Rastanak se primakao

0
1623

Tan2015-6-20_115025744_5-620x350Nada mora da postoji, to je onaj prozor kroz koji i kada je najteže vidimo lepšu i izvesniju budućnost. Bez nje bi život počeo da gubi smisao. Moramo samo znati da nada koja nije nastala iz vere, nije potpomognuta iskrenom borbom je ustvari lažna. Takva ona je nekorisna i može biti samo kontraproduktivna. Nada koja usamljena stoji bez pomoći vere i bar odluke za borbu će nam vremenom umesto spasa doneti jedino nastavak patnji.

Ne smemo sebe zavaravati da ćemo bez vere i borbe uspeti. Boljeg sutra nema bez rastanka sa kukoljem a on nam to neće dozvoliti bez borbe. Pomisao da će patnja sutra prestati sama od sebe, neprihvatljiva je. Nažalost to se sigurno neće desiti. Bol i patnja će bez vere i borbe i sutra sigurno biti tu. Takva lažna nada neće moći dugo da traje jer će je patnja nadjačati. Oni koji nisu na vreme dodali veru i borbu na svoju nadu ostaće sami u svom beznađu, bez mogućnosti da se tom beznađu realno odupru.

Kada svoju nadu zasnujete na veri i borbi, onda kada su njeni ciljevi sloboda i život dostojan čoveka realni su i izgledi da se u tome uspe. Iz svake borbe koju smo iskreno i sa verom vodili u prošlosti rađala se sloboda. Sloboda jeste život, samo slobodan čovek može biti siguran da je živeo, da je bio sam krojač svoje sudbine. Samo ako imamo svoju Otadžbinu, onda kada je ona slobodna možemo smatrati da nam život nije prošao tako što smo služili drugima.

Svetosavac voli i želi da daje i pomaže, to ispunjava njegovu dušu. Srbin voli da učini ali nikad neće dozvoliti da neko njegovo dobronamerno činjenje iskoristi da bi mu služio. Služenje nije nešto što slobodarsko srpsko srce može da prihvati. Svetosavac prihvata da služi samo Bogu. Živeli smo uvek poštujući druge. Istorija nam je svedok da smo od drugih zaslužili svako poštovanje. Nismo nikad zbog toga tražili da nas vole ali sigurno nećemo dozvoliti da nas ne poštuju. Poznato je svima da kroz svoju istoriju nismo imali robove. Ne zato što to nismo mogli, nego zato što nismo hteli. Pravoslavlje ne poznaje robovlasništvo. Neprihvatljivo je za pravoslavnu dušu otimanje, maltretiranje, mučenje. Nismo nikad živeli na račun drugih, ne možemo i ne smemo dozvoliti da neko živi na naš račun.

Da Vas podsetimo:  Vladan Vukosavljević: U senci Gaze ili O srpskoj političkoj žabokrečini

Trula duša zapada nije nešto što može naći plodno tle u Srbiji. Zar da taj trulež gurnu u naše grudi? Poznato nam je šta jedna pokvarena jabuka čini kada se zaboravi u kotarici među zdravim jabukama. Zašto bi onda dozvolili da u svoje zdravo okruženje primamo trule plodove. One trule jabuke za koje je pitanje samo momenta kada će ih njihov sopstveni trulež potpuno pojesti.

Naši stari su dobro znali da prepoznaju te gnjile plodove. Vreme je da njihovo iskustvo prihvatimo i očistimo Otadžbinu od te zaraze. Za one koji možda nisu sigurni kako su to radili naši đedovi pravo podsećanje je možda pročitati neku od mnogih istinitih priča iz prošlosti Srba. Jedna od tih pomalo zaboravljenih je sigurno i ona o Joksimu Markoviću. Joksim je rođen 1885 u Gornjem Štiplju kod Jagodine, bio je jedan od onih pravih junaka Velikog rata. Jedan od onih Srba na svaku ponos svojoj Otadžbini. Samu priču je zabeležio njegov praunuk Rajko Marković po kazivanju svog dede Blagoja:

– U Kumanovskoj bici srpska konjica napravila je takav prodor da su se Turci zaprepastili. Kako je dva dana padala kiša, a Turci imali municiju sa metalnim čaurama, ona je zarđala na bojištu. Naša vojska bila je opremljena puškama „mauzer koka“, čija je municija bila sa mesinganom čaurom. Deda je pričao da je naša vojska zarobila elitnu tursku jedinicu iz takozvane Nizamske divizije. Naši oficiri odlučili su da turskim oficirima vrate sablje, jer su one čast za vojnike, i isprate ih muzikom. Turci se tada zarekli da nikada više neće napadati Srbiju. Tako je nastala muzika „Nizamski rastanak” – priča Rajko.

Prilikom nastavka oslobađanja Srbije, Joksim je krenuo ka Kosovu i Metohiji. Pošto je konjica bila prethodnica srpske vojske, bio je među prvim vojnicima koji su na Gazimestan poboli zastavu. Joksim je pričao da su svi vojnici klekli i poljubili zemlju, jer su je oslobodili posle 480 godina. Ovaj hrabri ratnik potom je učestvovao u srpsko-bugarskim ratovima, u okviru kojeg je najkrvavija bila bitka na Bregalnici. Kući se vratio 1913. godine, ali je već naredne ponovo bio na bojnom polju.

Da Vas podsetimo:  INSPIRIŠE ME LJUBAV PREMA BOGU I LJUDIMA: Dragana napisala čuvene duhovne pesme koje se pevaju širom sveta i dobila orden od Amfilohija!

Joksim je na Gazimestanu dobio spomenicu „za osvećeno Kosovo“, za iskazanu hrabrost u srpsko-bugarskim ratovima na Bregalnici je stekao orden za hrabrost „Miloš Obilić“, u Cerskoj bici zaradio je orden za hrabrost „beli orao“, a za izuzetno iskazanu hrabrost prilikom proboja Solunskog fronta nagrađen je „Karađorđevom zvezdom“. Zanimljivo je da je ovaj orden mogao da dobije samo onaj koga predloži ceo puk.

– Na samom početku Velikog rata oficiri su već bili aktivni. Usledila je mobilizacija redova. U svim mestima začula su se zvona, vojnici su znali svoj ratni raspored i s pesmom na usnama odlazili su u svoje komande. Bila je to jedina mobilizacija koja je imala odziv od 98 posto, što nije zabeleženo u svetu – dodaje Rajko…

Zlonamerni bi rekli takvi su Srbi bili, naglašavajući ovo bili. Nije tačno, Srbi nisu takvi bili. Srbi su i danas takvi. Samo moramo razlikovati ko zaista jesu Srbi. Moramo biti svesni da danas u Srbiji žive mnogi koji ne nose u sebi to čisto srce, svetosavsku dušu. Kako god da se oni predstavljali to nisu oni pravi Srbi, to su samo one gnjile jabuke. Nemamo razloga da se zavaravamo, da zbog tog kukolja  sebe posmatramo pogrešno.

Istina je da takvih danas ima dosta, razlog tome je što ih nismo odstranili na vreme. Nismo se na vreme poneli kao naši stari. Dozvolili smo da se trulost širi, zarazivši i mnoge koji su bili zdravi. Ne možemo više dozvoljavati toj bolesti da napada po Srbiji nekažnjeno. Primakao se rastanak sa tom truleži.  Vreme je da kukolju otpevamo „Nizamski rastanak“.  Posle toga i oni nam kao i Turci moraju obećati da se više neće vraćati.

Nizamski rastanak

Skupite se svi, dobri drugovi
neka truba dok ne padne mrak, svira rastanak.
Poslednju našu pesmu vojničku
zapevajmo složno svi nek’ se sve ori.

Pa za one prošle dane, nek’ ti neka suza kane
pa zar nismo bili mi, dobri drugovi.
Ko da žali noći, ko da žali dane
rastanak se sprema a vremena nema
oj, druže moj.

Još u srcu mom kao teški zvon
odjekuje tužne trube glas, kroz taj garnizon.
Poslednji, tužni pozdrav vojnički
zapevajmo složno svi nek’ se sve ori.

Da Vas podsetimo:  Sećanje na heroje Velikog rata

Neka svaka cura čuje šta joj vojnik poručuje
sad kad služba prestaje, kad se rastaje.
Ludo živim sada, čudna tuga vlada
uspomena davna iz vojničkih dana,
oj, druže moj.

Važno je shvatiti da je život sastavljen od crnih i belih dana. Sastavljen od ružnih i lepih trenutaka, od onih koji veruju i od onih koji to nikad neće znati. Pun je svet trulih i zaraženih plodova ali opstaje zbog onih čistog srca. Sve nam je to poznato, ne dozvolimo onda zapadu da nam ugasi nadu zato što nismo umeli da verujemo, zato što nismo znali da se borimo. Zar da nas nadvladaju gnjili plodovi? Vreme je da Srbi opet omoguće svojoj Otadžbini ponos i slobodu. Da onda kada kleknu i poljube zemlju, znaju da je svaki njen grumen slobodan a da su se oni odužili majci Srbiji.

Ne možeš biti veliki čovek dokle god sebe smatraš umrlim. Ne možeš biti veliki čovek ni na jednom mestu na svetu i ni u jednom položaju u društvu; prvo, dokle god imaš strah ma od čega manjeg od Boga; drugo, dokle god imaš ljubav prema čemu manjem od Boga, i treće, dokle se god ne privikneš smatrati svoju smrt nečim bivšim, a ne nečim budučim.“

                                                                                                                      Sveti vladika Nikolaj

Mobilizaciju pred Veliki rat na koju smo svi i danas ponosni pamtimo po odzivu od 98 posto. Nas su naši đedovi učinili ponosnim, na nama je da i mi svojim delima ostavimo potomke ponosnim. Ne smatrajmo sebe umrlim zato što nas zapad tako predstavlja. Pobedimo strah jasno stavljajući do znanja da nas ne mogu ponižavati. Priredimo konačan rastanak kukolju. Samo očišćeni i sutra možemo biti sigurni da će nas 98 posto uvek biti tu za svoju Otadžbinu.

Nenad Blagojević

FSK

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime