Pruski model

0
2275

serbian_ww1_army_ver2_by_mmirkovic-d6tngvmU političkoj teoriji, kada se stvar očisti od finesa, smatra se da postoje samo dva tipa države (ne i državnog uređenja!): država kao „noćni čuvar“, koja stoji samo u pozadini samoorganizovanog društva i predstavlja samo korektivni faktor i država kao kasarna, odnosno država koja sve, od privrede, do kulturne politike, čvrsto drži u svojim rukama. Prvi tip se vezuje za Veliku Britaniju, druga za Prusiju, a koren same podele potiče iz antike, čiji su polisi bili organizovani ili kao Atina, ili kao Sparta. Da se ne bi, u startu, postavilo pitanje kom tipu pripada savremena srpska država, važno je reći da je ova podela napravljena uz obaveznu pretpostavku da neka država uopšte ima suverenitet, odnosno da ona tvorevina koja nije suverena, nije država, već „objekt za subjekt“, što će reći da je predmet gospodarenja od strane neke druge države pa se, u smislu političke podele, ne računa ni u šta.

Liberalna, dakle, država atinskog, ili britanskog tipa jeste tvorevina koja podrazumeva disperzivnost institucija i relativno nevidljivu i načelno pravičnu državnu represiju, sa čim se, svakako, ne bi složili Sokrat i Snouden, a bogami ni Orvel. Ipak, istina je da taj tip države, načelno bar, nije represivan, odnosno da nije represivan sam po sebi, već da takav postaje tek kad
Karikatura iz 1910/1911.

se pod upitnik stave bazične pretpostavke tog društva. U Atini i Britaniji su dve stvari uvek bile neupitne: skrivena aristokratska priroda vladavine i interesna – definisanje društvenih odnosa.
Pruska država, ili Sparta, odnosno država kasarnskog tipa, podrazumeva da je društvo integralno i da svi njegovi slojevi imaju isti interes: trajno suzbijanje spoljnog neprijatelja. Takve države su, po pravilu, relativno slepe za ekonosmko-privredni napredak, ako ide na štetu suvereniteta, koji se doživljava kao najviša vrednost. Čak se i Fridrih Pruski, na svojim dokumentima, potpisivao kao „Fridrih, u službi pruske krune“, što će reći da je i sebe video samo kao slugu države. Taj isti duh je imao i Leonidas, ali nikada Perikle, ili Čerčil. Čuvena je rečenica Viljema Pruskog „Slušati, a ne misliti“, što bi do besa dovelo svakog liberala ali, u osnovi, ta misao znači upravo ograničenje beskrajne debate u liberalnim društvima, debate koja parališe svako delanje. Uostalom, uprkos demokratskim raspoloženjima koja su nas debelo zahvatila i koja pretpostavljaju da svako ima pravo da misli, očigledno je da to baš svako i ne ume.

Da Vas podsetimo:  Kako su se srpski "pacifisti" potresli zbog najave obaveznog vojnog roka u Srbiji, a iskulirali američku isporuku "DŽavelina" Prištini

Srbi su, bar se meni tako čini, demokratičan narod, samo što to nikako ne treba brkati sa demokratijom, kao oblikom društvenog uređenja. Debata je slobodna kod nas i to do te mere da smo vazda njome zabavljeni; čak i deca imaju pravo da reknu svoje i da nas naruže na pasja kola, što je nama, nekako, i milo: pokazuju svoju ličnost. Naši stari, međutim, nisu imali sluha za društvenu nedisciplinu i za neodgovornost, a pogotovu ne za koncept produženog detinjstva do poznih tridesetih i za izvrdavanje obaveza. Naši stari možda nisu znali šta znači izraz „suverenost“, ali su slobodu i nezavisnost čuvali i držali ih iznad svih ličnih raspoloženja i potreba. Onog trenutka kad smo se odrekli suverenosti, liberalna država je postala ultimativna. Od kad pišemo i pamtimo, organizacija našeg društva, pa i naše nacije, bila je bukvalno kasarnskog tipa. Svaka porodična zadruga je bila mala kasarna, a svaki pojedinac je bio potpuno podređen zajednici. Individualna raspoloženja i dejstva su bila veoma ograničena, taman kao i privatnost, dok je egoizam bio nepoznat. Čak i u periodima kad nismo imali državu i kad smo bili pod okupacijom, ovaj tip društva nije napuštan i baš to je omogućavalo da, čim se ukaže prilika, obnovimo državnost. Čak i Srbi u Ugarskoj su, posle seoba, nastavili da žive po staroj matrici, koja im je omogućavala da, kroz vojnu službu, čuvaju autonomiju unutar tuđe države. Mladi danas po Srbiji i ne znaju: pre samo tridesetak godina, velika je sramota bila ne služiti vojsku. Na selu je nesluženje vojske bitno smanjivalo šansu za ženidbu. U vreme moje mladosti, još je bilo živih Solunaca i mi, tada mladi, slušali smo njihove priče sa takozvanim „srpskim trećim krajnikom“, odnosno otvorenih usta. Koga, zaista, zanima da sluša priče tajkuna i biznismena o tome kako se pravi lova? Gusle pevaju o krvi i slobodi, splavovi i diskoteke su banalni hroničari banalne epohe.

Da Vas podsetimo:  ISTOK I ZAPAD I NOVA KLASA SRPSKIH VLADARA

Važno je ovo: državu kao kasarnu treba razlikovati od države kao policijske stanice. Prva označava prirodnu, svima razumljivu organizaciju društva, zasnovanu na postojanju autoriteta, druga je slika strahovlade, zasnovane na goloj moći. Mi živimo u vreme u kome i najsiromašniji starac na selu uživa veći autoritet od ministra, a policijski službenik srednjeg ranga ima veću moć nego Živojin Mišić, u jeku bitke na Kolubari. Naravno, očekivati da režim u Srbiji vlada autoritetom i ličnim primerom, jednako je očekivanju da je Pamela Anderson nevina. Režim se oslonio na golu moć i vrlo skoro će se to osetiti,čim opadne uverljivost medija, a ona je u punom padu. Fridrih Pruski kaže sledeće: „Država je svakako organizacija za pljačkanje stanvništva. Pitanje je samo da li će pljačka biti organizovana radi moći države (to je kasarnski tip), ili će država organizovati moć radi pljačke (liberalna država)“. Današnja srpska država pripada drugom tipu i pokazala je da je sa ovakvim državnim organizmom sigurna samo propast. Krajnja konsekvenca ovakve države jeste pljačka stanovništva i to „na nulu“, odnosno oduzimanje i privatne, i lične svojine građana, bilo preko hipoteka, ili za dug prema energetskim i komunalnim preduzećima. Kako uništena privreda i osiromašeno stanovništvo više neće moći da plaćaju poreze, ceh će, na kraju, platiti upravo onaj sloj koji je instrument pljačke: javni službenici i to zato što neće imati odakle da dobijaju plate. Ipak, bacanje pogleda u takvu daljinu nije svojstveno javnom službeniku, koji je selektiran kao mediokritet i koji dalje od svoje guzice nit` vidi, nit` se to od njega očekuje. Ukidanje penzija se podrazumeva, ali postupno, da se Vlasi ne sete.

Kralj Milan ObrenovićTu je, kada se o tipovima države radi, čvorno sledeće pitanje: kakva se selekcija sprovodi u pogledu ljudskog materijala i kakav je tip institucija?Dok država kasarnskog tipa, po prirodi svojoj (a takva je kod nas bila država Milana Obrenovića), proizvodi visoku prosečnost u upravnom sloju i relativno stabilne i odgovorne institucije, liberalna država nagrađuje podmićenika i mediokriteta.Institucije, a to danas svako može da svedoči, sastavljene od ovakvog ljudskog materijala, gore su nego u Turaka. Pita ne može baš od svega da se napravi. Razlika je i u ovome: država kao kasarna ima daleko veću otpornu snagu i bolje socijalne mehanizme, jer onaj ko mobiliše celokupno stanovništvo za svoj državni projekat, mora svakome ponešto i da da. Liberalna država je pravljena po meri nekakvih, sumnjivih uostalom, elita i nema ni zamisao da svi treba da imaju udeo u dobrima tla i zajednice. Prva država ima, u centru svoje organizacije, kolektivitet i pripadništvo, druga čisti darvinizam, odnosno individuu koja može da stekne moć, ugled i materijalna dobra samo ako se preko leševa penje u lancu ishrane. Moral je, u prvoj državi, opšti i podrazumevajući, dok je u drugoj besmislen. U prvoj je suverenitet naroda na prvom mestu, u drugoj je suveren novac. Otpor prvoj pružaju imućni i anacionalni, otpor drugoj pružaju njeni gubitnici-široki slojevi stanovništva, koji se osiromašuju i lišavaju čak i elementarnog nacionalnog dostojanstva i samopoštovanja. U prvoj, u ekonomiji, vlada plan, u drugoj tržište, ali uvek tako da radi u korist onoga ko je već bogat. Zato prva nema nagle ekonomske uspone, ali ni padove. Drugi tip države je uvek u usponima i padovima, s tim što usponi bogate elitu, a padovi pogađaju samo siromašne. Srbima se, istina veoma sporo, ipak diže magla sa očiju, ona liberalna i demokratska magla. Kada se bude postavilo pitanje prekomponovanja države, odmah po slomu dolazeće strahovlade, oni koji budu zastupali državu kasarnskog tipa, imaće dužu istorijsku šansu, jer će svoja obećanja, iako skromnija od uobičajenih obećanja u demokratijom zaraženim društvima, moći da ispune. Narod ume da primeti kad ga neko ne laže, a autoritet vlasti se baš na tome gradi.
Slobodan Milošević, ma kakav bio i ma kako ga ocenili, tražio je žrtve od srpskog naroda i decu od srpskih majki i dobio je. Neka danas Vučić i Nikolić potraže žrtve i iznenadiće se koliki broj ljudi nije spreman da žrtvuje zanokticu za njih. To je pravi dokaz opadanja autoriteta vlasti i porasta gole moći, dokaz da narod više ne prepoznaje vlastodršce kao vođe, već kao zlu sudbinu.

Da Vas podsetimo:  Od štrajka glađu do Vučićevog kanabeta - prilog za političku biografiju Andrije Mandića

Milan Milenković

Blog M. Milenkovića

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime