Prekookeanski blagoslov

0
936

photodune-3155499-your-world-m-resized-640x427U ovo ludo vreme kao da se svi takmiče da budu što luđi i da donesu što luđe odluke. Tako pre neki dan čitam tekst o tome kako se očekuje da neko iz Srbije donese odluku o tome da se naučni radovi naših ljudi „neće računati“, odnosno da se neće uzimati za ozbiljno, niti se bodovati u naučnim krugovima, ukoliko nisu objavljeni u američkim naučnim časopisima. Neću spominjati imena onih koji tu odluku mogu potpisati jer njihova imena nisu ni bitna. Ko god da je na tom mestu, radiće onako kako mu neko pošalje prekookeanski blagoslov.

​E sad, da li to znači da niko ne može ništa u Srbiji objaviti, a da bude smatran za ozbiljnog naučnika? Odgovor je – da! Ovo može biti još jedan od načina da se drugim narodima otme ono što oni rade, a u cilju toga da Amerikanci imaju uvid u to. I baš su se oni našli da boduju? Čudi me. Ono što mene danas tišti jeste zašto baš mi? Zašto se drugim narodima to ne dešava? Šta je to sa nama kad ne priznajemo svoje pre nego što to neko drugi prepozna? Posle se žalimo kako nam talentovani ljudi beže iz zemlje, a mi ih ovakvim odlukama teramo. Znam, uvek će se naći neki „pametni“ i nakrivo nasađeni domaći izdanak koji će objasniti da to nije to što je, već da je u pitanju nešto drugo. Ubediće on narod kako mi to radimo baš zbog tih naučnika. U čemu je razlika između američkog i srpskog časopisa? Kakav to oni papir koriste? Čime oni to štampaju? Valjda je bitnije ono što piše unutra, nego pitanje čije je to?

Da Vas podsetimo:  KULTURA (BI TREBALO DA) POKRIVA SVE

​Tačno je to da Amerika voli da ocenjuje druge, ne gledajući u svoje dvorište. Znam da je sad mnogo njih pomislilo: „Evo, opet kreće ovaj nacionalista!“ Ali, dragi moji artikulanti ove rečenice i mislioci ove misli, zar nije istina da se nama sve iz Amerike nameće? Evo, da biste vi odmorili to što imate umesto mozga, a sigurno i uživali, prebaciću se na nas da ne bih dirao „one koje niko ne sme dirati“. Zašto pokušavamo sami sebe da bacamo u lance? Ne vidim nijedan razlog da se neki ovakav ili sličan dokument potpiše. Mnogi će sad tvrditi kako mi nemamo mnogo naučnika, a i ako neke i imamo, oni svi rade „preko“. Ne mogu da sporim da većina njih radi u inostranstvu, ali mogu da tvrdim da su ih ovaj i njemu slični predlozi i oterali iz zemlje.

Tako to počne. Prvo jednom narodu osporite njegov rad, pa ga ubedite da i on sam krene da ga osporava, a zatim osporite postojanje tog naroda terajući one manje inteligentne pripadnike te nacije da i sami misle kako nisu to što su. Dakle, kreće se od „sitnih“ stvari kao što je ovaj predlog o priznavanju naučnih tekstova. Posle se to širi i na priznavanje svih mogućih tekstova.
​Ako iko misli da se meni mili da pišem o Americi, taj se grdno vara. Često mi kažu kako često pišem o Americi, odnosno da se ponavljam. Vama, gospodo, imam da poručim da to nije ponavljanje, već lajtmotiv. Nažalost, u pitanju je lajtmotiv propasti koju mi doživljavamo. „Zemlja slobode“, kako sebe naziva, koja ograničava tuđu slobodu.

​A i do kada mi planiramo da pratimo te koji nam udaraju klempe, šamaraju nas, tovare nam teret na leđa, a sve u cilju toga da njima bude dobro i da nas prikažu kao svoju koloniju? Kad li će se „moderni Srbi“ osvestiti? Hajde da otvoreno sve pitamo šta im treba i da vidimo možemo li im to dati (samo da pitamo kako bismo videli šta hoće, a ne da im to i damo!). Hajde sebe da pitamo zašto radimo to što radimo? Mene plaši to što ne bi bilo ni jednog jedinog logičnog odgovora. Prosto, propaganda uzima mozgove, šalje ih na čipovanje i onda dobijate „svetskog Srbina“ – tvorevinu koja će sve učiniti ne bi li sebe prikazala u što boljem svetlu, a na štetu svoje države, kuće, majke.

Da Vas podsetimo:  Vladimir Umeljić: MOJE PESME, MOJI SNOVI

​I sad se ja pitam da li iko obraća pažnju na ovakve stvari? Prosto, zar nikoga ne dotiče to što nam ne dozvoljavaju da imamo čak ni odgovarajuće časopise? LJudi, ako ovako počinje, da li iko sluti nastavak i eventualni kraj u vidu potpunog preobražaja ovog našeg naroda? Nisu nam glave došle puške i sablje, ali će nas zato olovka dotući. Evo ja na olovku olovkom odgovaram i opet mi ovaj moj pokušaj deluje nekako uzaludno. Ali, ja nisam jedan od onih koji će da odustanu. Ne kad je u pitanju moja zemlja, pa neka me časte kojekakvim pridevima. Na svu sreću, deluje mi uzaludno samo u smislu da ove reči možda i neće biti bodovane niti će imati smisla pošto nisu objavljene u nekakvom američkom listu.

​Međutim, nešto su mi draže ove naše strane. Svakako mi prija i to što ove reči neće biti prepoznate u zemlji koja ni moju zemlju ne priznaje u potpunosti. A kad dođe vreme da nijedan narod na svetu neće biti priznat ako se ne izjasni kao američki, ja znam da ću ostati Srbin, a kako ćete se vi izjasniti?

Milan-Ruzic

Milan Ružić

iskra.co

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime