Silna će borba da bude

1
1044

drazaObojica su se zvanično borila u ime Jugoslavije i pod jugoslovenskim obeležjima, ali ih i oni koji su im naklonjeni i oni koji ih mrze prepoznaju kao borce za srpstvo, čak kao srpske nacionaliste. I jednog i drugog krive za četničke zločine, bez obzira na to da li su oni zaista zapovedali tim jedinicama ili su ove bile manje-više samostalne, da li je stvarno reč o četničkim odredima ili je reč o pukom uopštavanju, i da li su se ti zločini uopšte dogodili ili je sve proizvod protivsrpske propagande.

I jedan i drugi su se bili nameračili na najsmrtonosniju vojnu silu koju je svet dotle poznavao. Naravno, te sile su u oba navrata dolazile sa Zapada, s kojim su obojica imala vrlo nestalan odnos: u više navrata pokušavala su da sa Zapadnim silama nađu zajednički jezik, čak i sa neposrednim agresorima na srpske etničke prostore, ali su istovremeno obojica odbijala da se povinuju rasističkim, ponižavajućim ultimatumima kojima je Zapad tako sklon od pamtiveka – što je krvoločne zavojevače, dabome, živciralo do ludila. U tim nastojanjima da se iz podređenog položaja nekako nagode sa nemilosrdnim silnicima, štedeći tako narod, pa i sebe, obojica su pravila i krupne previde. Ali su se zato, kada su prihvatali bespoštednu borbu sa mučkim neprijateljima, uzdizali do zadivljujućeg junaštva: stavljali su glavu u torbu, iako nisu morali.

Ni jedan ni drugi, uprkos tome što su dobili određene bitke, nisu pobedili u svojim ratovima. Po obojicu je koban bio domaći protivnik, nameran da usred rata sprovodi političku i društvenu revoluciju, a ključno potpomognut, naravno, od strane prevrtljivog Zapada. I jedan i drugi su, takođe, skončali usled nameštenog, nepravednog i bespravnog sudskog postupka, na koji ih je sa neskrivenim sladostrašćem otpremio malopre pomenuti domaći protivnik, kukavički se sakrivajući iza navodne „međunarodne pravde“. U grob su obojica otišla teško oklevetana, ali nisu samo oni bili meta strahotnih, nikad dokazanih mada besomučno ponavljanih optužbi: upravo na primeru njih dvojice je samoubistveni osećaj krivice nametan celom srpskom narodu.

Zvali su se Dragoslav Mihailović i Slobodan Milošević. Dele ih pokolenja, pa i ideologija, kao i mnoge druge odlike, od zvanja do obrazovanja, ali podudarnosti među njima nisu baš zanemarljive, kao što se vidi iz pobrojanog. Spojila ih je, u krajnjem slučaju, sama istorija – i to ona najgora, što se stalno ponavlja lakomislenicima koji gordo odbacuju njene pouke.

Naravno, opšte okolnosti pod kojima su zakoračili na istorijsku pozornicu nisu bile sasvim istovetne, ali čak i one liče međusobno, ako ni po čemu drugom a ono po tome što su bile veoma nepovoljne: Mihailović je bio komandant vojske države koja je kapitulirala i bila okupirana, a Milošević je bio predsednik zemlje proistekle iz krvavog raspada veće i složenije državne zajednice. Istorija će možda presuditi da je i jednom i drugom glave došlo to što u mračnim vremenima nisu imali nikakvu podršku ili zaštitu spolja. I, u tome će istorija biti možda u pravu.

A opet, u srpskoj javnosti ne postoji gotovo niko ko će o obojici da priča sa osvežavajućom trezvenošću. Jedni navodno hoće da isprave istorijsku nepravdu nanetu Mihailoviću, ali zato zapene kako se pomene Milošević, koji je za njih bio i ostao samo „banda crvena“ sa kojom se mora bespoštedno obračunati.

Neki drugi se, pak, rado kite nasleđem Miloševića, iako su ga u međuvremenu izneverili, ali kada se povede reč o rehabilitaciji Mihailovića, e, onda kao papagaji počnu da ponavljaju da se istorija ne sme „revidirati“ i da on mora ostati „saradnik fašista i nacista“, bez obzira na mnogobrojne činjenice koje su u međuvremenu isplivale i bacile sasvim novo svetlo na Ravnogorski pokret.

To nasilno razdvajanje Mihailovića i Miloševića odraz je dubokog neshvatanja ne samo prošlosti, već i sadašnjosti. Devedesete nisu bile tako davno. Većini su u svežem sećanju, ma na kojoj strani da su bili u tadašnjim podelama srpskog društva. A opet, ta većina s nekom beskrvnom pomirenošću prihvata uvreženu laž da je za sve što nas snalazi već četvrt veka najveći, ako ne i jedini krivac – Milošević. Isto onako kako su pokolenja od pre 70 godina odlučila da poveruju u to da je i u Kraljevini i u Drugom svetskom ratu glavno zlo poticalo od strane „velikosrpskog hegemonizma“, a da je njegov poslednji branilac bio Mihailović.

Da Vas podsetimo:  Pismo sa Kosova ili snaga običnih ljudi

Po tome smo mi Srbi jedinstven narod na svetu: posle svakog genocida koji pretrpimo, jedva čekamo da svu odgovornost svalimo na nekog našeg. Tako je bilo posle ustaških pokolja iz četrdesetih, koji su po nečovečnosti zapanjili čak i nacističke okupatore; tako je i sada, posle naših stradanja iz devedesetih, koja su Rusiju prenula iz mrtvačke uljuljkanosti, ali su Srbiju izgleda bacila u zimski san.

Valjda verujemo da ćemo na taj način umilostiviti krvnike da nas ostave na miru. Evo, bacite Dražu psima da ga rastrgnu, na vam Sloba, otrujte ga… samo poštedite nas… i da, ukinite nam vize.

Naravno da je takva računica i nemoralna i bekorisna. Zašto bi nas poštedeli? Da li su ikada ikoga poštedeli? Cela njihova „civilizacija“ zasnova se na tome da kad osete krv više ne mogu da stanu.

Ovakvim poniznim moljakanjem da se smiluju nad nama, kakvo su do savršenstva doveli Boris Tadić i Aleksandar Vučić, prosto ih pozivamo da još jedared pokušaju da nas satru. A do toga će, prema mnogobrojnim pokazateljima, doći mnogo brže nego što se misli.

Verovatno da svi ovi što bez zadrške gutaju budalaštine o „evropskom putu“ veruju da su time kupili, kao i njihovi očevi, barem 40 godina klinačke razbibrige, slične onoj kojom je Josip Broz bio zabašurio svoju krvavu strahovladu. Zato ih i izluđuje kada im neko tu razbibrigu narušava, pominjanjem Kosmeta ili Ustava. Ali, ovo nisu godine Hladnog rata, kada je Americi bio neophodan saveznik iz protivničkih redova, pa je Broza zasipala kreditima – koje, dabome, mi sada vraćamo – i raznom drugom pomoći, čak i vojnom. Ovo je vreme u kojem je Ukrajina ispala mnogo opasnija po Vašington nego što su nadmeni Amerikanci procenjivali, pa im je sada neophodno novo žarište. A tu se Balkan, sa Hrvatima i Šiptarima koje niko ne mora da moli da bi kidisali na Srbe, odavno pokazao kao plodno tle.

Zašto bi Amerikancima pa trebalo žarište? Zato što je poslednjih sedam decenija ljudske istorije, od Hirošime i Nagasakija naovamo, proteklo u strahu cele planete od toga šta bi sve moglo da padne na pamet kaubojima. Jer su se kauboji izveštili u pretnjama kao niko pre njih. Čak su i te dve atomske bombe bačene na Japan bile upotrebljene prvenstveno kao pretnja. Kako je to ubedljivo pokazao dokumentarni serijal Olivera Stouna „Prećutana istorija Sjedinjenih Država“, Hari Truman je sravnio Hirošimu i Nagasaki ne da bi kaznio Japance, koji su inače već bili na kolenima, nego da bi uplašio Staljina, koji je upravo tih dana, prema ranijem dogovoru sa Ruzveltom i Čerčilom, objavio rat Japanu i počeo da gazi elitne jedinice japanske vojske koje su bile raspoređene ne po japanskim ostrvima, nego po okupiranoj Mandžuriji. NJega nisu uplašili, ali zato jesu ostatak čovečanstva, kojem su jasno stavili do znanja da su spremni na sve – samo ukoliko su dovoljno nadmoćni da to njih same ne košta ništa.

Danas, kada su otvorene vašingtonske arhive, pouzdano se zna da su u prvim posleratnim godinama, sve dok SSSR nije napravio svoje atomsko oružje, Amerikanci neprestano razvijali planove napada na Sovjetski Savez. Bela kuća je tih dana od Pentagona redovno naručivala, i dobijala, izveštaje o tome koliko će desetina atomskih bombi morati da bude bačeno na SSSR, da bi Crvena armija bila slomljena a država pokorena i rascepkana. Procene su uvek govorile da će za uspeh biti neophodne desetine bombi, više nego što je Amerika, kako se veruje, u tom trenutku mogla da napravi. I, o američkoj ratnoj spremnosti to govori sve što treba da se zna: da su imali dovoljno atomskih bombi, još tada bi bez oklevanja napali SSSR, ali im ni na pamet nije padalo da na tu izmučenu zemlju, koja je u ratu sa Hitlerom upravo bila izgubila preko 20 miliona glava, nasrnu konvencionalnim snagama i bez prednosti kao što su atomske bombe.

Da Vas podsetimo:  Sto dana bez devet đaka i njihovog čuvara

Zaista, kada se pogleda spisak njihovih intervencija, koje se broje u desetinama i zahvataju bukvalno sve ćoškove sveta, vidi se da to niti jednom nije bila ni približno ravnopravna borba. Svaki put je to bilo obrušavanje Amerike i njenih saveznika na kakvu usamljenu i manje-više bespomoćnu državu. I svaki put se to pretvaralo u bestijalno iživljavanje. Čak i kada bi napadnuta strana na kraju uspevala da se odbrani, to je bilo uz straobalne žrtve: Vijetnamci su izgubili najmanje tri miliona ljudi, a verovatno i duplo više, u ratu sa Amerikancima, koji su taj zločin platili sa samo 68.000 stradalih. (I naravno, ko šta radi, Holivud od tada snima filmove o američkim žrtvama i o ceni koju je zbog Vijetnamskog rata platilo američko društvo, uopšte se ne obazirući na pustoš koju su Jenkiji ostavili za sobom u jugoistočnoj Aziji.)

Nikada se ni sa kim nisu potukli pošteno, samim tim nikada nisu ni pokazali svoje navodno ratničko umeće, a opet ih se dobar deo sveta plaši. Tu i tamo se, svakako, javljaju džepovi snažnog otpora svirepim kaubojima, kao što je Fidel Kastro, ili Ugo Čavez, ili Srbi iz devedesetih, ali je ostatak planete radiji da sluša šta mu Vašington naređuje nego da rizikuje Hirošimu ili Vijetnam na svojoj koži.

Eto, na tome počiva raspored snaga u savremenom svetu: na američkoj pretnji, koje, kako je pokazao i slučaj „Šarli Ebdo“ od januara ove godine, nisu pošteđeni čak ni stari saveznici poput Francuske, čim pokažu ma i malo uzdržanosti.

Posle Krima i Novorusije, međutim, ta pretnja neminovno gubi na značaju. Kao i Srbi iz devedesetih, tako i Rusi danas ne deluju nimalo uplašeni zveckanjem američkog oružja, niti hordama fašističkih poslušnika koje Vašington može da regrutuje protiv njih. Isto onako kako su se Srbi pokazali početkom jugoslovenskih ratova, pa za tili čas rasterali neoustaške snage sa svojih etničkih prostora zapadno od Drine, tako danas izgledaju Rusi u Dobasu. I opet su, naravno, Amerikanci uzvratili onako kako su i onomad: sankcijama. Oni su baš i želeli da im se istorija ponovi. Oni su ti koji je i teraju da se stalno vraća na ista mesta. Računali su da će Rusija, slično Srbiji iz devedesetih, da se uruši iznutra i pod teretom privredne izolacije okrene međusobnim obračunima. Računali su na ruski DOS, ili ruskog Broza, svejedno. Oni vole kada ih istorija dariva onako kako je već umela da ih obraduje.

Preračunali su se, jašta. Da bi se istorija stalno ponavljala, moraju obe strane da pristaju na to. A današnja Rusije se tome usprotivila. Možda je mogla i snažnije da uzvrati, ali je čak i ovo kako je odgovorila na američke nasrtaje bilo dovoljno da otupi oštricu napada. I da na sve strane planete pošalje istinitu sliku o ispraznosti američke navodne nadmoći.

I, Amerikanci će sada da urade ono što jedino znaju: da se ugledaju na istoriju. Odnosno, da potpale požar na Balkanu, koji im je pre četvrt veka, kada se uspostavljao svetski poredak posle Hladnog rata, presudno omogućio da se nametnu kao jedina supersila na svetu kojoj stoga morate da se povinujete, milom ili silom. Bandoglavi kakvi već jesu, sav onaj ucenjivački potencijal koji su proćerdali u Ukrajini, pokušaće da povrate na Balkanu.

Da Vas podsetimo:  Srbija ima najstariju vojsku u Evropi. Čak ruski vrapci znaju da naša municija i granate završavaju u Ukrajini

I zato je, na primer, na poslednjim izborima za predsednika Hrvatske pobedila žena koja je služila na visokom položaju u NATO-u. Ivo Josipović je bio koristan kada je trebalo Srbiju, a i ostatak regiona, postrojavati na jedan podmukao, ponižavajući način. Ali sada, kada valja podstaći nove oružane sukobe u tom istom regionu, namesto Tadićevog najboljeg prijatelja postavljena je osoba školovana u srcu tame.

I zato beogradski sud odjednom rehabilituje Dražu Mihailovića. Naivno bi bilo verovati da je ta odluka posledica nekakve želje da se ispravi sedam decenija duga nepravda. Srpsko pravosuđe kakvo je danas, posle Snežane Malović, Slobodana Homena i Nikole Selakovića, ni fizički ni mentalno naprosto ne bi bilo u stanju da samostalno donese pravednu presudu čak ni u nekom manje složenom postupku. Da, general Mihailović je svakako zaslužio da se iz korena preispitaju klevete koje je o njemu izbljuvao Brozov režim, ali vreme i okolnosti pod kojima je došlo do poslednje presude moraju da izazovu sumnju. Sličan manevar je pre četvrt veka izveo Vuk Drašković, kada je, dok se Srbija mučila da reši nevolje na jugu uzrokovane šiptarskim pitanjem, požurio da žestokim javnim istupima otvori i „zapadni front“, prema Hrvatskoj: naravno da se titoističko prikrivanje ustaškog genocida kad-tad moralo narušiti, ali je trenutak u kom se to dogodilo u stvari išao na ruku Hrvatskoj (koja je onda dobila priliku da glumi žrtvu, umesto da se najzad suoči sa odgovornošću za svoje zločine), a ne Srbiji, koja je u ispravljanje istorijskih nepravdi zapadno od Drine tako bila prinuđena da kroči nedovoljno spremna.

Tako se i danas, verovatno, rehabilitacija Mihailovića koristi višestruko: kako bi se podigle napetosti u celom regionu, čiji mir počiva na monstruoznoj pretpostavci da su Srbi krivi pa krivi i da nemaju pravo da se žale na presude, bile one Brozove ili haške; kako bi se svi srpski neprijatelji iz devedesetih ponovo objedinili; i kako bi se samo srpsko društvo dodatno rascepkalo. O pravdi za samog Mihailovića, oni koji su naložili okakvu presudu razmišljali su taman koliko i Vuk Drašković onomad o pravdi za jasenovačke mučenike.

Ako se Amerikancima, u njihovim megalomanskim planovima, išta pokazalo korisnim, to je onda postjugoslovenski prostor, gde je uvek moguće sa minimalno truda i ulaganja napraviti maksimalnu štetu na najpogodnijem mogućem mestu, odakle se nevolje lako mogu izvoziti i na Istok i u Evropu. Zato bi danas, kada je njihova strahovlada ozbiljno načeta, bilo razumno očekivati i pripremati se za još jedno njihovo kobno spletkarenje.

I zato bi sada, umesto raspravo o tome ko je u Drugom svetskom ratu oslobodio Čačak a ko Loznicu, mnogo korisnije bilo da se staramo kako da odbranimo Kosovsku Mitrovicu. Ili Kapetana Dragana, jednog od junaka onih srpskih ratnih podviga s početka devedesetih, čije će najavljeno izručenje Hrvatskoj, koju su njegovi odredi vojnički ponizili, dodatno podstaći militarizaciju celog ovog prostora. Ili Ratka Mladića, protiv koga se, o predstojećoj 20. godišnjici „genocida“ u Srebrenici, priprema čitav niz podmazanih optužbi o „najvećem zločinu u Evropi posle Drugog svetskog rata“.

Draži Mihailoviću, ili Slobodanu Miloševiću, više ne možemo da pomognemo. Što se njih dvojice tiče, propisno smo se obrukali pred istorijom i tu se malo šta može popraviti. Ono što će, međutim, u konačnom raspletu podgrejane postjugoslovenske krize biti presudno, jeste kako ćemo sačuvati sever Kosmeta, Kapetana i Mladića. Za to, nekim čudom, još nije kasno.

Miodrag Zarković

fsksrb.ru

1 KOMENTAR

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime