Predsednik Srbije po NATO standardima

0
971

Srpska javnost je konačno dočekala da vrhovni komandant njene oružane sile, predsednik Republike Tomislav Nikolić, progovori o vojnim pitanjima „osećajući potrebu da joj se obrati“, kako je sam istakao u uvodu autorskog teksta u „Večernjim novostima“[i]. Naglašavajući da to ne čini kako bi se, jelte, pravdao, „već zato što postoje brojne maliciozne i netačne informacije i interpretacije Sporazuma“.

2801_mo_stejt_department0211-700x500

To što je tekst „slučajno“ izašao baš na dan impresivnog anti-NATO protesta koji se tog subotnjeg popodneva odvijao ulicama Beograda, da ovom prilikom zanemarimo (jasno je da ga nezadovoljstvo naroda ozbiljno žulja) i da probamo, što bi se narodski kazalo – reč na reč – da protumačimo šta je pisac želeo da poruči. I to kako u redovima, tako i između redova.

Poći ćemo, neočekivano, od samog kraja teksta jer upravo tu se krije predsednikova domišljatost u manipulisanju vlastitog naroda. Nikolić, dakle, informiše javnost koji su sve zakoni i ugovori međunarodnog karaktera potpisani sa severnoatlantskim savezom i namerno ili ne, potpuno je svejedno, izostavlja onaj glavni, što bi se stručno reklo – krovni sporazum. Dabome, reč je o pravom, jedinom i kompletiranom SOFA sporazumu sa NATO savezom, koji niko pre naprednjačko-espeesovske vlasti nije potpisao, a zatim i odgovarajućim zakonom ratifikovao u Skupštini.

Zašto je ovo bitno naglasiti (nedavno je autor detaljno pisao o navedenom SOFA sporazumu u tekstu „Ultimatum iz Rambujea je zaživeo u Vučićevoj Srbiji)?

Zato što „Sporazum između Vlade Republike Srbije i Organizacije NATO za podršku i nabavku (NSPO) o saradnji u oblasti logističke podrške“, koji nam vrli prezident veoma afirmativno tumači u tekstu, kao da je u najmanju ruku pomoćnik generalnog sekretara NATO za javnu diplomatiju (ono što je nekada radila njegova koleginica Kolinda Grabar-Kitarović), ne bi bio moguć da nije krajem januara 2014. godine potpisan „Sporazum o unapređenju saradnje i statusu snaga u okviru Programa Partnerstvo za mir – Sporazum PfP/SOFA (Status of Forces Agreement, SOFA), koji je skoro punih godinu i po dana skrivan od javnosti a zatim (nakon demaskiranja upravo na FSK) ratifikovan početkom jula 2015. godine? Predsednik tom sporazumu i zakonu koji ga ovaploćuje ne posvećuje ni jednu jedinu reč. Potpuno ga ignoriše.

Da se i vizuelno podsetimo tog istorijskog (i dugo skrivanog) momenta:

2801_mo_stejt_department011

Zašto je to tako i čega se predsednik boji ili od čega zazire?

Veoma je prost odgovor – kada bi se upustio u takvu avanturu, jednostavno, sam bi sebe potopio na uzburkanom „srpskom moru“. Bio bi prinuđen da objašnjava javnosti da glavni Sporazum SOFA (ono što nisu potpisali niti Drašković, niti Tadić, niti bilo ko drugi – jer nisu stigli), sadrži veoma važne protokole – Dodatne i Naredne, ali i drugi, veoma bogat sadržaj, koji je ustanovljen Vašingtonskim ugovorom iz 1949. godine kada je NATO formiran.

Između ostalog to su (i posebno) takozvana Londonska pravila iz 1951. i Pariska pravila iz 1952. godine iz oblasti SOFA. Pa kada se tome doda tzv. Briselski „paket“ iz 1995. godine kojim je sve navedeno pedantno objedinjeno i dodatno rastumačeno upravo zbog članica NATO programa „Partnerstvo za mir“, onda stvari postaju potpuno jasne.

O čemu se radi? Na osnovu navedenog Sporazuma sve članice programa PzM, pa tako i Srbija od 2014. godine, dužne su i obavezane da postupaju identično onako kako to čine članice NATO. Bilo da je reč o teritorijama država članica ili su posredi teritorije država učesnica Partnerstva za mir.
Ovaj, krovni Sporazum SOFA, koji Nikolić upadljivo prećutkuje, omogućava, između ostalog, ne samo tranzit i razmeštaj NATO trupa i članica PzM na teritoriji Srbije, već i formiranje većih ili manjih NATO štabova i komandi, izvođenje obimnijih vežbi i drugih primenjenih oblika obuke, zatim manevara i sličnih aktivnosti.

Ukoliko autor ovog teksta nije u pravu, neka nam onda predsednik pojasni šta znači sadržaj u članu I , koji doslovno glasi:

„Pariski protokol” označava „Protokol o statusu međunarodnih vojnih štabova uspostavljenih u skladu sa Severnoatlantskim ugovorom” sačinjen u Parizu, 28. avgusta 1952. godine.

A zatim, i posebno, stav pod a) navedene tačke, gde je još jasnije:

a) „Sporazum”, gde god se izraz pojavi u Pariskom protokolu, tumačiće se kao Sporazum NATO o statusu snaga kao što se primenjuje u „Sporazumu između država članica Severnoatlantskog ugovora i drugih država učesnica u Partnerstvu za mir o statusu njihovih snaga”, sačinjenom u Briselu, 19. juna 1995. godine.

Šta tek reći tek za tačku 4. istog člana u kojoj stoji:

„Vojni štab NATO” označava saveznički štab i druge međunarodne vojne štabove ili organizacije koje su obuhvaćene članom 1. i članom 14. Pariskog protokola.

Ili, kako drugačije rastumačiti Član II, gde nam NATO jasno stavlja na znanje na šta smo se obavezali:

„Ne dovodeći u pitanje prava država članica NATO ili učesnica Partnerstva za mir koje nisu učesnice ovog Protokola, učesnice u ovom dokumentu će primenjivati odredbe identične onima datim u Pariskom protokolu, osim ukoliko su izmenjene ovim protokolom, po pitanju aktivnosti vojnog štaba NATO i njegovog vojnog i civilnog osoblja izvedenih na teritoriji učesnice u ovom dokumentu.“

Iluzorno bi ali i naporno bilo dalje tumačiti i detaljisati ono što je već rastumačeno u prethodnom, kao i u svim ostalim, prošlogodišnjim tekstovima posvećenim SOFA putešestviju naprednjačke Srbije, s obzirom da su isterani na čistac. I, zato, da vidimo šta nam to još predsednik poručuje u svom autorskom delu.

Očekivano, s obzirom da se odavno preobratio, pravda NATO prodor na Istok nakon ukidanja Varšavskog ugovora i raspada SSSR-a kroz lukavi program Alijanse pod nazivom „Partnerstvo za mir“ i nabraja nam koje su to sve zemlje bivšeg komunističkog bloka pristupile navedenom programu. Naravno, sve to kako bi u prvi plan izbacio i samu Rusiju, jer boljeg opravdanja za njega i njegove partijske drugove nema. Po principu – pa kad oni mogu, a što ne bismo i mi.

Da Vas podsetimo:  I na selu može lepo da se živi

Zaboravio je samo par činjenica – Rusija je tom programu pristupila u vreme Jeljcina, dakle, onda kada je bila na kolenima i iznutra praktično meko okupirana, zatim, da je taj period potrajao skoro punu deceniju, da je Vladimiru Putinu bilo nemoguće da program naglo obustavi, da je bio prinuđen da neguje „partnerske“ odnose sa NATO sve dotle dok se Rusija ne uspravi i sačeka povoljan momenat kako bi se iz statusa obične članice prebacila u daleko viši i ravnopravniji nivo saradnje, koji je već 2002. nazvan „Savet NATO-Rusija (NATO-Russia Council – NRC.)

Rusija je prolazila kroz obrnuti proces u odnosu na SR Jugoslaviju i Srbiju koje su sačuvane nakon raspada SFRJ. Mi nismo vojnički (ali i državno i u svakom drugom pogledu) bili na kolenima ne samo 1999-te i 2000-te, nego sve negde do kraja 2004.godine. Dalje, Rusiji nije imao ko, a pogotovu ne snažniji od nje da pomaže u tom periodu, bila je prinuđena da čini sve sama. Srbija je u 21. veku i posebno u njegovoj drugoj deceniji, baš nekako u vreme kada je predsednik Nikolić politički i državotvorno stasavao sa svojom naprednom družinom i preuzeo vlast nad zemljom, nedvosmisleno imala vetar u leđa (i još uvek ima) upravo od strane moćne Rusije. I to ponuđeni legitimni i međunarodno priznati saveznički vetar.

Kada već pominjemo članstvo Rusije u programu Partnerstvo za mir (koje je poodavno formalno obustavljeno, odnosno suspendovano), važno je istaći da NATO nije uspeo da „reformiše“ njene Oružane snage niti sistem odbrane. Naprotiv, ruska vojska je permanentno jačala upravo od onog trenutka kada se Putin pojavio na sceni. I to je sada zvanično druga vojna sila na svetu. Na papiru, a u praksi ubedljivo najjača i, ono što je najvažnije, nepobediva.

U tom istom procesu, dakle Partnerstvu za mir, Srbija je (pre toga SRJ i SCG) doživela pravu „Golgotu“ upravo prema „dobronamernim“ nalozima NATO eksperata – radikalno joj je smanjena i do neprepoznatljivosti dovedena Vojska: u živoj sili, borbenoj tehnici, naoružanju, opremi, bez obavezujućeg vojnog roka, sa uništenim ratnim materijalnim rezervama, praktično sa nepostojećom ratnom oružanom silom, nemodernizovana u tehnološkom pogledu. Vojska koja je potpuno koncipirana na NATO standardima i procedurama, njihovim pravilima i propisima, pod njihovom je apsolutnom kontrolom, i Vojska koja se odrekla svih svojih tekovina kako iz domena ratne veštine tako i borbenog morala – starih preko vek i po.

I još nešto o čemu predsednik ne govori u svom tekstu su događanja u Ukrajini – Krim i Novorusija. Poznato je da Srbija na čelu sa njim i Aleksandrom Vučićem zvanično priznaje teritorijalni integritet Ukrajine, čime je nedvosmisleno na strani zapadnih sila. Da ga podsetimo – Jeljcinova Rusija 1999. godine je bila na strani Jugoslavije i Srbije i to i zvanično i nezvanično, bez obzira na sve. Da nije bilo te i takve Rusije pitanje je kako bi se došlo do primirja u Kumanovu i Rezolucije 1244, koju i dalje brani ta bratska velesila.

E, baš ta i takva Rusija na čelu sa Jeljcinom (šta god o njemu mislili) je početkom oružane agresije na nas suspendovala program Partnerstvo za mir i obustavila saradnju sa NATO. Malo ili ne, ali to se dogodilo i hvala im na tome. Potez za respekt, makar bio samo simboličan.

Da li je Nikolićeva Srbija suspendovala svoje partnerske odnose sa NATO savezom povodom događaja u Ukrajini? Ili, povodom ruskog pravednog ratovanja u Siriji? Da li je bar smanjila intenzitet tih odnosa? Da li je uputila makar jedno pisamce protestnog karakatera kako bi simbolično ohrabrila Rusiju?

Apsolutno ne. Naprotiv, što bi rek’o Karađorđe Vožd serbski – činiš ‘voliko – Srbija je upravo u tom periodu ubrzala, intenzivirala i obogatila svoje NATO napredovanje. Toliko, da je, recimo, Draganu Šutanovcu i Čedomiru Jovanoviću pozlilo od muke. Malo šale, ali oni svakako ne mogu da sakriju nezadovoljstvo zbog NATO lovorika koje su pripale dvojcu Nikolić-Vučić.

I, sada, dolazimo do verovatno najveće neistine koju Nikolić iznosi sprskoj javnosti, a to je njegova tvrdnja kako „Srbija stoji na čvrstim pozicijama vojne neutralnosti“. Pa to još podupire time kako od 2012. godine ni jednim potezom tako nešto nije ugroženo. Da nije Bogu za plakati, zaista bi bilo duhovito i to u SOFA stilu iz vašingtonske ’49. ili londonske ’51.

Vojna neutralnost u koju se naprasno kunu naprednjaci – jer zagustilo je od pre par godina – je apsolutno izmišljena i nepostojeća kategorija koju ne prepoznaje međunarodno pravo i međunarodni odnosi. Nju su nam NATO i EU stručnjaci podmetnuli 2007. godine dok smo se još uvek busali u junačke grudi oko Kosmeta, kako istovremeno ne bi ugrozili Partnerstvo za mir i sveže otvorenu „NATO vojnu kancelariju za vezu“ u Beogradu. Dakle, ne postoji takav pojam niti se sadržajno može rastumačiti. Niko u svetu nije dužan da poštuje nešto čega u međunarodnom (ratnom) pravu i pre svega u Povelji UN, jednostavno, nema.
Zbog čega je onda svi forsiraju, pa tako i Nikolić u ovom tekstu? Zbog toga što ne mogu govoriti o „neutralnosti“ koja je regulisana „Haškim konvencijama o neutralnim državama u ratu na kopnu i na moru“, iz 1907. godine. Neutralna država ne može biti članica bilo kog vojnog saveza, ali ni članica, recimo, Evropske unije zbog zajedničke spoljne, bezbednosne i odbrambene politike (primer Švajcarske). Pa tako ne može aplicirati ni u borbenim grupama te organizacije, čime se Nikolić u tekstu takođe hvališe. Borbenim grupama EU koje su poodavno u najavi, u vezi čega je Vlada dala pristanak bez obzira što se Skupština Srbije nije izjasnila, niti tako nešto odobrila.

Da Vas podsetimo:  Nije u pitanju samo Beograd. Treba ponoviti sve izbore

Neutralnost podrazumeva niz preciznih pravila na koje se država koja je ima kao „stalnu“ (Švajcarska, Austrija to odavno više nije) ili ona koja proglašava takozvanu „privremenu neutralnost“ u odnosu na pokrenuti oružani sukob ili onaj u perspektivi, obavezala. Ono najvažnije je – takva država ne sme pre svega biti na vojnoj strani jedne ili više učesnica u ratu, ali to ne sme ni na političkom i svakom drugom polju. Putešestvije Srbije u EU i vojno angažovanje na strani NATO kroz program Partnerstvo za mir – do daljnjeg su zapečatili bilo kakvu neutralnost i pogotovu izmišljenu vojnu neutralnost.

E, sada, ono najvažnije, ono što se kosi sa bilo kakvim moralom ali i zdravim razumom. Ukoliko smo vojno neutralni – šta god to značilo, a ne znači ama baš ništa osim što je programirana manipulacija – zbog čega predsedniče Republike evo, pune četiri godine kako si na vrhu vlasti, nisi predložio otvaranje Vojne kancelarije za vezu Rusije u onom istom Ministarstvu odbrane u kojem ordiniraju NATO generali i ostalo osoblje? Zbog čega se ne potpiše neki SOFA sporazum sa ruskom državom?

Zbog čega im nije omogućeno da koriste, recimo, bazu „Jug“ ili centar ABHO u Kruševcu? Zbog čega njima ne omogućimo nešto što smo podarili severnoatlantskim partnerima a naziva se PARP – proces pregleda i procena, a u stvari kontrole stanja u sistemu odbrane Srbije? Ili „koncept operativnih sposobnosti“? Ili, još bolje, zbog čega ne formiramo „Grupu za reformu sistema odbrane Rusija-Srbija“ onako kako se zove pre više od deset godina formirana grupa NATO – Srbija?

Zašto do sada niko od vodećih generala Vojske Srbije nije ponikao u proteklom, recimo, desetogodišnjem periodu u nekoj od ruskih vojnih škola i akademija? Onako, kako su – činiš ‘voliko – svi oni koji komanduju našom Vojskom (ili bar ubedljiva, odnosno, ogromna većina) a generalskih su i pukovničkih činova, prošli kroz brojne NATO koledže, najviše nacionalne a njihove škole, kurseve, seminare, radionice… Od engleskog Jorka i obaveštajnog „Maršal centra“ u Garmiš-Partenkirhenu, preko Kraljevskog koledža Nj.K.V. Elizabete II, do onog u Rimu, Obergameu i što bi, činiš ‘voliko, Vožd kazao – koje kude po belom NATO svetu.

Kakva je to vojna neutralnost koja je proglašena skupštinskom Rezolucijom 2007. godine, koja se pritom odnosila na Kosovo i Metohiju a ne na vojna pitanja i u koju se od tada svi bandoglavo (i lažno) kunu, ako su u isti koš potrpani i NATO i Ruska Federacija? Znači, preko noći smo se „vojno izneutrali(sa)li“ i prema onima koji nam otimaju Kosmet i identično prema onima – Rusija, kao i sve ostale slobodne zemlje – koji su nam južnu pokrajinu i tada i sada, zdušno branili i brane.

Vojno smo, je li tako predsedniče, neutralni i prema Rusiji, to jest prema ODKB, potpuno isto kao i prema Velikoj Britaniji, koja nam je upravo minulog leta ogoljenom prisilom, ucenama i pritiscima, uguravala rezoluciju o Srebrenici kao o genocidnom narodu.

Istovremeno dok nam je ta ista Rusija spašavala čast i obraz, baš kao i u slučaju pokušaja prijema u UNESKO nezavisnog „Kosova“. Još je sveže – upravo su naši „partneri“ iz NATO-a i oni iz programa „Partnerstvo za mir“ (ili bar velika većina njih, računajući i okolne kolonijalne satrape kao što su C. Gora i BJR Makedonija), bez ikakvog skrupula gurali naše manastire i ostale svetinje u ruke terorista iz južne srpske pokrajine.

Kad smo već kod vojne neutralnosti, u tački 6. navedene Rezolucije iz 2007. godine jasno je naznačeno da je NATO neprijateljska organizacija koja direktno podupire nezavisnost „Kosova“ i narodu je obećano, u toj istoj tački, da će se referendumom u dogledno vreme raspraviti pitanje takozvane „vojne neutrlanosti“. Pa gde je referendum predsedniče Republike? Ukoliko su od toga bežali oni do 2012. zbog čega vi napredni i „proruski“ orijentisani, ovako „suvereni“ i „slobodni“, ne rešiste to pitanje naloženo Rezolucijom kao obavezujućim dokumentom?

Ako smo vojno neutralni, zbog čega se ne podigne diplomatski status ruskih humanitaraca u Nišu? Naravno, bržebolje predsednik se u jednom drugom obraćanju setio toga, kao što su kao „zapete puške“ odmah reagovali i dežurni režimski analitičari i komentatori (recimo „Veština balansiranja“[ii]), i, očekivano, udarne opozicione, vanparlamentarne takozvane nacionalne, patriotske stranke[iii].

Na njihovu žalost (ili zadovoljstvo, nisam siguran), Humanitarni centar u Nišu je civilno telo i ne može se nikakvom moždanom gimnastikom i praktičnim delanjem staviti u isti rang sa SOFA NATO prijateljima, koji su, jelte, vojna organizacija. Možemo ih – Ruse na jugu Srbije – dakle, zaštiti kao „bele medvede“, ali oni nemaju ama baš nikakve veze sa neutralnošću, osobito ne onom vojnom. I šta je onda prethodno rečeno? Ogoljena manipulacija, koja i te kako prolazi u srpskom građanstvu.

Ukoliko smo „vojno neutralani“, ko nam to brani da formiramo „poverilačke fondove“ – čemu je predsednik u autorskom tekstu posvetio i najveću pažnju – sa Rusijom, kako bismo uništavali 200, 2.000, 4.000 ili kako upravo doznasmo 8.000 tona viškova ubojnih sredstava (dogovorite se više koliko je toga izistinski!) i time „sačuvali“ bezbednost mirnog srpskog seljaka i ostalog pučanstva?

Gde je to izmereno da su NATO procedure u oblasti logistike, koje su od pre četiri godine objedinjene u formacijskoj organizaciji Alijanse pod nazivom NSPO i njenoj operativnoj agenciji NSPA, sa kojom je upravo potpisan i ratifikovan Sporazum odnosno Zakon – kvalitetnije, ekspeditivnije, bolje od, recimo, ruskih procedura u toj oblasti? Da li su kojim slučajem srpski vlastodršci, pa tako i njen predsednik Republike, čuli ponešto o moći ruske vojne industrije, o vojnim stručnjacima, inženjerima, tehničarima, kojima se i Zapad neskriveno divi? Čak i oni u Pentagonu.

Da Vas podsetimo:  Sava i Srbi, dva veka kasnije

Predsednik nam u svom istorijskom autorskom tekstu poručuje kako ćemo se upravo zahvaljujući NATO ekspertima – em ratosiljati viškova (a viškovi su toliki jer smo uništili Vojsku i sistem odbrane!), em ćemo unarediti rad tehničkih remontnih zavoda (edukovati ljudstvo i naučiti ih, valjda, pameti i NATO disciplini), em ćemo dobiti milione evra i dolara od Velike Britanije i SAD, em ćemo imati čistu dobit od nekih 500 hiljada (!) ili koliko već zapadnih novčanica.

Pitao bih ga – pa da li je moguće da veruje u ovo što je napisao? Jer, direktno ali i između redova nam je poručio, prvo – da Srbija ne raspolaže sa nekoliko miliona evra (ne računam u to one milione koje smo poklonili Srebrenici, niti ono što smo otpisali Air Serbia), drugo – da mi nemamo kadrove koji znaju da bezbedno unište projektile, municiju i druga eksplozivna sredstva i treće – da je to „značajna“ investicija koja će preporoditi navedene zavode, pre svih onaj u Kragujevcu…

Umesto zaključka u vezi navednih nebuloza i do sada neviđenog poniženja – pa da li je moguće da ne umemo da uništimo ogromnu većinu onoga što smo stotinama godina svojom pameću i srpskim rukama proizvodili, dakle, stvarali i po tome bili prepoznatljivi širom sveta? Kako na Istoku, tako i na Zapadu. Čime to ovako prizemno manipuliše prvi čovek zemlje Srbije i na koji način pravda dubinsko instaliranje NATO-a u svaku moguću vojnu i odbrambenu srpsku poru? Upravo onim mehanizmima zahvaljujući kojima smo mi njima mogli da budemo profesori. Pokazali smo im tako nešto ako ne pre onda ‘90-tih.

Predsednik se, analizirajući „logistički sporazum“ sa NATO savezom, ne osvrće na krucijalnu stvar, a to je da smo logistiku, ili srpski rečeno – pozadinsko obezbeđenje, možda i najvažniji elemenat bivše borbene gotovosti (tako nešto zvanično odavno ne postoji) bez koga nema Vojske, kojim smo se ponosili i baš na tom polju bili nerešiva enigma severnoatlantskim stručnjacima, predali u ruke onima koji ne samo da tako nešto ne zaslužuju, već će nas upravo tom polugom dokrajčiti. Tako mi „LODžEKS-a 15“, kada su nas minule godine, usred generalštabne kasarne na Banjici, pune dve nedelje testirali ne bi li se uverili da smo se i na tom polju zakleli na odanost.

Negde pri kraju teksta, valjda na vrhuncu svoje autorske motivacije, povodom bliske a vojno neutralne, partnerske saradnje sa NATO soldateskom, koja u svom meniju obilato nudi i uranijumske, plutonijumske i ostale radioaktivne „koktele“, predsednik nam poručuje:

„Srbija veoma vešto nalazi balans u veoma kompleksnim međunarodnim političkim i bezbednosnim odnosima i smatram da podizanje tenzije u javnosti, oko dogovora koji se postižu u interesu naše zemlje, niukom slučaju ne doprinosi unutrašnjoj stabilnosti i težnji da se očuva bezbednost zemlje i bolji život svih građana“.

Da li je, u vezi sa tim, „balans“, predsedniče, kao i „interes“, to što je upravo NATO omogućio otcepljenje Kosmeta i vojnom silom brani tamošnju nezavisnost, kao i povratak preko 200 hiljada raseljenih srpskih mučenika na svoja ognjišta?

Da li je „podizanje tenzije u javnosti“ to što ovaj autor iz meseca u mesec dokumentovano piše i iznosi suve činjenice, kako je upravo NATO savez kao celina ali i pojedinačno na bilateralnoj osnovi njegove vodeće članice, stvorio pravu „Vojsku Kosova“, koju samo iz najformalnijih i strogo političkih razloga nazivaju „Bezbednosne snage“?

Evo u vezi sa tim „simpatičnih“ sličica, ukoliko priča nije ubedljiva:

gras

(Zvanična poseta načelnika Nacionalne garde SAD, generala Frenka Grasa (Frank. J. Gras)

nezavisnom „Kosovu“ i susret sa ministrom Bezbednosnih snaga Hakijem Demolijem)

ferguson

(Admiral Mark E. Ferguson III, komandant Savezničkih združenih snaga NATO u Napulju (istovremeno i komandant Američkih pomorskih snaga u Evropi i komandant Američkih pomorskih snaga u Africi u susretu sa komandantom „Bezbednosnih snaga Kosova“, generalom Rahman Ramom)

bsk

(Susret ministra Ministarstva za bezbednosne snage Kosova (BSK), Haki Demolija i komandanta BSK-a, generala Rahmana Rame, sa komandantom Vojske Sjedinjenih Američkih Država u Evropi, generalom Benom Hodžisom (Ben Hodges) 16. februara 2016.godine i Prištini)

Ismail_Hoxha1

(Britanski princ Čarls dodeljuje sablju najboljem kadetu „Kraljevske Vojne akademije“ Velike Britanije u Sandhurstu (Sandhurst) Ismailu Hodži, pripadniku „Bezbednosnih snaga Kosova – Vojske Kosova“)- Princ Čarls uskoro dolazi u posetu Srbiji kako je najavljeno.

Koji je to onda „interes naše zemlje“, kako navodi precizno predsednik-autor, da razvijamo partnerstvo sa onim koji nas je ne samo nemilosrdno i nelegalno tukao, pobio i iskasapio grdne ljude, naneo merljivu štetu od skoro 100 milijardi dolara (o onoj nemerljivoj ne vredi ni pisati), i koji je uspeo u svom naumu da nam otme najsvetiji deo zemlje (koji kao takav nema cenu) ali, ako se njegova prirodna bogatstva mere prema zapadnim aršinima, to je više stotina do čitavih hiljadu milijardi dolara?

Predsedniče Srbije, nije problem da u „Partnerstvu za mir“ igraju neku svoju igru i Belorusija, i Moldavija, i Gruzija, i Makedonija, kao što nije problem da članice NATO budu Ruminija, Bugarska, Mađarska, Hrvatska… Zašto?

Zato što niko od njih nije prošao NATO užas. Srbija jeste. I to kakav užas. Koji se nikada ne može zaboraviti. Koliko god im kao hrišćani praštali (još kad bi samo hteli da se pokaju).

Goran Jevtović

Fond strateške kulture

[i] http://www.novosti.rs/%D0%B2%D0%B5%D1%81%D1%82%D0%B8/%D0%BD%D0%B0%D1%81%D0%BB%D0%BE%D0%B2%D0%BD%D0%B0/%D0%BF%D0%BE%D0%BB%D0%B8%D1%82%D0%B8%D0%BA%D0%B0.393.html:591811-%D0%9F%D1%80%D0%B5%D0%B4%D1%81%D0%B5%D0%B4%D0%BD%D0%B8%D0%BA-%D0%A2%D0%BE%D0%BC%D0%B8%D1%81%D0%BB%D0%B0%D0%B2-%D0%9D%D0%B8%D0%BA%D0%BE%D0%BB%D0%B8%D1%9B-%D0%97%D0%B0%D1%88%D1%82%D0%BE-%D1%81%D0%B0%D0%BC-%D0%BF%D0%BE%D1%82%D0%BF%D0%B8%D1%81%D0%B0%D0%BE-%D0%97%D0%B0%D0%BA%D0%BE%D0%BD-%D0%BE-%D0%9D%D0%90%D0%A2%D0%9E

[ii] http://www.politika.rs/scc/clanak/349584/Pogledi/Vestina-balansiranja

[iii] http://www.fakti.org/serbian-point/kritika-vlasti/dss-nikolica-cemo-ozbiljno-shvatiti-tek-kad-njegove-reci-potvrdi-vucic

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime