Šokantno: Trgovina mrtvim ljudima

2
4183

nataša kandicNataša Kandić, i njen Fond za humanitarno pravo, debelo su plaćeni da opravdaju agresiju SAD i njihovo uplitanje na Balkanu, tako što je gospođa Nataša imala zadatak da što veći broj Srba osudi kao zločince, a Srbe na taj način prikaže kao genocidan narod.

I tako ona, uz pomoć svog bivšeg muža i menadžera Lazara Stojanovića, godinama izmišlja zločince, prikazujući poslednjih godina Albance kao jadne i napaćene ljude. Nekažnjeno će pirovati, sve dok jednog dana Albanci za Vašington ne postanu, kao i Srbi, “‘loši momci”‘.
Ova priča opisuje njena konkretna nedela, koja ostaju nekažnjena i kojih se i njen dvadesetogodišnji sin, teški narkoman koji živi luksuznim životom u SAD trošeći krvavi novac svoje majke, duboko gadi.

U pismu koje je početkom godine uputio sudiji u procesu koji se vodi pred specijalnim odeljenjem za ratne zločine Višeg suda u Beogradu, svedok Zoran Rašković Serdar naveo je kako predsednica Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić “trguje leševima”.

Ova konstatacija nije daleko od istine, jer ono čime se pomenuti fond bavi zaista je trgovina mrtvim ljudima.

Fond za humanitarno pravo je osnovala Nataša Kandić 1992. godine sa proklamovanim ciljem dokumentovanja “nečuvenih kršenja ljudskih prava” koja su masovno činjena tokom oružanih sukoba u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i kasnije na Kosovu.

Od osnivanja Fonda na njegovom čelu je Nataša Kandić. Pošto se radi o nevladinoj organizaciji neprofitnog tipa, Fond se izdržava od donacija i dobrovoljnih priloga, bar bi tako trebalo da bude.

Glavni finansijeri Fonda sve ove godine su Savet Evrope, Nacionalna zadužbina za demokratiju (NED) iz Sjedinjenih Država, Fond za otvoreno društvo koji finansira Džordž Soroš, Švedska međunarodna agencija za razvoj i saradnju (SIDA), Švedski helsinški komitet za ljudska prava i drugi.
Ono što na ovaj način pristiže u kase Fonda ni izdaleka nije dovoljno da pokrije troškove rada četrdesetak, što stalno zaposlenih, što honorarnih saradnika, od kojih većina ima visoku stručnu spremu, kao i posebne prohteve Nataše Kandić i njene raskalašne porodice. A tu su još i enormne sume koje se isplaćuju na saradnju spremnim svedocima.

Zbog toga i Fond, i Nataša Kandić, pribegavaju nameštanju podataka u skladu sa željama platežno sposobnih nalogodavaca, među kojima najistaknutije mesto zauzima albanska narko-mafija.

Da Vas podsetimo:  Zlatibor Lončar nakon Vulina direktor BIA?

Poznati slučaj Milića Martinovića, koji je na montiranom procesu u Švedskoj osuđen na doživotnu robiju za ratne zločine koje nije počinio.

Svaki od albanskih navodnih svedoka koji se pojavio na suđenju i teretio Martinovićadobio je kao nagradu 15.000 evra od Fonda za humanitarno pravo.

Dodaju li se tome itroškovi koje je tim na čelu sa Mustafom Radonjićem, advokatom Fonda, i Natašom Kandić imao dok je pronalazio i instruisao “svedoke”, svaki svedok na pomenutom suđenjukoštao je Fond najmanje 20.000 evra.

Odakle Fondu toliki novac?

Ono što je odmah bilo uočljivo jeste činjenica da su samo svedoci koji su prihvatili da terete Martinovića bili novčano nagrađeni, dok ostali nisu dobili ništa.

Svedok Rašković je četiri sata svedočio putem video-linka i insistirao na tome daoptuženi Martinović u vreme izvršenja krivičnog dela u selu Ćuški nije bio tamo. Ovom svedoku bi trebalo verovati budući da je isti zaštićeni svedok u postupku protiv grupe Šakali kojoj se pred specijalnim odeljenjem Višeg suda u Beogradu sudi upravo za zločin u selu Ćuška.

Iako se skoro celokupna optužnica Šakalima, za koje se smatra da su odgovorni zaubistva u Ćuški, zasniva upravo na iskazima svedoka Raškovića, njegova reč u Stokholmu nije ništa vredela.

Međutim, svedok i očevidac događaja u Ćuški ne samo što je prevario prevaranta Natašu Kandić i svedočio u korist policajca Martinovića već se i javno ogradio od svake trgovine leševima rečima: “Šiptarskim svedocima sa švedskim azilom se ne sme verovati”.

Rezultat takvog Raškovićevog svedočenja je izostanak bilo koje vrste izveštavanja i dostupnosti informacija o ovom suđenju srpskoj javnosti. Kandićka je sve uspela da zataška.

Zamenik tužioca za ratne zločine Dragoljub Stanković je svojevremeno takođe istraživao eventualnu umešanost Posebne jedinice policije (PJP) u zločin u Ćuškoj, a čiji je član u to vreme bio i Milić Martinović. Materijali koje je Stanković prikupio i saznanja do kojih je došao u potpunosti aboliraju ne samo celu jedinicu već posebno i samog Martinovića, zbog čega protiv njih u Beogradu nikada nije podignuta optužnica za Ćušku.

Stanković je i svedočio u sudskom postupku pred švedskim sudom u korist Martinovića, ali ni njegova reč u Stokholmu nije ništa vredela. Zašto?

Da Vas podsetimo:  Strogo povjerljivo – Projekt Doktor(i)

Spremnost da svedoči u korist Martinovića izrazio je i general Obrad Stevanović, komandant posebnih jedinica policije, koji je bio odlično upoznat sa položajima i kretanjima pripadnika jedinice tokom agresije NATO snaga kada se desio zločin u selu Ćuški, pa je tako znao i da je odred u kome je bio Martinović tih dana bio najmanje 50 kilometara udaljen od mesta zločina. Sud u Stokholmu ga nije pozvao da svedoči.

Posao Nataše Kandić u ovom postupku bio je da instruiše i plati svedoke da nesrećnog Martinovića prepoznaju kao jednog od izvršilaca zločina.

Isto tako je Kandićka, preko svojih veza dobijenih od švedskih sponzora njenog Fonda, izdejstvovala prvo da švedsko tužilaštvo Martinovića sumnjiči da je uzeo lažni identitet u toj zemlji, a da se u stvari radi o jednom poznatom članu Šakala.

Pošto je od srpskog MUP-a dobijena potvrda o tome da je u Geteborgu uhapšeni Srbin zaista Milić Martinović, koji nema nikakve veze sa Šakalima, sa fotografija pomoću kojih su “svedoci” prepoznavali svog mučitelja iznenada nestaje ime pravog člana Šakala i pojavljuje se ime Milića Martrinovića.

Pomoću ovako manipulisanih dokaza švedsko tužilaštvo podiže optužnicu, a sud izbegava da na svedočenje pozove Stevanovića koji je bio upoznati sa činjenicom da je u predistražnom postupku iz Švedske stigla fotografija na kojoj je bio Milić Martinović, ali na kojoj se navodilo ime drugog čoveka, i koji bi svojim svedočenjem mogao da dokaže da je došlo do zamene identiteta.

Ovako nešto se nikako nije uklapalo u finansijske planove Nataše Kandić.

LIČNI INTERESI NATAŠE KANDIĆ

Kod Nataše Kandić se sve vrti oko para i ličnog interesa, a ne oko otkrivanja istine.

Izvor iz Višeg suda tvrdi, da ona ne samo da instruiše svedoke koga treba da terete već i čije ime ne smeju da pominju.

Čak i kod nje postoje Srbi koji su izuzeti od sumnje da su počinili ratne zločine, ali su to isključivo oni čija pomoć joj je potrebna kako bi nastavila da sakuplja pare na tuđoj nesreći.

O tome kako Kandićka po potrebi manipuliše dokazima, i to uz svesrdnu podršku i pomoć domaćeg pravosuđa, imamo rečit primer u slučaju koji se pod brojem K 3984/10 u Višem sudu u Beogradu vodi protiv Jugoslava Petrušića i drugih. NJima se, između ostalog, na teret stavljaju ubistva tokom rata 1999. na štetu dva kosovska Albanca: Rahmana Idrizia i Hamdie Neziria.

Da Vas podsetimo:  Ima li rata u kome njega nema? Šta će u Izraelu Anri Levi koji je u Beogradu dobio tortu u lice

U svojoj knjizi Kosovo – knjiga pamćenja, Nataša Kandić na strani 108. navodi Idrizia Rahmana (od oca Bajrama), rođenog 11. decembra 1972. godine, vojnika, ubijenog u Juniku 5. maja 1999. godine.

Ono vojnik u toku kasnijeg sudskog postupka netragom nestaje, pa se Petrušić i ostali terete za zločin nad civilnim stanovništvom.

U istoj knjizi na strani 188. upisan je i Neziri Hamdi (od oca Osmana), rođen 14. aprila 1957, civil, ubijen u Trsteniku 7. maja 1999. godine.

U sudskim spisima, međutim, nalazi se potvrda o identifikaciji Neziria od 13. novembra 2006. u kojoj stoji sledeće: kao mesto nestanka navodi se Zalč kod Peći, a dalje da je telo nađeno 13. septembra 2000. u Juniku – Dečani.
U potvrdi o smrti izdatoj 13. novembra 2006. stoji da je telo ekshumirano u Batajnici?!

Kako je moguće da jedno te isto telo bude na dva različita mesta i da dva puta bude pronađeno: jednom u Juniku, drugi put u Batajnici?

I kako je Kandićka uopšte došla do informacije da je Neziri ubijen u Trsteniku, koji se nigde ne pominje u sudskim spisima?

Očigledno je, a na šta su ukazivali i branioci optuženih, da u ovom postupku Nataši Kandić iz nekog razloga odgovara da se “pronađu” ubice baš ove dvojice pomenutih Albanaca sa Kosmeta, pa se “dokazi” nameštaju onako kako optužnici u datom momentu odgovara. Sigurno da je i tu u igri novčana nagrada.

Dok su “svedoci” koji su teretili Milića Martinovića uživali u luksuzu, a jedan od Albanaca sa Kosova je pored para dobio i azil u Švedskoj, glavni i jedini svedok koji je tvrdio da je Martinović nevin od tada ima samo probleme.
Onog momenta kada je postalo jasno da Zoran Rašković Serdar ni pred sudom u Stokholmu, a ni pred ovim domaćim nema nameru da svedoči kako mu nalaže Nataša Kandić, njegov položaj se dramatično pogoršao.

Izvor: getosrbija

like-button.net here

wordpress-themes.org here

2 KOMENTARA

  1. Ime jos toga u slucaju Martinovica o cemu medije u Srbiji nisu pisale. Iznenadjujece je da ni na ovom portalu, koji je prvi objavio ovaj tekst, nema ni reci o tome da je Martinovic prvo osudjen na dozivotnu robiju, a da ga je vrhovni sud svedske posle oslobodio svake krivice. Oni koje to interesuje mogu da procitate objavljeni intervju sa Nikolom Janic, predsednikom „Humanvoice“ iz Stokholma na adresi http://www.janic.se/?p=1934

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime