Revizionistički jadi g. Živkovića

0
927

Srbija i Republika Srpska ponovo su na meti genocidnog lobija. Zahtev za reviziju presude koju je, po tužbi Bosne i Hercegovine protiv SR Jugoslavije, pa zatim Srbije, 2007. godine objavio Međunarodni sud pravde u Hagu, gotovo sigurno će do isteka desetogodišnjeg roka biti podnet – u nečije ime i u nekakvom obliku – pre kraja februara ove godine.

Bakir i Muslimansko bratstvo
Bakir i Muslimansko bratstvo

Revizija odluke MSP, da Srbija nije odgovorna za izvršenje genocida u Srebrenici, niti bilo gde u Bosni i Hercegovini, nema pravnu nego isključivo političku osnovu i pozadinu, kao što nije imala ni tužba koju je međunarodnom sudu prvobitno 1993. godine podnela sektaška „vlada“ u Sarajevu. To je bitno istaći na samom početku da bi se otklonio površan utisak da je, usled brojnih procesnih i drugih manjkavosti, ova operacija unapred osuđena na neuspeh. Da se stvar razmatra u čisto pravnom polju, te manjkavosti mogle bi zaista biti fatalne po uspeh incijative za reviziju. Međutim, pošto je i za postupak revizije političko polje presudno, kao što je bilo 1993. godine u vreme podnošenja podjednako manjkave tužbe, ne samo sudbinu zahteva za reviziju, nego i konačnu odluku MSP po tom pitanju, opredeliće opet isti faktor.

Mišljenje prof. Tibora Varadija, da „ne veruje da će biti revizije“ („Politika,“ 27.januar 2017.) akademski je ispravno ali možda politički naivno. Ključna pitanja su ko su stvarni pokretači inicijative za reviziju i kakvoj svrsi u ovom političkom trenutku ona treba da posluži.

Udovoljavanjem očekivanju Sarajeva da se na osnovu nategnutih novih i svojevremeno „nepoznatih i nedostupnih dokaza“ u reviziji procesa Srbija proglasi krivom, ne za nedovoljno preventivno delovanje nego za aktivno učešće u „genocidu,“ ne samo da bi bio potvrđen status Republike Srpske kao glavnog izvršioca „genocidne radnje,“ već bi se stvorio i osnov za imputiranje „zajedničkog zločinačkog poduhvata“ obema srpskim državama, izjednačavajući ih na takav način sa nacističkom Nemačkom posle završetka Drugog svetskog rata. Implikacije takvog ishoda isuviše su geopolitički ozbiljne da pokretanje tako značajnog postupka bude prepušteno diskrecionoj odluci Bakira Izetbegovića. Američki advokat Frensis Bojl, koji je učestvovao u pripremanju tužbe Sarajeva sredinom devedesetih, nedavno je izrazio čuđenje što njegovi klijenti skoro deset godina nisu radili apsolutno ništa po tom pitanju. Bojl je u pravu više nego što bi mogao da predpostavi. Dugogodišnje apatično ponašanje Sarajeva u vezi sa pripremanjem i podnošenjem ovog zahteva krajnje je nekarakteristično, kao da mu je neko sa strane savetovao da tu kartu sačuva za najpogodniji trenutak, kada bi mogla imati najučinkovitiji efekat.

Da Vas podsetimo:  Dve decenije nakon pogroma

Da li je nastupio takav trenutak i ko bi profitirao iz destabilizujućih posledica podnošenja zahteva za reviziju – da ne govorimo o eventualnoj izmeni prvobitne presude drastično na štetu Srbije i Republike Srpske – to je u prvom redu stvar političke procene. Neke naznake se ipak logički nameću. Balkan je jedna od važnih tačaka nadmetanja dva geopolitička bloka, Atlantističkog i Evroazijskog, a dve srpske države koje su neposredno naciljane ovim potezom nalaze se u samom središtu tog sučeljavanja.

Kolumnista „Večernjeg lista“ (31. januar 2017.) Jozo Pavković je apsolutno u pravu kada navodi neke od vrlo krupnih posledica ovog poteza, koje očigledno prevazilaze opseg ličnog ćefa nekog isfrustiranog lokalnog poglavice:

„Tužba će produbiti ionako velike podjele u BiH. Srbe će dodatno motivirati na jačanje samostalnosti svoga entiteta, koji se i sada ponaša kao država u državi. Srpski predstavnici u državnoj vlasti već najavljuju povlačenje ako bude revizije tužbe. Bošnjaci će još žešće krenuti u političku ofenzivu centraliziranja BiH. Obnavljanje priče iskoristit će i za dodatno prikupljanje bodova u vlastitom biračkom tijelu, ali i u međunarodnoj zajednici.“

Zato je vrlo malo verovatno da je ideja za korišćenje ove karte, koja u ukupnom sklopu trenutnih okolnosti više deluje kao detonator nego kao standardna pravna radnja, proistekla iz glave Bakira Živkovića (novokomponovano odskorašnje prezime: Izetbegović) i da bi se on, ma koliko bio lično motivisan, usudio da nešto toliko ozbiljno preduzme na svoju ruku, bez znanja i ohrabrenja inostranih, Atlantističkih sponzora.

Nedostatak konsenzusa u Predsedništvu Bosne i Hercegovine, sumnjiv status pravnog zastupnika tužilačke strane, Sakiba Softića, očigledno nepostojanje pravno značajnih novih dokaza – sve to jesu problemi, ali iskustvo ubedljivo potvrđuje da nisu i nepremostive prepreke, ukoliko se pokaže da u globalnim centrima moći postoji politička volja da se zacrtani cilj postigne.

Zato, umesto zamajavanja akademskim analizama procesnih i suštinskih nedostataka predstojeće operacije koja je protiv njih pripremljena, Srbija i Republika Srpska postupiće pametnije ako ulože konstruktivan napor da izazovu sa kojim će verovatno imati da se suoče adekvatno pariraju.

To znači da, pored rutinskih prigovora na razmatranje revizionog zahteva koji će biti podnet u ime krnjeg kolektivnog šefa države-članice Međunarodnog suda pravde (čak i kada bi nekim čaršijskim marifetlucima gospodinu Živkoviću pošlo za rukom da hrvatskog člana predsedništva privoli da mu se pridruži, bez afirmativnog glasa srpskog člana to telo i dalje nema ustavno ovlašćenje za donošenje odluke ovakve vrste) Srbija – kao tužena strana – mora bez odlaganja da pripremi ofanzivnu strategiju. Cilj te strategije mora da bude ne puko blokiranje zahteva za reviziju već, na osnovu svojevremeno nepoznatih i nedostupnih dokaza, ukidanje presude na koju se taj zahtev poziva. Jer, pravo na reviziju podjednako imaju obe strane u parničnom postupku, i tužilac i tuženi.

Da Vas podsetimo:  Nije kriv samo Marti…

Razlika je u tome što se, sa stanovišta revizije zaključka izvedenog 2007. godine o navodnom „genocidu“ u Srebrenici i hipotetičkom „nečinjenju“ Srbije da ga spreči, Srbija nalazi u neuporedivo povoljnijem položaju od Sarajeva. Pre svega, što se MSP tiče, to uopšte i nije izvorni zaključak njegovog veća, na osnovu sopstvenog razmatranja dokazne građe, nego „presuđena činjenica“ preuzeta iz jurisprudencije Haškog tribunala. A da li se negde dogodio genocid ili ne, i ko za to snosi i kakav oblik odgovornosti, isuviše je krupno i suštinsko pitanje da bi odgovor na njega mogao biti preuziman iz drugih izvora, bez mogućnosti rasprave u presuđujućem forumu. Konstatovanje od strane MSP 2007. godine genocida u Srebrenici, ali bez upuštanja u meritum spornog pitanja i preuzimanjem na veru tuđih zaključaka, predstavlja samo po sebi izrazito protivpravni postupak.

Lek za to je da sada, pre isteka roka krajem februara ove godine, Srbija i sama proaktivno podnese svoj zahtev za reviziju tih protivpravno donetih zaključaka u vezi sa Srebrenicom. Nove činjenice, koje su izašle na videlo od 2007. godine naovamo, ne samo da isključuju svaku mogućnost „nečinjenja“ Srbije u odnosu na „sprečavanje genocida,“ već pobijaju i samu mogućnost da se u Srebrenici dogodio genocid.

Srbija takav zahtev za reviziju može da potkrepi pozamašnim dosijeom novih, 2007. godine nepoznatih i nedostupnih činjenica koje je, između ostalih, naša nevladina organizacija „Istorijski projekat Srebrenica“ prikupila. Naknadna svedočenja u raznim predmetima vojnog veštaka i istražitelja tužilaštva Haškog tribunala, Ričarda Batlera i Žan-Rene Rueza, raznose u param parčad tezu o postojanju, bilo gde na srpskoj strani, genocidne namere u julu 1995. Desetine 2007. godine nedostupnih izjava preživelih učesnika i očevidaca proboja kolone Armije BiH iz Srebrenice ka Tuzli sredinom jula 1995. dokazuju van razborite sumnje da, u okviru ukupnih ljudskih gubitaka, legitimni borbeni gubici kolone višestruko premašuju broj streljanih ratnih zarobljenika. Minuciozna i briljantna analiza autopsijskih izveštaja i forenzičkih dokaza koju je 2009. i 2010. godine obavio dr LJubiša Simić ne ostavlja ni najmanji prostor za sumnju da su stručne ekipe tužilaštva ekshumirale posmrtne ostatke najviše oko 1,920 osoba, dakle ni četvrtinu od službeno usvojenog broja, i da je obrazac ranjavanja koji pokazuju pretežno u skladu sa pogibijom u borbenim dejstvima, a ne sa streljanjem. Da pomenemo samo nekoliko značajnih novih dokaza kojima bi se advokati Srbije mogli pozabaviti ako zaista žele da zarade svoje plate.

Da Vas podsetimo:  Batić Bačević: Hrvatsko-crnogorski čas istorije na brodu Jadran

Srbija nema razloga da ne izađe na crtu Bakiru Živkoviću i njegovom krnjem BiH predsedništvu, ukoliko postupe po datom migu i zatraže reviziju presude u MSP. Ako se MSP prihvati razmatranja njihovog zahteva, mada bi to bilo procesno nedopustivo, bitno je da će to biti nedvosmislen znak da se iza ove inicijative nalaze činioci neuporedivo značajniji od proksi-pokretača iz Sarajeva. To će ujedno biti i naznaka o verovatnom ishodu revizionog postupka. Pa šta?

Ako je i tako, ishod bi formalno bio isti bez obzira na to šta Srbija preduzela ili propustila da preduzme po tom pitanju. Ono što Srbija mora i može jeste da iskoristi svaku mogućnost i svaki raspoloživi forum za isticanje svojih argumenata i svoje istine, kako bi se izrazio Aleksandar Dugin. Ozbiljne države se ponašaju tako, i nikako drukčije. Srbiji se sada pruža jedinstvena prilika da iskoristi procesne mogućnosti revizionog postupka koje i njoj, a ne samo Sarajevu idu na ruku, radi postizanja svojih strateških ciljeva. Ti ciljevi nisu da Srbija pokuša samo da se „izvuče“ pomoću procesnih prigovora koji mogu biti i sasvim validni, ali koje će sud, po potrebi i instrukcijama koje bude dobio, svojom izvežbanom kazuistikom (prisetimo se nečuvenog žonglerstva veća MSP u presudi o samoproglašenoj nezavisnosti Kosova) – glatko odbaciti. Cilj mora biti mnogo više od toga – da se pred još uvek nelobotomisanim delom međunarodnog javnog mnjenja srebreničko pitanje izvede na čistac.

Zato je revizija predmeta koju će Sarajevo zatražiti za Srbiju izuzetna prilika da, umesto prenemaganja, krene u napad. To je ujedno i reakcija koju suprotna strana najmanje očekuje.

Neprijatno iznenađenje baš takve vrste oni su bogato zaslužili. Između ostalog, da bi se potsetili na narodnu umotvorinu da se nekiput dogodi da jureći zeca – isteraš medveda.

Stefan Karganović

www.fsksrb.ru

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime