Srbi i viši smisao Karadžićeve osudе

0
1747

RadovanMnogo se šta može zaključiti iz presude koja je glasila: „40 godina“, koliko je nekada lutao jevrejski narod u potrazi za “obećanom zemljom”. Da li će Srbi pre ili posle “Radovanovih četrdeset godina” pronaći sebe i svoju “obećanu zemlju” je pitanje koje visi u vazduhu. Odgovor na to zavisi i od toga kako ćemo se odnositi prema svojim svecima i mučenicima. A ozbiljan kandidat za jednog od njih je i Radovan Karadžić. Ako okrenemo leđa našim svecima i mučenicima, našoj tradiciji i istoriji, kao što sto to uradili u prošlom veku, i nama će Nebo okrenuti leđa.

Šta nam je otkrila Karadžićeva presuda ili preciznije šta nam je portvdila, a da smo to ionako znali? Da smo te haške mučenike mi, kao narod, skoro zaboravili na putu ili preciznije govoreći na svom “četrdesetogodišnjem lutanju” ka “obećanoj zemlji”. Teško je priznati, ali mi smo ih predali ili prodali i ostavili da skončaju u njihovim tamnicama. Neko će reći: “Nisam ja, već ova ili ona vlast, elita”, no, odgovornost, barem posrednu, mnogi snose. Lako je svu krivicu svaliti na jednog čoveka ili na nekoliko njih, ali ozbiljni ljudi preuzimaju odgovornost. Ili, kako bi Dostojevski rekao: “Svi smo krivi za sve”.

Druga stvar koju nam otkriva ili potvrđuje ova presuda je da se odnos Zapada prema Srbima nije promenio. “Hag” je osnovan kao politički sud koji sudi i presuđuje Srbima, ali i istoriji devedesetih na Balkanu. Pobednici pišu istoriju, a Hag ima funkciju da je potvrdi i zapečati. Time se, ne samo gotovo sva krivica za ratove i zločine devedesetih, svaljuje na teret Srba, već se drugi, a pre svega Zapad, potpuno amnestiraju. Time se daje istorijsko opravdanje i za proterivanje Srba iz Hrvatske, okupaciju BiH, za bombardovanje Srbije i otmicu Kosova. No, isto tako je teza da “ne smemo dozvoliti da se Srebrenica ponovi” postala alibi za brojne vojne intervencije ili izazivanje građanskih ratova. Stoga, presuda Karadžiću nije samo presuda njemu i Srbima, već je presuda i nad nacionalnim suverenitetima na globalnom nivou.

Da Vas podsetimo:  Slobodan Vladušić: Koga briga kojim jezikom pričaju mrvice?

Treća stvar koju nam govori haška presuda Srbima kroz osudu Karadžića na 40 godina je da smo mi u vezi svega toga skoro, pa nemoćni. Veliki sude malima i tako pobednici pišu iznova i iznova istorije onakve kakve im u tom trenutku odgovaraju. Da li je baš sve izgubljeno iako sve činjenice govore da jeste? Pa nije, dok se ne predamo ništa nije izgubljeno. Ako stvorimo kulturu otpora nakaradnoj i srbofobičnoj viziji novije i starije istorije i ako izgradimo svoj autentični odgovor. Šta bi bio srpski odgovor na izazove dvadeset prvog veka? Kao i do sada – srpski odgovor jeste identitet koji se gradi na geopolitičkoj horizontali i duhovnoj vertikali. Ako budemo znali ko smo i šta smo, a to znači – ako znamo ko su nam junaci, mučenici i sveci, i mi ćemo kao narod imati budućnost. Možda tešku i mučeničku, ali veliku i slavnu u suštini svojoj. Ako zaboravimo na sebe, na svoje svetinje i mitove, mi ćemo nestati i kao država i kao narod. To je neumitan istorijski zakon koji se do sada mnogo puta potvrdio u prošlosti.

Sve ovo nam govori da rešenje nije u politici, iako je politika sfera gde se mnogo šta prelama i dovršava. To, naravno, ne amnestira ljude koji imaju vlast, moć, bogatstvo i uticaj da ne čine ništa u vremenu kad izgleda da se malo šta može promeniti. No, govorimo nešto drugo – ako vam neko kaže: “Eto mi da smo na vlasti, mi bismo sve to preko noći promenili,” ili, “u tri skoka do slobode”, onda vas ili laže ili nema pojma o čemu govori. Naša teza ide u drugom pravcu, mimo onih koji kažu: “Mi radimo ono što se mora” ,i onih koji nas ubeđuju u, “Mi bi smo sve promenili vrlo brzo.” Ako mi kao narod ne budemo imali jedan “set vrlina i vrednosti” kojima težimo, pa i kad ih ne dostižemo, znamo da su one merilo vrednosti, onda nam ne pomažu ni najpovoljniji geopolitički obrti ili, pak, dolazak na vlast “pravih patriota”. Slabosti i podele nas vuku na dno i ne daju nam da iskoristimo šanse. Sve je slaba uteha, jer teškom bolesniku samrtniku ne pomaže ni sunčan dan, ni bogata trpeza i ukusna pića. Jedva da je uteha.

Da Vas podsetimo:  Priča o Kosovu i Metohiji i papi kao srpskom savezniku

Ako je nešto pozitivno u tom teškom danu teške osude Srba “od celog sveta” na četrdeset biblijskih godina, onda je to što nas to suočava sa nama samima, što nas to suočava sa istinom. Nepravedna presuda nad Radovanom ili nad Srbima je pokrenula emocije otpora kao što je i pokazala ko je “naš”, a ko “njihov”. Presuda nas opominje da smo ono što smo skoro zaboravili – da smo Srbi – pokazuje nam prstom, doduše teškim i zlokobnim, ali nam pokazuje naš put. Iako joj nije to bila namera. Presuda je još jedna gorka pilula koja govori kakav je naš status u “svetu koji u grehu leži” i podsetnik da smo sami u svetu. Što bi rekao pravedni i mudri NJegoš: “Kad bi se neko sažalio kao da bi i pomogao.” Takvo stešnjavanje, takav pritisak, vodi ili u očajničku kapitulaciju ili u kukavičko konvertitstvo sa jedne ili, pak, u okretanje ka jedinom Izlazu. Ka onom što nam osmišljava život u vremenu besmisla – a to je okretanje ka gore, ka nebeskom i duhovnom. To nije bežanje u nekakav misticizam ili eskapizam “zlatne prošlosti”, već povratak izvoru čiste vode – žive vode koja leči, krepi i daje snagu malaksalom i umrtvljenom čoveku da ustane i da se ispravi.

Branko Radun

Vidovdan

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime