog naroda. Ratovali su Srbi i Rusi rame uz rame i bili na istoj strani u svim nevoljama i nedaćama Prvog i Drugog svetskog rata. To je naravno i bilo za očekivati, jer pravednici ne mogu biti nigde drugo sem na strani pravde. Treba znati da Srbi nisu nemo posmatrali ni Rusko-Japanski rat, već su koliko je god bilo u moći davali doprinos u borbi pravoslavne braće.

Možda negde kod nekih nacija ili naroda može da nastupi kolektivna amnezija ili da ih drugi nateraju da zaborave, ali onima koji imaju pravoslavnu dušu to ne može da se dogodi. Zato će i Srbi i Rusi večito pamtiti ime kneza Arsena Karađorđevića. Unuk velikog Vožda Karađorđa i najmlađi brat Kralja Petra I bio je najodlikovaniji srbski oficir. Ovaj srbski i ruski general odlikovao se neizmernom hrabrošću i veštinama komandovanja u borbama. Neposredno po izbijanju Rusko-Japanskog rata 1904 godine, Arsen se dobrovoljno stavlja na raspolaganje Kozačkoj konjici. Biva raspoređen u Drugi Argunski puk Druge brigade Zabajkalske Kozačke divizije u sastavu ruske Mandžurijske armije generala Kuropatkina.

Naravno, daleko od toga da je knez Arsen bio jedini Srbin učesnik rata ali je svakako bio najpoznatiji. U svakom slučaju brzo je dobio čin Kozačkog jesaula (kapetana) i komandovao je pukom. Učestvovao je u svim većim bitkama, a za sve vanredne zadatke i misije javljao se dobrovoljno. Njegova hrabrost, čojstvo, odvažnost, vešto komandovanje izazivalo je uvek iznova divljenje i najdublje poštovanje svih. U ruskoj štampi bio je slavljen i o njemu je pisano kao o retko kom drugom. Za svoja herojska dela i pokazano junaštvo unapređen je u čin pukovnika i odlikovan jednim od najvećih ruskih odlikovanja – Zlatnom Georgijevskom Sabljom.

Da Vas podsetimo:  Patrijarh Pavle i mudrost pobožnog sveta

Zlatnu Georgijevsku Sablju kao orden-oružje uvela je carica Katarina 1844. godine. I dodeljivano je direktno iz kancelarije Carske. Kao jedno od najviših ratnih odlikovanja, za vreme Rusko-Japanskog rata 1904/05 dodeljeno je 406 običnih i 4 dijamantske. Naravno naš Arsen Karađorđević bio je među četiri.

Kada spominjemo pojedinačan doprinos sigurno bi bilo nepotpuno a ne spomenuti grofa Savu Vladislavića (1668-1738) savetnika ruskih careva. Uloga ovog Srbina za Rusiju je sigurno nemerljiva. Koristeći svoje diplomatske sposobnosti i poznanstva pored svih pretnji kojima je bio izložen za potrebe Ruskog Carstva i Carice Katarine Prve uspeva 5. aprila 1728. godine da utvrdi 6000 km dugu granicu sa Kineskim carstvom. Granicu koja je i danas sa malim izmenama važeća. Dokaz ljubavi ka pravoslavnoj i bratskoj Rusiji pokazivao je i na razne druge načine. Da nije bilo jednog od takvih poteza Rusija nikad ne bi upoznala i imala Puškina, ali to je za neku drugu priču. Spomenućemo sada samo još to da je Sava 1709. godine u borbama koje su vođene između Rusa i Šveđana kod Poltave odigrao jednu od presudnih uloga. Vladislavić je tada uspeo da uspešno organizuje snabdevanje Ruske vojske koristeći volovske zaprege po neprohodnim putevima i time olakšao pobedu ruskoj vojsci.

Onda kada je bilo teško, kada se više nije imalo kud, Srbija je imala Rusiju, Rusija je imala Srbiju. Setimo se samo pedesetih godina XVIII veka i ukudanja Moriške i Potiske vojne krajine u Ugarskoj. Nakon čega Srbi trpe političke verske i nacionalne pritiske. Ugarska se u to vreme prema Srbima ponaša kao prema robovima a jedino preostalo rešenje jesu seobe. Tada u svoja njedra i svom dušom Srbe prima Rusija i oni tamo na obalama Dnjepra osnivaju dva srpska naselja: Novu Srbiju i Slavenosrbiju. Upravo te migracije su našem Milošu Crnjanskom bile inspiracija za roman „Seobe“. Vratila je majka Srbija svu ljubav i toplinu duše pravoslavnoj braći primajući ih u svoja njedra dok su oni bežali posle raspada Carske Rusije i ubistva Romanovih.

Ne postoje dva druga naroda na svetu kojima se ne može izdvojiti ni jedan period istorije a da onaj drugi bratski deo naroda nije bar na neki način učestvovao. Treba li podsetiti da je Rastko Nemanjić zajedno sa ruskim monasima otišao na Svetu Goru i tamo se zamonašio u ruskom manastiru Sveti Pantalejmon 1191. godine. Kasnije je upravo Sveti Sava sa svojim ocem pomogao i pružio duhovnu i materijalnu pomoć i zaštitu ruskim manastirima na Svetoj Gori. Rusija se tada nalazila pod mongolskom vlašću i nije mogla nikako da pomogne. U žitijima kralja Dragutina se jasno može videti kolika je pomoć Srbije bila ruskim crkvama. Možda treba podsetiti na srpske korene i po majčinoj i po očevoj liniji Ivana Groznog…

Da Vas podsetimo:  ISTOK I ZAPAD I NOVA KLASA SRPSKIH VLADARA

Dok pominjemo sve ove velike događaje i ljude ne smemo da zaboravimo ni one koji su nekako, iako čineći velika dela za naša dva bratska naroda, nepravedno zapostavljeni. Koliko nam je poznato kako je nastao jedan od najčuvenijih ruskih marševa, „Oproštaj slovenske žene“? Upravo je Vasilij Ivanovič Agapkin 1912. inspirisan Sofijom Jovanović koja se na frontu rame uz rame sa muškarcima borila za svoju Otadžbinu Srbiju i drugim svedočenjima ruskih dobrovoljaca, bio njen autor. Danas je to marš koji je sastavni deo svake ruske vojne parade.

Srpski oficir, univerzitetski profesor i arhitekta Grigorije Samojlov rođen je kao Kozak i Rus a po srcu je odabrao da bude Srbin. Kod Srebrenice 1941. biva zarobljen zajedno sa grupom Srba vojnika. Iako mu je kao rođenom Rusu ponuđeno da izbegne zarobljeništvo on kao pravoslavac odbija da napusti svoje prijatelje i drugove, čak odbija da ode u oficirski logor. Skida svoje oficirske oznake i sa srpskim vojnicima bira zajedničku, neizvesnu sudbinu. Ta sudbina ga odvodi u zloglasni nacistički koncetracioni logor „Buhenvald“ i njegov deo Stalag 9-c.

Tu u nacističkom koncetracionom logoru, zajedno sa srpskim vojnicima, Samojlov pokazuje nesalomivost pravoslavnog duha. Srpski vojnici pod dirigentskom palicom Grigorijevom kao ranohrišćanski mučenici golim rukama vade stare železničke pragove, svoja sledovanja hrane trampe za boju a rezbarski alat prave od starih konjskih potkovica i metalnih otpadaka kupljenih na crnom logoraškom tržištu. Dok se Nemci čude zašto Srbi traže stare odbačene železničke pragove, logoraši čude zašto se Srbi odriču dela ionako malih sledovanja za metal i boje, pred svima njima se događala istorija. Istorija kakvu može da piše samo duša pravoslavna. Pred svima njima tu u neljudskim uslovima nastao je ikonostas koji izaziva divljenje i pokazuje nepobedivost duše pravoslavne.

Kada god u tu nepobedivost posumnjamo, kada posumnjamo u jedinstvo dva bratska naroda treba da odemo do parohijskog Hrama Svetog Jovana na Centralnom groblju. Tu u Beogradu, gledajući u ovaj Božanski ikonostas nastao u najneljudskijim uslovima logora onih koji su danas najveći zagovornici EU, vratićemo sigurno ponovo veru u srce. Nisu slučajno drugi logoraši i Nemci zanemeli pred porukom koju im je prkosno govorio gledajući ih sa severnih dveri Arhangel Mihailo. Ljubav jednog Kozaka rođenjem i njegove srpske braće, njihova nesalomiva vera i duh iznedrili su ikonostas i arhanđela sa isturenim štitom i vatrenim mačem spremnim da uzvrati udarac.

Taj prkosni osećaj, osećaj snage da nismo sami i da je vera i pravda sa nama srpski i ruski narod nikad neće napustiti. Vreme iza nas je dokaz da to nije neka priča već vekovna istina. Istina koja nas prati kada se mi nje sami ne odreknemo. Zna to narod, zato i pored svog truda zapada i njihovih podanika pravoslavnu dušu ne uspevaju da zaraze i inficiraju svojim virusom zla. To se oseća i na svakoj sportskoj manifestaciji, jer se tamo skuplja narod. A onde gde narod može slobodno da iskaže sve što misli, sve što mu je na duši, uvek je jasna poruka. Zato se na tribinama u Srbiji vidi natpis „ODNI CVETA – ISTA VERA“, zato u Rusiji tribinama dominira „Krim-Rusija, Ukrajina-Rusija, Aljaska-Rusija, sve-Rusija!!! Sem Kosova, Kosovo-Srbija“.

Nenad Blagojević

Fond strateške kulture

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime