Rusija gubi podršku srpskog naroda

4
1857
Putin i Vučić / Foto: YouTube Screenshot

Tome doprinosi neprikosnovena podrška Moskve „režimu jadne izdaje“ Aleksandra Vučića.

Prema akademiku i profesoru Univerziteta u Beogradu, Kosti Čavoškom, režim Aleksandra Vučića nije običan izdajnički režim, već veleizdaja u povratu[1]. Već duže vreme Aleksandar Vučić pokazuje veliku snalažljivost u uspešnom „plesu“ sa Rusijom, stvarajući idiličnu sliku o prosperitetnoj i rastućoj saradnji u svim oblastima. Takvu idilu ne stvara samo Vučić, već je svim sredstvima podgreva i Moskva. Obe strane su u medije izlile megatone „meda i mleka“ o bratskom zajedništvu i uspešnoj saradnji „po prvi put u istoriji“. Propaganda obe strane insistira na vrtoglavim uspesima. Stvarnost i percepcija ruske politike srpskom narodu izgledaju dijametralno suprotne, toliko suprotne da Rusija prvi put u istoriji, bez realnih razloga, rizikuje da izgubi poslednji bastion na Balkanu – srpski nacionalni korpus. Razmotrićemo ključne aspekte: ekonomsku saradnju Rusije i Srbije, model vladavine u Srbiji, međusobne odnose Srbije, SAD i NATO, temeljnu pripremu za predaju Kosova, razloge promašaja Rusije u Crnoj Gori, kao i ponavljanje crnogorskog scenarija u Srbiji.

Ekonomska saradnja Rusije i Srbije

Rusija ne vodi borbu za dušu i umove, smatrajući da su pragmatični sporazumi, „dilovi“ sa elitama i retka podsećanja o slavnom bratskom zajedništvu sasvim dovoljni. Rezultat je da za šest godina vladavine Aleksandra Vučića u Srbiji nemamo ni jednu rusku investiciju koju možemo da uporedimo sa zapadnom ili arapskom. Za to vreme srpska vlast dodeljuje nemačkim, turskim i arapskim kompanijama faktički besplatnu zemlju na investiciono najprivlačnijim lokacijama, oslobađa ih od poreskih davanja, uz istovremeno obezbeđivanje državnih subvencija u iznosu od 10.000 evra za svako novootvoreno radno mesto, što ne postoji nigde u svetu. Stranci zauzimaju strateške kompanije: Kinezi metalurški gigant „Železaru Smederevo“, Arapi u celom svetu poznatu aviokompaniju „JAT“, Francuzi beogradski aerodrom „Nikola Tesla“. Rusija je značajno prisutna samo u NIS-u, ali NIS je bio privatizovan u decembru 2008. godine, u okviru energetskog ugovora koji je zaključila vlada Vojislava Koštunice. Aleksandar Vučić je više puta žestoko kritikovao kupovinu NIS-a od strane „Gaspromnjefta“ [2]. Podsećamo da je neposredno posle službene posete V. V. Putina Beogradu u oktobru 2014. godine, „Gasprom“ smanjio isporuku gasa Srbiji za 30%[3]. Odluka je bila izazvana odbijanjem Aleksandra Vučića da potpiše garancije za vraćanje srpskog duga za ruski gas u visini od 200 miliona dolara do marta sledeće godine. Na zasedanju Vlade Srbije Aleksandar Vučić je ukazao: „Zahtev Putina je neumesan i nepravičan, zato što Rusija preko NIS-a ionako izvlači ogromnu dobit, na osnovu sporazuma o prodaji te kompanije koji je štetan za Srbiju.“ Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije je 11. avgusta 2014. godine formiralo Radnu grupu za preispitivanje prodaje NIS-a ruskoj kompaniji „Gaspromnjeft“ [4].

Uopšte, do dolaska na vlast Aleksandra Vučića, u periodu od 2003. do 2012. godine, Rusija je u Srbiju uložila više od 2,85 milijarde dolara[5]. 2008 g. Rusija je bila DRUGI trgovinski partner Srbije, osmi investitor. Pokazatelj obostrane trgovine u 2008.g. je prevazišao cifru od 4 milijarde dolara (4,041 milijarde dolara[6]) sa učešćem Rusije od 15,24% u uvozu i 5,01% u izvozu proizvoda[7]. U 2011.godini spoljnotrgovinska razmena između Rusije i Srbije je iznosila 3,3 milijarde dolara[8]. U 2017.godini, posle pet godina vlasti Aleksandra Vučića, spoljnotrgovinska razmena između Srbije i Rusije je iznosila 2,5 milijardi dolara[9]. Poredeći sa periodom presednikovanja Borisa Tadića, realni pad iznosi između 800 miliona i 1,5 milijardi dolara. U periodu vlasti Nikolića – Vučića, invensticiona aktivnost Rusije opala je ČETIRI PUTA: direktno ulaganje od 223 miliona evra u 2012. godini spalo je na 60 miliona evra u 2017. godini.

2014.g. Zapad je počeo da uvodi režim sankcija protiv Rusije. Na zasedanju glava diplomatija EU 15. avgusta 2014.g. Brisel je od zemalja kandidata, uključujući Tursku i Srbiju, zatražio da ne uvedu sankcije protiv Rusije kao šansu za uvećanje sopstvenog izvoza poljoprivrednih proizvoda u Rusiju i zauzimanje mesta EU proizvođača na ruskom tržištu[10]. Aleksandar Vučić je, uprkos nasušnim potrebama svoje zemlje, ispunio instrukciju EU. Srbija nije uvela direktne sancije Rusiji, ali nije dala ni državne subvencije za povećanje poljoprivredne proizvodnje u cilju uvećanja izvoza u Rusiju.

2015.g. primećuje se veliki pad rusko-srpske robne razmene. 2016.g. Ruska Federacija je postala ČETVRTI partner Srbije[11]. Saglasno podacima UN COMTRADE, u celokupnoj trgovinskoj razmeni sa Srbijom, učešće Rusije se svelo na svega 6,76%[12]. Po podacima srpskog Republičkog zavoda za statistiku, u prvom polugodištu 2017.g. glavni spoljnotrgovinski partneri Srbije za izvoz bili su Italija (1,2 milijarde dolara), Nemačka (1 milijarda), Bosna i Hercegovina (615 miliona), Rusija (470 miliona), i Rumunija (415 miliona). Glavni partneri za izvoz Srbije, bili su: Nemačka (1,3 milijarda dolara), Italija (1 milijarda), Rusija (827 miliona), Kina (809 miliona) i Mađarska (480,8 mln miliona) [13]. U spoljnoj trgovini Srbije dominira EU (2/3 trgovinske razmene), na drugom mestu su zemlje CEFTA (BiH, Crna Gora, Albanija, Moldavija i „Kosovo“) – izvoz 2,7 milijardi dolara, uvoz 758 miliona dolara[14].

Kao poređenje je i obim trgovine između Srbije i Bugarske, koji je u 2017. godini dostigao ukupnu sumu od 1 milijarde evra. Pre svega, Srbija i Bugarska zajedno rade na realizaciji niza projekata, od kojih je jedan od prioritetnih autoput Niš- Merdare-Priština[15]. Sa Ukrajinom, kako je A. Vučić objavio prilikom susreta sa A.Porošenkom 3.jula 2018.g. „Srbija namerava da dostigne 1 milijardu evra u spoljnotrgovinskoj razmeni“, takođe Vučić sa Ukrajinom ima nameru da zaključi Sporazum o slobodnoj trgovini, uspostavljanje direktne avio linije Beograd-Kijev, „za razvoj naših prijateljskih odnosa“, razvoj saradnje u oblasti trgovine poljoprivrednih proizvoda, farmacije, mašinske industrije, a postignut je i dogovor o dodeli stipendija za učenje srpskih studenata u Ukrajini [16].

Perspektiva sadašnje rusko-srpske ekonomske saradnje koncentrisana je pre svega na trilateralnom projektu (sa Kinom) za izgradnju TE Pančevo. Ali taj projekat ograničen je interesima tako male grupe učesnika da je veoma zavisan i ranjiv, i uopšte nemoguć po pitanju mogućnosti i potreba RF u ovom trenutku.

Sam pravac pristupanja EU, koji predlaže A. Vučić, u slučaju uspeha praktično ukida rusko- srpsku saradnju kao takvu. 20. juna 2017. u pregovorima sa EU, otvoreno je 29. poglavlje, koje se odnosi na carinski savez. Poglavlje 29 podrazumeva ukidanje Sporazuma o slobodnoj trgovini između RF i Srbije (isto kao i svih drugih free trade agreements i sporazuma sa međunarodnim finansijskim organizacijama) u trenutku ulaska Srbije u EU [17].

Tako da izmišljene konstrukcije o širenju srpsko- ruske saradnje opovrgavaju razni realni ekonomski pokazatelji. U stvarnosti je Sporazum o slobodnoj trgovini postao mrtvo slovo na papiru – njegov potencijal za vreme A. Vučića nije iskorišćen. Aleksandar Vučić je u stvarnosti odsekao ruski vektor, dok je naduvao demagoško-propagadni balon o uspesima rusko-srpske saradnje, koja je bez presedana u istoriji.

Model upravljanja u Srbiji – okupirana i kolonijalna Srbija

U Srbiji je, posle vojne agresije NATO i „narandžaste revolucije„ 5. oktobra 2000.g. uspostavljen i učvršćen režim okupatorsko- kolonijalnog upravljanja. Njega karakterišu sledeći osnovni pokazatelji:

– Po raznim podacima u 2017.g. u Srbiji umire od 30-35 [18] do 40 [19] hiljada ljudi godišnje više nego što se rađa.

– Odlazak u inostranstvo, pre svega mladih iznosi preko 100 ljudi dnevno (tj. svaki dan pun avion odvozi pre svega mlade i obrazovane ljude koji bi da su makar malo prihvatljiviji uslovi vezani za posao, mogli dati doprinos svojoj, a ne tuđoj zemlji), godišnje ukupno iz zemlje odlazi 60 hiljada ljudi[20].

Ako je na početku 1950-ih godina, posle svih gubitaka u Drugom svetskom ratu broj stanovnika bio 6.900.000, smatra se da će u Srbiji sa ovakvim negativnim tendencijama po popisu 2021. g biti 400 hiljada ljudi manje, a u 2050.g. Srbija će izgubiti 1.200.000 ljudi i doći će do visine od 5.870.000. Pritom, stručnjaci ukazuju da je podatak o gubitku 1.200.000 ljudi vrlo optimistična prognoza [21].

Vlast govori o smanjivanju nezaposlenosti, ali smanjivanje nezaposlenosti je uslovljeno – ne otvaranjem novih radnih mesta, nego smanjivanjem broja stanovništva, pre svega mladih. Saglasno podacima Evrostata, u martu 2017.g. Srbija je po stepenu siromaštva sa 24,5% zvanično bila proglašena za najsiromašniju zemlju Evrope: na granici siromaštva živi 1,8 miliona stanovništva (od ukupno 7,5 miliona) tj. svaki četvrti građanin Srbije je siromašan [22]. U 2013.g. stepen siromaštva je bio 23,3% [23]. Polovina stanovništva jedva sastavlja kraj sa krajem – tako pokazuju razna svetska istraživanja[24]. U periodu od 2013.g. pa do danas, kada po izjavama vlasti Srbija prolazi kroz period neverovatnih ekonomskih uspeha, realni rast ekonomije jedva iznosi 1% – tj nalazi se na nivou statističke greške. U suštini ovaj „rast“ označava ekonomsku katastrofu [25].

Aleksandar Vučić je u dogovoru sa preporukama MMF uveo mere štednje od 1. novembra 2014.g. kada je smanjio plate u državnom sektoru, a takođe i penzije, za one koje su bile više od 25.000 dinara za 22%, a za one sa primanjima više od 40.000 za 25% (odnos rublje prema dinaru je oko 1:2). Penzija koja je bila 35.000 dinara je smanjena za 2.200 dinara. Ta se mera primenjivala do kraja 2017.g. i nema nagoveštaja da će ona biti ukinuta. MMF, Svetska banka i komesari EU određuju u potpunosti ekonomsku situaciju sve do cene električne energije i broja državnih službenika koje treba otpustiti. U suštini Srbija se na ekonomskom planu nalazi kao i Rusija u vreme B. Jeljcina.

Socijalno-ekonomska situacija je toliko loša da su pljeskavica, brašno i ulje postali realna cena za koju se prodaje glas na izborima. Na taj način veliki pad životnog standarda građana omogućava aktuelnom režimu večnu pobedu na izborima. Treba mnogo puta ponoviti i tu činjenicu da se u ovako maloj zemlji mas-mediji lako kontrolišu. Kao rezultat govori činjenica da se apsolutna većina medija Srbije nalazi ili u vlasništvu zapadnih kompanija, ili ponekad predstavljaju direktne interese Stejt departmenta (N1, Danas) ili opslužuju vladajući režim prizemnim manipulacijama. Druga tačka gledišta u medijima nije predstavljena, osim malog broja patriotskih sajtova. Ali ipak, 64% penzionera koji izlaze i glasaju na izborima za Aleksandra Vučića, ne koriste internet.

U sferi ideologije politike su lideri prozapadnih nevladinih organizacija, koji sprovode antisrpski program, tipa Čede Jovanovića, Nenada Čanka, Sonje Liht, Sonje Biserko i Nataše Kandić (ideologija „druge Srbije“- „drugosrbijanstvo“ – pseudodemokratskog, neoliberalnog, antisrpskog usmerenja) još pre nekoliko godina bili otvoreni marginalci. Danas se oni otvoreno pozicioniraju u mejnstrimu. Ne može se reći da su njihove ideje u srpskom društvu popularne, ali to se ni ne traži. Svetska praksa pokazuje da je aktivna manjina redovno sposobna da nametne svoju volju većini – kroz ubistveno efektivne kontrolisane medije.

U društveno-političkom životu se učvršćuju principi „drugosrbijanstva“. Predstavnicima naučne i društveno-političke elite jasno se poručuje da se u karijeri može napredovati samo ako se slede principi „drugosrbijanstva“. Ali kome je upućena ova tiha poruka? Ne onima koji već imaju formirani sistem vrednosti, nego onima, kojima se sistem vrednosti još formira. U „društveni inženjering“ je uključena i mladež čije je mišljenje podložno menjanju. Na taj način, po svom ideološkom sadržaju, aktuelni režim u Srbiji nosi „drugosrbijanski“ karakter. Ali, sa njenim osnivačima se razlikuje samo u jednom bitnom momentu, a to su odnosi sa Rusijom. Postavlja se pitanje: „Za šta vlasti služi „druga ruska stolica“?“ Odgovor leži u površini famoznog smokvinog lista, koji je pokriće za suštinu realne drugosrbijanske politike.

Specifičan model okupaciono-kolonijalne politike (okupirana je teritorija KiM) uključuje vodeću stranku (Srpska napredna stranka, čiji je vođa – predsednik Aleksandar Vučić, uprkos čl.115 Ustava Republike Srbije) sa nesrazmerno velikim značenjem. U stranci ljudi vide spas za dobijanje i garanciju posla. U postojećem sistemu kontrole nad izbornim procesom i medijima, u skupštini apsolutna većina podržava režimski proevropski (prozapadni) pravac. U isto vreme, patriotske, suverenističke snage su predstavljene na nivou statističke greške, jer svi zajedno nisu sposobni da pređu izborni cenzus od 5% i to sve u vreme završne faze rešavanja kosovskog pitanja. Otuda je i neizbežna „partizacija“ države, tj. stavljanje državnih resursa u službu vladajuće stranke. Ali ne u službu stranke kao takve, već u službu uske korupcionaške grupe, čiji interesi prolaze fazu povezivanja sa oligarhijskim i kriminalnim interesima regionalnog, a ponekad i globalnog nivoa. Kao što je poznato, korupcijske šeme su najefikasniji instrument zapadnog faktora, koji omogućavaju da se procesi kontrolišu i usmeravaju, da se ličnim ucenama drže glavni akteri društveno –političke scene.

Na taj način, moguće je konstatovati potčinjavanje vlade, parlamenta, stranke i medija jednom centru. Tome treba dodati i: organizovanje regularnih gej parada po diktatu EU (premijer Srbije Ana Brnabić je javni pristalica netradicionalne seksualne orjentacije) i proganjanje inakomislećih, koji su za tradicionalne porodične vrednosti; više nego sumnjive obrazovne programe za decu, po preporuci ne manje sumnjivih zapadnih NVO, koje faktički vode razvraćanju dece; sprovode se drakonske mere radi obavezne vakcinacije; donešen je zakon o transplataciji organa, koji zahteva da u slučaju nepristanka lice svoju izjavu o nepristajanju mora da overi kod notara; ubacivanje nesrpskog elementa – migranata, sve do perspektive pretvaranja Srbije u posebnu zonu, koja će ih zadržavati da uđu u EU. (U korist toga naročito govori činjenica izdavanja ličnih dokumenata migrantima, što je učinila samo Srbija, osim nje nijedna druga država to nije uradila. Na taj način potvrđuje se njihov ulazak u državu, što saglasno evropskim zakonima dozvoljava drugim državama da ih vraćaju upravo u Srbiju).

Postoji mnogo dokaza, među njima ima i mnogo video intervjua bivših saradnika Aleksandra Vučića – sa dokumentima i fotografijama, koje niko do sada nije opovrgao, kako se pljačkaju budžeti gradova, kako je A. Vučić lično, sa posebnim zadovoljstvom na visoke funkcije postavio ljude, čije se jedino umeće sastoji u tome „da brzo opljačkaju sredstva i prikriju tragove“. Na glavnim TV kanalima se proturaju „priče o novim spasonosnim stranim investitorima“, a ispada da su to samo slučajni stranci sa ulice. Ima dosta priča i o tome kako se razbijaju i prodaju državna preduzeća, kako stranci u bescenje kupuju najplodniju zemlju u Vojvodini, na lokalu vlada stranačko-kriminalna mafija itd. [26].

Sve te, tako poznate mere iz kolonijalnog arsenala prosipaju se na glave Srba kao iz probušenog džaka, što dovodi do potpune dezorjentacije stanovništva i pojave osnovane sumnje da se protiv srpskog nacionalnog korpusa vodi specijalni, psihološki rat.

Obratimo se jednom veoma interesantnom dokumentu. To je izveštaj italijanskih obaveštajnih službi iz 2005.g. koji analizira perspektivu i sadržaj rada SAD u Srbiji do 2020.g. U izveštaju se ukazuje na sledeće osnovne momente: SAD posmatra Srbiju kao okupiranu i pokorenu teritoriju. Oni nisu želeli da „konačnu srpsku predaju Kosova“ potpiše DOS-ovska garnitura (DOS- Demokratska opozicija Srbije- prim.aut.), već oni, koji su se nalazili u doba vlasti u srpskim ministarstvima 1999.g. i učestvovali u odbrani zemlje od NATO agresije. Program rada ima osvetnički i vaspitni karakter. Osvete u odnosu prema Srbima i vaspitanja uodnosu prema ostalima. U dokumentu se navodi detaljan plan bacanja Srbije u kolonijalni status i pred-državno stanje: nametanje najlošijih tranzicionih modela, razaranje ekonomije, bacanje u dužničko ropstvo, postavljanje zemlje pod kontrolu mafijaških kartela, njeno pretvaranje u migrantske centre, stroga ideološka kontrola na svim nivoima, trgovanje društvene svesti i masovna dezorjentacija posredstvom treš-medija sve do ritualnog ponižavanja – neke vrste samolinča. Samo posle etičkog samoubistva nacije, smatraju italijanski analitičari, globalistički centri će smatrati da je Srbija slomljena i simbolično i u praksi. [27]

Istovremeno, pri ispunjenju ovog programa, zapadni faktor je postigao neizbežni i logični maksimum. Prozapadna garnitura vlasti, koja vlada od 2000.god. imala je svoje barijere.

Zbog postojanja dubokog (u suštini, ceo narod) i institucionalnog suprostavljanja (Srpska radikalna stranka V. Šešelja – SRS, Demokratska stranka Srbije V. Koštunice – DSS, kao najveće, a osim njih i niz drugih patriotskih organizacija, kao i organizovani patriotski pokret na KiM), praktično je nemoguće bilo ići na dalje ustupke po pitanju KiM. Ovu situaciju su odlično prepoznale zapadne specijalne službe.

2008. u Srbiji se dogodio sudbonosan događaj: raskol Srpske radikalne stranke i formiranje nove – Srpske napredne stranke (SNS). Ne ulazeći u detalje, primetimo ono najglavnije: bez obzira na formalno vođstvo Tomislava Nikolića u procesu, on je postepeno „padao u senku“, a na prvom mestu se samouvereno pojavio Aleksandar Vučić. U trenutku raskola, Vučić je bio ekspozitura šefa kabineta prozapadnog srpskog predsednika Borisa Tadića, „kralja obaveštajaca“ – Miodraga Mikija Rakića [28]. Miki Rakić je bio šef svih specijalnih službi u Srbiji i glavni oslonac američke politike u Srbiji. Generalni sekretar Srpske radikalne stranke, Aleksandar Vučić je još ranije kontaktirao sa predstavnicima američke ambasade i informisao ih o radu i planovima stranke. Na primer depeša Vikiliksa još od 19. aprila 2006.g. ukazuje „generalni sekretar SRS Aleksandar Vučić je ukazao ključnom kontaktu ambasade (key Embassy contact) da…. strategija SRS podrazumeva prelazak na aktivnost posle referenduma u Crnoj Gori, posle predaje Mladića Hagu i pošto konačni status Kosova bude u velikoj meri rešen“ [28].

U depeši od 16. oktobra 2008.g. primećuje se da se „američki ambasador (Kameron Manter – prim.aut.) susreo sa Nikolićem u cilju razmatranja Nikolićevih planova o pravljenju savremene, evropske stranke desnog centra“. Primetimo da je bivši američki ambasador Vilijam Montgomeri do danas visoko plaćeni savetnik u Srpskoj naprednoj stranci.

Depeša Vikiliksa od 19. novembra 2008. g. govori o kontaktu koji je bio sredinom oktobra između predstavnika američke ambasade označenog kao Poloff (može biti da je prezime ili skraćenica od political officer- politički oficir – prim.aut.) i govornika Srpske napredne stranke i člana Predsedništva partije Nebojše Stefanovića. U toku razgovora, Stefanović je ukazao da SNS nije partija ideologije, nego ideje“, da „nema nešto čvrsto kao ideologiju, ali će u određenoj meri dati ljudima pravac koga se treba pridržavati“. On je tako potvrdio da stranka stremi ka članstu Srbije u EU i GLAVNO, naglasio je da rešavanje kosovskog pitanja mora biti završeno u toku 4-5 godina . U vezi sa tim EU je dužna da razume neophodnost slanja pozitivnih signala biračima, da bi ih pripremila za prihvatanje konačnog rešenja po pitanju Kosova“ [31]. U toj depeši, ukazuje se da „je Miki Rakić, bliski savetnik predsednika Tadića, izjavio 3. novembra 2008.g. da je predsednik pola godine pre toga, njega ovlastio da podrži Nikolića pri raskolu SRS-a, da bi njegove preistalice postale ključne na proevropskom putu Srbije“. Medijski kontakti ambasade SAD su informisali da “Rakić aktivno traži medijsko pokriće za osnivačku skupštinu Srpske napredne stranke, 21.oktobra“ [32].

Depeša od 24. oktobra 2008.g. ponovo govori o kontaktu Stefanović- Poloff, u toku koga Stefanović informiše sagovornika o planovima stranke koja ipak ostaje u opoziciji “delikatna centralna pozicija ograničava javnu podršku evropskim integracijama u oblasti zakonodavstva u parlamentu“. SNS neće tražiti od vlade podršku Srba koji ostaju u Krajini (Hrvatska); po kosovskom pitanju „kontakti u SNS nas ubeđuju da stranka podržava podelu Kosova“ [33].

Depeša od 24.oktobra nas informiše o osnivačkoj skupštini SNS. U delu koji se odnosi na pitanje KiM, oni koji su istupali bili su na toliko „umerenoj poziciji“ da je Simo Spasić, predsednik Udruženja porodica kidnapovanih i ubijenih na KiM, napustio kongres, optužujući SNS da na kongres nisu pozvani pravi Srbi iz Mitrovice. Posle zvaničnog dela T. Nikolić je na engleskom jeziku izrazio zahvalnost na adresu Poloff američkoj ambasadi za pokazanu pažnju prema novoosnovanoj stranci. Aleksandar Vučić je, sa svoje strane, predložio Poloff dalje susrete na kojima bi on mogao da izloži „svoje viđenje stranke u vezi sa Srbijom“. Nebojša Stefanović se takođe izjasnio da je zainteresovan za nove zvanične i nezvanične susrete u budućnosti. Autor izveštaja je podvukao da „su Nikolić i Vučić uložili ogroman napor da predstave stranku kao savremenu, umerenu i dinamičnu stranku koja raspravlja o Kosovu bez emocionalne patriotske retorike, koja je bila karakteristična za period Radikalne stranke. Uopšte, oni su artikulisali samo principe, a ne politiku… Nikolić i Vučić su radili na privlačenju pristalica SRS bez nacionalističke platforme“ [34].

Da Vas podsetimo:  Badnje veče uoči katoličkog Božića

Tako da se, u krajnjoj meri, može konstatovati dokumentovani niz redovnih kontakata, izveštaja i konsultacija Tomislava Nikolića, Aleksandra Vučića i Nebojše Stefanovića sa predstavnicima ambasade SAD, dosta pre momenta osnivanja Srpske napredne stranke, kao i u toku njenog neposrednog formiranja. Logično se nameće pitanje o uticajima i samostalnom donošenju odluka. U ličnim kontaktima sa američkim predstavnicima, jasno je bilo definisano nesuprostavljanje nezavisnosti Kosova, razmatranje samo nekih ustupaka Srbima (podela KiM). Na taj način, pri određivanju karaktera ove vlasti bila je ignorisana činjenica, koja se pokazala: da je to bila specijalna operacija u vidu stvaranja političke partije i njenog vođe radi ukrepljenja okupaciono-kolonijalnog statusa države. Iako je to bila obična, klasična operacija, mnogo puta odrađena od strane zapada.

Početkom oktobra 2009.g. desila se poseta Aleksandra Vučića Vašingtonu, u toku koje se on, po njegovim sopstvenim rečima, susreo sa zvaničnim predstavnicima, koji su bili zaduženi za jugo-istočnu Evropu, kao i sa predstavnicima predsednikove administracije. Vučić je tada izjavio da Srbija preuzima veliki deo evropskih vrednosti, da treba da unapredi odnose sa SAD „bez kojih nije moguće ostvariti ni jedan spoljnopolitički cilj niti ekonomski progres“, tj. dobrovoljno je prihvatio kontrolu i dominaciju SAD. Tu posetu A. Vučića , prof. Slobodan Antonić karakteriše kao „put u Kanosu“ [34].

Dalja specifičnost procesa ogleda se u tome što se „većina članova SRS i njeno izborno telo nacionalno i proruski orjentisano, prebacilo u SNS i krenulo za Vučićem, i do danas se nadaju da je Aleksandar Vučić „prikriveni radikal, rusofil“ koji je primoran da vodi veštu i delikatnu igru sa Zapadom, dobijajući na vremenu kako bi Srbija preživela u složenoj geopolitičkoj situaciji, i oprezno obezbeđujući zbližavanje sa Rusijom. U toku svog razvoja, stranka je sticala sve veći politički i informacioni monopol, a idejno je javno postajala sve bliža stavovima LDP Čede Jovanovića. Diskurs nacionalne politike je potpuno iščezao – u tome se sastoji suština idejne transformacije SNS. Ali, radi unutrašnje i spoljašnje upotrebe čuva se privid da se dve grupe („prozapadna i „polunacionalna“) bore za vlast. U stvarnosti i jedna i druga strana stoje na jako istaknutoj ultra-globalističkoj poziciji.

SARADNjA SA SAD I NATO

Posle dolaska na vlast tandema Vučić-Nikolić, proleća 2012, a zatim i u periodu samostalnog vladanja Aleksandra Vučića, saradnja Srbije sa SAD i NATO se naglo aktivirala, dobivši ranije nezamislivi nivo. Pogledajmo samo osnovne činjenice.

U maju 2013. u Beogradu, na adresi bulevar Kneza Aleksandra Karađorđevića 92 (u najprestižnijem delu Beograda, Dedinju), otvorena je nova ambasada SAD: iza fasade novog kompleksa, koji zauzima 14.000 m2, zamaskirana je jedna od najvećih u regionu – tvrđava obaveštajnog kompleksa.

U ambasadi SAD u Beogradu radi Kancelarija za saradnju u oblasti odbrane, čije faktičko rukovodstvo zapravo predstavlja Evropsku komandu snaga SAD (EUCOM). Ono odgovara za koordinaciju aktivnosti Programa pomoći u oblasti bezbednosti, Programa saradnje u oblasti odbrane sa Ministarstvom odbrane Srbije i Programa državnog partnerstva sa Nacionalnom gardom Ohajo. Program državnog partnerstva povezuje Ohajo sa Srbijom „radi razvoja dvostranih odnosa sa Sjedinjenim Državama“ Cilj programa je proširenje učešća Nacionalne garde u „jačanju regionalne stabilnosti i građansko-vojnih odnosa kao podrške politici SAD“ [36].

2012. NATO je finansirao sprovođenje istraživanja seizmoloških aktivnosti juga Balkana, naročito prostora bivše Jugoslavije (bez Slovenije, uključujući Albaniju). Obično se slična istraživanja sprovode pre postavljanja seizmički osetljive opreme (radara i sl.), magacina sa eksplozivnim napravama, gasovoda i dr.
U aprilu 2013. je zaključen dogovor sa SAD u oblasti vojno-obaveštajne saradnje. Kao rezultat toga, za SAD i NATO je u Srbiji otkriven pristup i kontrola nad svim vojnim strukturama i resursima Srbije.

13. jula 2013. Srbiju je posetila delegacija Stejt departmenta i Armije SAD, na čelu sa generalom Majkl Smitom. On je u Nišu vodio pregovore sa predstavnicima Vojske Srbije o razvoju vojne baze „Jug“, koja se nalazi na teritoriji opštine Bujanovac, naročito o tehničkom opremanju poligona i izgradnji infrastrukturnih objekata. Baza „Jug“ ima status nacionalnog centra za obuku jedinica radi sprovođenja multinacionalnih operacija sa zadatkom transformacije u reginalni centar za obuku po NATO programu Partnerstvo za mir. [37]

U januaru 2015., ministar vojni Bratislav Gašić je potpisao dogovor IPAP, koji predstavlja prelaz na najviši nivo saradnje sa NATO za državu nečlanicu alijanse. Razmatra se širok spektar uzajamne saradnje praktično u svim sferama, gde je ta saradnja moguća. Konkretno se u dokumentu nalazi tačka, koja obavezuje Srbiju da radi na popravljanju NATO imidža sa ciljem dobijanja društvene podrške za saradnju sa alijansom. U sferi praktične realizacije tih tačaka, general Dejvid Petreus, bivša glava CIA, u sadašnjem trenutku predvodi investicioni fond, kome u Srbiji pripadaju proamerički TV kanali TV N1 i SBB, i koji preduzima korake radi osvajanja još više TV prostora.

Novembra 2015. u nemačkom Hohenfelsu [38] sprovedene su vežbe „Zajednička odlučnost V“. Vežbe je organizovala Evropska komanda Oružanih sila SAD. Cilj vežbi je bio objavljen kao razvoj operativnog zajedništva kopnenih vojski pri realizaciji bojevih operacija u mnogonacionalnoj sredini. U vežbi je učestvovalo i 99 vojnika 21. pešadijskog bataljona Druge brigade Kopnene vojske R. Srbije. To su bile četvrte vežbe slične vrste, u kojima je uzeo učešće 21. pešadijski bataljon RS. Ukupno je u vežbama učestvovalo 4600 vojnika iz 16 zemalja, uključujući 10 zemalja, članica NATO. Ostali su bili učesnici NATO programa – Partnerstvo za mir. Srbi su uvežbavali borbena umeća u „zajedničkim vojnim operacijama u mnogonacionalnoj sredini“, zajedno sa vojnicima iz Albanije, Bugarske, Francuske, Nemačke, Litvanije, Holandije, Norveške, Rumunije, Slovenije, SAD, Gruzije, Crne Gore – „kompletan asortiman“ strateški verovatnih neprijatelja Rusije. U toku vežbi su se obrađivala vojna dejstva u uslovima „neprijateljski nastrojenog stanovništva“. Uključeni su svi rodovi vojske – od kopnene vojske do avijacije. Na taj način NATO i „rusofobski paket“ uvežbavaju operacije širokog dejstva protiv „agresora“, pod kojim se očigledno podrazumeva Ruska Federacija. Primetimo još jedan uznemiravajući trenutak: oficiri ostatka Vojske Srbije masovno provode specifičnu obuku u zapadnim centrima.

Tehnički protokoli za SOFA – dogovor „O razvoju saradnje i statusa sila u okviru programa Partnerstvo za mir“ (PfP/SOFA, Status of Forces Agreement), bili su potpisani od strane vlade Aleksandra Vučića u januaru 2014. i ratifikovani od strane Skupštine u julu 2015. Sada umesto Kancelarije za vezu, NATO može da formira u Srbiji borbene štabove, potvrđuje se „operativna saglasnost“ sa NATO (prelazak na standarde, podudaranje vojnih doktrina, pristupa, koordinacija u vojnim dejstvima, uzajamna saradnja jedinica itd.) učešće Srbije u multinacionalnim operacijama. Srbija je dužna da deli sa alijansom svaku informaciju. Ispada da je to toliko visok stepen „uzajamne saradnje“ da otpada neophodnost samog članstva u NATO – sada će formalno pristupanje Srbije NATO paktu imati više psihološki nego praktični značaj.

Od tog trenutka, Srbija počinje da učestvuje u najmasovnijim vežbama sa NATO, uključujući i vežbe na granici sa Rusijom. 12-25. jula 2017. Vojska Srbije i Ministarstvo odbrane Srbije su učestvovali u NATO vežbama zajedno sa Bugarskom „Šabla 2017“, koje su se provodile na istoimenom poligonu Bugarske vojske na obali Crnog mora. Uvežbavali su zajedničko uništavanje ciljeva u vazdušnom prostoru raketnim sistemima protivvazdušne odbrane[39]. Istovremeno su se na poligonima Mađarske, Rumunije i Bugarske 7-22.jula provodile masovne vežbe NATO «Saber Guardian 17», u kojima je učestvovalo 25000 vojnika iz više od 20 zemalja, sa učešćem Vojske Srbije. Cilj vežbi je bio „povećanje operativnog zajedništva zemalja učesnica“ radi „podrške bezbednosti i stabilnosti crnomorskog regiona“ [40]. 10. septembra 2017. Vojska Srbije i Nacionalna garda Ohajo su, istovremeno u Srbiji i Americi, provodili vežbe „Sajber Tesla“.

Septembra 2017. Srbija je postala član vojne grupe Evropske Unije – HELBROC. Planirane su vežbe NATO-Srbija za oktobar 2018.

Ukupno je za poslednjih pet godina Srbija provela 45 vežbi sa NATO i 6 sa Rusijom. 2017. Srbija je provela 13 vežbi sa NATO i 2 sa Rusijom. Aleksandar Vučić nije dodelio Status imuniteta rusko-srpskom humanitarnom centru u Nišu do danas.

Zapažamo još jedan momenat: u srpskim medijima se pojavila informacija o vojnoj podršci Srbije američkoj politici spašavanja Islamske Države od uništenja. Tako je londonska organizacija Conflict Armoment Research od juna 2014. do novembra 2017. sprovela istaživanje porekla naoružanja koje se nalazi u jedinicama terorista Islamske Države. Na spisku te organizacije Srbija se nalazi na šestom mestu , među najznačajnijim zemljama koje su izvor oružja za Islamsku Državu [41]. „Huffington post“ prenosi informacije FBI da je brat srpskog predsednika Andrej Vučić „prodao nekoliko stotina slovenačkih i austrijskih pasoša Arapima i teroristima ISIS i Al Kaide, koji su iz Beograda odlazili u određene akcije u Francusku, Englesku i Nemačku, a neki su otišli i u SAD“ [41].

Tako SAD i NATO zauzimaju Balkan za buduću konfrontaciju sa Rusijom. Preciznije, u Srbiji se na najvišem vojno-operativnom nivou sprovodi „čistka od Rusije“, jer je sa nivoom IPAP saradnje Srbije sa NATO, Rusija faktički dovedena u mat poziciju. Tome treba dodati i skoro bolestan progon i uništenje svega što može da predstavlja opasnost za NATO. Kao odgovor na to Rusija u Srbiji podržava aktuelni režim…

KOSOVSKO PITANjE

2018. godina je terminalna faza za rešavanje kosovskog pitanja. Stejt department je u svom saopštenju od 5. avgusta 2018. povodom sitacije na Kosovu i Metohiji, na žalost, prvi put nedvosmisleno iskazao u jednoj frazi: „puna normalizacija odnosa između Beograda i Prištine neophodna je za regionalnu stabilnost“ [43]. Ako ostavimo po strani pitanje izmišljene regionalne stabilnosti – upravo su SAD te koje prave konstatan haos u regionu, važan je maksimalno jasno iskazan zahtev. Savetnik „kosovskog predsednika“ Hašima Tačija, Blerim Šalja je 4. avgusta 2018. g. izjavio: „Pregovori se moraju završiti do februara 2019. godine… Mi smo u očekivanju velikog sporazuma, koji će krunisati 21-godišnji proces… Za nas je vrlo važno da nas Srbija prizna kao nezavisnu državu, budući da je naš cilj članstvo u UN… a mi to ne možemo da uradimo bez priznanja od strane Srbije“. [44]

Suština pregovoračkog procesa koji je od strane srpske vlasti lukavo nazvan kao format Beograd-Priština, a od strane „kosovskih vlasti“ – kao pregovori Republike Kosova i Srbije, je bespogovorna predaja svih pozicija Srbije. Prvi korak je bio sporazum o integrisanom upravljanju granicom. Ovaj sporazum je od strane prethodne vlasti Borisa Tadića bio samo parafiran, tj. na dokumentu postoje samo inicijali direktora pregovaračke grupe Borka Stefanovića, ali nema njegovog potpisa. Odmah posle dolaska na vlast tandema Nikolić- Vučić, granica je postala realnost, uključujući ubiranje prihoda carine od strane Prištine, što je prerogativa isključivo samostalne države.

Ključna tačka koja je označila predaju Kosova i Metohije, bilo je zaključivanje Briselskog sporazuma u aprilu 2013.g. od strane Ivice Dačića i Aleksandra Vučića. Suština Briselskog sporazuma sastoji se u tome da se vlast Srbije po sopstvenoj volji i u odsustvu direktne vojne ili druge pretnje odrekla policije, suda i sistema odbrane R. Srbije na teritoriji čitavog Kosova i Metohije, uključujući i sever[45]. Sever KiM (opštine Leposavić, Zubin Potok, Zvečan i Severna Kosovska Mitrovica) gde je većina srpskog stanovništva, do tog momenta je bio apsolutno nedostupan separitističkoj Prištini.

U celom tekstu sporazuma nema ni jednog pominjanja Rezolucije 1244 SB UN, Ustava i zakona Republike Srbije, niti ima u bilo kakvom vidu pominjanja da su Kosovo i Metohija sastavni deo Republike Srbije. Postoji samo pominjanje „kosovskih zakona„ a kao centralna vlast se označava Prištinska vlast. Na taj način se od strane Srbije priznaje zakonitost pravnog poretka, koji funkioniše na Kosovu. Nepostojeća, po kosovskom zakonodavstvu, Zajednica srpskih opština (postoji Zajednica kosovskih opština) dužna je da se upiše u pravni poredak „Republike Kosovo“. Revolt srpskih predstavnika po ovom pitanju i optuživanje Brisela i Prištine je neodgovarajuće. Napori režima Aleksandra Vučića, koji se svi silama trudi da predstavi briselski proces kao stvaranje tvorevine koja je analogna Republici Srpskoj ili autonomiji Srba na KiM, kao dim se razvejavaju u sudaru sa tekstom ovog dokumenta. U njemu jednoznačno nema ni jedne mogućnosti za dvosmislena tumačenja.

Podsećamo na još neke od osnovnih činjenica.

U nadležnost Prištine su predati: carina, opštinska dokumentacija i katastarski podaci, utvrđena je međunarodna uzajamna nostrifikacija diploma Srbije i Kosova, Priština je dobila sopstveni međunarodni telefonski broj +383, uništena je poslednja fizička prepreka za ulazak albanskih jedinica na sever Kosova – „Park mira“ na mestu reke Ibar, koji deli južni i severni deo Kosovske Mitrovice. Upravo je Beograd tražio da Srbi sa KiM uzimaju pasoše „Republike Kosovo“ gde se, osim građanstva „RK“, svi stanovnici označavaju kao „kosovari“. Pri tome Aleksandar Vučić okrivljuje srpske predstavnike sa KiM , uključujući i crkvena lica, koji kritikuju njegovu politiku „da kritika dolazi od onih koji imaju kosovske pasoše“.

U novembru 2013.g. Vučićev režim je izvršio nezakoniti pritisak na srpsko stanovništvo pokrajine, primoravajući ga da uzme učešće na izborima „Republike Kosovo“ po njenim zakonima. Tada su Srbima pretili gubitkom socijalnih davanja iz Srbije, gubitkom posla itd. Izbori su bili nelegalni, direktno narušavajući suvernitet R. Srbije. Srbi sa severa Kosova su ogranizovali njegov bojkot, koji je bio slomljen od strane vladajućeg režima iz Beograda. Tada je, kako proističe iz zvaničnog saopštenja DSS, Aleksandar Vučić čak tražio od NATO pakta, da mu dozvoli da uđe na KiM kako bi disciplinovao neposlušne Srbe. [46] Podvlačimo: od 2012. godine do danas, na teritoriji Kosova, uz saglasnost srpskih vlasti, sprovode se isključivo izbori „Republike Kosovo“.

Zatim, vlasti u Beogradu osnivaju sopstvenu stranku pod nazivom „Srpska lista“, kao protivtežu ranijim srpskim vođama. U stranku su ušli ljudi sumnjive prošlosti, uključujući i kriminalnu, nekadašnji vatraogasci i policajci. Njihova glavna odlika je potpuna odanost i potčinjenost Beogradu. Na osnovu rezultata parlamentarnih izbora u „Republici Kosovo“, Srpska lista je ušla u „kosovsku skupštinu“ i dala je svoj glas za izbor Ramuša Haradinaja za premijera (septembar 2017.). Tako je „Srpska lista“, kao politički eksponent Aleksandra Vučića na Kosovu, POMOGLA Haradinaju da postane premijer. Pritom je protiv Haradinaja država Srbija još 2006. godine objavila poternicu zbog zločina koji mu se stavljaju na teret. Sledstveno, kao protivteža uglednim srpskim liderima sa KiM, Aleksandar Vučić je formirao politički simulakrum – Srpsku listu – sa operativnim zadatkom uništenja svakog drugog oblika političkog delovanja Srba.

Izuzetno važno je istaći da „Srpska lista“ ne postoji kao politički subjekt parlamentarnog života Srbije. „ Srpska lista“ je registrovana kao politička partija „Republike Kosovo“, što znači i u skladu sa zakonima „Republike Kosovo“, što je jasno i istaknuto u Statutu „ Srpske liste“: „Politička partija Srpska lista registruje se u skladu sa Zakonom o političkim izborima N003-L/073 Republike Kosovo“[47]. Uoči lokalnih izbora u „Republici Kosovo“ na jesen 2017. godine, šef kancelarije RS za Kosovo i Metohiju, Marko Đurić, izjavio je: „Lokalni izbori na Kosovu i Metohiji imaju nacionalni značaj, zato država Srbija na tim izborima podržava jedinstvenu Srpsku listu“ [48]. Srpska vlast u licu Vučića i njegovih saradnika uklonila je druge, veoma efikasne političke lidere Srba na Kosmetu (pre svega mislimo na Marka Jakšića) i političke organe koje su oni stvorili (Skupština Autonomne pokrajine Kosovo i Metohija), uništili su grupu branilaca mosta (preko reke Ibar, koja je delila albanski Južni i srpski Severni deo Kosovske Mitrovice). Da istaknemo da je ubijen Oliver Ivanović, jedan od srpskih lidera sa Kosova i Metohije koji je imao autoritet. Istraga, kao što se moglo i očekivati, nije donela nikakvih rezultata ni posle sedam meseci. „Građanska inicijativa“, partija Olivera Ivanovića, odlikovala se postojanjem partijske infrastrukture, što joj je omogućavalo da postane alternativa „Srpskoj listi“.

Ruska stranka „Jedinstvena Rusija“ je posredstvom svog generalnog sekretara, Sergeja Železnjaka podržala „Srpsku listu“. [49] Kasnije se S. Železnjak trudio da stvar izvuče, ali je stvar već bila odrađena: u ključnom momentu „Srpska lista“ je dobila visokopozicioniranu rusku podršku. Ta informacija je obišla ceo Balkan. Ali pokušaj da se situacija vrati unazad, ipak nije naišla na odziv u vladajućim medijima.

Na taj način je Aleksandaru Vučiću pošlo za rukom da na Kosovu uništi institucionalni državni i vaninstitucionalni sistem zaštite srpskih nacionalnih interesa. Vlast Aleksandra Vučića za šest godina nije ništa preduzela za povratak 250.000 Srba proteranih sa KiM, a njihova „zaštita“ sastoji se u predaji u kandže albanskih kriminalnih grupa i bivših vođa OVK. Srbija ne zna ništa gore u istoriji rešenja „kosovskog pitanja“ od Briselskog sporazuma. Sve gore navedeno ima jasna obeležja državne izdaje i nacionalne kapitulacije.

Osim konkretno-političkih momenata, u delovanju sadašnjeg režima može se pratiti jasna strategija u oblasti uticaja na nacionalnu svest. Iz Aleksandra Vučića zrači nihilizam i banalizacija problema u odnosu na Kosmet, pre svega odricanje vanvremenskog i nemerljivog duhovnog značaja pokrajine. Po njegovim rečima, odricanje od Kosmeta je potrebno (u različitim formulacijama – „rešiti problem“, „ne ostavljati za kasnije“) jer „mi tamo već više ništa nemamo“ [50] (?!); „u ime budućnosti dece“ [51]; „da deca ne bi morala da ratuju“ [52]. Nikakve dece tamo neće ni ostati, jer svi već odlaze iz zemlje – „zašto onda čekati, dok niko ne ostane?“. Kosovo treba predati sada, „kako za 40 godina ne bi ratovali već za Vranje“ [53]. Bujica nesistematičnih, uzajamno protivurečnih pretnji, zastrašivanja i dezinformacija, takođe se prosipa kao iz džaka.

Vučićeva izjava povodom Rezolucije 1244 predstavlja vrhunac apsurda, ali istovremeno i pokazatelj njegovih istinskih namera: „A ko će se to usuditi da ih pita šta piše u toj Rezoluciji, a nigde ne piše Srbija, nego samo Savezna Republika Jugoslavija“ [54]. Da li je potrebno napominjati da je Srbija naslednik SRJ, da je to u potpunosti pravno verifikovano [55], ali predsednik Srbije zna bolje od svih ostalih „šta piše u toj Rezoluciji“ i da se „Srbija ne pominje“. Srpska vlast teži da uništi samu suštinu srpstva – a to je Kosovski zavet, oslobodilačka tradicija, koja pretpostavlja mogućnost pokoriti se jačem privremeno, no uvek čekati momenat kada je mogućno početi borbu za slobodu. Po pitanju Kosova vlast primorava Srbe da se sami potčine neprijatelju, to jest, da sami nanesu razarajući udar po svom nacionalnom biću.

Stvar se ne ograničava na haotična izbacivanja bujica pretnji i falsifikata. Upravo srpska vlast, a ne Priština, koja samo sledi trajektoriju Beograda, postaje inicijator provokacija. Tako je istorija sa „ritualnim vozom“ (sa ikonama, natpisima „Kosovo je Srbija“ na mnogim svetskim jezicima) koji je inicirao Beograd, imala za rezultat samo to da su specijalci ROSU prvi put prešli na teritoriju severa Kosmeta, dok se ranije nisu na tako nešto usuđivali (voz do Kosova ionako nije ni stigao i otputovao je u zaborav). Sever Kosmeta je Briselskim sporazumom predat institucionalno, a „incident sa vozom“ ga je predao direktno u ruke kaznenim jedinicama.

Da Vas podsetimo:  Od razaranje škole do uništenje Srbije

Istorija sa hapšenjem Marka Đurića, okarakterisana kao neviđeno poniženje, imala je u pozadini tu činjenicu da je samo 24 časa posle toga istekao rok prištinske zabrane Đuriću da posećuje Kosmet. Vlast koja je na pregovorima u Briselu predala sve moguće, ne može da sačeka 24 časa zbog posete činovnika, koja praktično nema nikakvog značaja. Napetost od 4. avgusta 2018. godine inicirao je Beograd – ta napetost je izazvana time što je „Srpska lista“ u skladu sa instrukcijama Vučića upravo 4. avgusta morala po Vučićevim instrukcijama, bez usaglašavanja sa Prištinom, da predstavi nekakav projekat „Zajednice srpskih opština“, na šta je Priština odreagovala slanjem grupe za brzo reagovanje pod pokrićem KFORA izigravajući navodnu vežbu.

Priština metodično i dosledno dobija na pregovaračkom procesu sve što zaželi. Beograd joj u tome pomaže sopstvenim provokacijama radi realizacije dogovora na lokalu, pošto bi tako nešto u jednostranom poretku, samo od strane Albanaca, izazvalo oštru reakciju Srba na Kosmetu. Pritom Vučić neprestano izigrava žrtvu. Dakle, ko stvara probleme?

Dozvolićemo i mi malo sebi da budemo u patetični. U slučaju toliko hitnog „razgraničavanja sa Albancima“ po Vučiću (to jest, predaje Kosmeta), pod pretnju će biti stavljena budućnost Rusije. Kao prvo, na Kosovu se nalazi baza „Bondstil“, jedna od najvećih baza SAD i NATO pakta u svetu. Borci u ukrajinskom oružanom sukobu počeli su se pripremati u kampu Bondstil još 2010. godine. [56]. Ko može garantovati da to ne traje sve do danas, zarad nekog drugog sukoba na postsovjetskom ili ruskom prostoru? Kao drugo, Albanci nikada nisu bili posebno religiozni, a sada su u Albaniju i na Kosovo stigle vehabije, islamski ekstremisti sa Bliskog Istoka.

Sada već približno 30% Albanaca na Kosmetu pripada pristalicama radikalnih grana islama, na Kosmet je stigla Al-Kaida koja se ovde utvrđuje ozbiljno i na dug period. Od Prištine do Moskve je 2 sata leta avionom. Kao treće, kao i ranije funkcioniše globalna narko trgovina koja ide iz Avganistana, preko Bondstila dalje u Evropu, i koja distribuira narkotike kroz Evropu. Gde su garancije da narkotici otuda ne stižu i u Rusiju? I kao „šlag na tortu“ – u Bondstilu postoji medicinska klinika, jedna od najkrupnijih u Evropi… Priznavanje nezavisnosti Kosova od strane Srbije zacementiraće situaciju i omogućiti joj da se rascveta u punom sjaju: narkotici, crna transplantologija, teroristi, sveprisutni albanski narkokarteli – pozdrav iz „Republike Kosovo“…

„Republika Kosovo“ punom parom stvara sopstvenu armiju – ne specijalnu jedinicu, makar ona bila snabdevena najsavremenijim oružjem, opremom i vojnim instruktorima. Ne, radi se upravo o armiji, sposobnoj da vodi odbrambene i ofanzivne operacije na širokom delu fronta, uključujući i vazdušni prostor. „Republika Kosovo“ ima vojni sporazum sa Albanijom (2013) koji dozvoljava da jedna strana može stacionirati armiju na teritoriji druge. Moguće je smelo spojiti vojne potencijale, uključujući i rezervni sastav Albanije i „Republike Kosovo“ i prisajediniti infrastrukturne, pozadinske projekte Albanije i Kosova. Sve to uz sadejstvo, uzgred, vlade Srbije – jer izgradnja auto-puta Niš-Priština u Srbiji spada u red nacionalnih prioriteta. U slučaju da Oružane snage Albanije budu prebačene na Kosovo, ujedinjene albanske snage mogu dostići brojnost od 20 hiljada vojnika. Međutim, uzevši u obzir i rezerviste, te snage mogu značajno da prevaziđu brojnost od 120 hiljada vojnika. Suprotstaviti se takvoj armiji ne može ni jedna zemlja u regionu.

Važna stvar je i geostrateški značaj severa Kosmeta. Sa visova Mokre Gore (2100 m) na čisto srpskom prostoru Ibarskog Kolašina (opština Zubin Potok) u pravcu juga može se kontrolisati cela kotlina Metohije i zapadni deo Kosmeta do granice sa Albanijom i do Šar-planine na granici sa Makedonijom. Severno od te tampon zone srpskog etničkog prostora prostiru se kotline i visoravni raške oblasti (takozvani Sandžak) – kriznog regiona, koje su naseljene sa 80% islamiziranim Srbima, koje danas zovu Bošnjacima. Bošnjaci ističu zahteve za odvajanje od Srbije. Preko Kosova i Metohije prolazi najkraći put koji povezuje istočnu Srbiju (Niš) i Crnu Goru.

Tu se nalazi velika akumulacija Gazivode na reci Ibar (voda iz Gazivoda koristi se za funkcionisanje termoelektrane „Obilić“). U Ibarskom Kolašinu nalazi se i jedno od glavnih čvorišta za raspodelu električne energije u Srbiji, nalazi se pomenuta termoelektrana „Obilić“, rudici uglja, srpska telekomunikacijska kompanija, kao i izvor reke Ibar, koja povezuje oblast sa centrom Republike Srbije. U slučaju da sever Kosmeta pređe pod kontrolu albanskih separatista, pod njihovu kontrolu će doći i južna padina planine Kopaonik (2017m) – a kako kažu predstavnici NATO pakta – ko vlada Kopaonikom, vlada celim Balkanom.

Da istaknemo i veoma indikativnu činjenicu, da je u periodu Drugog svetskog rata nacistička Nemačka ostavila u sastavu Srbije sever Kosova i istočno Kosovo (Novo Brdo). Ruska Federacija je radije zatvorila oči na tu činjenicu da je Vučić po Briselskom sporazumu iz 2013. godine oduzeo od Srba više nego što su to uradili nacisti. Besmisleno je sada govoriti i podržavati nekakvo razgraničenje pod kojim se zamagljeno podrazumeva ostavljanje severa Kosmeta u sastavu Srbije. Te reči nisu ispunjene smislenim sadržajem. Vučića treba ocenjivati samo po delima: a dela se ogledaju u predaji severa Kosmeta Albancima. I vratiti nazad situaciju pri trenutnoj raspodeli snaga nije moguće.

Takozvani „Velikoalbanski projekat“ podrazumeva ne samo ovaj ili onaj vid ujedinjenja Albanije (na teritoriji na kojoj sada NATO planira izgradnju svoje baze), „Republike Kosovo“, juga Srbije (opštine Preševo, Bujanovac, Medveđa), Makedonije, dela Crne Gore – već takođe i spajanje albanskog segmenta (koji se sada transformiše u izrazito vehabijski) sa radikalno-islamističkim delovima Bosne i Hercegovine. Radi spajanja „zelenog koridora“ Kosova i Bosne i Hercegovine, bio je neophodan pad severa Kosmeta – ta prepreka je prevaziđena potpisivanjem Briselskog sporazuma.

Ali „Velika Albanija“ se ne stvara iz ljubavi prema umetnosti. Radi se o Jadransko-Jonskom koridoru NATO, o stvaranju infrastrukture za prebacivanje vojne alijanse sa slabog južnog krila u Centralnu Evropu (Francusku). U vezi s tim, forsira se povezivanje Tirane i Prištine, i Prištine i Niša. Projekat auto-puta Priština-Niš nema nikakvog ekonomskog smisla ni za Srbiju, ni za region. Smisao leži isključivo u vojno-operativnoj oblasti stvaranja transportnih koridora za prebacivanje armije i tehnike NATO u centralnu Evropu.

Srpski narod su delimično uspeli da dezorjentišu. Zahvaljujući informativnoj blokadi skrivaju se istinske razmere onoga što se odigrava na Kosovu. Međutim, navedene činjenice skupa uzete stvaraju paradigmu: sve navedene mere nose izrazito i dugoročno antisrpski i antiruski karakter. Pri tom je temelj problema stvorila srpska vlast.

Aleksandar Vučić voli da govori o bespoštednim činjenicama i brojkama: „Njih (Albanaca – autor) će biti sve više. A brojke su ovde, kao i svugde, neumoljive. Njih je sve više, nas je sve manje [57]. Ali brojki ovde nema, već samo patetično skrštanje ruku. Neumoljiva je druga činjenica: ogromni natalitet među Albancima na Kosovu – danas je čist mit. Srbi sa Kosmeta tvrde da tamo nema više od 800 hiljada Albanaca. Međutim, i izborni rezultati pokazuju da se u biračkim spiskovima registruju Albanci iz Albanije i Makedonije.

Nizak odziv Albanaca na izborima u realnosti znači da njih jednostavno nema na Kosovu. Srba na Kosovu ima 130 hiljada i još 250 hiljada proteranih, to je ukupno 380 hiljada Srba, kojima treba dodati Gorance, Turke, Hrvate i Cigane. Ukupno nealbanskog stanovništva ima najmanje pola miliona. Ništa manje neumoljiv fakt predstavlja težnja za odlaskom albanske omladine sa Kosova, sa željom da se nikad ne vrate (na Kosmetu lepo živi samo vrhuška bivše OVK, za sve ostale su životni usovi nepodnošljivi, dovoljno je slušati otvorene razgovore Albanaca kada se ne plaše posledica). Mladi Albanci odlaze sa Kosmeta u većem broju nego što odlaze Srbi iz Srbije.

Kod Albanaca se urušava tradicionalna patrijarhalna porodica i ranije vrednosti. Mlade Albanke su danas više orjentisane na život po evropskom obrascu, rađanje je kod njih spalo do nivoa 2-3 deteta, pritom je natalitet Srba na severu Kosmeta veći. Zaista, nastavlja se proces kupovine srpske zemlje od strane Albanaca. Ali zemlja u većini pripada Srbima, a oni je radije predaju Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi, kako ne bi pala pod vlasništvo Albanaca. Pored toga, svaki Srbin izbeglica, koji živi u gradu, jedva čeka momenat kada će iz stana od 40-50 kvadrata, bez parčeta zemlje, moći da se vrati u svoju kuću od 250-300 kvadrata, sa hektarima svoje zemlje.

I na kraju, konkretne brojke: približna vrednost resursa na Kosmetu ocenjuje se između 6 i 8 hiljada milijardi dolara [58]. Protiv predaje Kosova zalažu se praktično svi – Srpska Pravoslavna Crkva, koja je na kraju čvrsto iskazala svoju poziciju: da je „jedino optimalno rešenje za Kosovo i Metohiju – njegov ostanak u sastavu Srbije“ [59]; naučna i društvena elita, narod. Od strane Crkve i patriotske elite razrađuje se model nove identitetske solidarnosti, nije slučajno Kosmet uvek bio vektor sjedinjavanja duhovne i egzistencijalne komponente narodne duše.

U tom svetlu, napori sadašnjeg režima izgledaju kao žalosna izdaja i to ni kod koga sa zdravim razumom ne izaziva sumnju. Vlast ima samo jedan izlaz: odustajanje od obećanja koja su dali Zapadu i oštra promena unutrašnje politike i spoljnopolitičkog kursa. Međutim, to je teško izvodivo imajući u vidu da do ovog trenutka ni u jednoj oblasti državnog upravljanja i politike nema ni jednog parametra koji ukazuje – ne na sprovođenje – nego makar i na želju za sprovođenjem samostalne politike.

Uzroci neuspeha Rusije u Crnoj Gori

Prvi priznak serije neuspeha spoljne politike Rusije na Balkanu postala je Makedonija – usled potpunog odsustva uzajamne veze sa nevelikim ali još uvek postojećim srpskim, pa i samim makedonskim korpusom. Pošto je glavni cilj SAD, koji treba apsolutno jasno raspoznavati – dominacija i eksploatacija resursa, apsolutno nije bilo nikakvih šansi za realizaciju projekta „Južni tok“ preko Makedonije. U Makedoniji je izvršen prevrat, na vlast je stigla jasno proamerički izražena vlada na čelu sa premijerom Zoranom Zaevim. Makedonija je 12. jula 2018. godine dobila zvaničan poziv a 25. jula 2018. je počela zvanične pregovore za stupanje u NATO pakt. Situacija u Crnoj Gori jasno i hrestomatično demonstrira uzroke propasti ruske spoljne politike u tom smeru.

Podrška korupcijsko-kriminalnom i duboko antisrpskom režimu Mila Đukanovića predstavlja surogat sadašnjoj podršci Vučiću, bez obzira na to što su u Crnoj Gori pozicije Rusije izgledale nerazrušive zbog ruskih investicija u raznim sektorima privrede. Interesantno je da sam Milo Đukanović nikada od Moskve nije skrivao svoje proevropsko i pronatovsko usmerenje, o čemu se tokom niza godina direktno nije libio da govori direktno i nedvosmisleno. Pristupanje Crne Gore NATO paktu nikako nije moglo biti iznenađenje, proces se odvijao postupno i dinamično posle odvajanja Crne Gore od Srbije 2006. godine, da dodamo, uz referendum koji je Moskva podržala.

Potom su svi stadiji pristupanja vršeni potpuno otvoreno. Crveni karton je moralo biti prihvatanje programa MAP – finalnog stadijuma u pripremi pristupanja zemlje NATO alijansi. Upravo je MAP signalizirao da je proces bespovratan – bila je to poslednja mogućnost da se bar ukaže na svoje interese. Ali prihvatanje MAP-a je ignorisano od strane Rusije sa zaprepašćujućom hladnokrvnošću, isto kao i pristupanje Crne Gore alijansi, koje je zauvek odseklo Rusiju od Jadrana. Hvaljeni pragmatizam u četvrtfinalu je pretrpeo poraz od proračunate i neumoljive zapadne strategije, pritom potpuno otvorene.

Pre svega, nema razgovora sa javnošću (srpskom!), nema stvaranja i podrške društvenim nekomercijalnim organizacijama – iako zapadna strana demonstrira jasnu struktuiranost i sistematičnost pristupa u nametanju svoje volje „deaktiviranom“ i pasiviziranom stanovništvu. Zapad sa svojim nevladinim organizacijama proniknuo je do kapilarnog nivoa u sve sfere društvenog života, pre svega u obrazovanju i medijima. Zapadne nevladine organizacije uvek podržava teška artiljerija diplomatije, medija i različitih fondova. Nikome nije jasno rusko odustajanje od takve delatnosti a pozivanje na odsustvo finansija samo jača sumnju elite i javnosti u nesposobnost i slabost, u odustajanje od regiona, neprofesionalizam i neumeće da se adekvatno i što je najvažnije, pravovremeno – reaguje na izazove.

Rusija bukvalno demonstrativno odriče neophodnost i značaj razgovora sa javnošću, sa narodom – kome na zvaničnom nivou iskazuje samo slatkorečive hvalospeve. Apsurdnost situacije ogleda se u tome što su ljudi koji se toplo odnose prema Rusiji i Rusima, u Crnoj Gori i sada u apsolutnoj većini. Međutim, to je u potencijalu, na nivou osećanja i života uopšte. Ali, ako potencijal ne nalazi izlaz i podvrgava se totalnoj obradi sa suprotne strane, on se gasi.

Kao prvo, nema elementarne zaštite ljudskih prava. Tako se, na primer, sada u Crnoj Gori 30% stanovništva deklarišu kao Srbi, ali oni su prisutni samo u 3-5% državnih institucija. To je jasno izražena nacionalna neravnopravnost! Ali, ćuti Beograd, ćuti i Moskva. Tako se umrtvljuje potencijal prirodnog otpora u borbi za nacionalna i ljudska prava. Iako se taj vid zaštite od strane Beograda (ovde, avaj, ne treba ništa očekivati), a posebno Moskve, pošto se radi o međunarodnom pravu i zaštiti ljudskih prava, mora odnositi na ceo srpski nacionalni korpus: u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Makedoniji, Hrvatskoj, na Kosovu i Metohiji. Ovde je važno pozicionirati se kao principijelni zaštitnik, preuzeti adut od Zapada i nadigrati ga.

Kao drugo, važno je kako je taj potencijal predstavljen na institucionalnom nivou – a ovde su patriotske snage razbijene, slabe, nemaju materijalno-tehnička sredstva. Patriote se podvrgavaju pritisku i progonu a ponekad i banalnom potkupljivanju. Oni sami i njihove porodice, koje zauzimaju iole značajnije funkcije, nalaze se u veoma osetljivom i zavisnom položaju, a ogromna većina je opterećena bitkom za puko preživljavanje porodice. Savremene izborne tehnologije dozvoljavaju da se izabere bilo ko. Narod ili glasa za obećanja, koja se potom krše, ili se prosto koristi administrativni resurs (svi državni službenici obavezni su da glasaju da određenu opciju, što se proverava, a direktan rizik je – gubitak posla).

Na kraju pobeđuje agenturna kreatura Zapada, koja se, u rezultatu sistemskog rada propagandnog, represivnog, partijskog i drugog aparata, predstavlja kao demokratska vlast. Ali ona nije takva. Odbijanje da se shvati imanentni karakter i vektor delatnosti slične vlasti, vodi do dogmatske i apstraktno moralizovane teze o „radu sa svakom vlašću“. Ali, prema toj logici mora se „raditi“ sa Bakirom Izetbegovićem, Zoranom Zaevim, Hašimom Tačijem i Ramušom Haradinajem! Istina, oni će pre svega odbaciti neshvatljivi „rad“ Rusije kao potpuno nepotreban. Vlast korupcijsko-kriminalno-agenturnog tipa stvorena je radi reševanja drugih zadataka, a ne za saradnju sa Rusijom, zato u ovom slučaju „rad“ i izgleda isključivo kao neuspeh ruske strane.

Postoji na Balkanu i vlast druge vrste: narod glasa pošteno, demokratski, za vlast, ali specifičnu vlast. Tako u Hrvatskoj sve vreme posle raspada Jugoslavije postoji potpuno demokratski izabrana pronatovska i neoustaška vlast. Na tom fonu konačna kupovina hrvatske trgovačke kompanije „Agrokor“ od strane Rusije – u suštini predstavlja moćan upliv u hrvatsku privredu. I to je za sada jedina uspešna akcija Rusije u regionu.

No, vratimo se Crnoj Gori. U suštini, samo na entuzijazmu se produžava aktivnost nekoliko malih i razdrobljenih političkih grupa, pojedinih predstavnika intelektualne elite i javnosti, patriotskih internet portala – ali, čitav niz takvih je već prekinuo svoj rad zbog nemanja elementarnih materijalnih sredstava za rad. U Crnogorskim uslovima još se radi o više nego skromnim sredstvima, međutim, u teškim socijalno-ekonomskim uslovima i to postaje problem. Čak i najupornije i najodlučnije pristalice Rusije osećaju se kao ravnodušno odbačene. Rezultat je sledeći: sada je nastupio trenutak kada u Crnoj Gori ni jedna politička partija, značajniji društveni pokret, nije prijateljski raspoložen prema Rusiji, štaviše, apsolutna većina je na antiruskim pozicijama. Ruska linija zasniva se (tačnije parazitira) na entuzijazmu, ličnim sredstvima i volji pojedinaca.

Ponavljanje crnogorskog modela u Srbiji

Srbi su jedini narod na našoj planeti toliko duhovno povezan i orjentisan na Rusiju. U XVIII veku rusko prisustvo je bilo veoma jako izraženo preko Pravoslavne crkve, jezika i obrazovanja. U XIX veku je sačuvana politička orjentacija na Rusiju, koja je pružala pomoć u jedinstvenom i najmoćnijem anti-turskom ustanku u Evropi – pod rukovodstvom Karađorđa (1804-1812). U to vreme srpsku naciju konstituišu tri glavna segmenta: nacionalna ideja (ideja nacionalnog oslobođenja i ujedinjenja svih Srba), u skladu sa tim, ona ima jasan državotvorni stvaralački vektor (izgradnja nezavisne srpske države) i vojnu komponentu (srpska armija je ključni vojni faktor na Balkanu, što je očigledno potvrđeno u periodu Balkanskih ratova).

Međutim, krajem XIX veka odigrao se događaj koji je u sledećih 150 godina ostavio dubok trag razočarenja, čija je repriza i današnja situacija. Posle San-Stefanskog mira, samo za tri meseca, na Berlinskom kongresu 1878. godine Rusija je pod pritiskom Engleske i Nemačke panično promenila poziciju pobednika u poziciju pobeđenog u ratu, praktično predlažući Srbiji da sama ispliva kako zna i ume. Rusija se saglasila sa predajom Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj – tamo je odmah započet proces etnoinžeringa (kultivisanje muslimanske nacije i dalje pokatoličavanje Srba, Srbi-katolici se u rezultatu veštih manipulacija Vatikana i vlasti pretvaraju u Hrvate-katolike). Kao rezultat takve politike, porastao je uticaj Zapada na srpsko društvo. I većina srpskih intelektualaca je sticala obrazovanje u evropskim prestonicama – Beču, Parizu, Berlinu.

Posle raskida odnosa Jugoslavije i SSSR 1948. godine, počinje višedecenijski period dominacije SAD i Zapada. Tada se u oblasti društvene svesti sprovodi duboka indoktrinacija. U intelektualnoj sredini se javlja negativan odnos prema prisustvu Rusije na Balkanu. Prvo je stvaranje Jugoslavije sa integralističkom jugoslovenskom idejom zaustavilo razvoj srpske nacionalne ideologije, potom je uspostavljanje komunističkog sistema 1945. godine označilo pohod na srpski nacionalni identitet uz istovremeno jačanje proameričkih, prozapadnih raspoloženja sa obračunavanjem nad neistomišljenicima, pre svega sa rusofilima. Usled toga srpska elita u periodu titoizma u Jugoslaviji u ogromnoj većini uopšte nije gajila simpatije prema Rusiji (SSSR).

Srbi, kojima je toliko potrebna obnova nasleđa razvoja nacionalne ideologije, koja je prekinuta istorijskim procesima, sada su pred novim izazovom – a to je rad zapadnog faktora u oblasti svesti. Zapad definiše stanje svesti kao glavni kriterijum uspešnosti svog rada, i zbog toga su tolika sredstva bačena upravo u oblast propagande. Tako, na primer, u ovom trenutku, Kongres SAD je za period 2018-2019. godine izdvojio 250 miliona dolara „Fondu za suprotstavljanje ruskom uticaju“ na Balkanu, i težište rada se sada premešta u oblast medija. U Srbiji se planira formiranje „Centra za medije radi borbe protiv ruskih dezinformacija“ i centar će se baviti antiruskom propagandom i preorjentacijom društva prema SAD, EU i NATO paktu. U toj delatnosti učestvuje i sektor NATO u Briselu za društvenu diplomatiju, kao i NATO kancelarija za veze sa Beogradom. Finansiranje će se ostvarivati putem Atlantskog saveta, nemačkog Maršalovog fonda, NED, i američke komande u Evropi (USEUCOM). [60]

Kao odgovor od strane Rusije, u Srbiji je prekinut rad informativno-analitičkog i javnog delovanja balkanskog odeljenja RISI i „Katehona“. Poslednje je bilo ugašeno srpsko odeljenje „Fonda strateške kulture“ (FSK) – verovatno najjačeg oružja ruske „meke sile“ u regionu, koji je objedinjavao više od 50 vodećih naučnika i analitičara Srbije i Republike Srpske, koji je beskompromisno stajao na pozicijama zaštite Republike Srpske i Kosova i Metohije. Uticaj srpskog FSK je bio čisto matematički merljiv: puni korpus njegovih materijala redovno je preuziman od strane svih srpskih patriotskih izdanja u regionu (Srbija, Republika Srpska, Makedonija, Crna Gora) a delimično i u vodećim medijima!

Da Vas podsetimo:  Čovek koji je hteo da bude kralj

Veoma karakterističan je trenutak prekida delatnosti srpskog FSK sa ruske strane: prelazak Vučića u terminalnu fazu „rešavanja kosovskog pitanja“ i ključni predizborni period u republici Srpskoj, u kojoj se odvijao drugi pokušaj „obojene revolucije“. Lider srpske dijaspore „Rod“ Dragan Stanojević ukazuje na rezultate nastale situacije: SAD preuzimaju medije, medijsko prostranstvo se čisti od ruskog prisustva, a preostali, formalno ruski „Sputnjik“ (u kome radi isključivo lokalna ekipa) sprovoditi prorežimsku (partijsku) uređivačku politiku [61].

U Rusiji nema poimanja toga koliko su se Srbi pod napadom Zapada pokazali povezani sa Rusijom. Nezavisno od toga da li Rusija zna ili ne zna, Zapad definiše srpsku nacionalnu svest, narodnu svest – kao imanentno prorusku, rusofilsku. Za Zapad pojam „srpski nacionalni“ neodvojivo uključuje u sebe taj bazni segment. Presuda je neumoljiva: takvo stanje stvari ne sme se ostaviti u svojoj zaleđini. Zbog toga borba sa Rusijom obavezno mora da podrazumeva i borbu sa srpskom nacionalnom svešću.

Vučić radi na bekstvu od nacionalnog identiteta. Radi se o uništenju svega duhovnog, kulturno vrednog za Srbe. Bez predlaganja alternative, akcenat se jednostavno stavlja na uništenje. I Vučić glavnu prepreku vidi u srpskom identitetu, on glavni rad sprovodi u oblasti nacionalne svesti, u pravcu stvaranja „nacionalno neutralne“ Srbije.

Ruska Federacija je pružila marketinšku podršku Srpskoj naprednoj stranci, posebno u periodu izbora. Nekoliko dana uoči poslednjih predsedničkih izbora u Srbiji ruski predsednik V.V. Putin je primio predsedničkog kandidata Aleksandra Vučića. Samim tim je, nema sumnje, obezbeđena pobeda Vučića u prvom krugu, iako su do tog momenta postojale osnovane sumnje da će Vučić pobediti u prvom krugu – da nije pobedio u prvom krugu bilo bi to ozbiljno urušavanje autoritativnog usmerenja njegovog režima. Međutim, zarad pobede puštene su u pogon apsolutno sve mas-medijske snage, partijski faktor (vladajuća partija nastupa više kao armija nego kao demokratski organ) i „ruski faktor“. U svesti srpskog čoveka iznikla je formula „iza Vučića stoji Rusija“, formula o bespogovornoj podršci Rusije lično Aleksandru Vučiću – bez obzira da li je postojao takav cilj ili ne. To je Vučić kasnije iskoristio kao indulgenciju od Rusije na sva njegova kasnija dejstva.

Samo što realnost počinje suviše očigledno da ruši tu paradigmu i ona počinje da se „urušava“ – sledi „ruski marš“ – obezbeđenje izjava i materijala u medijima sa ruske strane, neophodnih za „unutrašnju popravku“ Vučićevog lika kao „patriote i proruskog političara“. Slične mere su politička direktna injekcija adrenalina u srce.

Na tom fonu pojava ruskih predstavnika, koji se bukvalno oduševljavaju Vučićem, kod srpske intelektualne javnosti, a pogotovo običnog naroda se doživljava kao izrugivanje. Pritom podrška ponekad dobija komičnu formu. Na primer, ruski ambasador Aleksandar Čepurin je u periodu Svetskog prvenstva u fudbalu izjavio da je «…samo jedan čovek čvrsto verovao u pobedu Rusije nad Španijom – Aleksandar Vučić. Mene je zaprepastio njegov optimizam po tom pitanju, prilikom našeg razgovora 29. juna. I on nije pogrešio!» [62]. To jest, u čitavoj ekumeni, uključujući i ruske navijače, trenere, samu reprezentaciju, ako izuzmemo Aleksandra Vučića, niko nije verovao u pobedu ruske reprezentacije?

Iz ovoga sledi da se u srpskom društvu u ovom trenutku, jedno od glavnih pitanja može postaviti na sledeći način: zašto srpski narod mora da doživljava podršku kriminalnom i antinacionalnom režimu kao nešto što se podrazumeva? Neprincipijelna podrška Moskve Vučiću izaziva još oštrije neprihvatanje, razočarenje i razdraženost. Prema zdravoj logici, niko nije obavezan da shvata i prima podršku neokolonijalnom jarmu. Ali zdrava logika ne funkcioniše. Tako, na primer, režim Borisa Tadića u ruskim medijima često se tumačio kao antisrpski i antiruski. Međutim Vučićev režim, koji ne samo da je nastavio po liniji Tadića u svim pravcima, nego njegova politika nosi još ekstremniji karakter, tumači se kao „proruski“ režim.

U stvarnosti se sva razlika između Vučića i Tadića ogleda u tome što su mudri Vučićevi anglosaksonski savetnici shvatili – da bi napravili iskorak i predali Kosovo – mora se igrati na rusku kartu.

Zašto se ruski predstavnici osećaju i ponašaju tako „opušteno“? Zato što su uvereni, što i odgovara stvarnosti – u „nerazrušivu i nepromenjivu ljubav Srba prema Rusiji“. Zbog toga, bilo kakva dejstva da se preduzmu, njima se čini da je to neiscrpan resurs. I na njemu se može „opstajati“, da ne kažemo tačno – parazitirati – još veoma dugo. Međutim, stvarnost pokazuje da je taj resurs ne samo iscrpljiv, nego se iscrpljuje direktno pred našim očima. Tako je poseta V.V. Putina vojnoj paradi u Beogradu 2015. godine izazvala ogromnu podršku srpskog društva. Još tada, uoči parlamentarnih izbora u Srbiji, bilo je nekoliko opozicionih političkih partija koje se otvoreno deklarišu ne samo kao patriotske i suverenističke, nego i otvoreno proruske.

Ne ulazeći u analizu karaktera i motiva njihovog delovanja, konstatujemo činjenicu da je takvih partija i pokreta 2015. godine bilo nekoliko. I svi su oni, u ovoj ili onoj formi, tražili podršku Moskve. Međutim, istorija se završila poznatim rezultatom – konsultacijama u američkoj ambasadi. I praktičnim nestankom proruskog diskursa iz političke delatnosti opozicionih suverenističkih partija. Taj diskurs ostaje samo nominalna fasada.

I tako, proruskih, pa i društvenih, suverenističkih partija u Srbiji danas praktično nema, njihovo postojanje se svodi na nivo statističke greške. I to se u Srbiji doživljava kao direktan rezultat podrške Aleksandru Vučiću lično i njegovom političkom kursu, od strane Rusije. Možemo sprovoditi beskonačna kvaziopravdanja zašto je to tako, ali rezultat govori sam za sebe. Ne postoji instrumentalizovano izražavanje linije realne rusko-srpske saradnje, a autoritet i obraz Rusije među Srbima se ozbiljno podriva.

Ali, proces se na tome ne zaustavlja. „Rusofilska linija“ nastavlja svoje postojanje, spuštajući se isključivo na društveni nivo – naučnu i društvenu elitu, koju čine zapravo pojedinačni predstavnici, koji takođe nemaju odgovor na logično pitanje – zašto Rusija podržava politiku koju je stvorio Zapad, a koju sprovode SNS i Aleksandar Vučić lično? Pritom se ukazuje na korišćenje „vučićevskog agitpropa“ bez presedana – za njega rade svi mas-medijni resursi koji postoje u zemlji, koji vrše neverovatni informativni pritisak, dok je suprotna tačka gledišta predstavljena samo na nevelikim patriotskim sajtovima, što predstavlja direktnu analogiju sa situacijom u Crnoj Gori.

Za rusku publiku odnos srpskog društva prema Aleksandru Vučiću može se izraziti u jednoj frazi: Vučić je Čubajs iz 90-ih godina koji vodi agresivnu, ciničnu i bespoštednu borbu sa sopstvenim narodom. No, „inovacija“ ekipe zapadnih savetnika Aleksandra Vučića, među kojima se nalaze i Toni Bler, kao i bivši američki ambasador Vilijam Montgomeri (koji je odigrao ključnu ulogu u formiranju Srpske Napredne Stranke), ogleda se u tome što svi bez izuzetka krupni mediji u relativno visokom stepenu, podržavaju imidž Vučića kao patriote i rusofila, koji ima ličnu podršku ruskog predsednika. Figurativno se izražavajući, agresivna denacionalizacija srpske samosvesti sprovodi se pod pokrićem ruskih MIG-ova i pod portretima V.V. Putina.

Usput da istaknem da definisanje Rusa kao „braće“, koje se često čuje iz usta srpskog predsednika, ne treba da dovede do zablude: sa ništa manjom strašću on braćom naziva Bugare [63], Nemce [64], Turke («Turci su nam takođe braća, kao i Rusi» [65]), Arape («Arapi – moja braća» [66]). A sa Azerbejdžanom on vodi pregovore o „energetici, o TANAP i TAP (gasovodima), o izgradnji gasnog konektora sa Bugarskom, kakav udeo može u budućnosti očekivati Srbija iz Šah Deniza (nalazište gasa) ili drugih gasnih nalazišta radi diversifikacije isporuke gasa…“ [67].

Pošto ogroman deo gasa Srbija dobija iz Rusije, ovako uporni napori na diversifikaciji isporuka gasa ne mogu da ne navedu na zaključak o proameričkoj, a ne proruskoj politici. Da pomenemo, u tom smislu, i da Vučić ne priznaje teritorijalnu celovitost Ruske Federacije – on ne priznaje Krim u sastavu Rusije – što je poslednji put bilo potvrđeno prilikom susreta Aleksandra Vučića sa P. Porošenkom, 13. juna 2018. godine. Vučić je podvukao „nepriznavanje jednostrano proglašene nezavisnosti Krima“ i „podršku teritorijalnoj celovitosti Ukrajine“ [68]. Solidarišući se sa Ukrajinom, Srbi se ne mogu solidarisati sa Srbima iz Hrvatske, Crne Gore, Makedonije, Kosova i Metohije. Na taj način se srpska vlast vezuje za političku orjentaciju koja je u potpunosti suprotna srpskim nacionalnim interesima.

Pojavljuje se paradoks: sa jedne strane ruski predstavnici apeluju na bratska osećanja i duhovno jedinstvo naroda, verovatno shvatajući da upravo narod i narodni duh predstavljaju jedinstven resurs i oslonac za Rusiju. No, sa druge strane, u realnoj politici Ruska Federacija je prešla na viši nivo saradnje sa čovekom koji propagira antisrpski identitet.

Logično je da se kod predstavnika srpske javnosti i naučne elite pojave pitanja: na koga se odnosi zapravo „rusko-srpska saradnja“? Podržavajući režim, upravo režim, mi ekstremnim tempom gubimo podršku i poverenje čitavog društva i isključujemo i najmanju mogućnost instrumentalizacije istinske rusko-srpske saradnje.

Međutim i paradigma lične podrške neizbežno sama sebe iscrpljuje. Očigledno da zajednička zasedanja, susreti, protokolarne izjave itd., više ne proizvode veliki utisak. One ostaju praktično turističke posete A. Vučića Rusiji, čiji se rezultati čak i ne oglašavaju. To jest, i taj prostor za uticaj se skuplja kao šagrinska koža.

Kao rezultat podrške režimu Aleksandra Vučića došlo je do otuđenja:

1) institucionalnog dela srpskog društva – opozicije (političkih partija i organizacija),

2) neformalnih, ali uticajnih grupa (intelektualne elite, društvenih delatnika),

3) dela naroda, posebno omladine, koja situaciju vidi nezamućenim, čistim očima.

Razmotrimo još dva veoma važna momenta.

Prvi – to je doživljaj srpskog društva – oštre osude protesta protiv Vučića od strane Rusije, posle njegove pobede na izborima u aprilu 2017. godine. Kao prvo, sama ruska ambasada se momentalno umešala etiketirajući proteste kao „prosoroševske“. Protesti su najverovatnije i bili takvi. Pošto su, obratimo pažnju, oni održani posle izbora kada je Vučić već održao pobedu, a ne pre toga, što bi bilo sasvim logično. Organizacija protesta posle izbora nosi, podvlačimo, isključivo upozoravajući karakter, koji predstavlja demonstraciju sile. Ali ovde se ne radi o karakteru protesta. Ambasada rusije „izbacuje“ tezu o zloupotrebi protesta od strane Soroša (zaboravljajući ili ne znajući da Aleksandar Vučić uspešno sarađuje sa sinom Džordža Soroša, sreo se sa njim nekoliko puta), ali u kakvim uslovima: kad ni ona sama nema nikakvog uticaja na političke procese i na medije.

Zvanični predstavnici Rusije lepe etikete iako čak i ovlašan pogled na socijalno-ekonomsku i političku situaciju u Srbiji pokazuje da ima više nego osnovanog razloga za ozbiljno nezadovoljstvo naroda. Protestanti i narod mogu ne videti i ne znati „da je to Soroš“, međutim, vide i shvataju da je Rusija „od starta“ na strani režima. U doživljaju naroda se ukorenjuje teza o podršci Rusije ovoj vlasti, a ne pravu naroda na protest, koje je zagarantovano Ustavom Srbije. Nije svaki protest bio i neće biti kriminalan, ali u društvenom doživljaju Ruske Federacije, svaki protest protiv Vučića se etiketira kao kriminalni.

Sve dok direktno nije narušen ustavni poredak u drugoj zemlji, teško da ima osnova za mešanje. Ali bilo je povoda kad se upravo narušavao ustavni poredak – kao što je Briselski sporazum koji čak ni Ustavni sud Srbije nije priznao za pravni nego za politički sporazum. Pored toga, pregovarački proces sa EU podrazumeva usaglašavanje politike odbrane i spoljne politike Srbije – to je ograničavanje prava države na sprovođenje nezavisne spoljne i unutrašnje politike. Ovde treba u punoj meri zaštiti suverenitet države, a ne režim lične vlasti. U suprotnom, u srpskom društvu će se logično pojaviti pitanje: da li je Rusija advokat ličnosti ili advokat države? Ličnost u vlasti mora da se opravda pred sopstvenim narodom. U suprotnom slučaju Zapad ni ne mora ništa da radi – sve će uraditi za njega.

Kao drugo, Aleksandar Vučić toliko često ukazuje na „nezamisliv pritisak od strane Zapada“. Ne treba slepo slediti za klijentom, neka neposredno srpska vlast objasni, ko i zašto na nju vrši pritisak. Međutim, prilikom uvida u probleme mi se suočavamo sa veoma interesantnim zaključcima.

Stvar je u sledećem: srpska vlast je još pre Vučića potpisala sa EU Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP). Međutim, SSP ne razmatra Kosovo i Metohiju kao sastavni de Srbije (član 15). Tako član 135, tačka 2 glasi: „Taj sporazum nije primenjiv na teritoriji Kosova“. „Republika Kosovo“ je sa svoje strane tokom 2015. godine sa EU potpisala svoj sopstveni SSP (da istaknemo da EU zaključuje SSP samo sa nezavisnim državama, iako se njegov status ne definiše direktno zbog pet članica EU koje nisu priznale Kosovo). Prema zdravoj logici Ustavni sud Srbije mora da proglasi SSP protivustavnm aktom.

Ali, dok se to ne desi, to jest, dok je SSP na snazi, postoje međunarodne obaveze Srbije da usaglašava svoju politiku, politiku bezbednosti, spoljnotrgovinsku politiku sa EU – stvaranje jedinstvene carinske zone (sankcije, anuliranje Sporazuma o slobodnoj trgovini sa Rusijom); obaveze regionalne saradnje (pored ostalog, Srbija ne sme da sprečava unifikaciju BiH, to jest, raspad Republike Srpske). Član 15, tačka 4.i 5. govore: Srbija će početi pregovore sa državama koje su potpisivale svoj SSP do i posle Srbije.

Briselski sporazum neposredno proističe iz Treće glave SSP pod nazivom „Saradnja Srbije sa drugim državama u regionu“. Član 15 obavezuje Srbiju da potpiše sporazum o regionalnoj saradnji sa državama koje su zaključile SSP pre nje (tačka 4) i posle nje (tačka 5). To jest, Briselski sporazum reguliše segmente uzajamnih odnosa pre potpisivanja sporazuma, koji reguliše sve aspekte uzajamnih odnosa između Srbije i Kosova, uključujući i priznanje granica. Logično se javlja pitanje: pa otkud onda „pritisak“?

„Pritisak“ proističe iz SSP i kursa ka EU, koji ne dozvoljava da se tumači KiM kao deo Srbije. SSP definiše regionalnu saradnju kao „uslov №1“, zahteva usaglašavanje spoljne politike, politike bezbednosti i spoljnotrgovinske politike sa EU, isključuje zaštitu Kosova kao dela Srbije, isključuje jednake odnose Srbije sa EU i sa Rusijom.

Zapad u SSP-u vidi veoma efikasno sredstvo uticaja, kojim se zemlja uklanja iz potencijalne zone ruskog uticaja kao i sredstvo za desuverenizaciju zemlje. Zapad u SSP vidi ozbiljan instrument koji funkcioniše putem obaveza koje proističu iz sporazuma, pritom su obaveze na snazi čak i u slučaju da zemlja NIKADA ne stupi u EU.

Na taj način, u stvarnosti „pritiska“ nema, nego postoje obaveze koje proističu iz SSP, kao, ponavljamo, Međunarodnog sporazuma. Rusija kao garant međunarodnog prava, a ono je stečeno pobedom Rusije u Drugom svetskom ratu, ne može tvrditi da međunarodni sporazum predstavlja „pritisak“. Zato što bi se u tom slučaju za Kazahstan i Belorusiju realizacija sporazuma koji proističu iz Evroazijskog saveza takođe mogle smatrati za „pritisak“.

Kao rezultat toga, samo tokom poslednje godine, razočarenje srpskog društva u dejstva Ruske Federacije, dostiglo je kritičan nivo. Može se govoriti o direktnoj zloupotrebi korišćenja imena Rusije i podrivanja lika ruskog predsednika. Srpsko društvo postavlja logično pitanje: „A ko pušta struju za galvanizaciju nefunkcionalnog režima?“. Iako je u istoriji naših naroda bilo primera kada je imperatorska Rusija otvoreno podržavala narod, ali ne i aktuelnu vlast. Tako je u periodu Milana i Aleksandra Obrenovića, Rusija podržavala opoziciju – opozicija je tada bila otvoreno patriotska i proruski nastrojena, u tom smislu i po pitanju kosovskog pitanja, što je za rezultat imalo promenu dinastije i kasnije sudbonosne vojne pobede Srbije, što je obezbedilo i sam opstanak naroda i države.

Na taj način, u uslovima marginalizacije nacionalno-patriotskog diskursa, podrška Rusije postaje životno važna za budući sistemski preporod, uključujući institucionalni i vaninstitucionalni nivo.

Dakle, sledeći glavni momenti vode do nesumnjivo katastrofalnih rezultata: slepo sledovanje ruskih medija trajektoriji „američko-nemačkog vučićevskog agitpropa“; formiranje kvazipatriotske i kvaziruske slike srskog rukovodstva; odsustvo jasne ruske strategije za Balkan u očima srpskog naroda; ignorisanje problema pripreme zvaničnog priznanja „Republike Kosovo“, čiji je prvi korak predstavljalo potpisivanje Briselskog sporazuma 2013. godine; doživljavanje srpskog naroda kao nekritički misleće mase sa apriori „sakralnim“ doživljajem svakog dejstva Ruske Federacije; odsustvo sistemskog rada u pravcu rusko-srpske saradnje sa srpskim opozicionim političkim partijama i organizacijama (dok je istovremeno zapadnim i prozapadnim predstavnicima sa njihovim globalnim aparatom nevladinih organizacija dozvoljeno sve – do samog definisanja „neugodnih“ zemalja sa njihovom kasnijom likvidacijom, demonizacijom i uspostavljanjem režima kntrolisanog haosa u čitavim regionima planete).

Sve ukazano ruši autoritet, uvažavanje i poverenje u Rusku Federaciju. Svojim rukama Rusija pomaže stereotip Zapada da „Rusija ne može ništa“.

Teza o „saradnji sa svakom vlašću“ degenerisala se u slepo praćenje na povodu specifične vlasti, što privodi tome da Rusija deli doživljaj i sudbinu ličnosti, koja je saučesnik destrukcije Srbije, ispunjavajući volju stranih sila. Umesto strategije zasnovane na čvrstim principima (za razliku od haotičnih pokreta koji ne dozvoljavaju da se shvate procesi i da se deluje unapred, principi daju model za odgovarajuće razrešenje svake situacije), vode se razgovori sa čovekom – što je idealno tlo za Zapadu omiljenu korupciju. U takvoj situaciji Vučić postaje podjednako beznadežan partner kao Januković. Ali, što je najvažnije – srpski narod gubimo zbog neprincipijelnosti.

Nije strašno izgubiti garnituru na vlasti – strašno je izgubiti narod. A to se već dešavalo, kada je posle Berlinskog kongresa, u periodu 1878-1903. godine, Rusiji ostao jedini saveznik na Balkanu – malena Kraljevina Crna Gora, kao sićušni oslonac. Sada je i on u NATO paktu.

Ako srpska vlast dovodi zemlju na granicu nacionalne, političke i ekonomske katastrofe, Rusija ne može ići dalje u podršci vlasti, gubeći samim time sve, po crnogorskom modelu. Situacija zahteva kardinalnu promenu – zato, ukoliko Rusija ne podrži srpski narod, srpskom narodu takva Rusija neće biti potrebna.

Anja FILIMONOVA
Izvor: srpskistav.com / ruskline.ru

 


Napomene:

[1] https://www.youtube.com/watch?v=ccWUmIH-3LQ&t=180s

[2] http://www.nspm.rs/kosovo-i-metohija/rezim-aleksandra-vucica-igra-neiskreno-prema-rusiji-kao-sto-je-to-cinio-i-milo-djukanovic-u-crnoj-gori.html

[3]http://www.csd.bg/fileadmin/user_upload/160928_Conley_KremlinPlaybook_Web.pdf СТРАНИЦА 59

[4] https://www.danas.rs/politika/rusija-smanjuje-isporuku-gasa-srbiji/

[5] http://biztonsagpolitika.hu/wp-content/uploads/2017/03/sinanNATO—Russia-Relations-Correlated-with-the-Euro-Atlantic-Perspective-of-Western-Balkan-Countries-1.pdf

[6] http://ftp.nspm.rs/prenosimo/cekajuci-putina.html?alphabet=l

[7] http://ftp.nspm.rs/prenosimo/cekajuci-putina.html?alphabet=l

[8] http://www.rts.rs/page/stories/ci/story/5/ekonomija/1045520/povecana-razmena-srbije-i-rusije.html

[9] https://rs-lat.sputniknews.com/ekonomija/201802201114629703-invazija-ruskih-kompanija-na-srbiju-ekspo-rusija-srbija/

[10] https://www.srbijadanas.net/eu-sa-marionetom-vucicem-sahranjuje-srpskog-seljaka/

[11] https://www.danas.rs/ekonomija/eu-veci-partner-od-kine-rusije-turske-i-cefta-zajedno/

[12] http://demostat.rs/sr/vesti/istrazivanja/trgovina-sa-rusijom/333

[13] http://rs.n1info.com/a287553/Biznis/Spoljnotrgovinska-robna-razmena-Srbije-veca-za-13-2-odsto.html

[14] https://www.danas.rs/ekonomija/eu-veci-partner-od-kine-rusije-turske-i-cefta-zajedno/

[15] http://www.nspm.rs/hronika/zorana-mihajlovic-privrednici-iz-srbije-i-bugarske-da-zajednicki-rade-na-izgradnji-auto-puta-nis-merdare-pristina.html

[16] http://www.rts.rs/page/stories/sr/story/9/politika/3188540/vucic-podrzavamo-teritorijalni-integritet-ukrajine-kao-sto-i-kijev-podrzava-srbiju.html

[17] http://www.nspm.rs/hronika/jadranka-joksimovic-ulaskom-u-eu-prestaju-da-vaze-svi-sporazumi-o-slobodnoj-trgovini-sa-zemljama-van-unije-ukljucujuci-i-onaj-sa-rusijom.html

[18] http://www.republika.rs/vesti/drustvo/28033/nestacemo-alarmantne-prognoze-americkih-demografa-srbija-ostaje-bez-ljudi

[19] http://www.politika.rs/sr/clanak/383637/Ekonomija/Petsto-zadruga-u-petsto-sela

[20] http://www.republika.rs/vesti/drustvo/28033/nestacemo-alarmantne-prognoze-americkih-demografa-srbija-ostaje-bez-ljudi

[21] http://www.republika.rs/vesti/drustvo/28033/nestacemo-alarmantne-prognoze-americkih-demografa-srbija-ostaje-bez-ljudi

[22] http://www.politika.rs/sr/clanak/376886/Cetvrtina-Srbije-u-riziku-od-siromastva

[23] http://www.politika.rs/sr/clanak/376886/Cetvrtina-Srbije-u-riziku-od-siromastva

[24] http://www.opanak.net/srbija-je-zvanicno-proglasena-za-najsiromasniju-drzavu-evrope/

[25] https://nkatic.wordpress.com/2017/10/11/luk-bez-strele-objavljeno-u-dnevniku-politika-od-11-10-2017/

[26] https://www.youtube.com/watch?v=xygwzsK8R8w

[27] http://www.anfor.org/veleizdaja-na-rasklapanje-da-li-se-upravo-ostvaruje-ono-na-sta-nas-je-italijanska-obavestajna-sluzba-upozoravala-u-novembru-2005/

[28] https://patriot.rs/zaostavstina-mikija-rakica-tajne-fioke-najmisterioznijeg-srpskog-politicara/

[29] https://wikileaks.org/plusd/cables/06BELGRADE612_a.html

[30] https://wikileaks.org/plusd/cables/08BELGRADE1072_a.html

[31] https://wikileaks.org/plusd/cables/08BELGRADE1189_a.html

[32] https://wikileaks.org/plusd/cables/08BELGRADE1189_a.html

[33] https://wikileaks.org/plusd/cables/08BELGRADE1326_a.html

[34] https://wikileaks.org/plusd/cables/08BELGRADE1108_a.html

[35] http://www.nspm.rs/politicki-zivot/vucicev-put-u-kanosu.html

[36] http://serbian.serbia.usembassy.gov/vojna_saradnja.html

[37] http://www.vs.rs/index.php?news_article=c361eae0-32a7-1030-8d2f-000c29270931

[38] Американский «Мультинациональный центр обучения Хохенфельс» (Германия) функционирует с 2011 г.

[39] http://www.fsksrb.ru/fond-strateske-kulture/vesti/srpska-i-bugarska-vojska-na-zajednickoj-vezbi/

[40] fakti.org/oruzje/nato/srbija-fakticki-vec-usla-u-balkanske-vojnomedicinske-snage-nato

[41] http://www.nspm.rs/hronika/dojce-vele-srbija-visoko-na-listi-zemalja-iz-kojih-potice-oruzje-koje-koriste-borci-islamske-drzave.html

[42] https://www.huffingtonpost.com/entry/serbian-presidential-election-next-battle-in-war-to_us_58da6bfae4b04f2f079272f7

[43] http://www.nspm.rs/hronika/stejt-department-potpuna-normalizacija-odnosa-izmedju-srbije-i-kosova-neophodna-za-regionalnu-stabilnost.html

[44] http://www.nspm.rs/hronika/tacijev-savetnik-bljerim-salja-nema-indicija-da-ce-biti-incidenata-na-severu-kosova-nas-cilj-je-da-nas-srbija-prizna-do-februara-2019.html

[45]Први споразум о принципима који регулишу нормализацију односа// http://www.kim.gov.rs/p03.php

[46] https://www.dss.rs/pokrajinski-odbor-dss-za-kim-srbi-sa-kosova-su-za-vucica-gradjani-drugog-reda/

[47] Иван Максимовић Косово и Метохија су српска земља, а не земља Срба који на њој живе

// Аналитички форум, 22.08.2017. http://www.anfor.org/kosovo-i-metohija-su-srpska-zemlja-a-ne-zemlja-srba-koji-na-njoj-zive/

[48] http://srpskalista.net/djuric-lokalni-izbori-na-kim-od-nacionalnog-znacaja/

[49] https://eadaily.com/ru/news/2017/09/14/edinaya-rossiya-podderzhala-serbskiy-spisok

[50] https://srbin.info/2018/03/01/vucic-ako-kazem-srbima-da-nema-nista-od-kosova-ima-da-me-tuku-tiganjem-po-glavi/

[51] https://www.blic.rs/vesti/politika/vucic-male-su-sanse-za-resenje-pitanja-kosova-i-metohije-ali-vredi-da-pokusamo/ehdsd5n

[52] http://www.rts.rs/page/stories/sr/story/9/politika/3002754/intervju-aleksandar-vucic-lajv-striming.html

[53] https://www.blic.rs/vesti/politika/vucic-necete-razgranicenje-sa-albancima-a-za-40-godina-cemo-braniti-vranje/0zrjg64

[54] https://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2018&mm=07&dd=22&nav_category=11&nav_id=1421915

[55] http://www.nspm.rs/komentar-dana/srbija-u-rezoluciji-1244-ili-gde-sve-nas-veliki-pravnik-vucic-gresi.html

[56] https://www.youtube.com/watch?v=-S2iPpl4I7o

[57] https://rs.sputniknews.com/politika/201804271115410527-vucic-kosovo/

[58] http://www.anfor.org/ne-odustajemo-prof-milos-kovic-prof-milo-lompar-otac-simeon-gen-bozidar-delic-prof-koprivica/

[59] http://www.rtv.rs/sr_lat/drustvo/patrijarh-irinej-najoptimalnije-resenje-da-kosovo-ostane-srpska-zemlja_937403.html

[60] https://stanjestvari.com/2017/12/16/americko-prekrajanje-balkana/

[61] https://www.youtube.com/watch?v=GKK1HcwJF70&feature=youtu.be

[62] http://www.nspm.rs/hronika/aleksandar-cepurin-samo-jedan-covek-je-verovao-da-ce-na-sp-u-fudbalu-rusija-pobediti-spaniju—vucic.html

[63] http://www.politika.rs/scc/clanak/406082/Браћа-Бугари

[64] https://www.blic.rs/biznis/vucic-braco-nemci-dodite-nigde-nije-bolje-nego-u-srbiji/ps6pen3

[65] https://www.vesti.rs/Turska/Vucic-Turci-su-nam-braca-koliko-i-Rusi-2.html

[66] http://www.tanjug.rs/multimedia.aspx?izb=v&&GalID=202712

[67] http://www.politika.rs/scc/clanak/324701/Jacanje-saradnje-Azerbejdzanci-zainteresovani-za-Petrohemiju

[68] https://www.intermagazin.rs/vucic-u-vezi-krima-srbija-postuje-teritorijalni-integritet-ukrajine/

4 KOMENTARA

  1. Надам се да ова анализа госпође Филимонове није метафорички „оно“ што би се у хирургији назвало“експлоративно отварање“-па одмах након дијагностике иноперабилности „промене“-тактичко повлачење/зашивање реза ?!Не,не би требало да је о томе реч,вероватно је та констатација несретног стања у нашој земљи,уз „лагани отклон од русофилије“(како она каже)-само Ањин апел руским стратешким и економским аналитичарима(који ће и ово прочитати) да мало више обрате пажњуна Србију,док још није касно !!?
    Ја бих конкретно замолио те „стратеге“ да под хитно у Поморављу/Шумадији(где су још махом русофили,а и остаћемо трајно у „београдском пашалуку“) направе пар шећерана,где би важније било сејање репе од саме њене прераде у шећер,јер би се тада задржао народ на селу(које је увек и било окосница православља)-па макар и на недовољно рентабилну почетну продуктивност самих шећерана!!Можда би могла да се очекује и нека субвенција Србије,као што су је добијали други „страни“ инвеститори.Тако би могла да се на некој фабрици завиори и руска застава,међу мноштвом турских,норвешких,немачких итд „флагова“.Бог нам помог`о да се тако нешто и деси !
    БОГ С НАМИ БРАТЯ !!

  2. Добра анализа али недостаје завршница – решење. Шта да се чини? Шта да радимо? Које су нам алтернативе? Шта нуди велика Русија? Неке инвестиције, производне погоне, нова радна места?
    Дуго ће капати крв са Јудиног ножа који су нам зарили у леђа деведесетих.

  3. Mnogo babica, kilava deca. Samo i ,,babice,, nisu neduzne u toj situaciji, jer rade iz razloga svog interesa. Narod? Ko jos brine o narodu….Globalizam samo vodi racuna o sledecem: raspodeli moci , nametanju nazovi demokratije, novcu, zaduzivanju (svih od samo jedne grupe nazovi ,,bogatasa,, ), pljackanju sirovina (voda, nafta, zlato, metali), odredjenoj teritoriji (ne bilo kakva i bilo gde) i pronalazenju jeftinog topovskog mesa.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime