Pravoslavšćujući

12
2045
Foto: ©Yulia Kosulnikova

Srpski patriotski mit se ruši sa onim sa čim je i započeo – Srpskom pravoslavnom crkvom. Na mestu na kom je rođen, lumpenpatriotizam će se i okončati.

Dvadesetak je godina, a možda ima i neka više, kako su pravoslavšujući krenuli da bukvalno reklamiraju SPC, kao nekakav proizvod i da sve redom gnjave pobožnošću, crkvenošću i genetski mutiranom primitivnom teologijom.

Dok je narod, koliko-toliko, verovao da je crkva ozbilјna nacionalna institucija, kofa je nekako i držala vodu. Za nešto manje od dvadeset godina, ličnost patrijarha Pavla je prikrivala u šta se crkva pretvorila. On je bio lice crkve i naivci su mislili da su svi ostali, u toj crkvi, sada uveliko ne srpskoj, samo produžetak pokojnog patrijarha, odnosno da i poslednji pop u planini ima iste osobine kao Pavle.

Nažalost, patrijarh Pavle, inače veoma simpatična ličnost, bio je očajan administrator i crkvu je potpuno ispustio. Posle njegove smrti, za iole ozbilјne mislioce, postalo je očigledno da je crkva postala zmijsko leglo i poslednje mesto gde su se mogli tražiti vera, uteha i spas.

Ova mučena gomila, koja je, devedesetih, bila u tinejdžerskom uzrastu, navarila se na crkvu kao njihovi očevi na komitete i četvrt veka su političke karijere gradili na tri-četiri pročitane knjige i tri-četiri fraze koje, dugogodišnjim ponavlјanjem, nisu postale dublјe, već samo dosadnije. Komitetska priča. I očevi su im pročitali brošure o marksizmu-lenjinizmu, naučili nekoliko fraza iz socijalističkog vokabulara i peglali trideset godina.

Sad se, međutim, pred očima nacije, crkva urušila do neprepoznatlјivosti i panika je ušla u novoverne. Bez crkve su ništa, kao njihovi očevi bez komiteta. Veru ne može da ti uzme niko, ona ne može da propadne, ali crkva može.

Da Vas podsetimo:  Poslanici EP predlažu sankcije ako se utvrdi odgovornost Srbije u Banjskoj - pogledajte kakve

Odbrana crkve za sve njene opačine se, do skoro, svodila na racionalizaciju (ima i dobrih sveštenika, nisu svi kao Pahomije i Kačavenda, tralala), ali sada, posle još desetina svinjarija, poput pijanog popa pored mrtvačkog sanduka, ili popova koji valјaju narkotike, odbrana crkve se pretvorila u odurni moralni relativizam (niko nije bez greha, sagledajmo prvo naše grehe, pa onda popovske; svi imamo grešnike oko sebe zašto samo popove prozivamo; svi smo mi crkva; hajde da ne kritikujemo popčiće, nego da im pomognemo itd.), dok su drugi počeli da relativizuju opačine kroz političku sferu (zašto baš sada? čemu sve to? predaje se Kosovo, pa se skreće pažnja), ali i jedno, i drugo ovog puta ne pomaže. Crkva propada i svi oni, koji su se uz nju podigli, moraće da podele njenu sudbinu.

Ne sumnjam, istina, da će pokušati da pobegnu i to tako što će postati crkveniji nego crkva, samo da ostanu da smrdlјaju u politici. Ovo su poslednji trzaji: vrlo brzo će crkve ponovo biti prazne, jer će se novoverci razbežati (snob u njima će , zapravo, pobeći) kao mačke sa jebišta onog trenutka kad zaklјuče da im blejanje u crkvi više šteti, nego što im koristi donosi. Na nama je da im ne damo da to urade, odnosno da ih stalno podsećamo koliko su nam se na svaki organ popeli popujući i trgujući verom. Moramo da ih držimo zakucane za crkvu, da im ne damo da izvuku guzice posle dvodecenijskog trovanja ovog nesrećnog naroda primitivnom teologijom i proterivanjem boga u korist crkve.

To, istina, još nije na dnevnom redu; braniće oni crkvu još neko vreme, relativizovaće, pozivaće se na duhovnost, lupetaće o majci crkvi, bez koje nas (njih) ne bi bilo ali, kad vide da brod tone, a tonuće, kao svi dobri pacovi, osetiće potrebu da ga napuste, kao što su im očevi napustili agonični komunizam u isto vreme kad su sinovi prigrlili „slatko pravoslavlјe“.

Da Vas podsetimo:  Tajna groba Arsenija III Čarnojevića

Zabrinjavajuća je, međutim, naša osobina da imamo čvrsta ubeđenja, nabrekla prsa, sve do trenutka kad nam to više ne koristi i kad se na drugim ubeđenjima stiču privilegije; tada dolazi do, kako bi rekli pravoslavščujući, do metanoje i ciklus kreće iznova: „metanojisani“ se lјute što ne prelazimo, svi skupa, na stavove na koje su oni preumili. Koliko god puta oni preume, mi smo dužni da ih sledimo: iz komunizma u slatko pravoslavlјe, iz slatkog pravoslavlјa u građansko pravoslavlјe, odnosno „crkvenost“, a sutra, kad to bude smetalo karijerama, moraćemo da budemo i ateisti, ako treba i kao to protagonistima priče donosi vajdicu.

Ispod površine već se nazire nova metanoja: desničari, koji su dvadeset godina frktali na sve što počinje na slovo „k“, kao komunizam, na primer, danas govore o potrebi za javnim vlasništvom, besplatnim školstvom, besplatnim zdravstvenim osiguranjem, kunu se da će preispitati privatizaciju i, uopšte uzev, entuzijastički zahtevaju tipične komunističke mere. Nije važno da li je socijalizam, kapitalizam, ili nešto treće, važno je da jedni isti stalno drže govore, jer su oni u stalnoj metanoji.

Pri tom, važno je razumeti klicu izmetanojisanih neopravoslavaca i desničara: njima je, kao i Vučiću, najveća briga kako nešto izgleda, a ne šta jeste. U dlaku imaju isti pogled na svet, kao i on, samo što je on gospodar te igre. Kao što je Vučićev evropski put, sa svim međustanicama, od zakona o poreklu imovine, preko kancelarije za brze odgovore, do metroa, potemkinovskog tipa, tako su i ovo neopravoslavlјe, desničarenje i ovaj jadni, sažalјenja dostojni patriotizam, takođe potemkinovski. Sve je samo pred očima, dublјe se od toga ne ide. Kad vam pričaju o duhovnosti, ili veri, zapravo vam pričaju „ja sam sjajan tip, jer sam veran i duhovan“. Isto radi i Vučić, kad priča o potrebi menjanja svesti, samo što je spretniji i uspešniji.

Da Vas podsetimo:  Vladan Vukosavljević: U senci Gaze ili O srpskoj političkoj žabokrečini

Problem je što je vreme priče za nama, kao i vreme praznog patriotizma, koji iza sebe nema više nikog. Čak i peticije za spasavanje pasa lutalčica imaju daleko više potpisnika od ujedinjenih peticionaša Srbije, koji traže da naše slatko Kosovo, naša „glava Lazareva“ i „srce Srbije“ ostane u sastavu matične države. U njihova lupetanja ne veruje više niko, ili skoro niko.

Dakle, patriotama sledi još jedna metanoja, a to je odleplјivanje od crkve koja propada. Pametniji i spretniji će požuriti da raskinu dugogodišnju lјubav, a manje pametni će istrajati još neko vreme, pa će to vreme, u kome nisu razumeli procese, pretvoriti u svoju nazovičvrstinu u stavovima. Na kraju, kad se proces okonča, za pet ili deset godina, crkve će opet biti prazne, kao Osamdesetih.

Možda je i bolјe tako, nego da ih pune neopravoslavci.

Milan Milenković

milanmilenkovic.com

12 KOMENTARA

  1. U prvom naletu citanja pomislih, crkvomrzac, bogohulitelj. U ponovnom citanju, sve je istina, svako slovo, svaka rec. Ona 3 duhovna ceda ave Justina unistise crkvu. Ostade jedini sa Bogom vladika Artemije. Za miene on i oni oko njega su srpska pravoslavna crkva, a ovi – papoljubci, otpad od Boga i sv.Save. Tesim se da smo mi /nase telo/ crkva, a dusa nasa oltar. Pa dodjosmo blizu pecacenja. 2 veka je Duh Sveti odlazio od rimokatolika, pa nastadose one kataklizme kuge, kolere i hrvata. Sad je vreme jako ubrzano, pa nam je tesko da vidimo sta ce mo ! Srecom, svete tajne mozemo jos primati od vladike Artemija i Rusa, jos nije p. Kiril predao crkvu djavolu, boji se svog naroda i nekoliko svetih staraca i vladika, koji u Rusiji jos postoje.

  2. „Ovo su poslednji trzaji: vrlo brzo će crkve ponovo biti prazne, jer će se novoverci razbežati (snob u njima će , zapravo, pobeći) kao mačke sa jebišta onog trenutka kad zaklјuče da im blejanje u crkvi više šteti“ – ДОВДЕ САМ и читао текст. Али… КОЛИКА и КАКВА мржња према СПЦ. Уместо да се изјасни као човек, аутор пискара узимајући неколико „примера“ као, ваљда, симптом стања у СПЦ. Ако је сам смислио, алал му вера – да л’ иђаше у Млетке да учи статистичку обраду података? Тако то раде празне главе, а и пуни новчаници. Није првина…

    • Он пише о СПЦ као о некој странци, а о људима који иду у цркву као о помодарима и скоројевићима. Он не верује, то је јасно, то је допуштено, ствар личног избора. Али је такође јасно да СПЦ можда по први пут у својој историји није стала уз свој народ. Пошла је трагом државе: док нормална држава штити своје грађане од свега што их угрожава, дотле наша држава штити себе од грађана. Тим путем је кренула и СПЦ.

      • „Али је такође јасно да СПЦ можда по први пут у својој историји није стала уз свој народ“ – ОТКУД овај закључак? Из неке фотеље? Једнако произвољно као и поменута статистика: површно, неутемељено, чак ирационално. Допуштам могућност разочарања, у било шта, али СПЦ није симбол – то је жива ватра која ће горети колико ватре има у срцима верника. Зато је „напад“ на СПЦ напад, у ствари, на душу и срце данашњих Срба – какав народ, таква је и црква. Моја искуства су сасвим супротна од свега наведеног у тексту и твом коментару.

  3. Druga je ovo crkva od one koje se secam. Moja pokojna baka je bila Sremica, bogomoljka, postila, citala Sveto Pismo svaki dan, a ja, njen najmladji unuk sam je vodio na pricesce u Bezanijsku crkvu. Kasne sedamdesete, Novi Beograd komunisticki zadrt ( a sada crkva do crkve), a u crkvi samo iskreni vernici. Vec davno upokojeni prota Vita, prota Laza, maltetirani posle rata, ostali verni svojoj veri, bez ikakvih privilegija. Od tada mi miris tamjana i bosiljka uvek ovlazi oci. Ista ta crkva 2011, ja dosao iz Amerike da proslavim krsnu slavu, svetog Savu. Nekada jedini svecar, a sada ne zna se koliko ih. A pop drzak, nadrndan, izdire se na ljude. Kao da mu je tata dao crkvu u nasledstvo. Nikada tamo vise ne bih kolac presekao. Kada crkva pocne da se trpa u sve, kada postane agresivno dosadna i ponosno ultra-konzervativna, tada pocinje i da umire. Ono sto komunisti nisu uspeli, ovi pravoslavni talibani ce uspesno odraditi. A kada sve zatru, preselice se na nesto drugo, novu igracku za priglupu i necasnu decu. Sve mogu da mi uzmu, ali onu suzu na miris tamjana nece moci. Ja zapalim tamjan kod kuce i sa tom iskrenom suzom blizi sam Bogu nego oni sa krunama i zezlima.

    • У времену о коме ти причаш (а и вековима раније), постојала је једна битна карактеристика која је красила (ако не сво, а оно бар 99%) свештенство, а то је искрена ВЕРА у Бога и Светосавље! Овим данашњим (ако не свим, а оно бар 99%) једини бог је новац и вера у њега, тако да очекивати од њих да се супроставе било коме (а камоли ватикану или „аци“) је нереално; да није тако патријарх би одавно поменутог анатемисао и исључио из Цркве, зарад његових протестантских убеђења и односа према Космету, јер ако си православац, онда си то и на послу и код куће и у политици и на улици… Не може се приватно изјашњавати као православац, а јавно радити ствари које са Првослављем везе немају; који би то искрени верник православне конфесије био нпр. ПРИВАТНИ ИЗВРШИТЕЉ (и какав је то верник православац који за такав закон гласа) и каква је то Црква која се на такве ствари не оглашава?!? Срби треба да схвате (и прихвате), да је оно што данас представља СПЦ продало ђаволу душу и зарад (ово)земаљског царства давно се одрекли небескога!
      Остајте с’ Богом, догодине на Космету!

      • Hm,hmm….neki su bili,kamanjisti u radno vreme,a vernici,posle radnog vremena,ali i slobodnog radnog dana,koji su trazili za slavu…

        • А комуноусташе су певале „радио не радио, свира ми радио“. И радио одсвира, упали се светло – и шта сад?… Лажи да се „Власи не досете“… СМРТ КОМУНИЗМУ! СЛОБОДА НАРОДУ!

          • Овде су тема СПЦ и попови (а не бивши комунисти, верници и неверници) који су зарад царства (ово)земаљског продали царство небеско, људи огрезли у неморалу и греху. Реч није о људима који се лажно издају за православне хришћане (њих сам спомену у контексту односа цркве према њима, тј. одсуству било какве реакције на њихово нехришћанско занимање и понашање; сетите се односа Христа према порезницима у римско доба), које би иначе, да је црква стварно Црква, давно анатемисали и искључили из ње, али то не раде због њихових дарежљивих „прилога“, јер им је новац једини бог!
            А што се тиче слободе народа, да би схватили шта је то, треба пре свега схватити шта је то Христ проповедао, а то што је он проповедао много је ближе комунизму него капитализму (једина грешка социјализма је била та што се одрекао Бога, тј. што је Веру изједначио са религијом), али то је за већину „квантна механика и атомска физика“, па је сваки труд да се то појасни ћист губљење времена.
            Остајте с’ Богом, догодине на Космету!

  4. Нова подела на епархије личи на ватикански модел. Ако ове године предложе да се Божић слави 25. децембра кад и католички, онда ће бити јасно чак и ономе коме сада није.

      • Ако у џеповима нечега има, то МАКАР нису амерички долари које вам је делио Јозеф Броц – продали веру за вечеру (и покоји стан, врати кућу имаш стан, кола, зелени план, викендице). Кад ђаво дође по своје – „куку, сад нас бомбардују!“. Лепо каже народ: „ко са псима спава, чеше се од бува“.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime