Sad neću ni kako ja hoću

0
920
Foto: printscreen

Pre na silu raspisanih, i po zdravlje opasnih izbora, građani Srbije podelili su se u najmanje dva tabora: na one koji su za bojkot, i na one koji su za to da režim ruše olovkom.

Na demokratskim izborima.

Čuj, demokratskim! Da nije tragično, bilo bi urnebesno smešno.

Staviti u istu rečenicu SNS i njenog lidera i pojam demokratije, prevazilazi sve granice apsurda. Vučićev najbliži susret sa demokratijom bio je kad je, po zadatku, čitao opozicioni list koji se baš tako zvao. Njega se lako može dovesti u vezu sa pojmovima poput: klerofašizam, diktatura, autokratija, izdaja, inkvizicija…, ali sa demokratijom nikako.

Ma koliko ja smatrao da je demokratija loše društveno uređenje, trenutno ne znamo za bolje. Osim, možda, meritokratije, što otvara posebnu temu. Sve dok tri čobanina mogu da nadglasaju dva filosofa, moj stav o demokratiji je vrlo upitan. Ako, međutim, iz demokratije izvučemo esenciju, a to su poštovanje ljudskih prava i, pre svega, pravo na slobodan izbor, možemo se usaglasiti kako boljeg sistema trenutno nema.

Osnovni problem sa demokratijom u društvima kakvo je naše nastaje kad ljudi pomisle da ona dolazi kao dar sa neba. Fail, što bi rekli klinci! Demokratija se uči, i usvaja se (ili osvaja) generacijama. Za nju je potrebno vreme, ona mora da se neguje i da se razvija, za šta su potrebni odgovorni ljudi.

Ne smatram se autošovinistom (ne podnosim, btw, taj izraz), ali odgovorno tvrdim da mi nismo zreli za razvoj demokratije. Mi smo nekako više narod koji stvari rešava na prečac. Iz inata, uz kurac, takoreći, da bi komšiji crkla krava, i bez posebne ideje kakve posledice nas mogu sačekati sutra. I najčešće to bude u korist naše štete, ali ko ga jebe! Tako smo hteli!

Da Vas podsetimo:  Dokle bre

Poigravajući se zdravljem kompletne nacije, i rizikujući zdravlje i živote svih punoletnih građana Srbije, vrhovni vođa ove nesrećne zemlje, ukinuo je epidemiju korona virusa jednim potezom pera premijerke Brnabić. Odjednom su najrestriktivnije mere u Evropi postale nepotrebne, “struka je rekla da je opasnost prošla”, i stvoriše se uslovi za raspisivanje izbora. Za koje se unapred znalo kako će se završiti, upitan je bio samo procenat koji će vladajuća sekta “osvojiti”.

Studenti kod Vukovog spomenika
Studenti kod Vukovog spomenika / Foto: printscreen

Čim su izbori prošli, i čim su radikali, presvučeni u naprednjačka odela, osvojili apsolutnu vlast, virus se vratio i udario svom silinom po SrbijiMalo je, doduše, jače udario po Beogradu, gde je bojkot uspeo u najvećoj meri, ali podmukla je to zver, i u politiku se razume. Zabrinuti predsednik Reciklirane radikalne stranke, obogaćene žutim otpadom, nije časio ni časa, već je najavio vraćanje restriktivnih mera, počev od pražnjenja studenstkih domova i slanja studenata kućama. Nisu, međutim, ni budući akademski građani oklevali, te su se prošetali do Andrićevog venca da iskažu svoje mišljenje na tu temu.

I tu je gospodar Vučić pokazao da, pored toga što konstantno ističe svoju neustrašivost, itekako reaguje na pritiske. I da ga je strah ulice. Očas posla je promenio odluku, i naložio resornom ministarstvu da preinači odluku o zatvaranju studenstkih domova. Najavio je, pride, da će pooštriti druge mere, uključujući i uvođenje policijskog vikenda, tj. zabrane kretanja od petka popodne do ponedeljka ujutro. Na tu najavu burno su reagovali građani, okupivši se istog dana ispred doma narodne Skupštine da bi iskazali svoj protest.

Spremna je bila i policija, kao što su bile spremne i navijačke grupe, predvođene nekim irelevantnim opozicionim političarima. Navijači su su u novijoj srpskoj istoriji pokazali kao izuzetno korisno oruđe u rukama političara. Kad god je negde potrebno izazvati nerede, oni su tu, kao zapeta puška. Bili su tu i 5. oktobra 2000. godine, pri upadu u Skupštinu i RTS, i kad je 2008. godine trebalo zapaliti američku ambasadu u Beogradu, i kad je 2010. godine trebalo razbijati lobanje učesnicima gej parade. Za svoje angažmane obično budu nagrađeni brisanjem iz evidencije ili učešćem u unosnim poslovima, finansiranim iz budžeta.

Umesto da se već na prvom protestu jasno artikulišu zahtevi upućeni vlasti, i da se pokaže čvrsta volja da se na ulici ostane do ispunjenja zahteva, na šta bi vlast prosto morala da reaguje ustupkom, pa ma kakav da je, protesti su, na opštu radost sekte na vlasti, razvodnjeni. Nešto zbog preterane upotrebe sile od strane policije, nešto zbog nejasne ideje šta nakon upada u Skupštinu Srbije. Drugog dana protesta, političari okupljeni oko Saveza za Srbiju pojavili su se na platou kod Filozofskog fakulteta u Beogradu, izneli su listu zahteva, i pozvali građane na mirne demonstracije.

I tu dolazimo do naslova ove kolumne. U Srbinu, koji je došao da se najebe majke ovima na vlasti, probudio se inatneću sa Đilasom, on je lopov i Vučićev trojanski konj, neću sa Veselinovićem, on je previše blag, neću sa Lutovcem, to su sve žuti lopovi, neću sa Trifunovićem, on je budala. Ne znam šta hoću, ali znam da neću ni kako ja hoću! Okej, nemoj, ali zbog tog nemoj onaj na Andrićevom vencu samo trlja ruke, a čimbenici Službe zadovoljno upisuju još jednu recku kad su u pitanju obesmišljeni protesti.

Umesto naravoučenija, pozvao bih ljude na zdrav razum. Neophodno je da na čelu protesta bude neko sa jasnom idejom šta činiti dalje, i kako primorati vlast da popusti dizgine. Sada je vreme za pronalaženje sličnosti, a kad se jednom ovo zlo otera sa vlasti, onda se možemo baviti razlikama.

Peđa B. Đurović
Izvor: kolumnista.com

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime