Prognani iz srpstva

12
3343
Iz filma „Nož“/ printskrin Youtube

Vodio sam raspravu na tviteru sa Srbima koji tvrde da je Srpska pravoslavna crkva ključno uticala na odsrbljenje pokatoličenih i islamizovanih Srba i stvaranje novih nacija od njih. Argumenti im se svode na to da je Crkva, preko svojih čelnika, izopštila nepravoslavne Srbe iz Srpstva! Osim logičke protivrječnosti u ovom stavu, on u sebi sadrži i opasne istorijske zablude na koje ja, nažalost, ne nailazim prvi put.

Logički protivrječno

Da krenemo od logike.

Nije logično da vjerska organizacija koja nema vjerski uticaj niti kanonsku nadležnost nad skupinama koje pripadaju drugim vjerama i nadležnostima može da ih isključi iz pripadništva naciji nad kojom nema monopol. Riječju, Srpska pravoslavna crkva ne može odrediti nacionalnu pripadnost nepravoslavcima, tj. inovjercima. Može izjavljivati šta hoće, ali kad nema moći da nametne i naredi, onda te izjave nemaju težinu.

Nepravoslavac koji se osjeća Srbinom i ističe iz srpskog porijekla i tradicije nije obavezan da se nacionalno identifikuje prema zapovijestima vjerske organizacije kojoj ne pripada. Na njega može vršiti pritisak njegova crkva ili islamska zajednica, a ne može tuđi vladika. Mogla je katolička crkva da natjera svoje vjernike, pokatoličene Srbe da prestanu tako da se zovu, i jeste, ali Srpska pravoslavna crkva nije mogla ni na šta da ih natjera jer nije posjedovala nikakvu moć nad tuđim vjernicima. Srpska pravoslavna crkva je na katolike i muslimane jedino mogla vršiti pritisak da se vrate ili pređu u pravoslavlje, dakle, u njen domen, pa onda eventualno da se identifikuju kao Srbi, ako to već nisu bili, ali za to najčešće nije imala političke snage.

Ako meni reis Islamske zajednice naredi da budem Bošnjak, jer sam rođen u Bosni, imam li ja obavezu da ga poslušam? Naravno da ne. Ja sebi određujem šta sam.

Odgovornost prevjerenih

S druge strane, pokatoličeni ili islamizovani Srbin snosi isključivu odgovornost za ostanak ili neostanak u Srpstvu. Nisi morao da budeš pravoslavac da bi bio Srbin, što pokazuje niz istorijskih primjera, ali ti primjeri pokazuju i da Srpska pravoslavna crkva, i da je htjela, nije mogla izbaciti nikoga iz Srpstva ako pojedinac sam nije htio da se odsrbi. Ko je Mešu Selimovića, Aliju Konjhodžića ili Fehima Musakadića mogao istjerati iz Srpstva?

Čak i da je Srpska pravoslavna crkva povukla konkretne poteze da izopšti nepravoslavne iz Srpstva, da li je takva politika njih obavezivala? Naravno da nije. Kao što već rekoh, šta Srbi katolici ima da slušaju tuđu vjersku organizaciju? Da li će oni biti Srbi je isključivo do njih, a nikako do Srpske pravoslavne crkve.

Osnovno je pitanje da li musliman i katolik mogu biti Srbi? Mogu, ako hoće, i mi pravoslavni s tim nemamo ništa, ne možemo ih ni spriječiti ni donositi odluke umjesto njih. Do njih je.

Korijeni i uslovi prevjeravanja

Istorijski razvoj nacija nastalih odsrbljavanjem dodatno amnestira Srpsku pravoslavnu crkvu.

Pokatoličeni i islamizovani Srbi su napustili pravoslavlje uglavnom da bi napustili podređeni socioekonomski položaj unutar imperija koje su osvojile i vladale srpskim zemljama. Austrija i Mletačka, katoličke države, i Osmanski kalifat, islamska, su, prirodno, institucionalno favorizale katoličanstvo, odnosno, islam.

Često su ta prevjeravanja bila iznuđena pod velikim pritiscima, ali nepobitna je činjenica da se njima mijenjalo socioekonomsko stanje pojedinca i porodice. Dakle, prelazilo se u vjeru gospodara da bi se izbjegli pritisci, porezi, nasilje, ili prosto da bi se bolje živjelo ili bavilo poslovima koji su pravoslavnima bili nedostupni. Prevjeravanje je značilo prelazak iz gorega u bolji položaj, od nižeg ka višem, od podređenog ka povlaštenog. Nije automatski moralo da znači i izlazak iz Srpstva, ali je to svakako bilo implicirano. Na kraju krajeva, okupator nije bio Srbin, i bio je težak Srbinu, te je prilazak okupatoru i njegovoj religiji značio i svojevrsno napuštanje roda koji ostaje u podređenom položaju.

Da Vas podsetimo:  Neki se zakoni rode pod srećnom zvezdom, neki ne

Prirodno je da su oni koji ostaju u podređenom položaju, odbijajući da napuste vjeru, gledali na prevjerene kao na svojevrsne izdajnike, posebno kako su ti prevjereni kroz generacije postajali bliži okupatoru, a dalji od srpskog roda, i sve teži srpskom rodu. Nekada za to nisu potrebne ni generacije. Osmanska vladavina je zavisila od bivših hrišćana, i Kalifat je građen na prevjeravanju, što govori i činjenica da je i među današnjim stanovnicima Turske broj Turaka srednjeazijskog, turkskog porijekla neznatan u odnosu na haplogrupe tipične za Sredozemlje i Južnu Evropu. Dakle, da nije bilo islamizovanih Srba, Turci ne bi mogli držati vlast nad srpskim zemljama. Slično je i danas; da nema simpatizera i voljnih podanika Atlantske imperije u srpskim zemljama, ne bi ona mogla ovako seiriti nad Srbima. Danas je vjera globalizam, onda je bila islam, u slučaju Turaka, a katoličanstvo u slučaju Austrije ili Mletačke. Ali princip je isti.

Nije Saraj-ovasi osnovao Seldžuk iz Anadolije, nego poturčeni Srbin Isa-beg Hranić.

Naravno, postojala je i ona kategorija koja je prevjerila k’o fol, zbog izbjegavanja globa i zuluma i zarad poboljšanja položaja i onih članova porodice koji su ostali u pravoslavlju. Međutim, kako “med za usta i hladna prijanja“, osladi se privilegija i, poslije nekoliko generacija pribraćenja okupatoru, prvobitno “dobronamjerno“ prevjeravanje pretvori se u razbraćenje od roda. Tako, od nekog Jove Šešelja, koji se silom prilika pokatoličio pošto je ubio Turčina i morao bježati među katolike, danas imamo niz Hrvata Šešelja, ubijeđenih hrvatskih nacionalista koji devedesetih godina 20. vijeka ratuju protiv svoje pravoslavne braće, uključujući i pravoslavne Šešelje.

Na kraju, ne potiču svi muslimani u srpskim zemljama, konkretno, u Bosni i u Hercegovini, od Srba. Etnički sastav muslimanskog življa srpskih zemalja se znatno izmijenio za skoro 500 od ulaska Mehmeda Osvajača do izlaska Abdul-Hamida. Ne zna se koliki su procenti, ali upliv muslimana sa raznih krajeva Osmanske imperije je morao biti značajan, posebno sa sjevera, poslije pada Ugarske. Dominantna teorija o porijeklu Husein-bega Gradaščevića, recimo, praoca bošnjačkog turskog identiteta, je da su rodom iz Budima. Osmansko carstvo je bilo država koja se protezala do Irana i Maroka, pa je i kretanje stanovništva išlo u svim pravcima. Kao što neki Čečen ode da živi na drugom kraju svoje ruske domovine, u Vladivostok, tako se i neki Kurd doselio u drugi kraj svoje osmanske domovine, Sarajevo, a neki bivši Srbin, Hamza, iz Travnika pređe u Kairo, jer – što da ne. Koliko je ovakvih kretanja bilo za 500 godina vojnih pohoda, trgovine, bježanije, prisilnih preseljavanja – možemo samo da zamislimo. U kakvo Srpstvo će se, dakle, vraćati mase ljudi koji iz njega i ne potiču?

Ni na jednu od ovih kategorija Srpska pravoslavna crkva u vrijeme osmanske, austrijske ili mletačke okupacije nije mogla uticati ni na jedan način.

Povratak odsrbljenih

Da li je prevjeravanjem napušteno i Srpstvo? Ne automatski.

Međutim, prirodno je bilo da musliman ili katolik srpskog roda budu privrženi Osmanskoj ili Austrijskog imperiji, a prirodno je da im se pravoslavni, smatrajući te imperije okupatorima i neprijateljima, protive. Prirodno je da pravoslavni žele da vide propast ovih imperija, a da im muslimani i katolici, privilegovane zajednice svaki u svojoj državi, žele da požive. Prirodno je da se bosanski begovat listom odazove u rat protiv Karađorđevih ustanika, jer Srbi im udaraju na njihovu državu, na njihovu vjeru, na njihovog sultana, na njihov poredak i, u konačnici, položaj.

Ali ni prirodno neprijateljstvo između potlačenih okupacijom i izvršilaca okupacije nije dovoljan osnov da se smatra da su pokatoličeni ili islamizovani Srbi napustili Srpstvo. Jer da su Srbi muslimani ratovali ili tlačili Srbe pravoslavne, i dalje bi i jedni i drugi bili Srbi. Nešto drugo je osnov. Naime, pokatoličeni i islamizovani su napustili Srpstvo onda kad su sami rekli ili pokazali da nisu više Srbi.

Da Vas podsetimo:  Bosanci, Bošnjani, Bošnjaci bili su — Srbi

Biti Srbin i biti srpskog porijekla nije isto. Ono si što kažeš da jesi, jer tu ti leži stub življenja, lojalnosti, poistovjećenja. Rodovska i politička pripadnost jednoj nacionalnoj zajednici ne moraju biti povezani. Šta je bilo bitno Maksu Luburiću, srpsko porijeklo ili hrvatska pripadnost? Porijeklom se možemo rukovoditi u određivanju pripadnosti, ali ključna je odluka i dejstvo koje poteže, a ne racionalnost te odluke. Pokatoličeni i islamizovani Srbi su listom odlučili da izađu iz srpskog naroda i pripadnu najprije imperijama u čije su podaništvo prešli, a kasnije i političkim nacijama stvorenim po padu istih imperija, kad su bukvalno ostali bez otadžbine.

Tek kada pada i odlazi Osmanska imperija, kod islamizovanih bivših hrišćana dolazi u pitanje i nacionalno deklarisanje. Do tad, ono nije bilo u pitanju; bili su Turci. Mnogi su se povukli za svojom državom u nekoliko talasa, a mnogi su ostali kao podanici novostvorenih hrišćanskih država, ne napuštajući poistovjećenje sa turskom osmanskom kulturom i pripadnošću. Samo zato što nema više turske države u Bosni, ne znači da se vjerni osmanski narod mora odreći osmanstva. Posebno je bilo neprirodno da se odreknu osmanstva u kojem su vijekovima seirili i uživali privilegije, zarad odanosti novim državama koje je stvorila njihova dojučerašnja raja, oduzevši im privilegije. Moraš biti lud pa da voliš državu i naciju koja ti je uništila otadžbinu i oduzela begovske povlastice.

Tako dobijamo Bošnjake, Arnautaše, Torbeše, Gorance, a među Bugarima Pomake. Poneki ostaju i pod turskim imenom.

Austrija je problem pokatoličenih Srba, a i Srba koji su od pamtivijeka bili katolici, riješila uspješnije i na vrijeme. Na temeljima unije i neposrednog katoličenja, Nijemci su sabrali patrljke raspršenog srednjevijekovnog hrvatskog naroda i formirala naciju koja se od srpske razlikovala samo u jednom: u vjeri. U nju ulaze, često silom, ne samo pokatoličeni Srbi, nego i Srbi koji nikad i nisu bili pravoslavni. Srpske pravoslavne vladike niti su ih izgonili, niti su mogli, dok katolička država i katolička crkva agresivno vijekovima rade na tome da Srbi katolici i unijati prestanu da budu Srbi.

Imaju li tu Srbi katolici odgovornosti? Naravno. I njihovo je bilo Srpstvo da ga čuvaju i brane.

Srbi nismo

Mnogi Srbi koji krive Crkvu konkretno misle na ono vrijeme od 1918. do 1941. kada je ona uživala moć i u državi u kojoj su živjeli katolici i muslimani. Kraljevina SHS je prva država u srpskoj novoj istoriji u kojoj pravoslavni Srbi demografski i politički dominiraju nad velikim brojem katolika i muslimana.

Međutim, proces odsrbljenja je do tada među katolicima već bio priveden kraju. I dok je bilo Hrvata, bivših Srba, koji su se bratili sa Srbima, katolici koji su sebe zvali Srbima su dovedeni do nestanka. (Treba reći da stvaranje hrvatske nacije nije samo uništilo srpski katolički identitet, nego i Dalmatince, Šokce, Bunjevce, pa i etničke identitete hiljada Poljaka, Čeha, Mađara, Nijemaca koji su naseljavali prostore zacrtane kao hrvatske.)

Ako Prvi svjetski rat i “tirjani koji govore naški“ nisu bili dovoljan znak međusobne isključivosti srpskog i hrvatskog identiteta, Drugi svjetski rat će zapečatiti razbraćenje u potocima pravoslavne krvi. Bivši Srbi će Jasenovcem, Jadovnim, Jastrebarskim, Pagom, Glinom, Prebilovcima, zanavijek zalupiti vrata Srpstva koje su napustili i ostaviti nedvosmislenu poruku: Srbi nismo. Srpska pravoslavna crkva s tim nikakve veze nema.

Muslimani su u decenijama poslije Omer-pašinog istrebljenja bosanskohercegovačkog begovata najprije ostali šokirani činjenicom da ih njihov padišah ostavlja na milost i nemilost kaurima, a kad su se opasuljili, tražili su načine da se ne utope ni u Srbe ni u Hrvate i da zadrže što se zadržati moglo od osmanske ostavštine. Tad su samo rijetki iskoristili priliku da se vrate u Srbe. Kad kažem da se vrate, mislim na vraćanje ne do prve prilike da se bude nešto drugo, nego za izgrađivanje srpskog muslimanskog identiteta integrisanog u Srpstvo. Da su htjeli, mogli su svi, ali ko bi se poslije vijekova gospodstva sad spuštao među raju i poistovjećivao se s njome?

Da Vas podsetimo:  Šta nedostaje opoziciji za pobedu nad SNS-om?

Jesu se, međutim, mnogi spustili među srpsku braću s kamama, u ime svoje, ali opunomoćeni – ponovo – okupatorom. Ne samo da se nisu vratili u Srpstvo kad su mogli, nego su se prvom zgodnom prilikom okrenuli protiv Srba. Čast onima koji nisu, a bilo ih je koji su položili i živote za Srpstvo, ali izdominirali su i pobijedili oni koji jesu i danas njihovi potomci i ideološke matrice koje su gajile gatačke divlje ustaše, Hadžiefendićeva legija i Zeleni kadar, dominiraju bošnjačkom sviješću. To Srbi nisu, niti žele da budu.

Srpske zablude

Ako su pravoslavni Srbi i bili protiv njihovog posrbljenja u međuratnom razdoblju, zar to nije bilo prirodno i očekivano? Znači, prišli ste okupatoru da bi vam bilo bolje, pomogli ste mu da vlada i da tlači nas koji smo ostali u svojoj vjeri, a sad, kad smo mi istjerali okupatora, vi biste da se vratite kao da ništa nije bilo i da vas mi prihvatimo kao braću.

Nije problem njihova drugačija vjera, nego neprijateljstvo prema pravoslavnoj vjeri i bivšoj braći koja su u njoj ostala.

Nažalost, mnogo je Srba, zavarano trojednošću, pretečom bratstva i jedinstva, bilo spremno na ovaj protivprirodni stav. Mnogi je Srbin pomislio da su Turci otišli, a da su oni koji su ostali bili njihova braća. Kad ono – međutim. Otišla je bila turska imperija, ali nisu njeni podanici. A šta su Srbi očekivali? Da će muslimani odbaciti 300-400 godina dominacije omogućene im islamom i osmanstvom zarad mutnog sjećanja na davnu pripadnost rodu koji im je vijekovima bio raja i na čijim su leđima živjeli? Pa, ne ide to tako.

Ali da su muslimani tako htjeli, i da nisu nastavili da staju u službu svakog srpskog neprijatelja, možda bi posrbljenja i bilo. Ali nisu htjeli. One rijetke koji jesu, Srpska pravoslavna crkva nije izbacila iz Srpstva, niti je to mogla. Ko je Aliji Izetbegoviću ikad zabranio da nastavi da se piše kao Srbin? Kao ni Fehimu Musakadiću – niko.

Možda je Crkva mogla učiniti više da ih zadrži u pravoslavlju, ali s obzirom na koliko je nespremna i nevoljna danas, kad ima uslove i slobodu da okuplja i priziva, nije trebalo previše očekivati u daleko težim uslovima i pod strašnim pritiscima.

U zaključku ove raspršene teme kojoj bi se mogli posvetiti tomovi istraživanja i naučne rasprave, treba reći da nije današnje Srpstvo ono što je Crkva ili neka druga srpska ustanova uključila i ograničila, nego ono što je poslije svih prevjeravanja i odsrbljenja preostalo. Pravoslavni Srbi nisu nikog istjerali iz Srpstva, mi smo ostatak iza onih koji su napustili da bi se pridružili neprijateljima i okupatorima. A oni koji su otišli, činilo su to svojevoljno, ali i kao dio projekata rasrbljavanja koje još traju.

Neka bošnjačkog naroda, neka se zove kako hoće, oni jesu drugi svijet, građen dugim osmanskim vijekovima. I ne treba da se odriču onoga što su htjeli da budu. Isto važi i za katolike. Tačno su ono što su htjeli da budu. Srbi nisu, ne zato što ne mogu da budu, nego zato što neće, i nikad nisu htjeli, a to nije krivica Srba koji su odlučili da u Srpstvu ostanu.

V. Ivković

srbist.com

12 KOMENTARA

  1. Autore ovog teksta, ne znam da li bih ti pre lupio samarcinetinu kao covek ili kao istoricar. Ja vecu gomolu propagandnih gluposti, lazi i precutkivanja najvaznijih informacija nisam nikad procitao u jednom tekstu (a citao sam i majn kampf i protokole sionskih mudraca). Dakle, kao prvo, tendenciozno se izostavlja(kao i kod svakog naciste) proglas SPC iz 1878 u kome jasno pise da samo pravoslavci mogu biti srbi. Zasto? Pa zato sto sto vise vernika imas to je vise prihoda, i debil moze to da provali. I da, naravno da je bilo nenormalnog sikaniranja Srba katolika i muslimana u periodu izmedju dva svetska rata, gde su naplacivali katolickoj crkvi i islmaskoj ulemi dva puta, nekad i tri puta veci porez. O srusenim i spaljenim hramovima i crnorukaskim kaznenim ekspedicijama da ne govorim. Ali sve se to tendenciozno izostavlja iz istoriografije zemlje koja sve vise postaje nacisticka. Nek su ti nacast ove ogavne propagandne lazi koje si ovde izbljuvao smece jedno neobrazovano nacisticko

  2. Upoređivati Srbe i (recimo) Jevreje – nema smisla! Srbi (velikaši) i kada su mogli nisu umeli da budu državnici! Kralj Aleksandar Karađorđević je primer iz novije srbske istorije! O Knezu Lazaru, Vukašinu i Dušanu (Silnom) nema smisla pričati, isto i Crkva (SPC) u nacionalnom smislu nikada nije bila na visini zadatka, to je za to što Srbi kao država nisu imali kontinuitet ni (recimo) 100 godina (sa izuzetkom perioda Nemanjića koji je trajao nešto preko 250 g. Postoje veoma jake indicije da je upravo crkva – SPC otrovala cara Dušana Silnog! Jedini iz te galerije likova koji su mogli da izgrade i profilišu srbski identitet u najpozitivnijem smislu (pored Cara Dušana je bio Đorđe Petrović . Karađorđe, ali takve snažne ličnosti (kao i Dušana Silnog) – „tragičeski konec prati“ a njihovi potomci („Uroš nejaki)“ budu (gotovo u pravilu) – suprotnost svog dičnog predka, možda je to upravo – zbog njegove tragične sudbine! Tako je i kralj Aleksandar Karađorđević bio sve ono što NE treba biti kao vladar! – Vladar treba biti mudar, kralj Aleksandar bio glup i bolesno sujetan! Vladar treba biti veoma obrazovan i imati isto takve savetnike. Kralj Aleksandar nije to bio, bio je uobražen, (sujetan) i trebao laskavce da mu potvrđuju njegovu sujetu, i to je imao, gomilu laskavca iz tadašnje SANU i još mnoge sa strane – Ivan Meštrović, recimo!

  3. Ово је све углавном тачно, али требало је поменути још један фактор, да је српска држава престала да постоји 1918-е, кад је, због мегаломаније српског краља, замењена прво државом СХС па касније Југославијом. Зашто би неко ко није православац мислио за себе да је Србин, кад уопште није ни живео у Србији? 1945-е настаје још гора ситуација, када су титоисти намерно ишли за тим да се сфера српства смањи. Чак су и многи православни Срби престали да буду Срби и постали Југословени, све под утецајем титоистичке идеологије. Ово само потврђује чињеницу да народ без своје државе нестаје, па данас имамо ситуацију да Срба изван граница Србије углавном нема, а тамо где их има јер имају некакву државу (Република Српска), врши се притисак да се та држава укине, зато јер је то први предуслов да се и њих укине.

    • Уз дужно поштовање, осврнућу се само на ове Ваше речи: „Ово само потврђује чињеницу да народ без своје државе нестаје“. Познат је и супротан пример. Јевреји су опстали у расејању, без своје државе два миленијума. Израел је формиран односно обновљен после Другог светског рата. И ова чињеница је јака, неоспорна и општепозната. Јевреји нису нетрпељиви према својим атеистима (Спиноза, Маркс), они их прихватају и поносе се њима. Ми смо малаксали без духовне вертикале, али ту вертикалу не треба тражити само у православљу.

    • Miloše,ima tu istine,ali se može reći i to da je Draža Mihailović mogao da ispravi grešku,dobrim delom,da je poslušao Nedića i LJotića,kada su tražili sastanak sa njim,a sa ciljem da počiste Srbiju od crvenih titovih zločinaca.Draža nije pristao,tako da se promenio tok istorije,za šta će se o tome nekada pisati,a on snositi odgovornost.Da je pristao,Srbija bi bila mala Švajcarska,u kojoj ne bi bilo mesta za ove imbecile zaražene komunizmom.Ne bi iomali crvene medicinske fenomene,toliko imaju godina a žive bez mozga.Mladi bi hrlili u Srbiju a ne bežali iz nje.U prvom sv.ratu,nas je na tom istom zapadu predstavljao veliki Nikolaj Velimirović,kome su i evropa i amerika širom otvorili vrata,a danas Srbiju predstavljaju unuci onih koji su okupirali Srbiju 1944 uz pomoć sovjetskih tenkova.

    • Име (Владимир) Димитријевић у видеу горе говори – као нешто што је Свети Сава разумео – да су за очување народа потребни и држава и црква, и цитира владику Николаја који каже да је црква важнија. Ту су, наравно, битни и многи други чиниоци, али случај Јевреја говори у прилог томе. Утолико још више брине процес „модернизовања“ СПЦ, који се тихо и кварно убацује од стране цариградске патријаршије – нарочито цариградског (пергамског) митрополита Зизјуласа, Ракафелеровог стипендисте – која је, најблаже речено, под утицајем Амера. Са друге стране је Ватикан и папа Фрања, за ког се зна да је амерички човек (имају га у џепу јер му над главом висе оптужбе за учешће у злочинима за време режима генерала Видала у Аргентини). Екуменизам православне цркве није исто што и екуменизам католичке цркве, јер ова друга не гледа на то као зближавање цркава, него као на враћање (заблуделе) цркве под њено окриље. Сад су мало ублажили тај став, али само зато да би олакшали „модернизовање“ православне цркве. Ако се не нађе начин да се тај процес спречи, Срби ће у догледној будућности остати без српске цркве, тј. биће „враћена“ католицизму (а државу су нам већ украли, испред носа).
      Ја нисам верник, али сам са ширег људског становишта за очување српскох народа такав какав јесте – јер ако постане какав није, неће више бити српски – зато што се он, нарочито у последња два века, са православљем и светосављем, показао као бољи чувар људских вредности од околних народа (и неких удаљених, које нећемо помињати), а посебно од оних који су, с променом вере, од Срба постали нешто друго.

  4. Sta je tu cudno…..Danas hoce Britanci da proglase Srbe da su genocidni narod. Amerikanci kazu da su Srbi krivi za sve lose sto se desava na prostoru bivse Jugoslavije. To su vec poznate informacije ili narodski receno lazi koje sire Amerikanaci i Britinci. Oni imaju svoje interese da prekrajaju istinu i da odredjuju standarde. Idu na ruku i Siptarima, odnosno Albancima, hoce da im izposluju da Albanci poticu od Ilira a mi, Srbi smo, vanzemaljci. Srbima je dovoljan Beogradski pasaluk, mada u arhivi sultana Velicanstvenog ima naredba da se zbog kukavickog i izdajnickog ponasanja citavo pleme Albanaca prerbaci za kaznu iz podkavkazja na Siciliju a potom na balkansko poluostrvo, jer su na Siciliji masovno poceli da umiru Albanci.

  5. Da pojasanimo,da je moglo doći do pomaka,ali smo uvek imali bagru koja je radila za sve druge,a protiv Srpskih interesa.Doaz je drugi rat,gde su komunisti imali zadatak uništiti Srbe i Srpsku državu,što su definitivno i učinili.Kad već pomenu Šešelja,e takvi su a i on zadali snažan udarac devedesetih godina da se nastavi to uništenje od strane komunista.Ono što je naj perfidnije,a to je dovođenje okorelih zločinaca u partizanske jedinice.Tako da su ponovo Srbi morali bežati,prvo 1941 pa 1945,jer su ti isti iz 1941 postali ponovo vlast,od koje su isti ponovo morali bežati.Zar to nije Momir Krsmanović naj bolje opisao.Zar nije šešelj naj bolje naučio vučića kako se to radi,pa su došli dotle da se po zakonu donose u čitanke deci u petom razredu,pesme kafanskih pevaljki,koje veličaju kriminalce,da bi deca od malih nogu postala kriminalci i splačine.Kome takva Srbija treba ili takvi Srbi.U koju će se to pravoslavnu veru vratiti neki muslimani kada vide fotografije monahinja onog vladike iz mostara gde one nose naočare za sunce i slikaju se po kafićima.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime