Spomenik

0
1310

Screen-Shot-2016-06-07-at-10.39.20-AMCrna Gora nije imala prilike da preživi razdoblje revolucionarne demokratizacije i brzih tranzicionih promena… Pored činjenice da su narodi Crne Gore podeljeni i da su tokom proteklih sedam decenija mnoge partije, a posebno one srpske bile posvećene borbi za demokratiju, ona do sada nije trijumfovala, a u zemlji nema velikog i prihvaćenog oličenog, istorijskog simbola demokratije. Možda će, posle ovog nedavnog raspisivanja nagrade za otkriće zličinaca koji su ubili Duška Jovanovića, vlada zajedno sa svojim demokratskim satelitima pokušati da od ovog poznatog novinara, žrtve brutalnog i nerasvetljenog ubistva stvori simbol demokratije u Crnoj Gori. To bi naravno bio paradoks, pošto sa nekom drugom, demokratskom vlašću nije izvesno da bi se gnusni zločin i dogodio. Takav pokušaj, iako Jovanović zaslužuje veliko poštovanje i mesto među istorijskim borcima za demokratiju, bio bi novi fenomen mimikrije autoritarnog režima.

U Beogradu postoji jedan park koji se u adresaru vodi kao trg. Na tom mestu dubokih istorijskih korena i snažne srpske narodne emocije bilo je tursko groblje, pa pijaca Sv. Andrije… Tamo su srpski ustanici 1806. potukli Turke oslobađajući grad. Na pijaci Sv. Andrije Prvozvanog sve do 1867. popreko su se gledale turske i srpske straže sve do kratkog rata sa bombardovanjem koje je usledilo ubistvu deteta na obližnjoj Čukur-česmi. Tu, pored parka, major Miša, dunavski Rotšajld, podigao je najvišu zgradu srpskog 19. veka, u blizini su bile rimske terme, mitski hotel Grand gde je stolovala Crna ruka, poslanstvo Austrougarske čiji je poslednji gazda u lovačkom odelu predao telegram koji je zapalio planetu… Na obodu trga, na mestu nekadašnjeg Granda nalazi se danas najstariji fakultet Južnih Slovena i poznati „Plato“, ognjište svih studentskih protesta. Na drugoj sttrani, ispod prorodnomatematičkog fakulteta bila je zloglasna Glavnjača i masovna grobnica onih koje su ubili i zauvek sahranili Brozovi komunisti. Par metara dalje gradski komitet saveza komunista, sedište SPS-a gde sam davno „oružan pošao“ – dok su zaposleni srećni što ih narod „oslobodio“ raznosili zalihe ulja iz kuhinje i toalet papira… Preko puta SPS-a tokom poslednje decenije svog života živeo je pokojni Zoran Đinđić – prvi demokratski premijer republike.

Da Vas podsetimo:  Preispitati prioritete: Da li su Srbiji potrebniji stadioni ili ulaganja u zdravstvo i obrazovanje?

Sadašnje vlasti nameravaju da tu podignu Đinđiću spomenik i nazovu ovaj trg, teške i slavne istorije po njemu. Eto dokaza koliko je naša srpska istorija teška i zapletena, gorka i bizarna i koliko taj paradoks ne nestaje ni kada Srbe nazovete Crnogorcima. U Podgorici neko misli da bi mogao da pokrsti Antihrista… Kod nas je pitanje uspomene na Đinđića i naše narodne istorijske svesti došlo u domen stranačke rvačke finte… Mesec dana uoči Đinđićeve pogibije, prvi ljudi današnje republike i njene vlade stajali su na bini sa koje je prorečena njegova nasilna smrt i to kao zaslužena i pravedna kazna. Pre devet godina prvi čovek današnje vlade lepio je, zajedno sa stranačkim aktivistima plakate sa imenom generala Mladića preko natpisa sa adresom bulevara na Novom Beogradu koji je nosio Đinđićevo ime…

Čudna i brza promena… Borba za slobodu osnova je srpske istorije tokom prethodna tri stoleća… Kao narod jednakih u siromaštvu Srbi su demokratiji bili privrženi kao nečem prirodnom, što nikada nisu mnogo cenili, ni negovali ili razvijali… Bila je to samonikla biljka koja ide uz slobodu. Kao i svi narodi bez prosvećenih elita i rodoljubivog plemstva i Srbima je demokratija obično bila put ka uspostavi tiranije. Možda je tako i danas. Đinđića i pre njega Borislava Pekića slave oni koji su posvetili život borbi za druge i drugačije ciljeve, ideologije i sa potpuno drugačijim etičkim pogledima na svet. Ovo otimanje oko demokratskih simbola više je potreba uspostave novog jednopartijskog sistema i zatiranja ostataka Demokratske stranke, nego nekakva privrženost idealu nacionalnog ujedinjenja. Važno je da celokupna istorija bude iza sadašnjeg vođe – on je baštinik Đinđićevog, Miloševićevog, Brozovog, monarhijskog nasleđa… On je simbol svega što je dobro. On može iste sedmice da izgrdi svoje protivnike da ne baštine Đinđićeve tradicije i da optuži one koji su pokušavali da uhaspe Miloševića – koje je bez sumnje poslao Đinđić – kao kriminalce i otmičare.

Da Vas podsetimo:  Pogledaj me očima deteta

Ovaj paradoks plod je višestrukih loših uticaja. Narodnog siromaštva i neprosvećenosti, komunističkog nasleđa, nekvalitetnih, totalitarnih i korupcionaških elita, podlog odnas SAD, Britanije i SR Nemačke prema Srbiji i Srbima… Mi smo međutim imali zvezdane trenutke demokratije. Božidar Grujović, Živojin Žujović, Jevrem Grujić, Svetozar Marković, Ljuba Stojanović, Marko Daković, Ljuba Davidović, Dragić Joksimović, Mihailo Đurić, Zoran Đinđić… Naša su demorkatska vertikala… Đukanovićeva Crna Gora nema ništa, ako je nešto nekada i imala istog se i odrekla… Ostao je samo Goran Danilović koji nije mogao da promeni pa se pridružio. Spreman da predloži kako da se našminka rugoba i prikrije sramota.

Čedomr Antić

napredniklub.org

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime