Revolucija

2
1276
Milan Ružić / Foto: iskra.co

Revolucija je jedna od reči koja je najviše stradala tokom istorije, a na kraju se okrunila, istrošila i poginula u Srbiji u 21. veku.

Današnje revolucije su svakodnevne u našoj zemlji. Svi koji su protiv nečega nose se mišlju da pokrenu revoluciju. Revolucija je oduvek na ovim prostorima bila nešto što će možda preokrenuti situaciju uz velike žrtve, a najčešće od boljeg na lošije. Govorim o svim revolucijama.

Ovdašnje revolucije kreću polako govorkanjima za kafanskim stolovima, pa se te reči šire među prijatelje onih koji su tamo nešto ispijali. Zatim, ti prijatelji onako stidljivo ispituju okruženje kod svojih poznanika da li su oni ličnosti koje podržavaju revoluciju. Kada vide da jesu, onda prenose ideju i njima. To je jedna od prvih grešaka srpske revolucije – svi za nju saznaju i pre nego što se pokrene.

Kada se istomišljenici ili bolje rečeno oni koji bi se okoristili o dobrobiti revolucije, ako ih u našim revolucijama ima, sakupe, onda smišljaju logo svoje revolucije, jer znaju da se bez dobrog marketinga ništa ne može uraditi, iako marketing mora štetiti nečemu što se ne bi smelo najavljivati. Izrađuje se logo, kroje se revolucione zastave, sklapaju se savezi, formiraju saveti, ističu Če Gevara i Kastro, a onda se nabavljaju delovi odeće koji će prikriti lica „revolucionara“, pa čovek koji se nađe ispred te rulje vidi samo Kastra i Če Gevaru, pa stane da uslika.

Ako neki od srpskih revolucionara i ovo uspešno privedu kraju, onda sledi ona stvar oko koje se Srbi nikada ne mogu dogovoriti – biranje vođe! Ukoliko se nezapočeta revolucija ne prekine ranije, ovde će se zaustaviti sasvim sigurno. Nema među srpskim revolucionarima nikoga ko ne bi bio onaj glavni, ali ni onoga ko bi trpeo posledice neuspele revolucije kada ga uhvate, obrade i zatvore. Svi bi da budu vođe, ali niko stradalnik, što revolucija mora imati. Srpski revolucionari bi voleli da učestvuju u revoluciji, ali da neko drugi strada. Najčešće onaj koji sa tom revolucijom nema ništa.

Da Vas podsetimo:  OTVORENO PISMO

Zbog toga, te naše svakodnevne savremene revolucije počinju tako što se revolucionari okupe u manje skupove, pa se skupovi sliju u jednu veliku grupu. Zatim slede razmišljanja o sloganima revolucije koja još uvek nije počela. Užare se mladi i stari, usijaju im se glave, iz njihovih vijuga kroz usta bije plamen za koji tvrde da se vidi sa nebesa. Svaki revolucionar ponaosob predstavlja strah za one koji su protiv njega. Za pasom im se svilo oružje, a na reverima onaj davno smišljeni logo. Baklje i lanci im krase ruke. Svaka pesma ledi dušu onoga protiv koga se peva. Svaki pokret je značajan. Svaka njihova reč seče kao mač… na Fejsbuku, Tviteru, Instagramu, Pinterestu, Gugl plusu i ostalim bojnim poljima.

Tastature su zamenile puške, kucanje je postalo borba, internet je bojno polje, lajkovi su merilo uspešnosti, šerovi su proširivanje revolucionarnog plamena, pregledi na Jutjubu su prenošenje revolucije na ceo svet, a hakovanje profila na društvenim mrežama onih protiv kojih su se toliki digli su poraz svega i najveći trijumf savremene srpske revolucije.

Međutim, ako bi se iko i drznuo da napravi pravu revoluciju u Srbiji, a u glavi imao onu od 5. oktobra, onda bolje da je diže na internetu, pa da tamo barem ostane velika, nego da opet oduši u čabar srpske i svetske revolucije.

Milan Ružić
in4s.net/iskra.co

2 KOMENTARA

  1. Ne mi nismo za revoluciju.Mi smo taman toliko da smo izdrzljivi da trpimo mucimo se i da nam ide voda na usta kako ovi dobro zive na nasoj grbaci. Tako su oni svojom revolucijom dostigli uspeh da su nas ubili u pojam. Taj pojam je da se nista ne moze promeniti.Imamo zakon koji se ne sprovodi nego svi ama bas svi koji su na vlasti rade po svom zakonu i niko ih ne sprecava u tome to je vladavina nadmoci i prema drzavi jer tu drzavu vode bas ti jaki bahati nemilosrdni, nama je otvorena mogucnost novih prijateljstva jer svi imamo isto nezadovoljstvo pa da bi olaksali cemeru dobro se ispricamo pa ako se ponovo sretnemo opet imamo temu za razgovor.
    Ja licno nemogu sama da dignem revoluciju. Rado bih. U firmi u kojoj radim (državna firma) svakoga dana sam suočena sa bahatošću krsenjem zakona uzimanjem oliko koliko im treba a njima nikada nije dosta. Suocena kako se podižu plate kako se bogate kako samo gledaju sebe kako sve mogu i sve im treba. Od tolike raskosi sve mogu da priuste. Nemogu da prihvatim nikakav dil. Moja plata je tolika i netreba mi preko. Toliko zaslužujem. Dok ih gledam i prigovaram otvoreno uvek su mi u mislima naša omladina. Da li ce doci vreme da stvarno dignemo revoluciju neznam. Ali treba da se borimo za našu decu. Moramo nesto da uradimo. Da prestane zapošljavanje po partiskoj lini da direktori i rukovodioci nemogu da zapošljavaju svoje, moramo da učinimo nešto da zapošljavanje ide preko Biroa. Moramo da učinimo da izmenimo zakon da direktori ne mogu da rade šta hoće. Moramo da primamo platu po radnom mestu koje obavljamoo ma ništa u našem društvu ne valja kako da nam bude bolje. Ma koga da se ja bojim direktora koji mi pokaže prst da ćutim ili će me isterati. Ma hajde isteraj me ma ovo je moja država, moja firma nema veze što si prisvojio pare što tvojima dajes i nagradjujes, mene nisi mogao da potkupiš ja hoću pravdu, drugi ćute dobro im je. Ja žudim da se naša omladina zapošljava da i oni osete šta znači da primiš platu i upola manju od ovih bestidnika. Želim da naša omladina bude cenjena u svoj rad budu zadovoljni.
    Malo je reći revolucija jer bi je brzo ugušili zato što je njima mnogo dobro. Takođe se pitam, kako sve ovo sto se radi kod nas mi trpimo i svakim danom je sve gore. Nemaština i nemastina…

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime