Sloboda tone

Živo blato izbora

1
1706

Perjanice prozapadnog, politički korektnog i neotitoističkog novinarstva navodno „slede vizije“ vođa i to, od jedne interesne grupe do druge. No, to je privid. One se planski izmenjuju na političkom ringu gde se ulazi samo sa ausvajsom datim spolja. Dakle, mediji su samo iznajmljeni političarima od strane domaće medijske pseudo-elite, koju suštinski kontrolišu stranci. Kontrola medija dolazi od zapadnih stranaca, pravih gospodara Srbije, koji povlače sve konce u sistemu unutrašnje (samo)okupacije.

blatoSvi oni zajedno, ta nova elita, dospeli su na vrh prethodno dobro pripremljeni u raznim fulbrajtovskim, soroševskim NVO kampovima i centrima za preobražaj iz Srba u neoilberalne misionare. Pokrštavanjem ili dokrštavanjem bivših marksista i promotera nepostojećeg bratstva i nikada istinskog jedinstva, u novokapitaliste preko noći promenjene svesti, stvorio se novi tip neoliberalnog komesara u medijima i u kulturi.

Sada su oni u centru političkih obrta kao lučonoše u raznim ulogama od vremena „događanja naroda“ na Gazimestanu do događanja sponzorisane revolucije oktobra. Danas su već, ne skrivajući se, oni vodiči u trilateralu, masoneriju i ekumenizam, a zapravo, civilizacijsko unijatstvo – u vazalski odnos prema svetskim korporacijama i bankama koje Srbiji gase svaku autohtonost. Onemogućavaju opstanak nacionalnih institucija, zatvaraju muzeje, uništavaju srpska pozorišta, gase izdavaštvo, obeshrabruju kreativnost, nagrađuju literarne i medijske poltrone. Onemogućavaju i samu pomisao da se pomoću domaće pameti i znanja može opstati u ovom svetu totalne globale. Oni su kičma nevladine vlade koja u stvari vlada Srbijom, dok se menjaju oni koji se šepure u vladi, parlamentu i po institucijama.

Baš oni predvode sve „lukrativne“ organizacije koje ubrazavaju strmek Srbije niz tobogan za ništavilo. A podmeću s vremena na vreme „neohodnost vanrednih izbora“ kako bi svi zadaci planirane agonije bili odrađeni i verifikovani na vreme i po zadatom redosledu. Za svaki slučaj broje glasove, da nešto ne izmakne kontroli Velikog Brata.
Svi zajedeno sa političarima koji su vodili i koji vode Srbiju, uvereni su da nemaju dovoljno dobar narod kakav njihov politički genije zaslužuje i zato tom svom puku odriču pravo i sposobnost da politički procenjuju i odlučuju, recimo o opravdanosti i krajnjoj sudbini Briselskih sporazuma ili priključenja NATO (na kvarno), kroz razne eufemističke sporazume o „saradnji“ i kvazi partnerstvu, koja se vrše više od decenije.

Da Vas podsetimo:  NVO u Srbiji - isti narativ i isti akteri iz devedesetih

Raspoređeni ravnomerno u obe Srbije (a na istom zadatku sluđivanja Srba prividom izbora) koje, kada se saberu, predstavljaju nulu od države, lišenu suverenosti, oni se zalažu za nešto najviše nalik trećoj Jugoslaviji. Pripremljenoj u ovoj tekućoj „naprednoj“ fazi spajanja prve i druge Srbije za novu fazu raspada. A po modelu raspadanja prve dve. Reče li to ovih dana Maja „republika Vojvodina“ i „vojvođanska vlada“. Gde stade DS, tu će ovi drugi nastaviti, a ko zna, možda proces dovrši i sam vojvoda Šešelj.

Od Gazimestana, preko paljevine parlamenta, do stiropor revolucije, oni danas oličavaju sistem koji se može opisati kao uspelo i potkivanje žabe i njenu reinkarnaciju na prostorima Srbije u punokrvna trkačka grla i to na evropejskoj stazi bez alternative.

Oni uspešno baždare mehanizam spojenih sudova za pretakanje „narodne volje“ kojom je prvo zloupotrebljavan kosovski mit za političke potrebe, ali potom pravdan neophodnost puča „revolucionarnog“ oktobra, sve do do konačne zamene pravoslavnog Svetog Save prostestanstkim „svecem“ Veberom. Odbacivanje Svetog Save je započeto daleko ranije, pre čitavog veka, a sada se taj proces završava.

I tako je planski išlo sve od davanja poverenja „čoveku kome se gleda u oči“, do sedenja na stiroporu do petokotobarskog „prevr(a)ta 2012“, koji je izdigao kao zaštitni svoj znak „gospodara“ od stiropora. Baš kao i onaj stiroporski Tito na stadionu JNA, koga su montirali Slovenci, rešeni da se podsmehnu već potrošenom kultu Broza.

Korak po korak, kao motorna snaga lažnog parlamentarizma i višepartizma, pojavili su se među nama rotacioni Srbi, skloni da na svako uzdarje promene izbornu svest. I volju. Počev od ponuđenog sendviča. Malo li je gladnima. Za njih je simbol uspeha ponuđena fama političkog rijalitija u kome junak evropejske Srbije i desna ruka Đinđića od pocepanih patika i odežde klošara, dospeva, malo peške, više helikopterom, do samih vrhova (Anda). Načisto neprepoznatljiv u prvoklasnoj alpinističkoj opremi modernog tajkuna. Utopljen, ušuškan, obožavan od posebne kategorije gledalaca kao supermen „demokratkih promena“.

Ali to biva samo za najtalentovanije novo Srbe odabrane na kastingu u dubokoj diskreciji „specijalih centara“. Nastaviće se ta tragikomedija države i naroda srpskog, osim ako ćutljivi posmatrači, sve praznijih stomaka, u trenutku osvešćenja ne odluče drugačije. Glasovima, naravno, ali teško da će se to dogoditi na narednim izbrima čiji je ishod već spakovan. No, nedostatak istinske alternative čini ove izbore unapred rešenim. Na njima pošten čovek ili onaj koji se nada velikim promenama i nema šta da traži.

Da Vas podsetimo:  EU ili BRIKS – gde je mesto Srbiji?

E, upravo njih, rotacione Srbe, u predizbornim nameštenim groznicama na gurku pale gazde ovakve države, bez države, kad god i kako god im to zatreba. I zavlače ih, čas napred i čas nazad. Ovi manipulisani nesrećnici, pritom, žele da veruju da će makar u najmanjoj Srbiji, čak i ako bude projektovana za paranje kao na sva zvona hvaljena dolazeća treća Jugoslavija, nekako sačuvati nešto. Svakako ne dostojanstvo i državu, slobodu. Ali makar goli lični interes ili goli život. A došaptavaju im sa vrha „samo ako se pravimo mrtvi neće nas pojesti“. A komšije već za sofrom čekaju posluženje teritorije, malo je Kosovo, ratne odštete za „srpski genocid“ i sve što se posle ukidanja lovostaja na „genocidni narod“ može očekivati. Kao zasluženi skalp od balkanskih Indijanaca pravoslavne vere.

I ti nesrećnici slede slepo dirigovane tvorce ovakve Srbije, koja bi trebalo u režiji zapada ponovo da odigra tu, dva putu već overenu kobnu ulogu skraćivanja srpskih istorijskih prostora i ukidanja prava na budućnost.

Zato ti slepi putnici srpske zbilje, kako god sebe doživljavali, u različitim ulogama i partijama u promenjenim scenarijima, od četnika početnika do instant demokrata i naprednjaka, sve preletajući od zla ka gorem, hteli ne hteli i znali-ne znali, svesni su saučesnici ovog zla od politike. Rezultat tih izbornih gurki je da se Srbija zaglavi još dublje u živom blatu, još više opljačkana i devastirana. Kao da se to vreme opet približava zajedno sa aprilom. Vrlo često oni, praveći se nevešti, na društvenim mrežama poručuju autorima podizačima uzbune: „Pa, dobro, sve o ovim nepočinstvima znamo, ali šta ti predlažeš?“ Kao da se odgvornost za naciju i njeno očuvanje može, kao u fioci, smestiti u jednu glavu, a ostali su na fajrontu u lovu na izborne sendviče i mrvice ispod stola. Neće moći tako, poštovani Srbi. Morate se u sebi i oko sebe izboriti za nove šanse i nove nade da bi Srbima moglo nekada da svane.

Da Vas podsetimo:  Srpkinja iz Gračanice: Šta sve možemo da izdržimo, samo kada bi naša država bila uz nas

Zamajac za sve ovakve izborne farse kakva će biti i naredna, je veoma visok procenat konvertita među Srbima, upotrebljenih recimo u oktobarskom prevratu da divljaju i pale parlament, koji se poslušno odazivaju na sve tvitove i glavna su publiia ovdašnjih političkih i drugih rialitija. Oni su nasleđeni iz samoupravog mentalitetata podatni korumpiranju vlasti koja u njihovo ime donosi navodno narodne odluke.

Pretvorio se taj, još u titoizmu gajen soj, u prelivanje glasačkog mutljaga, od privrženosti SPS-u do učlanjenja u DSS, pa u Radikale, da bi se trenutku obreo u naprednjacima kao tvrdo jezgro birača koje lažne statistike sa nekih trideset odsto zavisnika od trenutog režima, na čijoj su listi korisnika ili obećanja pretvaraju u „apsolutnu većinu“. Taj prizor glasačkih cunamija poželjnog pravca, sa visine gađenja posmatra nasledna feudalna nomenklatura Titovih ideoloških i kadrovskih naslednika. Dok korumpirana rulja apologeta Srbije kao još jedne nove Jugoslavije-dembelije, dobija mrvice. U najgorem slučaju, nova obećanja.

Uopšte nije slučajno da su posle austrugarskog faraona Tita na čelo Srbije dovođene figura iz miljea bivše Austrougarske, gde se često jedino preko prevara nekako opstajalo. Zatim je to, u uslovima trojedine kraljevine, pa Jugoslavije i komunizma, preraslo u političko laviranje, menjanje ćurka naopako. Da bi se uz oreol pobedničkih partizana, koji su okupirali Srbiju i potamanili građanističku Srbiju i zemlju, pretvorilo u preraspodelu plena, od Dedinja, preko ostalih elitnih lokacija do „kruga dvojke“.

I baš zato su, da bi apsurd srpskog propadanja bio što zavodljiviji, režiseri su vodeće uloge na srpskoj nadrealnoj pozornici dodelili imitatorima Ibija i Radovana Trećeg, koji na kraju balade staje na stranu svih tradicionalnih neprijatelja Vilotića. Poruka biračkoj vojsci, koju su osmislisli dvorski analitičari, jeste da u njihovim dovijanjima na sceni, treba videti tek samo masku, i kupovinu vremena za opstanak nacije. A inače, „Baja zna šta radi“.

Milosav Dragić

Vidovdan

1 KOMENTAR

  1. Odlican opis, moglo bi da ide kao novi tekst pesme „Ovo je Srbija“. Cilj je, naravno, dodatno zbuniti Petra Petrovica, koji vec ne zna kako se zove. Cudo jedno koliko izdaje saka dolara moze da kupi u Srbiji (i, pretpostavljam, u bilo kojoj drugoj zemlj), i koliko dugo narod moze da se vodi zedan preko vode.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime