Prva posthladnoratovska “humanitarna intervencija” − Vukovar 1991. (1)

0
3801

Na redovnu godišnjicu „Vukovarske operacije“ iz 1991. g., a koja se tekuće 2015. g. poklapa sa dvadesetogodišnjicom potpisivanja Dejtonskog sporazuma, smatramo da nam je dužnost da se oglasimo povodom ovog istorijskog događaja, verovatno najmarkantnijeg iz vremena brutalnog i krvavog razbijanja bivše SFR Jugoslavije od strane unutrašnjih i spolјašnjih antisrpskih vojnopolitičkih činilaca, tek pisati knjige i naučne rasprave obzirom da je grad Vukovar u svakom slučaju ostao upečatlјiv spomenik krvave borbe srpskog naroda protiv povampirene hrvatskonacističke politike iz vremena ustaško-nacističke Neovisne Države Hrvatske (NDH, 1941.−1945. g.).

Karakter „Vukovarske operacije“

mimohod_vukovar14-140913Kao po običaju nakon piromanskog (kada je zapalјen simbol demokratije – Parlament) banditsko-uličarskog državnog udara od 5. oktobra 2000.-te g. od strane NATO plaćenika (protiv drugog bandita čiji su partijsko-ideološki jednomišlјenici na vlast u Srbiji kao plaćenici Čerčila i Stalјina došli oktobra 1944. g. s puškom u ruci i iz šume i to od preko na Drini ćuprije), i ove godine se javlјaju po javnim masmedijima u Srbiji (kontrolisanih od strane Brisela, Vašingtona i Berlina) raznorazni EUro-bojovnici i NATO-jastrebovi iz nevladinih organizacija (jer bi bilo isuviše degutantno da sama Vlada izađe sa dotičnim stavovima pa se u javnost poturaju mutanti) koji uporno pokušavaju da prikriju i prekroje povesnu istinu na brdovitom Balkanu. Stoga, ovu priliku bismo iskoristili da prikažemo koliko-toliko realnu sliku o tzv. „Vukovarskoj operaciji“ iz 1991. g. Bar onoliko realnu koliko to dopuštaju povesni istočnici do kojih istraživači trenutno mogu da dođu.

Skoro tromesečne borbe za ovaj zapadnosremski grad na rekama Vuki i Dunavu (od 25. avgusta do 18. novembra 1991. g.) tek će izazivati reakcije i „njihovih“ i „naših“ pov(ij)esničara, ali je ipak i do sada proteklo dovolјno vode i Vukom i Dunavom da se iznese koliko-toliko relevantan sud o ovoj nacihrvatsko-srpskoj epopeji (bolјe rečeno građanskog rata između prečanskih dinaraca koji su tako sravnjivali račune iz Drugog svetskog rata po principu krvne osvete) sa dovolјno udalјene i neutralne istorijske distance uzimajući u obzir do sada poznate arhivske dokumente i druge istorijske izvore, a pre svega oslanjajući se na svedočanstva učesnika samih događaja kako bi se izbegle politikantske špekulacije u vidu „teranja vode na svoju vodenicu“.[1]

Hrvati i postjugoslovenska neonacistička hrvatska tuđmanologija smatraju „Vukovarsku operaciju“ navodnom epopejom i simbolom odbrane hrvatske nezavisnosti i hrvatskog otpora protiv „srbo-crnogorsko-četničke agresije“ na mladu hrvatsku demokraciju (tj. tuđmanokraciju kao paravan novoobnovlјene nacističke NDH). Vukovar je u Hrvata ujedno i „grad heroj“ i „istočni grijeh“ Hrvatske, obzirom da je samosvesno žrtvovan od strane vrhovnika zarad dobijanja političkih poena u Berlinu, Briselu i Vašingtonu – praksu koju je od Tuđmana naučio i ponovio Alija Izetbegović nešto kasnije sa Srebrenicom. Međutim, Srbi borbe za grad Vukovar smatraju borbama za odbranu nezavisnosti grada i oslobođenja zatočenih srpskih civila od pokolјa od strane hadezeovsko-ustaške soldateske.

Što se tiče naše istraživačke strane, slobodni smo da iznesemo dva zaklјučka o suštinskom karakteru borbi za Vukovar 1991. g. a na koja ostali istaživači nisu obraćali dovolјno pažnje:

  1. Radilo se, bar sa srpske strane, o prvoj posthladnoratovskoj vojnoj „humanitarnoj intervenciji“ u cilјu oslobađanja Vukovara kao koncentracionog logora za Srbe – intervenciji koju su dotada već praktikovale zapadne demokratije kako u Evropi tako i u „novom svetu“ a zasnovane na pravnim osnovama Povelјe Ujedinjenih nacija iz 1945. g.
  2. Oslobađanjem Vukovara se sprečavala potencijalna agresija hrvatskih bojovnika na teritoriju Srbije (inače prakse koju su Hrvati već jednom sproveli u delo za vreme Prvog svetskog rata)[2] a u cilјu aneksije Istočnog Srema kao „povesne hrvatske zemlјe“ po ugledu na poglavnika Pavelića obzirom da je osnovni ideološko-nacionalni cilј Tuđmanove politike iz 1990.-ih bio obnova teritorijalnog integriteta NDH uz etničko čišćenje preostalih Srba na ovim prostorima.[3]
Da Vas podsetimo:  AFORIZMI-NAŠA SPREMNOST

 „Humanitarna intervencija“

U toku „Vukovarske operacije“ je sa strane JNA angažovano impozantnih 11 brigada sa sve sedam mehanizovanih i dve pešadijske. U toku borbi je na grad ispalјeno na desetine hilјada granata, uklјučujući i iz vazduha od strane jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva, a sam Vukovar je skoro potpuno razrušen (isto kao i nešto kasnije Mostar usled hrvatsko-muslimanskih obračuna, tj. sravnjivanja povesnih računa). Obzirom na antifašistički karakter Otadžbinskog rata 1991−1995. g. možemo slobodno sinonimno uporediti slučaj Vukovara iz 1991. g. sa slučajem Drezdena iz 1945. g. kada su zapadne demokratije pokazale i dokazale kako se treba efikasno boriti protiv bilo kog vida fašizma[4] kao i kojim najefikasnijim tehnikama se „humanitarne intervencije“ realizuju na terenu.

Ovde se mora napomenuti da je zapadnodemokratski koncept „humanitarne intervencije“ zasnovan na etičkim, religioznim i pravnim premisama. Naime, ukoliko se flagrantno narušavaju lјudska prava sa masovnim ubijanjima civila u jednoj državi, međunarodna zajednica je dužna da interveniše kako bi se ovakva praksa zaustavila, a sama intervencija je moralno-pravno zasnovana na Povelјi Ujedinjenih nacija i međunarodnom javnom pravu. U suštini, moralno-politički cilј „humanitarne intervencije“ vojnim metodama jeste zaustavlјanje ili sprečavanje genocida nad jednim narodom ili jednim njegovim delom[5] što je upravo i bila moralno-etička svrha operacije oslobađanja koncentracionog logora Vukovar.

vukovar031fbad45_1290081503Ipak, ovde se postavlјa možda i krucijalno pitanje: zar je tolikoj JNA i srpskoj dobrovolјačkoj sili bilo potrebno čitavih 86 dana borbi, tj. granatiranja i nakon toga borbe za svaku kuću da bi se grad oslobodio od, po broju i raspoloživoj tehnici, ipak znatno inferiornijeg neprijatelјa?[6] Možda na prvi pogled i izgleda da nije ali u suštini jeste. Verovatno je najbolјi odgovor na ovo pitanje dao upravo onaj ko je i prvi ušao u Vukovar slomivši sistem ustaškog terora – Želјko Ražnjatović Arkan (sin crnogorskog oficira u JNA, rođenog u Brežicama u Sloveniji). Naime, u intervjuu za britanski dokumentarni film o njemu samome (25 minuta) pod nazivom pod kojim je i prikazan na Zapadu – „Arkan – Mad Dog“ („Arkan – pobesneli pas“) komandant tzv. Srpske dobrovolјačke garde – „Tigrovi“ izdaje u jednoj sekvenci zapovest svojim „tigrovima“ pred oslobađanje grada da se u toku gradskih borbi mora uzeti u obzir činjenica da ustaše (koje su na gornjim spratovima) u podrumima kuća drže srpske civile kao žive taoce pa se stoga mora voditi računa kako se oslobađa kuća po kuća (tj. nema bacanja ručnih bombi nasumice jer će se u tom slučaju pobiti „naša krv“ kako to kaže Arkan). Dakle, kako na osnovu izjave Arkana u ovom dokumentarnom filmu (autor ovog teksta je napravio kopiju filma u Arhivu Otvorenog društva na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti) tako i na osnovu svedočenja preživelih civila neosporno je da su hrvatski bojovnici, prethodno okupiravši grad za vreme leta iste te godine, držali srpske civile kao žive taoce po kućama tako da sistem kratkoročnog masovnog bombardovanja grada od strane teške artilјerije JNA (američki sistem „Hirošima-Nagasaki“ iz 1945. g.) u cilјu slamanja otpora njegovih branilaca jednostavno nije dolazio u obzir već se morala preduzeti strategija dugih borbi za svaku kuću i ulicu od strane pešadije uz racionalnu podršku artilјerije i pre svega tenkova. Tako je bar situacija procenjena od strane Generalštaba JNA u to vreme.

Da Vas podsetimo:  EXPO 2027 = Skok u bunar

Ovakva vojna strategija je nesumnjivo odnela znatno više života i tehnike na strani oslobodilaca grada ali je i sa druge strane spasla mnogo više civilnih života u samom gradu kako Srba tako i Hrvata. Ipak, bilo je i onih vojnih stručnjaka koji su ovakvu JNA taktiku smatrali besmislenom, a jedan od njih je bio i general Nenezić (šef kabineta ministra odbrane SFRJ) za koga „nije trebalo lomiti zube na utvrđenim gradovima“.[7] S druge strane, danas je dobro poznato da je hrvatski vrhovnih samosvesno žrtvovao grad (prepustivši ga dugovremenim borbama) kako bi ostvario dva vojno-politička cilјa:

  • Usporio prodor JNA i srpskih dobrovolјaca ka Osijeku kako bi se i taj deo Republike Srpske Krajine oslobodio od ustaškog terora i genocida nad Srbima uklјučujući i sam grad Osijek u kome su već uveliko divlјale ustaške bande Branimira Glavaša po uzoru na Francetićevu Crnu legiju iz vremena NDH.
  • Dao izgovor Genšerovom ministarstvu spolјnih poslova da Nemačka prizna samoproklamovanu nezavisnost Tuđmanove Hrvatske bez prethodnog saglasja sa ostalim članicama Evropske Zajednice (19. decembra 1991. g.), a pod izgovorom da se JNA mora povući sa teritorije međunarodno priznate Hrvatske čime bi se zaustavila dalјa razaranja slična vukovarskom (i ispolitizovanom dubrovačkom) slučaju.[8]

Vukovarski konclager

U nacionalnom pogledu je nesumnjivo da je grad Vukovar sa okolinom bio mešovita oblast u kojoj su etnički Srbi činili većinu, čak i nakon Drugog svetskog rata (tj. i nakon nacihrvatskog srbocida), i na osnovu toga tražili od novih posleratnih (antisrpskih) komunističkih vlasti da i čitav Zapadni Srem uđe u federalnu jedinicu Srbije. Naime, prema popisu stanovništva iz 1931. g. (poslednji popis pred Drugi svetski rat) u vukovarskom srezu je bilo 41,9% Srba, 26,5% Hrvata, 16,3% Nemaca i drugih. Do promene balansa u međunacionalnim odnosima u vukovarskom srezu dolazi tokom Drugog svetskog rata i masovnih ubijanja lokalnih Srba od strane nacihrvatskih sinova ali i kao posledica posleratne demografske politike kada su u kuće proteranih Nemaca naselјavani Hrvati. Rezultati popisa stanovništva iz 1981. g. ukazuju da su Srbi i „Jugosloveni“ u Vukovarskom srezu činili apsolutnu većinu, a u samom gradu je Srba bilo 24,3%, a Hrvata 37,9%. Treba istaći i da je u samom gradu bilo više od trećine mešovitih brakova (35%). S obzirom na ovakvu međuentičku strukturu u Vukovaru nije ni čudo što novoustaška HDZ (hrvatska kopija nemačkog CDU originala) nije pobedila na izborima 1990. g.[9] Vukovarčani su glasali za Savez komunista-Partija za demokratske promene, a to je bila jedina stranka u datom regionu bez etničke odrednice „hrvatska“. Međutim, vrhovništvo HDZ je vrlo brzo na otvoren i politički brutalan način izrazilo svoje nezadovolјstvo malim brojem dobijenih mandata u Skupštini opštine Vukovar (26 od 117).

14. novembar 2015.

2. Sotirovic 2013

Prof. dr Vladislav B. Sotirović

Predsednik Organizacionog komiteta Političkog foruma antititoističkih Srba Srbije

www.pfass.info
pfass@pfass.info

Prva posthladnoratovska “humanitarna intervencija” − Vukovar 1991. (2)

Izjava:

Autor teksta ne snosi nikakvu moralnu, političku, naučnu, materijalnu i pravno-sudsku odgovornost za iznete stavove u članku.

Tekst članka je kritičko-naučni doprinos sledećem izdanju „znanstvene“ publikacije: D. Živić, S. Špoljar Vržina, S. Cvikić, I. Žebec Šilj (urednici), Vukovar’ 91 – Genocid i memoricidna baština Europske Unije, Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 2014.

________________________

[1] Kao primere ovakve vrste politikantske literature navodimo sledeće bibliografske jedinice: Dragutin Pavličević, Povijest Hrvatske. Drugo, izmijenjeno i prošireno izdanje, Zagreb: Naklada P.I.P. Pavičić, 2000; Ivo Perić, Povijest Hrvata, Zagreb: Centar za transfer tehnologije, 1997; Dušan Bilandžić, Hrvatska moderna povjest, Zagreb: Golden Marketing, 1999.

Da Vas podsetimo:  Posle čuda lekar zauvek skinuo beli mantil i obukao crnu mantiju

[2] U austrougarskoj vojsci koja je napala Srbiju 1914. g. i u njenim zapadnim delovima počinila neviđene ratne zločine, većinu boračkog sastava su činili jugoslovenski narodi Dvojne Monarhije. Tako je u sastav Pete austrougarske armije ulazio 13. zagrebački korpus, a u sastav Šeste 15. sarajevski i 16. dubrovački korpus. U nekim austrougarskim jedinicama na srbijanskom frontu Hrvati su činili čak i do 50% boračkog (tj. koljačkog) sastava od kojih se po zverstvima naročito istakla 42. Vražija hrvatska domobranska divizija u kojoj je ratovao i Josip Broz Tito (Mira Radojević, Ljubodrag Dimić, Srbija u Velikom ratu 1914−1918. Kratska istorija, Beograd: Srpska književna zadruga−Beogradski forum za svet ravnopravnih, 2014, str. 118).

[3] Poznato je da je nezvanični naziv Tuđmanove stranke HDZ − “Hrvatska do Zemuna”.

[4] O savezničkom bombardovanju Drezdena 1945. g. videti u: Frederick Taylor, Dresden, Tuesday, February 13, 1945, New York: HarperCollins Publishers Inc., 2004.

[5] Andrew Heywood, Global Politics, New York: Palgrave Macmillan, 2011, pp. 318−329; Jeffrey Haynes, Peter Hough, Shahin Malik, Lloyd Pettiford, World Politics, Harlow: Pearson Education Limited, 2011, 707−708. Naravno, praksa „humanitarnih intervencija“ može da bude vrlo lako zloupotrebljena u geostrateške i političke svrhe što je upravo pokazala 1999. g. agresija NATO pakta na Saveznu Republiku Jugoslaviju.

[6] Obzirom da je tadašnji savezni sekretar za narodnu odbranu SFRJ general Veljko Kadijević preminuo 2. novembra 2014. g. (u Moskvi) verovatno pravi odgovor na ovo pitanje nikada nećemo ni saznati, a do objektivnog odgovora se ne može doći čitajući njegove memoare Moje viđenje raspada, Beograd, 1993 ili Kontraudar, Moskva 2007.

[7] Gajić-Glišić D., Iz kabineta ministra vojnog, Beograd, 1992. str. 152.

[8] Uoči proglašenja nezavisnosti Hrvatske i Slovenije (25. juna 1991. g.) zemlje članice Evropske Zajednice su 23. juna 1991. g. donele odluku da neće priznati nezavisnost Hrvatske i Slovenije ali je Nemačka hrišćansko-demokratska unija (CDU) već sledećeg dana izjavila da se sa ovom odlukom ne slaže. Dakle, Tuđmanov ustaški režim u Zagrebu je imao od samog početka ratnih sukoba neospornu i direktnu podršku Berlina kome je samo trebao formalni izgovor da jednostrano prizna nezavisnost i Hrvatske i Slovenije što je Nemačka i uradila 19. decembra 1991. g. (kada je Hrvatsku priznao i Island) ali bez pristanka ostalih jedanaest članica EZ, a povod je bio slučaj Vukovara i Dubrovnika. Nemačko priznanje nezavisne Hrvatske je stupilo na snagu 15. januara 1992. g. kada je Hrvatsku priznalo i svih ostalih jedanaest članica EZ naravno pod pritiskom Nemačke. Hrvati su tada spevali pesmu „Danke Deutschland“. Hrvatska je postala članica UN 22. maja 1992. g.

[9] Hrvatska demokratska zajednica je osnovana 19. januara 1989. g. na tajnom sastanku u jednoj vikendici u Plješevici, a kao osnovni politički cilj stranke je formulisano stvaranje nezavisne Velike Hrvatske u njenim „etno-povjesnim“ granicama sve do reke Drine (Milorad Ekmečić, Dugo kretanje između klanja i oranja. Istorija Srba u Novom veku (1492−1992), Beograd: EVRO-GIUNTI, 2010, str. 548). O sličnim granicama Velike Hrvatske maštala je i Hrvatska stranka prava koja je 17. juna 1991. g. usvojila tzv. „Lipanjsku povelju“ kojom se traži obnova Pavelićeve Neovisne Države Hrvatske sa granicama na istoku do Subotice, Zemuna, Drine, Raške i Bokokotorskog zaliva (Veljko Đurić Mišina, Republika Srpska Krajina. Deset godina poslije, Beograd: „Dobra volja“, 2005, str. 22).

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime