Premi-predsednik i unutrašnji dijalog o Kosovu…

4
2915

Gospodine Janiću, prošlo je više od mesec dana od kada je predsednik Vučić na Pinku najavio unutrašnji dijalog o Kosovu, a nismo čuli kakav stav o tome imaju naši ljudi u rasejanju. Vi ste vlasnik portala www.koreni.rs i „dijasporac“ koji se decenijama bori za istinu o dešavanjima na prostoru Balkana, kako vi tumačite predlog predsednika Vučića?

Janić: Vučićev na Pinku danima najavljivan intervju, emitovan je 24.07.2017. i trajao je dva sata 18 minuta i 9 sekundi. Pored njegovog ponavljanog monologa o mržnji i hajci prema njemu i njegovoj porodici, uočljiva je bila njegova neuravnoteženost. Iznenadilo me je i da premijer države najavu tako važnog ”unutrašnjeg dijaloga” prezentuje bez detaljnijih informacija šta bi dijalog obuhvatao i …

Vučić je bio premijer, a već treći meseca predsednik…

Janić: Izvinjavam se za lapsus, ali da pokrenemo i ”dijalog” o tome šta je Vučić bio i šta je danas? Kao premijer bio je „mirođija u svakoj čorbi“. Nije se ”skidao” sa Pinka i mešao se u rad svih ministara i ministarstava, a nisam ga ni čuo da je govoreći o radu vlade upotrebio reč ”mi” već samo ”ja”. Nametnuo se utisak da je primarna obaveza ministara u ”njegovoj” vladi, bila da izigravaju dekor na premijerovim konferencijama za štampu. Ponižavajuće je za ministre, ali i sramota za Srbiju, da ih gledamo kako ćuteći stoje u stavu ”mirno”, dok Vučić govori o aktivnostima i radu njihovih ministarstava. Dakle bio je premijer vlade a sada je predsednik države, ma da se ne vidi u čemu je razlika. Tomislav Nikolić je bio predsednik Srbije pre Vučića, a za vreme Nikolićevog sveukupnog mandata Tomu smo u medijima, naprimer na Pinku, videli manje nego koliko u zadnje dve nedelje gledamo sadašnjeg premi-predsednika, Aleksandra Vučića. Vučić i Pink, ili samo Pink i par drugih medija, posebna su priča koja nema veze sa njegovim histerisanjem i repriziranjem feljtona sa sadržajem o tome kako samo njega mrze, a da oni, Vučić i vlasnici i urednici tih medija, ne mrze nikoga.

Vučiću nije bilo lako da dva meseca trpi svakodnevno reketiranje na stranicama Kurira…

Janić: Slažem se da to nije lako, a iz ličnog iskustva znam kako se čovek oseća kada o sebi čita i sluša svakakve bljuvotine, neosnovana optuživanja i laži. U većini slučajeva sam dokazao da je ono što su lagali o meni zapravo istina o tim ljudima koji su plasirali i širili te izmišljotine i laži po društvenim mrežama, ili gde god su stigli. Takvim ljudima su nepoznate poslovice „Počisti prvo u svom dvorištu“ i „Ko nije grešan neka prvi baci kamen“. Ali sada ne govorimo o meni, ili o šibicarima koji se bave spletkarenjem, nego o predsedniku države i vodećim medijima u državi… Pink se mesecima zalepio za reč “reketiranje”, a to Kurirovo eventualno reketiranje se već posle nedelju dana transformisalo u objavljivanje do sada nepoznatih i neprijatnih činjenica po Vučića, a on i njemu odani mediji su taj deo ”reketiranja” ignorisali. Hoću da kažem da nikome nije prijatno da čita laži o sebi, ali je za očekivanje da javna ličnost (a Vučić je prva javna ličnost u Srbiji) na optužbe iznese dokaze da su one neosnovane izmišljotine, što on nikada nije uradio… Da se vratimo na ”unutrašnji dijalog” o kome se mnogo govori a malo ko zna šta se iza toga krije.

Da Vas podsetimo:  Još jedna godina u kojoj moramo da odbranimo đake od Ministarstva

Posle povratka iz Vašingtona, dajući izjave za medije o razgovoru sa Majkom Pensom, američkim potpredsednikom, predsednik Srbije nije pominjao ”unutrašnji dijalog” a samo sa nekoliko uzgred izgovorenih reči pomenuo je Kosovo. Dva dana pre Vučićevog intervjua na Pinku, američki ambasador u Beograd Kajl Skot izneo je u javost ocenu da je ”poseta predsednika Srbije Aleksandra Vučića Vašingtonu bila veoma uspešna i da je tom prilikom istaknuta podrška SAD evropskom putu Srbije i pomirenju u regionu” a u intervjuu datom za Politiku izrazio je nadu da će uskoro doći do napretka u Briselskom dijalogu?

Da li je govoreći o ”napretku u Briselskom dijalogu” američki ambasador zapravo mislio na Vučićev poziv na ”unutrašnji dijalog o budućnosti i okončanju pitanja Kosova” koji se 24. jula, kao neočekivano nevreme, sručio među građane. Vučić poziva na tako važan dijalog i kaže da je to: “Nešto što bi svako ozbiljan i odgovoran morao da pokrene“

Ako predsednik Vučić tek sada pokreće ozbiljan dijalog zbog potrebe i interesa Srbije, a ne zbog drugih interesa, dužni smo da se upitamo (da njega upitamo) zašto je pet godina bio ”neozbiljan” i nije smatrao potrebnim da se pokrene to pitanje? Još u vreme kada je Dačić bio premijer Vučić je vodio glavnu reč o svemu, ne samo o Kosovu. Bezbroj puta je išao u Brisel na razgovore, pregovore i dijaloge sa Šiptarima i čelnicima EU. O čemu je Vučić razmišljao i o čemu je pregovarao sve te godine? Da li ga je u tim danima, kada je u Briselu spavao na podu prekriven svojim mantilom, mučila ta neudobna i tvrda ”postelja” ili budućnost Kosova i Metohije? Da Ii je u Briselu on, Vučić, zabijao glavu u pesak ili sve do danas (posle povratka iz Amerike) nije znao da nam je potreban dijalog o Kosovu i zbog tog neznanja sve što je radio, radio je samovoljno. Ko od građana Srbija, a prvenstveno od preostalih Srba na Kosovu i Metohiji, zna šta je dogovoreno u Briselu i šta je na Kosovu ostvareno od pregovaranog i dogovorenog? Dačić je pre par nedelja priznao da je albanska strana ta koja “ne poštuje ništa od onoga što je dogovoreno na razgovorima u Briselu…” a Vučić je dva dana kasnije na RTS-u izrazio zadovoljstvo reakcijama na njegov poziv i rekao:

”Vidite da smo uspeli, svi pričaju o tome. Taj unutrašnji dijalog je krenuo, očekivano, imate mnogo odgovornih izjava ozbiljnih i odgovornih ljudi poput Dušana Kovačevića, ali i mnogi drugih…”

Da li Vi gospodine Janiću mislite da Srbiji nije potreban unutrašnji dijalog o Kosovu…

Janić: Dijalog o Kosovu je trebao i treba Srbiji u Srbiji i izvan Srbije. Zašto se tek posle pet godina vladavine Srpske napredne stranke objavljuje potreba ”unutrašnjeg dijaloga”? Meni to izgleda kao priprema i uvod u neku novu prevaru Srbiji i njenim građanima, bez obzira gde oni živeli. Ko je pisac scenarija te drame pokazaće istorija, a još u vreme kada je Tadić bio predsednik Srbije u TV emisiji u Beogradu izneo sam moj lični stav da treba razgovarati i sa đavolom, ako je to u interesu države. Tada sam pojasnio, a ponavljam i sada, da treba razgovarati, a ne pristajati na sve što belosvetski ”đavoli” traže od Srbije. O svim razgovorima (ili zahtevima) treba kontinuirano i istinito obaveštavati javnost. Da li je neko u Srbiji pokrenuo pitanje kako je Vučić sve ove godine obaveštavao građane o onome što je egzistencijalno važno za njihov život i budućnost njihove dece? Skoro nikako, ili nekorektno, nepotpuno i modifikovano. Tvdio je da ne podleže ničijim pritiscima i da ”svi znaju da on, Vučić, uvek odgovara na sva pitanja”. Na konferencijama za štampu, na kojima je to često ponavljao, važna i neophodna pitanja nikada mu nisu bila ni postavljana. TV Pink je uvek prenosio Vučićeve konferencije i izjave, a samo poneki novinar (ne Pinkov) postavio bi ponekad za građane važno, a za Vučića ”škakljivo” pitanje. Takva pitanja gledaoci najčešće nisu mogli da čuju, ali su čuli Vučev odgovor i uvek isto objašnjenje da on ”ne može da govori o nečemu o čemu je sa nekim razgovarao u četiri oka”. Verujem da su ta ”četiri oka” uglavnom bila štetna za Srbiju.

Da Vas podsetimo:  Čarobne reči: stid i odgovornost, za koje vlast ne zna

Gospodine Janiću, podsetiću vas da su mnogi podržali Vučićev predlog o dijlogu, na šta je on odgovorio da je ”zahvalan ljudima i intelektualcima, kao što je akademik Duško Kovačević”.

Janić: Nije iznenađujuće da se Vučić zahvali onima koji podražavaju njegov predlog. Više je iznenađujuća i plaši me izjava akademika Kovačevića da ”Srbija nema decu za novi rat” jer Vučić nije pozvao na ”unutrašnji dijalog ili rat”, a jedan akademik ne izjavljuje bilo šta, ako za njihovu izjavu nema validan osnov.

Šta ima u toj izjavi gospodina Kovačevića što bi trebalo da nas plaši?

Janić: Mislim da je ova i ovakva ishitrena izjava gospodina Kovačevića povezana sa eventualnim i mogućim budućim dešavanjima na područjima gde većinsko stanovništvo čine Albanci i muslimani. Preševa, Bujanovca, Medveđe i Raške oblasti, ili Sandžaka, kako ga nazivaju muslimani, a često i Vučić. Vučić bi prvo trebalo da pred građane iznese činjenice o svim razgovorima i sporazumima u Briselu, da tih vide sve oči, i da objavi transkipte razgovora o Kosovu koje je vodio u ”četiri oka”, sa bilo kim. Nisu ni Kosovo ni Srbija Vučićevo vlasništvo, mada se on ponekad tako ponaša. Ako transkripti tih razgovora i snimci ili zabeleške ne postoje, onda ne postoji ni osnov za ”unutrašnji i širok dijalog o Kosovu”, na koji on poziva, kao ni legitiman osnov da mu se veruje…

Gospodine Janiću, vi izgleda zaboravljate da je Vučić dobio izbore glasovima ogromne većine građana Srbije…

Janić: Koristite izraz ”građana Srbije” što nije tačno. Vučić je dobi većinu glasova birača koji su izašli na izbore, što je daleko manje od većine građana Srbije i ja to ne zaboravljam. Ali vi, kao i mnogi drugi, zaboravljate da su većina te većine gledaoci televizije na kojoj nikada pre izbora, a ni posle izbora, nismo videli ni čuli one koji imaju drugačija mišljenja i vrednovanja i o Srbiji i o njenoj budućnosti. Moj drugi, još veći strah je ono što mi je veoma uticajan čovek rekao o razlozima zašto se Vučić zapravo kandidovao za predsednika države i zašto je Vulin dobio mesto ministra odbrane… O tome možemo drugom prilikom. Dozvolite mi da završim razgovor priznanjem da ja nisam glasao, a ne bih glasao ni danas, ni za Vučića ni za Jankovića ni Jeremića… Teško je kada od dva zla morate da birate jedno. Problem je u tome što mnoga dešavanja našoj državi ne bi bila moguća da medije ne informišu suprotno važećim zakonima i propisima o informisanju. Čovek kogo sam već pomenuo govorio mi je i o navodnom dogovoru vlasti i pojedinih medija i te dogovore opisao rečenicom:

Da Vas podsetimo:  DEMOKRATSKO-NACIONALNO OBJEDINJAVANJE UMESTO OPOZICIONIH PODELA

”Pusti Vučića da na tvom mediju priča šta hoće i kad on hoće i nemojte da mu postavljate nezgodna pitanja. Za uzvrat vlast će da žmuri na od tebe svakodnevna kršenja važećih zakona i propisa, što ti donosi svakodnevne milionske zarade, računato u evrima ne u dinarima”.

Medije su, ne samo u Srbiji, najvažnija odskočna daska za varanje građana zemlje. To sam shvatio još tokom ratova 90-tih i Nato bombardovnja bivše Jugoslavije, tražeći odgovor na pitanje zašto je u švedskoj i u mnogim zapadnim državama bila tolika mržnja prema srpskom narodu. Medije su tada svakodnevno na štetu srbima modifikovale, cenzurisale pa i svesno lažno izveštavale sa prostora ratnih sukoba u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu. U tim zemljama ste, kada je to bilo najteže, mogli na najgledanijim televiziskim kanalima da kažete bar deo istine i da u tiražnim dnevnim novinama i časopisima objavite autorski tekst sa činjenicama kojima ste pobijali laži. Da govorim istinu možete se uveriti ako posetite portal www.janic.se gde je objavljen samo manji deo od ”suprostavljanja neistinama” o narodu kome pripadam. Nažalost danas u našoj matici Srbiji, a nismo u ratu, to je skoro nemoguće.

Da li je moguće da medije doprinose mržnji, i zašto je to tako…

Janić: Zato što je u jednoj porodici televizor možda njen najuticajniji ”član” Kada umorni dođete sa posla prvo šta uradite je da upalite televizor i ugasite ga tek kada odete na spavanje. Sa tog ”magičnog” ekrana svaki dan slušate satima, danima, nedeljama, mesecima i godinama mnoge neistine, koje drugi hoće da budu vaša istinu. Najteže, ali veoma efikasno mučenje, je kada vezanom zatvoreniku, u istim vremenskim intervalima, puštate na čelo kap po kap vode. Ne kažem da je Srbija takva diktatura već ukazujem sličnost taktike monotonog ponavljanja. Jednostranim i ponavljanim informisanjem, bez mogućnosti direktnog učešća onih koji imaju drugačiji stav ili mišljenje, pripremate eventualne buduće glasače, ”perete im mozak”, da vremenom prihvate vašu ”istinu” kao realnost ili bar pomisle ”možda je ipak tako, rekli su na televiziji”…

Ne svi glasači gospodine Janiću…

Naravno da ne svi. Rekao sam ”mnogi budući glasači”. A ko su glasači koji čine većinu? Ko su glasači koji su važni političarima? Sigurno da to nisu obrazovani nego masa onih koje je lako ”prevesti žedne preko vode” Tako je bilo uvek i biće dok medije nastave sa ignorisanjem istine i činjenica o kojima bi javnost trebala, i u svakoj pravnoj i demokratskoj državi bi morala da bude svestrano obaveštavana. U takvim državama zakoni o informisanju i medijima se menjaju da bi još više bili od interesa građana, a ne vlasnika medija. U našoj, ipak voljenoj Srbiji nije tako i u njoj se propisi i zakoni menjaju (dokazano) da budu više od koristi pojedincima, koji ih čak ni pored takvih za njih izvršenih izmena ne poštuju.

Razgovor vodio: Dušan Vukotić

4 KOMENTARA

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime