Junaci Gorskog vijenca, sad već mitski Crnogorci, baštinici vjere prađedovske, kreću u borbu, i pobjeđuju, na Božić, svake godine u kojoj se u sebi ili naglas čita Gorski vijenac
Hajde da malo obnovimo gradivo.
Šta se to dogodilo na vrhu Lovćena kada smo zadnji put otvarajući korice, oživjeli srpske div-junake iz Njegoševog Gorskog vijenca?
Gorski vijenac počinje uoči Trojičindana na Lovćenu, hamletovskom dilemom vladike Danila.
Šta da radi.
Šta, zaboga, da radi?!
Jer: ako krene protiv dojučerašnje braće koja su primila vjeru Imperije – ući će u bratoubilački rat! A ako kojim slučajem ne krene, onda će sva Crna Gora da potpadne pod ideologiju Imperije, i od divne, slatke slobode neće ostati ni strva.
Junaci Gorskog vijenca, sad već mitski Crnogorci, baštinici vjere prađedovske, kreću u borbu, i pobjeđuju, na Božić, svake godine u kojoj se u sebi ili naglas čita Gorski vijenac.
Pa, iako danas znamo da su jedni koji ratove osmišljavaju a drugi koji ih pokreću i vode, opet odričemo glavama na pitanje da li je ratove generalno moguće izbjeći.
Još uvijek nije.
Ljudi koji su zbog enormnog bogatstva pogubili nacionalnosti, zabavljaju se kao nekad bogovi sa Olimpa.
Odozgo gledaju kako narodi-psi krvare za račun gospodara. Njima je zabavno ne samo zbog krvi, nego i zato što zarađuju u svakoj globalnoj zađevici.
Početak novog rata u Crnoj Gori počeo je 21. maja 2006. u Referendumskoj noći, i nastavio se haosom u Skupštini, decembra 2019, kada se Narodni dom samoukinuo time što je uprkos protivljenju predstavnika trećine svog tijela – izglasao Zakon o slobodi vjeroispovijesti (suštinski: Zakon o oduzimanju crkava Srpske pravoslavne crkve, sa svim relikvijama, blagom i nepokretnostima).
A Srpska je crkva rodila Crnu Goru!
Istorija će zapamtiti definišuće povike upućene kolektivnom Montenegrinu: – Pičko ustaška! – iz usta (krivo sjedi, pravo besjedi) svima već dosadnih i otužnih političkih Srba, onih koji su se na prvu loptu poradovali, zarad svojih interesa naravno, da će Vučić, privatno, na sjeveru Crne Gore (umjesto iza Mitropolita a pred Cetinjskim manastirom) naložiti badnjake. Srpski je narod na samu najavu da će Vučić privatno do Crne Gore, stavio prst u grlo, jer je prozreo poteze dva prijatelja, dva oka u glavu – na čelu zavađenih, bratskih zemalja.
Izglasavanjem spornog zakona, u trenucima kada je pohapšena sva opozicija, i kada je po scenariju vraćena da i dalje radi u odborima (!?), Crna Gora postala je tvorevina u kojoj mnogi „dobri Srbi“ zarad parah i dalje izigravaju opoziciju, a položili su oružje, zapravo, u ratu koji traje. Iz dana u dan rasle su rijeke vjernog naroda koji usta ko iz vode trava, te nam je brojka u litijama prešla preko 100.000 dnevno.
No da li se mirom može kontra mrežnog rata protiv svetosavlja?
Crna Gora ratuje protiv popova da bi čovjek mogao da se oženi i rođenom majkom. Parafrazirao sam Markesa. On u romanu Sto godina samoće kaže: Mi ratujemo protiv popova da bi čovjek mogao da se oženi rođenom majkom.
Tome služi mrežni rat protiv Pravoslavne crkve.
Njegoš je – oivičen Crnom Gorom bez ikakvih škola, kao i danas, bez pravih puteva, kao i danas, bez ikakve infrastrukture i značajnijeg oblika privrede, kao i danas – ispjevao misli koje se od Homerovih ili Eshilovih razlikuju samo po tome što su hrišćanske.
Žanrovski, napisao je filozofsko-teološki ep u dramskoj formi. Da prevod Biblije kojim slučajem nije stigao do Crne Gore, dovoljan bi bio Gorski vijenac – udžbenik za tumačenje „svih Crnih Gora“. I istorijskih, i mentalitetskih, i religioznih, i otpadničkih i bratoubilačkih.
Bokeljski đak, Petar II Petrović Njegoš, naučio nas je lekcijama o borbi za slobodu. Ko god kaže da su lekcije prevaziđene, da to više nisu ona vremena, da nema Turaka, na simboličnoj ravni nije rekao ništa: ponovo se od nulte nadmorske pa do lovćenskih visina odrodilo plaho i lakomo.
Većinski su Srbi ustali. Ali i svi psi Imperije, sva NVO govna, 88 neviđeno ljigavih intelektualaca okupljenih „spontano“ za 24 časa, i ostali građanerski bašibozuk.
Psi imperije mogu da otmu sve crkveno, da pobijede u bici, ali rat ne mogu da dobiju. Završetak rata je uvijek u metafizici.
Iznad ljudi koji su zbog bogatstava pogubili nacionalnosti i igraju se svjetskog mira huškajući narode na narode, stoji Bog.
Da li će on među Srbima naći sedam miliona duša ili tek nešto za pod krušku, njemu je svejedno. Stoga valja svakog dana, do konca, bez obzira na okolnosti, ratovati za krst časni i slobodu zlatnu.
Pa, kako ko može.
Ko kod kuće ima Gorski vijenac, ima u doba rata neophodan udžbenik: „Ko potoke može ustaviti / Da k sinjemu moru ne hitaju?“
More je prostor slobode. Država sa stečenim pogledom na more ima veću cijenu. Branimo je.
