Priča o 25.000 ljudi koje je Slovenija izbrisala za vreme rata

0
2582
Foto: YouTube Screenshot

Kada u Srbiji razgovaramo o tome kako je ko u regionu preživeo haos devedesetih, skloni smo da kažemo da se rat nije osetio samo u Sloveniji i da su oni još za vreme Tita više ličili na zapadnu Evropu. Priča o 25.000 izbrisanih ljudi demantuje neznanje mnogih od nas.

„Ako postoji nešto što bi se uklopilo u metaforu „iskonskog greha“ u priči o nastanku Republike Slovenije, to bi bilo brisanje. Radi se o brisanju grupe jugoslovenskih državljana iz slovenačkog registra stanovnika nakon što je ta država postala nezavisna 1991. godine. Zbog zakonodavnih i administrativnih akta koje je donela novoosnovana Republika Slovenija, više od 25.000 ljudi poreklom iz drugih jugoslovenskih republika, koji su u to vreme imali stalno prebivalište u Sloveniji, nisu stekli novo slovenačko državljanstvo i izgubili su svoj pravni status bez prethodne najave“, piše Jovana Mihajlović Trbovc iz Istraživačkog centra Slovenačke akademije nauke i umetnosti.

Zamislite 25.000 ljudi koji ostaju bez identiteta i za dva meseca su izbrisani iz okruženja u kojem su proveli ceo život. Nemaju više dokumenta, prava na boravak, rad, socijalnu zaštitu. Ostaju bez dečjih dodataka, plata, domova, poslova, na ulici su ilegalci jer ih bez dokumenata policija hapsi. Mnogi od njih ostaju i bez dece, porodica.

O sudbini jedne od njih, prošle godine je snimljen i igrani film „Izbrisana“. To je priča o Ani, koja se porađa u lokalnoj bolnici i sve prolazi kako treba. Postoji samo mali problem sa papirologijom – njen život nije u kompjuteru. Pretpostavka je da privremeni gubitak podataka ima veze sa kompjuterskom greškom, ništa strašno. Kroz nekoliko dana, Ana se nađe u zamršenoj mreži birokratije kafkijanskih razmera: nepostojanje njenih ličnih podataka u kompjuteru znači da ona nema broj socijalnog osiguranja, stalnu adresu i bebu. Na surov način je primorana da ostavi novorođenu devojčicu u bolnici bez prava na posetu dok se situacija ne reši. Iznenada, Ana postaje stranac, iako od rođenja živi u Sloveniji. Zakonski, ona ne postoji. Njeno dete je siroče, a siročad se daje na usvajanje.

Filmske priče ipak, nikada nemaju težinu realnih, ljudskih, a knjiga „Izbrisani“ Uršule Lipovec Čebron i Jelke Zorn, sadrži baš te sirove i surove realnosti zarobljenika sopstvenih života. Neki od njih do danas nisu zalečili traume.

Ana

Ana je sa 14 godina iz rodnog Čakovca došla da živi u Sloveniju. Prvu ličnu kartu i pasoš izvadila je u Ljubljani. Dobila je posao, zaljubila se, dobila ćerku koju je podizala sama, onda je rodila i sina. Drugo dete je dobila malo po osamostaljenju Slovenije 1993. Dok je bila na porodljiskom, odlazila je kod mame i tate u hrvatski Čakovec. U Ljubljani je radila u hotelu gde su joj svakog meseca platu davali na ruke. Kada je jednog dana u osmom mesecu porodiljskog bolovanja došla u hotel, rekli su joj da nemaju ništa za nju i da tu više nema šta da traži.

Da Vas podsetimo:  STRAHOLOGIJA GENOCIDAŠA

„Zbunjena, kao u nekom čudnom svijetu, krenula sam u svoj stan, ali ga nisam mogla otključati. Promijenjena brava! Zašto? Sve što je ostalo bile su krpe koje su visile s mene“, priča u knjizi Ana. Počinje da obilazi razne institucije gde joj kažu da nema nikakve mogućnosti. Kako kaže, politikom se nikada nije bavila, i na život je gledala kao na beskonačnu mogućnost. S obzirom na svoja uverenja nije videla nikakvu opasnost u tome što 1991. nije uložila zahtev za državljanstvo. Nije videla da to znači kako može ostati bez svega.

Deca su joj ostala kod roditelja. Ne znajući gde da ide i kome da se obrati, na putu ka prijateljici policija ja zaustavlja i hapsi jer nema dokumenta. U Privremenom domu za strance koji takođe naziva zatvorom, ona ostaje 13 dana sve dok prijateljica ne polažu garanciju za nju. Bez dokumenata i dalje ne može preko granice. Počinje da radi na crno, poslodavac koristi njenu situaciju, i ponovo je privode zbog rada na crno. Izbrisani su živeli bez legalnog statusa i radne dozvole, pa su postali najjeftinija radna snaga, u potpunosti zavisni od poslodavaca.

Posle toga i dalje pokušava da nabavi pasoše za sebe i decu koja su iako su rođena u Sloveniji takođe izbrisana. Umire joj majka, ne može na sahranu. Deca završavaju kod starateljke, gospođe koja nije imala decu.

– Svakog dana sam molila za njih. Kad god smo mogli, čuli smo se. Kad sam ih čula bilo mi je lakše na srcu. Jednog dana zvoni, zove moja kćer. Kaže da hoće njenoga brata, mojeg sina, prodati nekom bogatašu u Zagreb. Kako? Kako se može moje dijete prodati? Odem kod socijalne radnice: vičem, plačem i tresem se dok joj govorim što se događa. Gospođa mi dade neki dokument s kojim sam ovlastila jednu gospođu da skrbi za moju djecu, a da ih se time ne odričem kao majka. To je bilo sve što sam mogla učiniti.

Da Vas podsetimo:  JASENOVAC MIT, ZATOČENICIMA PUŠTALI OPERE: Sramni navodi u Hrvatskoj – Skandalozne teze finansiralo Ministarstvo branitelja

Ana je živela kod poznanika i snalazila se kako je znala sve dok nije upoznala čoveka u kog se zaljubila. Sa njim je dobila ćerku i sina. Život je za nju i dalje bio komplikovan, postojali su ljudi koji su joj pomagali, ali i dalje nije imala nikakva prava.

– Zdravstveno osiguranje sam za vrijeme izbrisa dobila preko partnera i pomoću ljudi koje je poznavao. Sve te godina bila sam samo četiri puta kod liječnika. Dvaput zbog poroda, želuca, i jednom pregled pred porod. Imam teškoće sa srcem, ali što sad? – priča Ana koja se na kraju pita ko će joj vratiti 19 godina života, sve godine bez dece, ko će joj vratiti zdravlje, šta će biti sa njenom penzijom. „Neka mi samo omoguće da živim kao čovjek. Čovjek s pravima“, zaključuje na kraju.

Bojan

Bojan je u Sloveniji trostruko bio persona non grata: nekadašnji je oficir JNA srpskog porekla, bio je izbrisan i odupirao se slovenskoj birokratiji i stigmama koje je okolina pokušala da mu nametne.

„Kako su se te stvari odvijale pokazuje jasno jedan drastičan događaj. U vrijeme kada sam bio upravitelj zgrade i pokušao brinuti za nju, tjerao sam narkomane iz zajedničkih prostora zgrade. Kada me nije bilo kod kuće došli su ovisnici na vrata i kćerki gurnuli opušak u kosu. Pozvao sam policiju i napravili su zapisnik. Slijedeći dan sam u sandučiću dobio listić na kojem je pisalo: „Četnik, bježi, ubit ćemo te!“ i petarda. Listić sam odnio na policiju, oni su mi rekli da se ne suprotstavljam! To je bilo 2000 godine. Potom su me ti ljudi fizički napali. Na javnom mjestu me napalo njih četvorica. Neki Albanac mi je pomogao tako što je počeo vikati na njih. Opet sam išao gospodi na policiju. I što su mi rekli? „Sada je već treći puta, tri puta su vas napali gospodine? Pa rekli smo vam da se ne ističete.“ Rekao sam im: „U redu gospodo!“ Idući dan sam otišao u Lovac i kupio lovački nož. S tim računom sam otišao pokazati nož policiji. Rekao sam im: „Gospodo policajci, vidite, došao sam vam pokazati da sam kupio oružje, jer drugog izbora nemam!“ Pitali su me: „Zašto vam to treba?“ Odgovorio sam im: „Da sebe i svoju obitelj branim sam jer me vi očito ne želite.“ Iznenađeno su me pitali : „A vi to doista mislite?“ Odgovorio sam im: „Zbilja mislim. Posljednji, četvrti zapisnik bit će o tome da je netko mrtav!“ i potom otišao. Pa su napadi prestali.

Da Vas podsetimo:  Ćamil Sijarić: Oslobođeni Jasenovac

Šta je sa izbrisanima posle svega?

U Sloveniji trenutno ne postoji nijedan zakon koji bi bio namenjen posebnom položaju izbrisanih stanovnika. Zbog masovnog kršenja ljudskih prava izbrisanih Slovenija se našla i pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu. Taj sud je 2010. godine presudio da država treba oduzeta prava da reši zakonom, uz mogućnost odštete. Parlament je doneo zakon po kojem izbrisanima koji ulože zahtev u upravnom postupku može pripasti najviše 50 evra za svaki mesec koji su bili bez svih prava i dokumenata, a najviše trostruki iznos ako se odluče za sudsku tužbu, ali činjenica je da su mnogi slučajevi još otvoreni. Da bi se do kraja razumela težina svega, trebalo bi iščitati desetine, pa i stotine ispovesti.

Jedan od primera je izbrisani muškarac koji je isporučen Hrvatskoj gde je razmenjen kao ratni zarobljenik u Bosni i Hercegovini, nedeljama je mučen i na kraju ubijen.

Vodeći aktivista, čovek koji je u slovenačkoj javnosti pokrenuo Civilnu inicijativu izbrisanih Aleksandar Todorović je pronađen mrtav 2014. godine, mnogo nakon što je stekao pravni status, ali ostao je nezadovoljan nedostatkom moralne nadoknade. Nekoliko godina pre smrti je pokušao da se ubije. On je godinama javno govorio o siromaštvu, narušenom zdravlju, samoubistvima, borbi sa institucijama koje nisu videle izbrisane i njihove porodice. Todorović je tvrdio da su izbrisani žrtve etničkog čišćenja.

Danas postoji još mnogo izbrisanih koji još nemaju uređen status u Sloveniji. Naime, zakon o uređivanju statusa državljana drugih država naslednica nekadašnje SFRJ u Republici Sloveniji je važio samo tri godine i ko se nije prijavio u tom periodu, sada podleže opštim propisima za uređivanje statusa stranaca u toj zemlji.

Do 2018. je na sudovima podneseno 346 tužbi, a rešeno ih je samo 12, dok je „izbrisanima“ u administrativnim postupcima dodeljena odšteta od ukupno 26,5 miliona evra, piše Aljazeera Balkans.

Ni dan danas se u ime države Slovenije „izbrisanima“ još niko nije izvinio.

Ivana Stojanov
Izvor: Noizz.rs

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime