Saopštenje povodom godišnjice stradanja Srba iz sela „Medačkog džepa“

0
121
Foto: pixabay.com

Devetog septembra 1993. godine Hrvatska vojska je iznenada izvršila agresiju na srpska podvelebitska sela Divoselo, Čitluk i Počitelj, smještena južno i jugoistočno od Gospića u tzv. “Medačkom džepu”,  koja su se do tada osamnaest mjeseci nalazila pod zaštitom UN-a.
Hrvatska vojska je u nastupanju pljačkala, palila, rušila kuće, trovala bunare, ubijala i masakrirala civile, vojnike i milicionere. Ono što nisu uspjeli u nastupanju, pobili su i uništili u povlačenju, koje je, uz posredovanje UNPROFOR-a, potrajalo do 17. septembra iste godine.

Tragedija “Medačkog džepa” odvijala se pred očima UNPROFOR-a, koji ovaj put nije bio samo pasivni posmatrač, već je uzeo i aktivnog učešća u pokušaju da preuzme kontrolu nad ovim područjem i spriječi ubijanje preostalih ljudi i uništavanje njihove imovine, što im je i uspjelo nakon trodnevnih borbi sa hrvatskom vojskom i policijom.

U ovoj akciji  stradalo je 88 Srba: 46 vojnika, 6 milicionera i 36 civila. Među žrtvama je bilo 17 žena a među civilima  26 starijih od 60 godina. Hrvatska  je po završenoj akciji predala srpskoj strani 52 tijela. Pripadnici UNPROFOR-a su, nakon što su u direktnoj borbi ušli u ovo područje, izvukli još 18 tijela. Dva leša su izvukli pripadnici SVK, a jedno tijelo je pronađeno u aprilu 1994. godine. U maju 2000. godine istražioci Haškog tribunala pronalaze još 11 leševa skrivenih u jednoj septičkoj jami. Od ukupno 84 pronađena posmrtna ostatka, još je sedam ostalo neidentifikovano. Na listi nestalih vodi još 11 lica, među njima 7 civila prosječne starosti 71 godinu, od kojih su 4 žene.

U ovoj akciji ranjenika uopšte nije bilo. Upravo ta činjenica i rezultati pregleda tijela na srpskoj strani (razbijene lubanje, mnogobrojne prostrelne rane iz neposredne blizine, odsječeni dijelovi tijela, živi bacani u vatru) upućuju na zaključak da se radilo o sistematskom ubijanju zarobljenih i ranjenih. Sva tri sela su opljačkana a zatim sravnjena sa zemljom po sistemu „spržene zemlje“. Komadant UNPROFORA, general Žan Kot, 19. septembra 1993, poslije kompletnog obilaska pomenutih sela, izjavljuje: “Nisam našao znakova života, ni ljudi, ni životinja, u nekoliko sela kroz koja smo danas prošli. Razaranje je potpuno, sistematsko i namjerno”.

Da Vas podsetimo:  Ko nas više "voli" u koroni: Peking ili Moskva

Za zločine počinjene u ovoj akciji Tužilaštvo Haškog tribunala optužilo je trojicu hrvatskih generala: Rahima Ademija, Janka Bobetka i Mirka Norca, dok je istraga protiv Petra Stipetića obustavljena pošto je, po riječima Glavne tužiteljice, uspio dokazati “paralelnu liniju komandovanja”. Bobetku zbog bolesti optužnica nije ni uručena, a od izručenja Hagu spasila ga je smrt u aprilu 2003. godine.

Predmet Ademi/Norac Haški tribunal je, u septembru 2005, prebacio u nadležnost hrvatskog pravosuđa. Domaća optužnica ih je teretila za ubistvo 28 civila i 5 vojnika, te za uništavanje 300 različitih objekata, kompletno ubijanje stoke i trovanje bunara. Županijski sud u Zagrebu, u maju 2008, optuženog Ademija, vršioca dužnosti komadanta Zbornog područja Gospić, oslobađa svih optužbi, a optuženog Norca, komadanta operacije „Džep ‘93“, proglašava krivim za nesprečavanje, a time i za podržavanje i ohrabrivanje ubistava 4 civila i pljačkanje imovine te ubijanje i mučenje po jednog ratnog zarobljenika, i osuđuje ga na jedinstvenu kaznu zatvora od sedam godina, koju mu je Vrhovni sud smanjio na šest godina.

Počev od 2012, hrvatsko pravosuđe je optužilo još trojicu pripadnika HV-a: Josipa Krmpotića, komandira izviđačke čete 9. gardijske brigade HV-a, zbog dopuštenja podređenima da ubiju četvoricu neidentifikovanih zarobljenih vojnika RSK i naredbe da se pale i ruše kuće lokalnog srpskog stanovništva, te Velibora Šolaju i Josipa Mršića, pripadnike iste jedinice, zbog ubistva starije neidentifikovane ženske osobe.

U međuvremenu sa sva trojica i osuđeni pred Županijskim sudom u Zagrebu:  Josip Krmpotić (osuđen samo za naređivanje paljenja i rušenja srpskih kuća)  na tri godine, Velibor Šolaja na pet godina, oba pravosnažno, a Josip Mršić na  tri godine zatvora, nepravosnažno.

Iako je u pomenutim sudskim postupcima nesporno utvrđeno da su u zapaljenim kućama izgorjele i četiri žene, za njihovo paljenje  niko nije odgovarao.

Da Vas podsetimo:  Saopštenje povodom godišnjice eksplozije voza na pruzi između Topuskog i Gline

U aprilu 1991. godine u Divoselu je živjelo 344, u Počitelju307, au Čitluku 129 žitelja, skoro svi srpske nacionalnosti. U septembru 2020, u Divoselu ne živi niko, u Počitelju dvije starice, a u Čitluku četiri porodice sa ukupno deset članova.

U Beogradu i Banja Luci, 08.09.2020.

P R E D S J E D N I K

Savo Štrbac
Izvor: Veritas

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime