Sloboda i zakonodavstvo

2
1001

Ogled o poslednjim promenama Krivičnog zakonika

Predmet ovog osvrta predstavljaju poslednje izmene Krivičnog zakonika. Nakon izjave ministarke pravde da smo „time ispunili uslov…!“, postavlja se pitanje opravdanosti svake dalje rasprave na temu ishodišta reformi krivičnog zakonika, ali posledice koje reforme KZ unose u naš svakodnevni život daju nam za pravo da kritički sagledamo puteve daljeg lutanja našeg krivično-pravnog sistema. Kant je pre dvesta godina dokazivao da su sve pravne norme vezane za društvene odnose u istorijskom trenutku. U tom smislu, možemo se prepustiti zaključku da je srpski krivično-pravni sistem, već dugo zarobljenik i žrtva ideoloških matrica o „kraju istorije“ te kolonijalnih pogleda na državu i suverenitet, koji proističu iz doživljenih i dodeljenih uloga. Navedeni pristup je odnos između reforme krivično-pravnog sistema i suvereniteta pogrešno sveo na nivo sukoba.

Zene u crnom protiv rata u Bosni. 1994. foto:Vesna Pavlovic
Zene u crnom protiv rata u Bosni.
1994.
foto:Vesna Pavlovic

Vreme u kojem živimo, u kome se odvijaju najnovije reforme krivičnog zakonodavstva, jasno potvrđuju staro učenje prema kojem je borba država istovremeno i borba pravnih poredaka, te da se ishod borbe uvek jasno iskazuje u reformama pravnog sistema. Jelinek je smatrao da pobednik ne samo što stiče moć da menja pravni poredak pobeđenog nego da on to i mora učiniti bez obzira da li želi da pokorene oblasti prisajedini ili pak namerava da od stare države ili njenih osvojenih delova napravi novu državu. Sve navedeno jasno ukazuje da se jezgro ovog problema ne nalazi u sferi krivičnog prava, već u odsustvu shvatanja suvereniteta kao jednog od prerogativa države (odnos prema teritoriji je već poznat i o njemu svedoče spomenici kao što su Briselski sporazum ili integrisano upravljanje granicom). Poslednje promene KZ jednostavno predstavljaju produkt širih (s)kretanja srpskog društva.

OMALOVAŽAVANjE SUVERENITETA

Da Vas podsetimo:  Prekid partnerskih odnosa sa EU poguban za budžetske prihode Srbije

Još davno je primećeno da dopadljivost kojom materijalna i procesna rešenja mame u domicilnom pravnom sistemu ne predstavlja dovoljnu garanciju za njihovo uspešno funkcionisanje u zemljama destinacije, osobito kad je povoljan utisak stečen jedino sa normativnopravnog aspekta. Brojna deprimirajuća iskustva iz prakse snažno potkrepljuju iznetu tezu. Ako je već tako, umesno je ukazivanje na jedan primer iz istorije koji je nekad davno opisivao Gibon, a Duzinas ga onomad majstorski upotrebio u jednom drugom kontekstu: kad je čvrst u odluci da povrati sjaj Svetog rimskog carstva posle mnogo muka konačno pokorio moćne lombardijske gradove, Fridrih I Barbarosa se susreo sa novom preprekom: izgrađenim sistemom lokalnih zakona i političkih institucija koji je otežavao integraciju novih teritorija u veliko carstvo. Kako bi raspravio odnos između imperijalnog zakona i legalnih lokalnih običaja, nemački car je sazvao narodnu skupštinu u Ronkalju, na koju su, kao egzegete pravnih pravila, pozvana četiri eminentna pravnika – Bulgaro, Martino, Jakopo i Ugo di Porta Ravenjina. Bolonjski doktori prava, odgajani u imperijalističkom duhu Justinijanovog zakona, potrudili su se da izvuku listu regalia koja je favorizovala imperatora u odnosu na lokalne zakone. Svršetak priče zna ceo svet. Nagradu za ovakvo tumačenje predstavljao je dekret Authentica Habita, koji je kasnije usvojen kao Osnivački akt Bolonje, najstarijeg univerziteta u Evropi.

U ovakvim okolnostima upoznavanje sa tendencijama promene krivično-pravnog sistema i njihovim uzrocima pokazuje se kao istinski izazov, pogotovo kada se ima na umu da je krivično-pravni sistem tokom istorije postao simbol isključivog nacionalnog suvereniteta i područje koje je dugo odolevalo integracijskim procesima, kao svojevrstan domain reserve. Možda je vreme da se podsetimo da je zadatak krivično-pravnog sistema jedne države ne samo zaštita vrednosti već i uspostavljanje novih vrednosti koje se štite krivično-pravnim normama. Uslov svih uslova u ostvarivanju ovog cilja predstavlja suvereno delovanje države, koje se ogleda u prepoznavanju društveno opasnih postupanja koje u najvećoj meri ugrožavaju osnovne vrednosti suverene države, potom i u inkriminaciji takvih postupanja, koje ih čini protivpravnim. Ovakav zahvat podrazumeva samostalnu egzistenciju krivično-pravnih sistema unutar suverenih država, koje karakteriše mogućnost racionalnog izbora pravca daljeg razvoja. Omalovažavanje i derogacija suvereniteta najvidljiviji su u reformi krivičnog i krivično-procesnog zakonodavstva.

Da Vas podsetimo:  Srbija ima sve više studenata, sve manje brucoša, žene su 60 odsto akademaca

„ZABRANA NEGIRANjA GENOCIDA“

Domaće krivično-pravno zakonodavstvo je u proteklih dvadesetak godina novelirano institutima kao što su sporazum o priznanju krivice, javnotužilačka istraga, preimućstvo načela procesne ekonomije u odnosu na načelo materijalne istine, težnja ka uvođenju jedinstvenog pojma učinioca krivičnog dela, načelo oportuniteta krivičnog gonjenja. Na ovom prostoru odvija se sukob ne samo između globalizacije i suvereniteta već i sukob između aktivne i reaktivne države. Aktivna država zadržava pravo da kao jedinka u okviru sopstvene suma potestas prepoznaje ne samo društveno opasna ponašanja već i oblike krivične odgovornosti, za razliku od reaktivne države, koja slepo sledi postavljene obrasce i standarde, kako u odnosu na obeležja krivičnih dela, tako i u pogledu propisivanja krivične odgovornosti.

I površan pogled jasno ukazuje da se današnja reforma svodi na prihvatanje krivično-pravnih rešenja bez prava i mogućnosti na kritičku misao, koja bi bila uslovljena istorijskim iskustvom, te domicilnim potrebama i mogućnostima (o čemu svedoči uvođenje novih dela tipa „skrnavljenje ženskog polnog organa“ ili zabrana negiranja genocida, sa čudnim određenjem namere koja bi u sklopu negiranja genocida, zločina protiv čovečnosti ili ratnih zločina trebalo da izazove nasilje ili mržnju). Na nivou incidentnog je inkriminsanje javnog iznošenja stava o genocidu, zločinima protiv čovečnosti i ratnim zločinima. Samo po sebi čudna je do mere neshvatljivosti inkriminacija koja može krivičnoj odgovornosti izložiti i buduće istraživače događaja, koji su, pre nego što su događaji dobili istorijski ili pravno-teorijski epilog, prethodno dobili sudski epilog (moguće i putem sporazuma o priznanju krivice). U takvim okolnostima jedna norma dobija istinski totalitaran karakter. Ali za to već nije kriv samo naš zakonodavac. On je preuzeo ulogu poluge, koja bi trebalo da obezbedi nenarušivost mehanizma vladanja, spolja i iznutra.

Da Vas podsetimo:  Popis pokazao koliko ljudi u Srbiji ne zna da čita i piše

U ovakvim inkriminacijama koje su na korak do verbalnog delikta, prepoznatljive su klice totalitarizma. Uostalom, iza svakog totalnog morala osmehuje se moral totalitarizma. To je najvidljivije kroz krajnji cilj da se trenutna realnost zaštiti krivično-pravnim inkriminacijama kako bi se celokupan domicilni pravni sistem stavio u službu one realnosti koja je progovorila kroz našeg nejakog zakonodavca.

Istinska reforma krivično-pravnog zakonodavstva zahteva povratak ideji slobode. Ideja sloboda podrazumeva suveretnitet. Tek u uslovima suvereniteta, zakonodavac može doći sebi. U međuvremenu reforme krivično-pravnog sistema ostaće raspete između „zabrane negiranja genocida“ i „skrnavljenja ženskog polnog organa“.

Goran Đorđević

www.standard.rs

2 KOMENTARA

  1. Nadam se da će ovaj članak mnogi pročitati. Kao čitalac imam samo jedno pitanje: Ako se , u ovom sumanutom vremenu moralne i umne ograničenosti skupštinskih delgata, ipak usvoji ovaj predlog o priznavanju genocida, da li to podrazumeva da su svi borci na ratištima Hrvaske i BiH, svi socijalisti i radikali i članovi SPO do 2000 godine, automatski proglašeni krivim za genocid i dela protiv čovečnosti? Po meni je to logično i podrazumeva se da će Vučić, Nikolić, Vuk Drašković i Dačić i njima slični završiti u Hagu.

    • I samo da dopunim. Ako mene kao Srpkinju, moju decu i moje unuke neko optereti optužbom za (nepostojeći) genocid onda hoću da oni koji su učesvovali u tome i koji su kreirali politiku koja je dovela do „genocida“ odgovaraju za to. To je ogromno opterećenje za naciju i imamo pravo pozivati na odgovornost. To što sada mnogi od tadašnjih kreatora politike „genocida“, podstaknuti šuštanjem zelembaća, menjaju ploču ili se ispovedaju Bilu Klintonu ne umanjuje njihovu odgovornost. Znači ako predlaog izmene KZ Srbije u delu koji se odnosi na genocid budu usvojene , Srbi treba da šalju krivce u Hag.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime