Laži Milana Kučana i slovenački zločini 1991. – IV deo

6
1992

SLEDBENICI MENGELEA

Među zatvorenicima u Kazneno-popravnom domu Dob pri Mirni, kako navode vojni izvori, nalazilo se više teških bolesnika: kapetan Sabahudin Lalić, sa akutnim pogoršanjem čira i teškom depresijom; Rade Otašević, potpukovnik, koji je uhapšen neposredno posle izvršene operacije, u vreme dok je bio kući na bolovanju sa inficiranom ranom i visokom temperaturom; starešina Dragan Blagojević, sa zagnojenom prostrelnom ranom u predelu ramena i podlaktice i visokom temperaturom. U veoma teškom zdravstvenom stanju bili su osim njih i pukovnik Vučković, kapetan I klase Blagoje Mirović, zastavnik I klase Petar Radan, potpukovnik Milan Saračević, vodnik I klase Šaćir Bećiri i major Djordje Petrović. U svim civilizovanim zemljama čak se i najtežim zločincima u takvim slučajevima ukazuje neophodna medicinska pomoć, ali za deželu to ne važi. Upravnik ovog kazamata, kao da je na specijalizaciji bio kod samog Mengelea, hladnokrvno kaže da mu je poznato zdravstveno stanje pomenutih lica, “ali da je to zatvor, a ne bolnica”. Kakav je odnos u ovom zatvoru-logoru bio prema ljudima zatvorenim bez ikakve krivice, svedoči pukovnik doktor Milan Vrbanić, koji je posle obilaska ovog srednjovekovnog kazamata izjavio: “Opšti uslovi smeštaja su izrazito loši. Smešteni su u samicama po dva, ili u zatvorskim sobama sa po 12 ležaja – nabijeni kao sardine…”

Zastavnik Momir Stojanović i još neke starešine JNA uhapšeni su i odvedeni u zatvor u Domžalama. Posle dugotrajnog ispitivanja, uzimanja otisaka prstiju i slikanja, zastavniku i ostalim zatvorenicima su vezane ruke, ukrcani su u kontejner-furgon na motornom vozilu, radi prebacivanja u napušteni rudnik Dol pri Hrastniku. U toku prevoženja, zbog nedostatka kiseonika i prisustva izduvnih gasova – ugljendioksida, mnogi su tokom puta izgubili svest. Ni tada im nisu odvezane ruke. U katakombama napuštenog rudnika, smešteni su u prostoriji od 30 metara kvadratnih, bez vode i toaleta u kojoj je već bilo smešteno više od sto uhapšenih.

Zločin na Holmecu

Jedan o najmonstruoznijih zločina Slovenaca  nad nenaoružanim vojnicima sa karaule „Holmec“, zabeležila je 28. juna, na Vidovdan, kamera austrijske televizije ORF. Da tog dana, na tom graničnom prelazu udaljenom desetak kilometara od Blajburga, ne beše ove TV ekipe, gotovo ništa se ne bi znalo o zverskom, hladnokrvnom, streljanju trojice zarobljenih vojnika graničara koji su odložili oružje u kome, kako se ispostavilo, nije bilo ni jednog jedinog metka. Trojica mladih vojnika, sve se to lepo vidi na snimku, istakli su belu zastavu sačinjenu od krevetskog čaršava. Sve to, međutim nije bilo dovoljno zverima u ljudskom obliku da odustanu od životinjskog nagona i rafalnom paljbom usmrte trojicu devetnaestogodišnjaka. Mada je, istini za volju,  Slovenački helsinški komitet za ljudska prava okvalifikovao taj događaj kao „prvi dokumentovani ratni zločin na prostoru bivše SFRJ“, slovenačka vlast je ćutke prešla preko te bestijalnosti. Pred tim dokazanim ratnim zločinom, kao i mnogim drugim koje su počinili Slovenci, oči je zatvorio i Haški tribunal. 

Da Vas podsetimo:  Plate u državama bivše SFRJ: Srbija na četvrtom mestu

Iako je zvanično rukovodstvo Slovenije zločin na Holmecu okvalifikovalo kao incident, a njihovo republičko tužilaštvo konstatovalo kako „nikakav zločin nije počinjen“, predsednica Helsinškog odbora Slovenije, gospođa Neve Miklavčič Predan, obratila se tužilaštvu u Hagu s predlogom da se pravdi privedu počinioci i organizatori gnusnog zločina. U odgovoru, ispod čijeg teksta stoji potpis Karle del Ponte, navedeno je pored ostalog da se „veoma ceni plemenit rad slovenačke Helsinške organizacije, ali da je rat u Sloveniji prekratko trajao da bi se počinili brojniji ratni zločini“. Očigledno, odgovor Karle del Ponte, imajući u vidu njegovu besmislenost i licemernost, ne zaslužuje nikakav komentar.

Torture nad carinicima

O torturama kojima su bili izloženi službenici Savezne uprave carina, zabeležena su svedočenja Čedomira Petrovića, Nikole Mirkovića i Stevana Vučkovića. Sva trojica su uhapšeni u hotelskoj sobi od grupe maskiranih pripadnika paravojnih formacija. Uperivši automatske puške u polugole carinike, ne dozvolivši im da se obuku, stavili su im lisice na ruke i sproveli ih u zatvor. Ispitivanje, putem kojeg su im lisice i dalje bile na rukama, obavljeno je u prostoriji punoj sredstava za zastrašivanje. Bilo je tu, pored ostalog,  sredstava za mučenje, traka za davljenje, pištolja i drugih predmeta poznatih i korišćenih u vreme inkvizicije pape Grigorija IX. U okviru višečasovnih pretnji i zastrašivanja, Stevanu Vučkoviću je rečeno da će narednog dana, u 6 časova,biti streljan.

Na konferenciji za štampu sa domaćim i strenim novinarima, NikolaMirković je, pored ostalog, rekao:“U logoru u Kranju nalazila su se tri carinika, trinaest policajaca Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove i oko 40 vojnika JNA. Bilo je očigledno da su vojnici bili čestiti mladi ljuddi koji su se međusobno družili. Tada je stigla nekakva naredba da se vojnici podele po nacionalnoj pripadnosti. U jedan ugao su podeljeni Slovenci i Hrvati, u drugi Albanci, u treći Srbi i Crnogorci. To je nešto najstrašnije što sam video u svom životu i najogavnije što jedna politika može da uradi sa mladim ljudima“

Pomoćnik direktora Savezne uprave carina Mladen Kačavenda, uhapšen je dok je službenim automobilom krenuo na obavljenje profesionalnog posla. U prostorijama, sličnim katakombama, proveo je 36 sati pod stalnom fizičkom i psihičkom torturom. Na njega je vršen pritisak da prizna kako je u Sloveniju došao da na silu preuzme slovenačken carine. Sećajući se tih dana i događaja, Kačavenda posebno podvlači da su među uhapšenima bili i regruti koji su pošli na odsluženje vojnog roka u garnizonima na teritoriji Slovenije. U neizbrisivom sećanju ostao mu je jedan regrut iz Nove Pazove koji je u vozu, neposredno pre ulaska u Ljubljanu uhapšen sa pištoljen uperenim u čelo, izvukli ga iz voza i odveli u Kazneno-popravni dom pri Mirni. Uhapšeni mladić je u zatvoru napunio18 godina.

Da Vas podsetimo:  Pismo sa Kosova ili čekajući slobodu

Zločini nad nedužnim civilima

Pored brojnih zločinstava počinjenim nad vojnicima JNA, carinicima i pripadnicima policije, zabeleženo je i bezbroj primera terorisanja civilnih lica, posebno građanskih lica na službi u JNA i članova porodica aktivnih starešina JNA. Pored ostalih, neljudskim postupcima, čiji je epilog bila doživotna obogaljenost, izložene su Ljubica Saša i Nada Svorcan. One su, kao građanska lica na službi u JNA, pošle na posao privatnim automobilom. Na putu prema kasarni u Šentvidu zaustavila ih je grupa pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova Slovenije. Zahtevali su da se vrate kućama, ali one su insistirale da ih puste,jer moraju na posao koji godinama svakodnevno obavljaju. Policajci su, međutim, bili neumoljivi u zahtevima da se vrate kućama. Nada i Ljubica su, takođe, bile uporne u zahtevima da ih propuste kako bi na vreme stigle na posao. „Kad morate idite“, rekao je na kraju jedan od policajaca, namerno ih usmerivši na minu, prethodno postavljenu na putu. Nakon eksplozije koja je gotovo raznela automobil, Nada Svorcan je ostala teško povređena, a Ljubica Saša je ostala bez noge. U Univerzitetskom kliničkom centru u Ljubljani su, prema izveštaju iz vojnih izvora, odbili  da im blagovremeno ukažu neophodnu medicinsku pomoć.    

Slovenci su, da zaključimo, prekršili sve što se naziva čovečnošću i humanošću. Vrlo se dobro znaju i nalogodavci i izvršioci navedenih i mnogih drugih poznatih i, za javnost, još uvek nepoznatih zločina. Slovenci i Hag o svemu mudro ćute. Poznato je i zašto. Nije jasno, međutim, što im se u ćutanju pridružuje i država Srbija, mada ljudi koji su stajali na njenom čelu, uključujući i aktuelno državno rukovodstvo, vrlo dobro znaju da ratni zločini ne zastarevaju – kao što ne zastarevaju rane roditelja izginulih mladih vojnika i starešina JNA. 

SPISAK POGINULIH I UMRLIH PRIPADNIKA JNA OD POSLEDICA POVREDA U ORUŽANOM SUKOBU U SLOVENIJI

  1. Šandor Franje Miroslav, stariji vodnik I klase, rodjen 10.04.1956.
  2. Brndušanović Kristina Mirko, stariji vodnik, rodjen 04.08.1959.
  3. Bubalo Nikole Dragan, poručnik, rodjen 11.10.1964.
  4. Hadžiselimović Šaćira Mustafa, zastavnik, rodjen 26.08.1949.
  5. Hrapović Halila Eldin, poručnik, rodjen 29.03.1965.
  6. Jorgić Jove Milenko, kapetan I klase, rodjen 02.01.1956.
  7. Milošević Stevan Aleksandar, potporučnik, rodjen 04.o4.1970.
  8. Mrlak Antona Anton, kapetan I klase, rodjen 03.01.1950.
  9. Pantelić Obrada Slobodan, kapetan I klase, rodjen 23.05.1946.
  10. Salihi Bajrama Rama, vodnik, rodjen 08.01.1969.
  11. Sibinovski Borislava Bojanče, stariji vodnik, rodjen 30.10.1959.
  12.  Stojanović Ranka Zoran, kapetan, rodjen 08.10.1955.
  13.  Sedlar Rada Branko, gradjansko lice, rodjen 07.05.1954.
  14.  Ćati Ivana Stipo, vojnik, rodjen 18.06.1968.
  15.  Babić Ivana Ljubo, vojnik, (nepoznat datum rodjenja).
  16.  Bjelogrlić Vuleta Dejan, vojnik, rodjen 31.10.1971.
  17.  Bojanić Marka Branko, vojnik, rodjen 21.04.1971.
  18.  Cucak Ibre Halil, vojnik, rodjen 26.03.1972.
  19.  Dejanović Dragoslava Dušan, vojnik, (nepoznat datum rodjenja).
  20.  Hilmi Sejde Popaj, vojnik, (nepoznat datum rodjenja).
  21.  Imamović Ferida Fahir, vojnik, rodjen 20.02.1972.
  22.  Šimunović Pera Antonije, vojnik, rodjen 19.08.1972.
  23.  Ješić Milana Zoran, razvodnik, rodjen 07.09.1971.
  24.  Jeličić Anta Ivan, vojnik, rodjen 04.07.1972
  25.  Jovanović Sava Ratko, vojnik, rodjen 06.09.1972.
  26.  Kasumi Adema Florim, vojnik, rodjen 25.03.1971.
  27.  Lučić Mirko, vojnik, rodjen 02.07.1970.
  28.  Maletić Laze Goran, vojnik, (nepoznat datum rodjenja).
  29.  Mirković Nikole Zoran, vojnik, rodjen 08.12.1972.
  30.  Mitić Milana Stojan, vojnik, (nepoznat datum rodjenja).
  31.  Obradinov Jovice Vojko, vojnik, rodjen 10.12.1970.
  32.  Djokić Bore Dragan, vojnik, (nepoznat datum rodjenja).
  33.  Osmani Nedžmedin, vojnik, rodjen 09.08.1970.
  34.  Palić Razima Muhamed, vojnik, rodjen 01.05.1971.
  35.  Špelko Franciska Franc, vojnik, rodjen 27.11.1971.
  36.  Pivač Ilije Borislav, vojnik, rodjen 13.06.1972.
  37.  Ponjavić Boža Špiro, vojnik, rodjen 27.03.1972.
  38.  Rodić Steva Dragan, vojnik, rodjen 25.12.1969.
  39.  Sotinac Petra Domagaj, vojnk, rodjen 15.09.1968.
  40.  Stanković Milutina Goran, vojnik, rodjen 30.07.1970.
  41.  Stevanović Radojka Obrad, vojnik, rodjen 29.11.1971.
  42.  Stojković Stanoja Slobodan, vojnik, rodjen, 24.02.1972.
  43.  Tanasković Momčila Milan, vojnik, rodjen 31.08.1972.
  44.  Neidentifikovani pripadnik JNA. 
Da Vas podsetimo:  Srpskoj stolici vlast testeriše nogu


Radisav T. Ristić


Podaci o autoru

Radisav T. Ristić, pukovnik u penziji. Posle Prve muške gimnazije „Stevan  Sremac“ u Nišu, završio Vojnu akademiju kopnene vojske, Visoku vojnopolitičku školu JNA i Novinarsku školu Jugoslovenskog instituta za novinarstvo. Bio starešina i nastavnik  u vojnim školama, a najvećio deo radnog veka, dve ipo decenije, proveo na poslovima informisanja o oružanim snagama. U Službi za informisanje o oružanim snagama SFRJ prošao kroz sve diužnosti – od referenta za Tanjug i štampu, radio, televiziju i film, do naćelnika službe i pomočnika načelnika Političke uprave Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu. Izveštavao za domaće i strane medije o brojnim aktivnostima u oružanim snagama.


PODELI
Prethodni tekstBaba i kuvane žabe
Sledeći tekstSpasiba

6 KOMENTARA

  1. Mada sa velikim zakašnjenjem, prilog o Milanu Kučanu, odnosno slovenačkim zločinima, je dobrodošao kada se ima u vidu da počinjeni ratni zločini nikada ne zastarevaju. Posebno su u ovom trentku značajni podaci navedeni u ovom članku, jer se, prema izveštajima štampanih i elektronskih medija, priprema optužba protiv M. Kučana za zlodela kojima je kumovao.

  2. Žalosno je što su posle svih stradanja, zločina, egzodusa, nepravdi, Srbi toliko godina kasnije označeni kao najveći (pa i jedini) krivci za sve što se dogodilo na prostorima bivše Jugoslavije. Kako je moguće da narod koji je najstradalniji, koji je pretrpeo najveće žrtve i koji je proteran sa svojih vekovnih ognjišta iz skoro svih bivših Republika (i teritorije KIM) može biti označen kao „genocidan“?! Kako je moguće da za srpske žrtve nema pravde? Zašto slovenački zločini (a tamo je sve i počelo) tek danas polako dolaze na dnevni red?! Kako je moguće da država Srbija decenijama ne radi u koordinaciji sa domaćim i stranim ekspertima na utvrđivanju istine o Srebrenici, žutoj kući, Račku (i mnogim drugim), kako je moguće da da dokazani šiptarski i muslimanski zločinci aktivno učestvuju u vođenju BIH i američko – evropske veštačke tvorevine „Kosova“? Kako je moguće da jedna ustaška, genocidna tvorevina bude članica EU? I još puno teških pitanja… Žalosno je što su se vlastodršci, od 2000. pa do danas bavili sopstvenim bogaćenjem, daljim urušavanjem već uveliko posrnulog sistema i društvenih vrednosti, umesto da se bore za istinu, za svoj narod, za svoju državu. Žalosno je što su novac za lobiranje, uspostavljanje kontakata i utvrđivanje prave istine o ratovima u ex YU i 1999. stavljali u dzepove.
    Potrebno nam je što više ovakvih tekstova i širenje istine o pravim uzrocima svega što se dogodilo u periodu 1991 – 2000, ali i posledicama po naš narod, čiji je svaki rat bio odbrambeni.

    • Najlepše hvala gđi Neni na objektivnom elaboriranju nepravdi i žločinstava počinjenih nad srpskim narodom. Takođe hvala na ukazivanju odnosa prethodne i aktuelne vlasti prema tim zbivanjima u periodu od 1991. do 2000. godine.Autor

    • Postovanje!
      Sve sto ste nabrojali bilo je moguce samo iz jednog razloga, zapadne sile ili novi svetski poredak je isti kao i hrvati, muslimani, siptari, albanci. Slican slicnog podrzava a svi ovi koje nabrojah, prihvatili su da budu deo tog novog poretka, prodali su slobodu i dusu, veru i sebe.
      Srpski narod je za razliku od svih pravoslavan, slobodarski, ponosan i tvrdoglav, ne odrice se vere niti pristaje da ima gospodara i tu pocinju svi problemi koje imamo. Nismo hteli da budemo NATO kolonija.
      U Sloveniji i jeste sve pocelo, ali nije to pocelo 1991 vec mnogo ranije, kad su siptari u Cankarjevom domu imali prvi nekaav protest tad su sa slovenackim politicarima sklopili pakt protiv Srbije i Srba. Sve ostalo vec znate, hvala svima koji ovim objavama razotkrivaju skrivenu istinu.
      Ovo je dokaz da se istina ne moze ni ubiti ni sakriti, pre ili kasnije ugleda svetlo.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime