„Propala misija” profesora Mandelbauma

Još jedna zapadna slika zlih Srba

1
1030

Srbija i srpski narod, uopšte, nemaju mnogo sreće sa zapadnim autorima koji pišu o događajima na teritoriji bivše SFRJ u poslednjoj deceniji prošloga veka i prvim godinama ovoga. I kad su ti pisci okićeni zvučnim akademskim titulama i priznanjima, uz mnogobrojna i hvaljena dela, oni se često odlikuju površnim ili zlonamernim pristupom (ili i jednim i drugim), pa ih je teško ozbiljno shvatati. Što, međutim, nikako ne znači da njihova dela nemaju uticaja na čitaoce kod kojih stvaraju i održavaju već ustaljenu sliku o zločinačkom srpskom narodu.

majkl-madenbaum1
Majkl Madelbaum

Ako se u prvim godinama građanskog rata u Jugoslaviji i moglo govoriti o nedostatku neophodnih podataka i dokaza za utvrđivanje istine, danas to svakako nije slučaj. Do mnogih važnih činjenica došlo se naknadno i posle sveobuhvatnog istraživanja. Međutim, zapadni autori često ostaju pri svojim prvobitnim ocenama, ne pada im na pamet da ih isprave, već ih jednostavno prenose iz jedne knjige u drugu. Iz čega se lako može zaključiti da se čvrsto pridržavaju onoga što su proglasili za istinu i da ih u tome ništa ne može pokolebati.

Jedan od takvih pisaca je i Majkl Mandelbaum, profesor američke spoljne politike na univerzitetu Džon Hopkins za međunarodne studije u Vašingtonu. Njegova knjiga „Propala misija” objavljena je ove godine u izdanju izdavačke kuće „Oksford juniverziti pres”. Profesor Mandelbaum u njoj oštro kritikuje neuspešne pokušaje američkih republikanskih i demokratskih predsednika koji su poslednjih nekoliko decenija nastojali da po svome ukusu preoblikuju vlade i države širom sveta, mešajući se – ili podstičući – u mnogobrojne vojne intervencije od Somalije i Bosne do Kine, Iraka i Libije
Naslovna stranica knjige „Propala misija“

Te „dobronamerne” akcije Bele kuće možda je najsažetije objasnila, nama po zlu dobro poznata, Medlin Olbrajt: „Sjedinjene Države imaju neizbežnu odgovornost da izgrade svet mira i okončaju užasne nepravde i okolnosti koje još muče civilizaciju”, te se posledice ovakvog pristupa neprestano osećaju širom Planete, gde god su „ugroženi američki životni interesi”.

Da Vas podsetimo:  Protesti građana Srbije protiv nasilja i mrvice sa biračkog stola naprednjaka
Слободан Милошевић као „Balkanski kasapin“ (Autor: Nilsson-Maki, Kjell)
Слободан Милошевић као „Balkanski kasapin“ (Autor: Nilsson-Maki, Kjell)

„Propala misija” sastoji se od šest poglavlja, od kojih je za nas najinteresantnije drugo, „Humanitarne intervencije”. U njemu je opisana umešanost američki administracije u ratne sukobe u Somaliji, Ruandi, na Tahitiju, u Bosni i na Kosovu (i Metohiji, razume se).

Nekoliko primera sa stranica ovog poglavlja posvećenih građanskim ratovima na tlu bivše Jugoslavije dovoljno je da se posumnja u dobronamernost i objektivnost profesora Mandelbauma.

Valjda ne želeći da čitaoce zamara sitnicama i suvišnim objašnjenjima, on im je raspad SFRJ ukratko i ovako objasnio: Pošto Slovenci i Hrvati više nisu želeli da žive u zajedničkoj državi, oni su proglasili otcepljenje. Srbi to nisu hteli da prihvate, želeli su da Jugoslavija opstane. Zbog toga je počeo rat. Za njega su, prema tome, krivi Srbi. Valjda zato što u SAD vladaju druga pravila, profesoru nije palo na um da se zapita kako bi Bela kuća reagovala na odluku, recimo, Kalifornije i Teksasa da proglase nezavisnost.

Kao što su za građanski rat u Sloveniji i Hrvatskoj krivi, Srbi su isto tako, prema M. Mandelbaumu, „bili odgovorni ili se smatrali odgovornim” za smrt sarajevskih civila koji su čekali u redu za hleb, ali i za bombardovanje pijace Markale u dva maha, „što je izazvalo Belu kuću da preduzme vojnu intervenciju kako bi zaštitila Muslimane od brutalne srpske agresije“. (Iako ima vojnih eksperata koji smatraju da su Markale bombardovale snage Alije Izetbegovića, njih autor „Neuspele misije” ne pominje. Dovoljno mu je što su Srbi „smatrani za odgovorne”.)

propala-misijaU vreme dok je još bilo izgleda da se sukob tri nacije u Bosni završi mirnim putem, lord Karington i portugalski ambasador Kutiljero predložili su sklapanje mirovnog sporazuma između Srba, Muslimana i Hrvata. Njihovi predstavnici, Radovan Karadžić, Alija Izetbegović i Mate Boban, potpisali su ga 18. marta 1992. godine.

Da Vas podsetimo:  Rast, zarada i inflacija

Izgledalo je da je mir na pomolu. I bio bi verovatno ostvaren da deset dana kasnije u Sarajevo nije doputovao poslednji američki ambasador u SFRJ Voren Zimerman, donoseći Izetbegoviću poruku Bele kuće. Posle njihovog sastanka, Izetbegović je povukao svoj potpis sa mirovnog sporazuma, a rat se razbuktao. Zimerman je kasnije opovrgavao tvrdnje da je Klintonova administracija obećala potpunu nezavisnost za Muslimane ako Izetbegović povuče potpis, te se o njima ne može reći ništa pouzdano. Ostaju, međutim, činjenice da je Zimerman uticao na Izetbegovića da promeni svoju odluku, a Bela kuća se otvoreno stavila na stranu Muslimana.

Neobično je što profesor Mandelbaum uopšte ne pominje Zimermana, dok neuspeh mirovnog sporazuma objašnjava rečenicom: „Do odbacivanja plana došlo je usled toga što se tri strane nisu se mogle složiti oko pojedinih tačaka.”

Godine 1999. SAD i njeni NATO saveznici preduzeli su vojnu intervenciju na Kosovu. U ratu protiv Srbije otvoreno su pomagali OVK, koju su u prethodnim godinama proglasili za terorističku organizaciju. Bela kuća je, kako piše u „Propaloj misiji”, u početku sukoba bila za to da se održi postojeće stanje, ali je kasnije promenila mišljenje „uvidevši da se OVK bori za nezavisnost i da je ta borba pravedna”. Zanimljivo je i to da je, nekako usput, intervencija na Kosovu ispala od koristi i po „ugrožene životne interese SAD”. One su na teritoriji Srbije, u blizini Uroševca, sagradile veliku vojnu bazu „Bondstil”, o čemu u ovoj knjizi nema ni reči.

S druge strane, njeni čitaoci mogu da saznaju kako je na Kosovu muslimansko stanovništvo u većini još od 1455. godine, od početka turske okupacije koja je trajala neprekidno do 1912. Šta se na toj teritoriji dešavalo pre dolaska Turaka, profesor ne kaže, pretpostavljajući da to nije ni zanimljivo ni potrebno znati, ali, ipak, napominje da je „Kosovo imalo važnu ulogu u srpskoj verziji njihove nacionalne istorije”. Uz sve ostalo što autor nudi čitalačkoj publici o Srbima, čini se da bi želeo da ih predstavi kao neizlečive mitomane.

Da Vas podsetimo:  Vreme je da provincija izoluje politički Beograd

Njegova shvatanja, sama po sebi, nisu mnogo značajna i opasna. Nevolja počinje kada ih on predstavlja čitaocima ili predaje svojim studentima.

Vojislav M. Stanojčić

Stanje stvari

1 KOMENTAR

  1. Mendelbam, kao i njegov kolega „profesor“ Daniel Server, su poslednji koji ce pisati cinjenice o Kosmetu, jer su obojica – kao i gomila drugih – proizvod americke drzavne administracije, koja je od njih napravila nazovi-profesore i nadri-intelektualce. U dve reci, njihov posao je sirenje americke drzavne propagande, pod plastom univerzitetskih profesora i predavaca.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime