Proces Radovanu Karadžiću: Završna faza

0
881

RadovanProšle nedelje u MTBJ glavni događaj svakako je predstavljalo završno ročište u predmetu bivšeg predsednika Republike Srpske Radovana Karadžića. Ročište je trajalo 4 dana, međutim, ono još nije završeno – ove nedelje će proći završni krug kada će i tužilaštvo i odbrana ponovo dobiti reč i odgovoriti na argumente koji su se čuli u prvom krugu. Na taj način će analiza ovih rasprava biti predmet našeg razmatranja i sledeće nedelje.

Istovremeno, treba istaći da je nekoliko dana uoči završnog ročišta Radovan Karadžić priložio pismeni dokument na 900 strana, u kome je sadržan detaljan pregled svih dokaza koji su protiv njega iznošeni tokom procesa. Taj dokument zavređuje posebnu pažnju.

Kao prvo, treba istaći prvi deo dokumenata koji se tiču «udruženog zločinačkog poduhvata» – UZP (joint criminal enterprise), koji su bili primenjeni prema Radovanu Karadžiću kako bi se zasnovala njegova odgovornost. Problematičnost primene ove teorije ogleda se u sledećem. Kao prvo, Statut MTBJ (ČLAN 7.) predviđa da se odgovornost može utvrditi samo i isključivo na sledeći način: ličnu odgovornost snose samo ona lica koja su planirala, podstrekivala, naređivala, izvršavala ili na drugi način saučestvovala ili podsticala planiranje, pripremu ili izvršenje zločina ukazanih u Statutu MTBJ (ozbiljno kršenje Ženevske konvencije, kršenje zakona i običaja rata, genocid i ratni zločini). Kao drugo, ni o kakvoj teoriji UZP u Statutu MTBJ nema nikakvog pomena. Na kojoj pravnoj osnovi su zasnovali tu teoriju i uveli je u «pravo» Tribunala – do danas niko nije objasnio. Kao treće, teorija UZP je u direktnoj suprotnosti sa Članom 7. Statuta MTBJ, jer praktično omogućava da se svako lice proglasi krivim, pa i ono koje ne samo da nije lično počinilo nikakav zločin, nego čak nije ni znalo da su ti zločini počinjeni. Radovan Karadžić je u svom izlaganju podrobno analizirao konstrukciju Tužilaštva pod nazivom UZP koja je primenjena u njegovom predmetu i prodemonstrirao je da ni jedan elemenat Tužilaštva nije bio dokazan. Sve to pokazuje da Tužilaštvo ne samo da nije moglo da dokaže učešće Karadžića u zločinima na osnovu njegovog učešća u UZP, nego čak ni da ga nije moglo optužiti ni po odredbama Statuta (to jest, bez izmišljanja nove odredbe u vidu UZP)!

Da Vas podsetimo:  Sahranili žive ljude: Grobovi im došli do prozora, vlast ih laže godinama

Kao drugo, Radovan Karadžić je izložio analizi svaku tačku optužnice sa tačke gledišta dokaza koje je izložilo Tužilaštvo. On je pokazao da Tužilaštvo nije uspelo dokazati ni jednu od tih tačaka. Tako, na primer, nije dokazano da su ubistvo u Bijeljini počinile srpske vlasti, da su logoru u Batkovićima lica bila podvrgavana maltretiranju, da su džamije u Bijeljini bile srušene od strane snaga Vojske Republike Srpske… U ovom delu najviše pažnje privlači poglavlje «Srebrenica». U odnosu na ovu tačku odbrana R. Karadžića je proanalizirala predočene dokaze i pokazalo kako Tužilaštvo nije moglo dokazati njegovu krivicu. Radovan Karadžić je pokazao da odluka o zauzimanju Srebrenice nije sama po sebi predstavljala zločinački čin, da u Srebrenici nije počinjen zločin nasilnog preseljenja stanovništva (nije bilo dokaza da je postojao takav plan, niti da je Vojska RS bilo koga primoravala da napusti Srebrenicu; predlog o premeštanju stanovništva nije potekao od Vojske RS nego od predstavnika UN). Što se tiče glavnog svedoka koji je «dokazao» krivicu R. Karadžića u događajima u Srebrenici (Momira Nikolića), njemu je posvećena cela glava. Radovan Karadžić je dokazao da je Momir Nikolić lagao kada je pričao o svom razgovoru sa Kosorićem i Popovićem u hotelu Fontana. Iako je u čitavom nizu procesa, pa tako i u predmetima Blagojevića i Jokića, kao i na procesu samog Karadžića, bilo dokazano da je Momir Nikolić više puta lagao, Haški tribunal je svečano izjavio da «ukoliko je svedok lagao po jednom pitanju, to ne znači da je lagao i po drugim». I zbog toga otkrivena laž svedoka po određenim pitanjima nije sprečila sud da njegova druga svedočenja prizna kao istinita. I šta sve neće smisliti «najpravednije» sudije na svetu kako bi spasili svoje «najpravednije» svedoke!

Da Vas podsetimo:  Sraman čin kod Ohrida: Prefarban spomenik poklanim srpskim vojnicima 1915. godine

Radovan Karadžić je skrenuo pažnju da je iskaz jednog svedoka opovrgnut iskazima trojice svedoka (Popovića, Kosorića i Uštipimca). Videćemo da će u finalnoj presudi sudije ipak poverovati upravo Nikoliću! A to da će oni poverovati upravo Nikoliću – nema nikakve sumnje. Kao prvo, njemu (Nikoliću) su poverovale sudije Pretresnog veća u predmetu «Tužilaštvo protiv Popovića i drugih». Kako su oni pokušali da to objasne? Pa jednostavno su sami slagali, izjavivši da Nikolić navodno nije imao razloga da laže. Oj, oj sudije, oj, oj, Femidini sinovi! Pa da li je moguće? Pa zar oni hoće da mi poverujemo u tu njihovu nimalo svetu «prostotu»? Međutim, ne kaže slučajno narodna mudrost da je prostota – gora od varvarstva. Svima je poznato da je sam Tribunal predložio Momiru Nikoliću sporazum o trgovini: u zamenu za priznanje krivice Nikolić će dobiti smanjenje kazne. Međutim, u tom priznanju postoji jedan trik: to priznanje mora biti potpisano u onom obliku koji je sastavilo Tužilaštvo! A Tužilaštvu je potrebno da inkriminiše rukovodstvo Srba iz BiH. I kuda god da se okreneš, pojavljuje se priča o razgovoru između Popovića i Kosorića koji je on čuo… (1)

Poslednji odeljak koji se tiče kažnjavanja je pomalo neobičan. Bez obzira što čitav sadržaj dokumenata govori o tome da R. Karadžić ne smatra sebe krivim ni po jednoj tački optužnice, a Tužilaštvo nije uspelo da dokaže te optužbe, Karadžić ipak ističe tezu o smanjenju kazne. Tako R. Karadžić, obraćajući se Pretresnom veću, podseća da su po analognim optužbama bili optuženi M. Krajišnik i B. Plavšić koji su dobili 20, odnosno 11 godina zatvora, pa da te razmere kazne moraju biti uzete u obzir i prema njemu, Karadžiću. Reći ću direktno, ovakav završetak blistavo sprovedene analize procesa (tačnije – neuspeha procesa za Tužilaštvo) očigledno je protivurečan.

Da Vas podsetimo:  Kako se manipuliše narod

Sudski proces «Tužilaštvo protiv Radovana Karadžića» trajao je 5 godina (od oktobra 2009 do oktobra 2014). Samo stenogrami sa procesa iznose oko 50 hiljada stranica. Količina stranica dokumentovanih «dokaza» broji se u milionima. I premda znatan broj dokumenata ima redaktiran karakter (tajni delovi), dokument koji je predočio radovan Karadžić predstavlja prvi pokušaj celokupne predstave praktičnih dokaza i pravnih argumenata u ovom mega procesu i zaslužuje najpažljivije izučavanje od strane svetske javnosti. Između ostalog i radi toga da sudije ne pokušaju da ignorišu ove činjenice i ne odgovore na ove argumente, što predstavlja omiljenu taktiku «najpravednijeg» suda na svetu.

(1) Na žalost, jedan od argumenata Radovana Karadžića o tome zašto je Momir Nikolić imao razloga da laže, je redaktiran i nije dostupan za običnog čitaoca. Očigledno je ova tajnovitost povezana sa prikrivanjem dela samog Nikolića, i ne od R. Karadžića, nego od strane Tužilaštva. Nadamo se da ćemo kad-tad ipak saznati sveu istinu i o delovanju Nikolića i njegovoj trgovini sa Tužilaštvom MTBJ, i svu istinu o prljavoj kuhinji samog Tužilaštva Haškog tribunala.

Aleksandar Mezjajev

FSK

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime