Samo sloga Sinjavinu spasava

0
780
Bećir Vuković / Foto: printscreen (in4s.net)

Nema ništa moralnije od planine.

Planinu ne može domisliti nijedan um, planina je stolica bogova, i gromova, i strahova, i stihova…

Oba svijeta Grci su mjerili Olimpom, i njegovom sjenkom.

Bog je na vrhu planine Mojsiju dao zakone ognjem ispisane u kamenu.

Da smo i mi na vrhu Lovćena u kamenu isklesali glavu Njegoševu, izmećari tu glavu ne bi mogli posjeći; poslije prvog udara krivošijom, potekla bi krv iz kamena…

U kostima svakog dinarskog čovjeka tinja želja da vječito počiva na planini. Ali, planina je samo počivalo za oblakove i hajduke, i jedinog pjesnika među pjesnicima.

Crne Gore ne bi bilo bez Lovćena, niti Brđana bez Sinjavine…

Svaka je naša crnogorska planina, i njen vrh unikat, drago kamenje srpske kulture, krute litice i platije, ujedno i matrice one najvažnije duševne geografije, i svaka je utisnuta u naše srce.

Nema ništa mudrije od planine, zato je dublja i visočija i od jezika, zato nikad nećemo doznati ko im je nadijevao imena.

Ni Cvijić nije znao otkuda, i kako je nastalo ime Sinjavina, najviše planinske površi na Balkanu…

Prvog jutra poslije gromova svetog Ilije, sa Durmitora vidi se Avala…

I, onom vrhu, na koji me majka, Brđanka, u kolijevci iznijela, otkuda ime Gusar, kad te riječi nema u srpskom jeziku. To znade samo Onaj koji planine i gore premješta, koji je pametniji od naroda, i više pamti od jezika.

Srpski jezik branili smo na njegovoj očevini u Drobnjaku. Danas na tom jeziku branimo i njegovu majku Sinjavinu.

Branimo planine, branimo rijeke, branimo crkvu, branimo slobodu od svetske demokratije.

I, niko ne zna šta je sve palikuća potpisao u ime naroda..?

Kome planina nije starevina, ko ne pamti da je sa planine i ispod planine, takav sa praznim loncem obija po svijetu.

Da Vas podsetimo:  Ne interesuje ih šta kaže Vučić!

Moj šukunđed Ilija glavu je ostavio na Sinjavini. I, tamo, neđe, u magli, između Vukićevca i Rasovaša, između ona dva bora, počiva bez mramora.

Zato i mogu da kažem, ovdje, na Sinjavini, da me grob šukunđeda Ilije, doveo na svijet.

A, kad je tako, evo i ja došao da branim Sinjavinu. Ilija se tukao sa askerima, meni je pripao bašibozuk.

Ovu rečenicu nisam napisao sinoć, ni prije 66 godina, nego je ispisah prije 182 godine, u mrtvu jesen, a snijeg bijaše obijelio Jablanovijem vrhom…

Sinjavinu je razgraničio brigadir Miloš Medenica, eto i granice iznad moje kolibice. Danas su granicom kote, okrečeno kamenje, koje raspoređuju potomci onih koje je Medenica otjerao sa Mojkovca.

Planina je jedina patetika. Patetika planine dolazi iz nekog paralelnog kosmičkog svijeta, i zvezdanog mozaika nebeske kupole.

Zato i vjerujem da ni Sinjavinu, ni Starca ni Pećarca, ni Kričačko polje, ni Milošev Do, ni Studenca, ni Grkovo, ni Vratlo, ni Vragodo, ni Pometenik, ni carsku Ckaru, ni crkvu Ružicu ne možemo odbraniti patetikom, nego samo srcem.

Ako pokažemo koliko je planine ostalo u nama, lasno ćemo je odbraniti..!

Tek tada možemo i tješiti ucvijeljenu majku.

Šta nas čeka, ako ne odbranimo Sinjavinu. Šta nas – sve – čeka, ako ne odbranimo našu najdavniju uspomenu. Šta nas još čeka ako na Sinjavini ne bude bilo ni vuka, ni jagnjeta…

Niko ne pamti kao planina. Ona će zapamtiti svakoga ko je u ove naše dane išao preko njenih kosa i previja, i došao na Margitu i Savinu vodu, da je brani od umopomamnika, koje ni planina ne može provjetriti…

Ali, siguran sam, da neće biti sve onako, kako su silnici ovog svijeta zamislili, sa našim bašibozukom, kojega, sa čaktarom, ćeraju ispred sebe…

Da Vas podsetimo:  Srpstvo u Crnoj Gori kroz vekove

Bećir Vuković
Izvor: in4s.net

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime