Samonerazumevanje (prvi deo)

7
1638

Jednom sam, sad nije više važno koje godine, napravio emisiju o Stojanu Jankoviću, epskom heroju iz Dalmacije. Posle emisije, javio mi se moj prijatelj iz Sinja, odličan čovek, ali i vatreni Hrvat, da mi kaže da Stojan Janković uopšte nije Srbin.

Otvorili smo, nehotice, jednu veoma važnu i zanimljivu, ali kod nas, a biće i kod bivše braće, slabo rabljenu temu: zašto uporno i bezuspešno pokušavamo da događaje iz XVII, ili nekog drugog veka, tumačimo našim današnjim sablasnim pojmovnikom XXI veka?

Ne spadam u one Srbe, poput Šešelja, koji negiraju postojanje hrvatske nacije, a onda zaborave šta su negirali, pa navode natpis sa katedrale u Magdeburgu, gde je, u ranom 17. veku bilo uklesano „Sačuvaj me, Bože, kuge, gladi i Hrvata„. U optici takvih patriota, Hrvati se čas pojavljuju, čas ih nema, već prema dnevnim potrebama srBskih nacionalista. Isto tako, priče o tome da su Hrvati nastali od Srba su idiotske, jer podrazumevaju, ne znam iz kog razloga, da je u vreme, recimo, Stojana Jankovića, postojala etnička napetost, odnosno da su tada već bili razdvojeni Srbi i Hrvati.

Genetička istraživanja su pokazala nedvosmisleno da smo mi i Hrvati daleko najbliži jedni drugima, što će reći da je postojala jedna drevna zajednička smesa, u kojoj današnje podele nisu postojale. Mi posmatramo istoriju iz ugla modernog čoveka, koji zdravo za gotovo uzima da su narodi uvek izgledali isto, odnosno da nemaju genezu, već stanje. To je savršeno statičko posmatranje istorije, koje vodi u ćorsokak.

Jezik nam je istovetan, ako izuzmemo Piroćance i Zagorce. Očigledno je da se Splićanin i Nišlija razumeju odlično i da su razlike daleko manje, nego sličnosti. Oba pisma imaju po trideset glasova i sedam padeža. Rasprave o pismu su idiotske. Možete da tvrdite da je latinica hrvatska, a ćirilica srpska i jednako nećete biti u pravu: i jedno, i drugo pismo su univerzalna, a ne ekskluzivna pisma. Niti su Hrvati smislili latinicu i patentirali je, niti smo mi stvorili ćirilicu.

Bilo je perioda kada su, koncem devedesetih, u hrvatskim bioskopima bili titlovani srpski filmovi, što je viši stepen nacionalističkog ludila. U vreme SFRJ su Hrvati učili ćirilicu, jednako kao i mi latinicu. Moja drugarica, jedna divna zagrebačka dama, neku godinicu starija od mene, mi je na pitanje da li može da čita moje tekstove, jer su pisani ćirilicom, odgovorila: „Naravno, nisam debil“. Potpuno je u pravu: biti debil je, često, lični izbor, koji pokreće višak nacionalističkog adrenalina.

Treća stvar, pored jezika i krvnih zrnaca, koja utiče na formiranje nacije, jeste pripadnost određenoj konfesiji. Srbi su, za dlaku, izbegli da i sami postanu katolici, samo što se mi oko toga često pravimo naivni. Još je Dušan, u 14. veku, bio verski kolebljiv, odnosno sklon uniji i to vek i po posle svetog Save. Dok su se Vatikan i Carigrad borili oko slovenskih duša na Balkanu, narodi su bili manje-više verski kolebljivi. Šta su nepismenim seljacima značile teološke razlike? Hrišćanstvo se, pod pritiskom vlastele, primalo manje-više nevoljno, pri čemu se, tada iskusnija, grčka verska politika pokazala tolerantnijom prema paganskim verovanjima i običajima. Kod katolika je bilo manje gledanja kroz prste. Kada prebacujemo Hrvatima, posebno Hercegovcima, da još imaju ikone na tavanu, odnosno da su do skoro slavili krsnu slavu, sasvim smećemo s uma da je slavljenje kućnih svetaca prethrišćanski običaj i da smo ga, nekada, i mi, i Hrvati, jednako upražnjavali, samo što katolička crkva nije pravila kompromise oko toga, kao pravoslavna.

Meni je sasvim verovatno da verska pitanja, pa i u doba Stojana Jankovića, kojim sam počeo ovaj tekst, nisu bila ni blizu tako važna kao danas. U narodnim pesmama, dakle u onom delu kulture koji je stvarao narod, ne pominju se ni katoličanstvo, ni pravoslavlje, već „vera ‘rišćanska“. Dakle, u dodiru sa Turcima, hrišćani su sebe osećali kao jedan element. Sasvim je verovatno da se vrlo često prelazilo iz konfesije u konfesiju, u oba smera, ali ne iz nacije u naciju, jer one tada nisu ni postojale.

Dubrovački Srbi su bili, verovatno, najradikalniji katolici, jer je prva pravoslavna crkva, više kapela zapravo, unutar gradskih zidina, podignuta tek u XIX veku. Pri tom su pisali i ćirilicom, i latinicom. I srpski vladari su imali „latinsku kancelariju“, koja je pisala akte na latinskom jeziku, pa samim tim i latinicom.

Mi, danas, sa svojim ustaljenim podelama, sa čitavom mašinerijom koja podstiče razlike i razdvojeni Jasenovcem i ostalim stratištima, gde smo masovno kokali jedni druge, mislimo da je sve to, kao što je danas, moralo biti i pre pola milenijuma. Gledamo, u XXI veku, manje-više dovršene kulture i zaboravljamo da su se one nekada rađale, oblikovale i usavršavale, da nisu uvek bile ovakve.

Tek je prodor Austrije na tle Bosne i Hercegovine stvorio hrvatsku naciju i to kao političku naciju. Tek je tada došlo do izjednačavanja pojma „Hrvat“ i pojma „katolik“. Takvo kreiranje nacije je već izvedeno pre toga u, inače, buntovnoj Mađarskoj, gde je sve što živi na tlu te države i što je katoličko proglašeno Mađarima. Protestanti su što pobijeni, što proterani. U Mađarskoj naciji je skriven slovenski, pre svega Slovački etnos, ali misliti da su oni Slovaci, sasvim je naivno, jer nacije, za razliku od naroda, nisu etnički ekskluzivne.

Da Vas podsetimo:  O Dari i Dijani iz drugog ugla

Izgleda mi moguće, čak verovatno, da smo mi i Hrvati veći deo istorije proveli u relativnom miru i slozi. Verski ratovi, koji su buktali Evropom nisu nas ni očešali. Dok su se protestanti i katolici klali stotinu i više godina, ili se Poljaci i Rusi klali oko katoličanstva i pravoslavlja, mi i Hrvati smo, bar prema dostupnim podacima, mirovali.

Istina je i ovo: Hrvati i Srbi, izuzev onih Srba koji su živeli u krajinama, jedva da su se poznavali. Kakve veze je imao Srbin iz, recimo, Kragujevca, sa Hrvatom iz Karlovca? Da li su, pre samo dvesta godina, uopšte i znali jedan za drugog? A, opet, govorili su istim jezikom i imali zajedniočko poreklo.

Tek, kao što rekoh, prodorom Austrije u Bosnu, počinje stvaranje napetosti, skupa sa stvaranjem hrvatske nacije. Ante Starčević pre Ante Starčevića ne postoji.[1] Radi se o procesu koji je otvorila Austrija, a njegova srž je da možeš da postaneš bilo šta aktom volje. Dok je ranije čovek nečemu pripadao, sad je birao. Ako je ranije, pre ulaska Austrije u Bosnu, čovek mogao da promeni veru, a da to i ne dotakne njegovo osećanje da pripada istom korpusu, sada je to bilo nemoguće. Taknuto-maknuto: pravoslavac si, dakle, Srbin i katolik si, dakle, Hrvat. Pri tom, i sami Srbi u Krajini nisu imali kontakt sa maticom i bili su uglavnom prepušteni sami sebi.

Dok iz Starčevića izbija besprimerna mržnja prema Srbima, mržnja za koju je samo konvertit sposoban, iz Austrije hladan vetar duva, vetar asimilacije i pretvaranja najamnih vojnika u hrvatsko političko telo, na osnovu iste pretpostavke, na kojoj je rođen i mađarski narod, a to je pretpostavka da je svak ko je rođen na teritoriji neke države, automatski pripadnik političke nacije. Crnjanski je, recimo, Mađar i ujedno je na mađarski prevođena svaka njegova knjiga, a svaki Srbin, koji se rodio na teritoriji Hrvatske je politički Hrvat. Sa srpskog stanovišta je takav način određivanja nacije besmislen. Mogli bismo, recimo, tvrditi da je ban Jelačić Srbin, jer je rođen u Petrovaradinu, koji je danas u Srbiji.[2]

Srbi u Krajini, budući, kao što rekoh, prepušteni sami sebi, počeli su da gube identitet. Srbi Prečani i Slavonci, kao i Srbi iz Istočne Bosne su bili u dodiru sa maticom i nisu bili ni verski, ni etnički kolebljivi ali, sa udaljenošću od matice, identitet je slabio. Krajišnici su se lakše identifikovali sa Bečom i carem, nego sa, uslovno rečeno, Srbijancima. Srbijanci su im bili stranci, a Beč im je davao privilegije i prihode.[3] Košulja je, kao i uvek, bila bliža od kaputa.

Hrvati su, dakle, stvoreni kao politička, a ne organska nacija, koja je sama nikla. Slavonac, Dalmatinac i Zagorac su jedva znali da negde u Hercegovini postoji njihov sunarodnik. I srpska, i hrvatska nacija su, unutrašnje, imale asinhroni razvoj. Kod Hrvata je to bilo prevaziđeno stvaranjem političke nacije, kod Srba to nije ni danas rešeno.

Ante Starčević je bio knjiško laprdalo, mrzitelj bez ozbiljnog poteza u stvarnosti, ali je, zahvaljujući Beču, njegova ideologija postala vodećom, ujediniteljskom ideologijom hrvatske nacije. Dva njena stuba su bila: katoličanstvo i mržnja prema šizmaticima.[4] Da je mržnja prema Srbima, odnosno šizmaticima, organska, bilo bi je uvek, ali je ona eruptirala u drugoj polovini 19. veka, što ukazuje na namernu, svesnu akciju. Ni danas Hrvati ne mogu da pobegnu od tog korena, od tih stubova nacije.[5]

Mržnja se posebno raširila po onim krajevima koji su bili siromašni i gde obrazovanje nije bilo široko rasprostranjeno. Sirotinja rado misli da je za njenu bedu neko drugi kriv. Takva je ljudska priroda, prosto. Nije slučajno što su „najbolje“ ustaše dolazile iz Hercegovine, a ne iz Zagorja. Nisu Zagorci manje Hrvati, nego Hercegovci, nego su bili manje gladni.[6]

Veza između mržnje i koristi je veoma snažna, tako da su najveći mrzitelji Srba danas najbogatiji ljudi u Hrvatskoj. Ni ovi kod nas, nekadašnji nacionalisti, nisu loše prošli: dok smo krvarili, sticali su kuće i pare.

Hercegovci su danas gospodari Hrvatske. Da stvar bude interesantnija, oni su, jezički i po mentalitetu, bliskiji Srbima, nego i jedni, i drugi, Zagorcima. Ovde neću da kažem da su oni postali od Srba, nego da je sve to bila jedna flotantna masa, za koju je samo bilo pitanje ko će prvi da je navikluje: patrijarsi, ili papa; Beč, ili Beograd. Ko se koga prvi dočepao, upisao ga je u svoje, a one druge, kojih se nije dočepao, upisao je u neprijatelje.

Srbi iz Srbije su stajali sasvim izvan tog procesa, a najvećim delom i Srbi iz Bosne. Mi smo, od Miloša, do 1903. državu gradili na sasvim drugačijim pretpostavkama: fokus je bio na Turcima i na razvoju, svi ostali su bili manje važni. Znali smo da negde postoje neka „porobljena braća“, ali smo gledali svoja posla i dok smo to radili, uopšte nam nije loše išlo. Dok nismo krenuli da se ujedinjujemo i da oslobađamo raznu braću, bili smo, verovatno, etnički najčistija zemlja u Evropi. Tek sa prvim naopako iškolovanim đacima u inostranstvu, Srbija je sebi na leđa natovarila što poneti ne može: da ujedini i oslobodi svu braću. Gde nije bilo braće, domaštali smo šta nam treba i krenuli u jednovekovno propadanje.

Da Vas podsetimo:  Jugoslovenska vojska i srbočetnički kralj

Potpuno smo propustili da zapazimo da nas u Hrvatskoj i Makedoniji niko s radošću ne dočekuje. Ruku na srce, niko nas nije ni zvao da ga oslobađamo i bratimimo. Ante Trumbić, koji je optirao za ujedinjenje, nije predstavljao ni čitavu svoju familiju, kamo li hrvatski narod.

Nasilno ujedinjenje je dodatno frustriralo Hrvate i mržnju podiglo na viši nivo. Tek tad je bio moguć jedan Ante Pavelić sa svojim utvarama. Da smo ostali u različitim državama, ta mržnja bi imala akademski karakter, a praktičan nikako.

Ustaški pokret je široko opisivan i od Srba, i od Hrvata, sa često oprečnim pretpostavkama i zaključcima. Žrtve se, i posle toliko decenija, prebrojavaju raličitim brojačima. Od silne strasti da se istera svoje, potpuno smo prevideli da je i mnogo Hrvata pobijeno, zato što se nisu slagali sa Pavelićevim režimom. Nije baš da je čtava Hrvatska jedva čekala da se Srbi u jame bace. Ipak, bacani su. Ubijanje, pa i ono masovno, stalan je pratilac istorije, nema tu ničeg novog. Ustaše su, međutim, poseban fenomen, samo jednom viđen na, inače krvavom, Balkanu.[7] To je umrežavanje Starčevićeve ideologije, sirotinje i dinarskog mentaliteta, koje će se teško ponoviti. Ustaša nije, po prirodi svojoj, ideološki fanatik, kao pripadnici SS-a, recimo, već ketman, čovek sa dva lica, koji se, dok nije rat počeo, družio sa Srbima, kumovao i jaranio se, a onda, u danu, kad je ubijanje postalo nekažnjivo, postao Džek Trbosek. Takav tip karaktera je redovno krvoločan, dvoličnjaci su opaka sorta. Pri tom, siguran sam da je najveći broj ustaša prvi put video kravatu kad su obukli ustašku uniformu, dotle je bio srećan ako je čitave gaće na sebi imao. Oni nisu, kako je to docnije romantično prikazano, bili vitezovi hrvatskog naroda, ili borci za naciju, već seoski šljam. Naređenja za ubistva su mogli da daju i pismeni, bogati i školovani, ali ruke u krv dece su mogli da umoče samo poslednje barabe. Eksterminacija Srba, a ne nezavisnost Hrvatske, koja je proklamovana i u imenu države, bila je prvi cilj ustašije. Hrvatska ni danas nije nezavisna, ali Srba više nema. To otkriva do čega im je, zapravo, više stalo.[8]

Hrvati se nikad nisu tukli za slobodu svoje države. Za vreme Habsburga, Mađari su više puta dizali bune, ustanke, pokušavali da se odvoje, ali Hrvati nikad. Nisu, čak, tokom istorije, ni imali svoju vojsku, već su bili deo drugih armija. Posle Gvozda su samo dostizali veći ili manji stepen autonomije i imali parlament koji to i nije bio, jer nije imao zakonodavnu, nego savetodavnu ulogu. Često je, u administrativnom pogledu, bila deljena na Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju, ili uopšte nije ni pominjana. Tvrditi da je imala bilo kakvu nezavisnost, ravno je tvrdnji da je Srbija bila nezavisna pod Turcima.[9]

Mi smo na istoriju gledali, sasvim slovenski, kao na kob, na sudbinu i haos. Nekad ti ide, nekad ne, nekad si rob, nekad si slobodan. Kod Hrvata toga nema: uvek su bili slobodni i imali su, čini mi se, 77 kraljeva i vladara. Mi i oni imamo različito poimanje slobode, pa samim tim i različito poimanje istorije. Nama je svaki sultan, posle pada despotovine, do 1867. objektivno bio vladar, ali se time nismo ponosili, nego smo ga doživljavali kao okupatora, kao krajskomandanta 1941., kao muku koja se mora otrpeti.[10] Hrvati taj problem sa ugarskim i germanskim plemstvom nisu imali: oni su uvek bili vozljubljeni hrvatski vladari. Ne kažem, dakle, da je neko od nas u pravu, nego da je odnos prema istorijskim zbivanjima drugačiji. Nismo ni mi pazarili mnogo nezavisnosti: negde od 1867. do 1918. Jedva četrdeset godina. Hrvati ni minut. Balkan je zemlja roblja, ovde je nezavisnost retka kao polarna mandarina. Hrvati su sebe izmestili sa Balkana, pa su poverovali da su time pobegli u rasu gospodara. Istina, i mi, i oni, sada skupa bežimo iz svojih nezavisnih rajeva u svet stvarnih gospodara: u Nemačku, Švajcarsku, Irsku itd. Uredno smo opljačkani i mi, i Heruvati: mi smo prineli žrtvu kao poraženi, u vidu neproklamovanih, ali surovih reparacija, a oni su naivno mislili da će „Danke, Dojčland“ biti dovoljno i da se od njih više ništa neće tražiti. Za „oslobođenje“, odnosno reokupaciju, na dar su prineli čitavu svoju privredu. Krug se zatvorio: Hrvatima je bilo potrebno 45 godina truda i borbe da iz germanske opet dođu u germansku okupaciju i to su platili skupo. Da bi se izborili da opet budu zavisni, potrošili su mnogo para, uništili privredu i proterali Srbe. SFRJ je bila jedina država u kojoj smo bili nezavisni, ili bar neznatno zavisni, ali nam to nije bilo dovoljno. Tražili smo ropstvo i dobili smo ga. Neumrla savezna UDBA je probudila već utrnuli nacionalizam, ispričala Hrvatima bajku o nezavisnosti, nama o Dušanovom carstvu i pičvajz, iz koga smo svi izašli kao roblje, je mogao da počne.[11]

Da Vas podsetimo:  Godina koja nas je promenila

Milan Milenković
Izvor: milanmilenkovic.com

Napomene:

[1] Na Vikipediji, ako joj je verovati, navodi se da je Ante Starčević Ličanin i Srbin. Postoji i njegovo pismo Beogradskom liceju, u kome traži posao i to pismo je napisao ćirilicom. Iako sam veoma oprezan kad je Vikipedija u pitanju, mene Starčevića su u logici događaja. On je dokaz da vera i nacija nisu sasvim ozbiljno uzimane u to vreme, a biće i kasnije, jer su Ličani – Srbi – dali 13 ustaških generala.(https://www.bastabalkana.com/2015/09/srpski-ustaski-generali-u-ndh-nezavisnoj-drzavi-hrvatskoj/)

[2] Istina, i kod nas je bilo tih budalaština u jednom trenutku, pa su srpski Jevreji nazivani „Srbima Mojsijeve vere“.

[3] Gojko Nikoliš navodi u svojoj knjizi „Korjen, stablo, pavetina“ da su najveće zločine u Prvom svetskom ratu, u Mačvi, napravili njegovi zemljaci, Kordunaši i pravoslavci, a ne Hrvati.

[4] Zanimljivo je ovo: svuda su franjevci poznati kao najmanje agresivan katolički red. U odnosu na jezuite, dominikance, ili benediktance, franjevci su ravni hipicima. Samo u Hrvatskoj su bili brutalni. To je posledica mešanja verskog i političkog pitanja.

[5] I danas, kad god zagusti, odnosno kad se u Hrvatskoj postave socijalna pitanja, hrvatski političari se sete Srba, odnosno bude mržnju prema Srbima, koja odlično skreće pažnju sa važnijih pitanja. Mržnja, međutim, slabi, najviše zbog toga što Srba u Hrvatskoj ima malo, tako da prosečan hrvatski klinac i ne oseća njihovo prisustvo. Sad više nije dovoljna mržnja prema Srbima, koja je ranije armirala naciju, sad se mora, u odsustvu Srba, mrzeti srpstvo, što je već teži zadatak.

[6] U poslednjih nekoliko godina, moram da primetim sa velikim žaljenjem, i kod nas se pojavljuju te rđave predstave sa ikonama, litijama, sa buđenjem mržnje u krilu verništva – baš tamo, dakle, gde bi ljubav trebalo da stoji u središtu. Ovde je, pre buđenja pseudopravoslavlja, počelo buđenje mržnje prema komunizmu, što je odlična vežba za svaku mržnju. Gledao sam, ne jednom, da ljudi bukvalno bacaju penu dok pričaju o Titu. To je dokaz da se mržnja bez problema može indukovati kao veoma snažno osećanje, potpuno nevezano za realitet. Mislim da su Hrvati to prošli vek pre nas.

Sada se ta mržnja, jednom indukovana, lako seli sa objekta na objekat: nedelju dana rade mediji i sad mrzimo Šiptare. Nedelju dana potom, mrzimo Hrvate. Nedelju dana kasnije, ateiste. Jedino ateisti ne mrze nikog. Sad zamislite kad bi se ta mržnja umrežila sa izgledima za brzo bogaćenje i podizanje socijalnog statusa: krv bi tekla ulicama i ničija imovina ne bi bila bezbedna.

Problem nacionalizma, kao ideologije, je u tome što se uvek zaklinjao da počiva na ljubavi prema svom rodu, a zapravo je uvek bio pun mržnje prema drugima. Niko nije, u napadu nacionalizma, otišao pa očistio korito neke reke, ili prao dupe starcima u staračkom domu, ali je bez muke bacao pljuvačku na druge.

[7] Ratovi od 1991. do 1995. su pokazali da oživljavanje ustašluka nije uspelo. Mnogo je Srba postradalo u Lori i drugim mučilištima, bilo je i dosta Hrvata koji su sebe osećali produžetkom ustaša, no ipak nije bilo, po zamahu i rezultatima, ni nalik periodu od 1941. do 1945. Upoznao sam Hrvate, dobre rodoljube, koji su imali samo vrlo umerenu mržnju prema Srbima, samo ono što se, u Hrvatskoj, stiče vaspitanjem, ali bez histerije i egzaltacije. SFRJ je približila Srbe i Hrvate. Ne dovoljno, ali ipak jeste.

[8] Hrvati, od Gvozda, nisu imali nezavisnu državu i privikli su se da svaku koju imaju zovi nezavisnom. Zavisnost je prirodni oblik hrvatske države. Ono što je zabrinjavajuće, međutim, je da su i Srbi sasvim zadovoljni okupacijom, prvi put u svojoj istoriji. Ono malo Srba i Hrvata, koji u glavi još nose mozak, a ne hamburger i koka-kolu, vidi da o nekoj nezavisnosti naših država ni zbora ne može biti.

[9] Hrvatska je istorija neobično maštovita, a hrvatski istoričari su veoma nalik na našeg Deretića. U onoj meri, u kojoj jedan narod objektivno doživljava svoju istoriju, on sam jeste objektivan, odnosno ima objektivnu egzistenciju. Bujna mašta sere svašta, kaže narod. Hrvatska istorijska škola nikad nije odmakla, u celini uzev, od nacional-romantičarskog posmatranja istorije iz 19. veka. Retki izuzeci, koji se pojavljuju među hrvatskim istoričarima, remete izmaštanu idilu i nisu rado viđeni među Hrvatima. Mašta je uvek lepša od stvarnosti.
Ono što je novo su razni deretići kod nas: dunsteri koji domaštaju što im se srcu hoće, što ih apsolutno približava hrvatskoj istorijskoj školi, koja se nikad nije previše umarla činjenicama.

[10] Izuzev ljotićevaca: njima su krajskomandanti izazivali noćne polucije.

[11] Hrvati neka se sami nose sa tim i neka sebi objašnjavaju kako su dobili rat protiv Srba da bi bili opet germansko roblje, ali ja nikad neću oprostiti najamnim srpskim intelektualcima što su, za sitnu korist, postali, na mig službe, antikomunisti, nacionalisti i potpirivači sranja. Gori soj srpski narod nije iznedrio.

7 KOMENTARA

  1. Boze moj sta reci sve mogu….Ovoliko teksta na ivici laprdanja. Ako je i od Milana mnogo je…Cemu sva ova slova i reci. Sredjivanju svojih misli, higijena mozga…Dokaz kako vreme gazi sve i svakog.

  2. Одличан текст браво Милане !
    И врабци на грани знају да између Бугарске и Словеније, Јадрана и Мађарске, живи један исти народ.
    Кога су – према потреби – делили Турци, Аустријанци, Немци и напослетку, да би задржали власт и привилегије, тзв комунисти.

  3. Kažu, kad Srbin hoće da izvrši duhovno samoubistvo, on postane OBJEKTIVAN. Dirljiv pokušaj nepristrasnog viđenja stvari, pun proizvoljnosti. Valter bi se ponosio.

  4. Још један од рецидива самоуправног социјализма нашао да филозофира о историји братства и јединства…
    Заслепљен љубављу према комунизму, неспособан да објективно сагледа економско националну катастрофу која је задесила српски народ под ћопавим Загорцем…
    Филозофски образована личност али историјски недовољно поткована да би разумео шта се и како дешавало већ износи своје виђење друштвених прилика 18. и 19. века…

  5. Мука ми је да читам ове баљезгарије. Неповезане мисли, закључци који не произлазе из претпоставки, извори са безначајних веб страница.

    „Neumrla savezna UDBA je probudila već utrnuli nacionalizam “ – Ово је ваљда највећа будалаштина коју сам прочитао ове године.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime