Iako sam se kod montemaurskog direktora sva tri hotela zauzeo lično, nisam uspio u najlogičnijoj od svih namjera, da znakom sabiranja povežem 2 i 2, da se razglednica najpoznatijeg Bijeljanina nađe u prodaji u Bijeloj
Kakav je odnos Montenegra prema Boki Kotorskoj može da se vidi i iz jedne mikroskopske trice, no dok je ne ugledamo, predlažem da okom pođemo u Bijelu, staro ribarsko, pomorsko i brodograditeljsko obalno mjestašce sa oko 3000 stanovnika, koje se nalazi na 12 km od Herceg Novog i na 33 km od Kotora. Pazimo…
U prošlosti je Bijela bila selo ribara, vinogradara, maslinara i pomoraca, a najprepoznatljivija je po tradiciji brodogradnje. Prvo i jedino brodogradilište na Južnom Jadranu osnovao je Bijeljanin Đuro Todorović, 1927. g. Drugi jedan Bijeljanin ima razglednicu u javnoj prodaji, ali se ona ipak ne može kupiti ni u jednom od tri gabaritom čak i za beogradske prilike velika hotela, nebokeljska vlasništvom.
Na poleđini razglednice, na srpskom i engleskom piše: „Najpoznatiji Bijeljanin, kap. Petar Želalić (18. v) postao je prvi pravoslavac vitez Malteškog reda, jer je 1760. g. iz ruku Turaka oteo „Krunu otomansku“, tada najveći ratni brod na Mediteranu – i odveo ga na Maltu. Portret nepoznatog autora. Pomorski muzej Crne Gore – Kotor.“
Iako sam se kod montemaurskog direktora sva tri hotela zauzeo lično, nisam uspio u najlogičnijoj od svih namjera, da znakom sabiranja povežem 2 i 2, da se razglednica najpoznatijeg Bijeljanina nađe u prodaji u Bijeloj. To se može objasniti samo ohološću onih koji obilatom mužom obalne geografije bahato odmahuju rukom na svaki pomen kulture starije od instalacije zvane Nezavisna država Crna Gora.
Zato moramo dalje. U opis male obalne, no kulturne sredine koja je do zemljotresa iz 1979. imala nizove kamenih palata i mediteranskih parkova od kojih je najpoznatiji park hotela „Park“, jer se tu, osim egzotičnih japanskih kaki-jabuka mogu opaziti rijetke voćke fejoe (Feyoa selowiana) čije su sjeme pomorci donijeli iz Južne Amerike.
Bijeljanske su pješčane plaže mjestimično prekinute pontama i starim kamenim mulima – odmorištima za barke. Pješice se, bolje negoli kolima, može uzbrdo do slikovitih ruralnih ambijentalnih cjelina: Balabušića, Zlokovića, Zadvorine, Kalimoža, ali prije svega do parohijalne crkve Rize Sv. Bogorodice, smještene u arkadijskom miru zaseoka Vala. Crkva je sagrađena 1824. na mjestu stare, od koje je sačuvana apsida s freskama iz 14. v. Riznica čuva jedan od svega 4 štampana primjerka „Oktoiha“ kad i zbirku najstarijih štampanih tekstova na području Crne Gore, iz prve balkanske štamparije, vladarske porodice Crnojević, Cetinje, 1494.
Do dolaska Turaka 1483, Bijela je bila u posjedu Nemanjića, bosanskog kralja Tvrtka, vladara Nikole Altomanića, Sandalja Hranića, Hercega Stefana. Nakon Boja na Kosovu 1389, Bijelu naseljava tek sedam porodica. Godine 1696. Bijela ima 20 porodica i 104 stanovnika, itd. Utemeljena godine 1812, u Bijeloj radi jedna od prvih narodnih škola na srpkom jeziku u Boki, što znači i u Crnoj Gori. Školu i učitelje ne finansiraju tuđe vlasti, nego Srbi pomorci, brodovlasnici, ali i običan puk, maslinari, vinogradari, ribari.
Pred Drugi svjetski rat Bijela ima 4 klavira, 2 harmonike, 6 fotoaparata, 6 gramofona, 6 radio aparata, 5 telefona, 160 muških i 60 ženskih šešira, 16 ribarskih barki, 80 bicikala, 6 motorbicikala, 2 automobila…
U Bijeloj je nekada postojala fabrika za preradu ribe. Kuriozitetno: riba se nije barila pa konzervirala kao danas, nego se prvo pržila! Ukus joj je, kažu, bio tropolušo! Na mjestu nekadašnje Fabrike ribe danas se nalazi hotel.
Jedan od ona tri bez razglednice najpoznatijeg Bijeljanina.
Izvor: Pečat / in4s.net
