Zahtevi i uslovi Nemačkoj i EU

Srbiji potrebna hrabra, moralno čista i patriotska vlast

2
1441

Grdelica-voz-NATO-790x529Grčka potražuje od Nemačke 280 milijardi EUR-a za ratne reparacije iz Drugog svetskog rata, a Nemačka postavlja Srbiji čak „jedanaest“ uslova za „početak pregovora“ o (ne)mogućem ulasku u EU. Grčki zahtevi su reakcija na insistiranje EU finansijskih institucija, a posebno Nemačke, da Grčka – na ivici bankrota i socijalnog holokausta, nastavi sa pogubnom ekonomskom štednjom i da vraća dugove (preko 300 milijardi EUR-a) stranim poveriocima. Grci opravdano ističu, da je na početku američkog hladnog rata protiv SSSR-a nacistička Nemačka praktično bila oslobođena reparacija, jer je postala glavni američki saveznik i Trojanski konj u borbi protiv komunizma. Uz to je (američki) Maršalov plan (1947 godine sa fondom od 13 milijardi $) sa velikim finansijskim investicijama doveo do nemačkog ekonomskog buma – od 13 milijardi $ Nemačka je dobila 1.5, Engleska i Francuska zajedno 5.5 milijardi a Grčka svega 350 miliona $. Tako je Nemačka, dobivši pet puta veću finasijsku pomoć od Grčke, praktično nagrađena za počinjene zločine.

Nemački političari vladajućih partija CDU (i CSU) i SPD odlučno odbijaju grčke zahteve, tvrdeći da je to glupost (ministar Gabrijel) a i da za to nema pravnih osnova! (Kakva arogancija! Grčka je pravno obavezna da vrati kredite ali nema pravnog osnova za reparacije za pobijene Grke!) Pri tome se pozivaju na neprecizne ugovore o reparaciji iz 1945 – Pariska konferencija, 1953 – Londonska konferencija, 1960 – kada je Grčka dobila 110 miliona maraka(!), te Ugovora 2+4 o ujedinjenju Nemačke iz 1990 godine – po njemu nisu predviđene ratne reparacije za Drugi svetski rat. Opozicione nemačke partije (sa preko 20 % birača), kao i nemački predsednik Gauk, pozivajući se na moralne principe insistiraju da bi Nemačka trebalo da isplati (makar delimično) reparacije Grčkoj.

Pređimo na poentu ovog teksta – dva zahteva i jedan uslov, koje bi Srbija trebalo da postavi Nemačkoj i EU:

Prvi zahtev (Z1) – da Nemačka plati ratne reparacije (u visini od 430-450 milijardi EUR – videti obrazloženje niže) i da se izvini za počinjene zločine i za velika materijalna razaranja u Srbiji u Drugom svetskom ratu, kao i za vreme NATO agresije 1999 godine;

Drugi zahtev (Z2) – da se izvedu pred sud pravde nemački političari, ratni huškači – vicekancelar Šreder, ministar inostranih poslova Fišer, ministar odbrane Šarping, zbog organizovanja i aktivnog učešća u agresiji NATO pakta na SRJ 1999. godine; da Nemačka poništi odlikovanja svojim pilotima Tornado aviona, za „hrabro“ učešće u NATO agresiji 1999. godine;

Uslov (U) – da se EU i Nemačka obavežu da neće postavljati uslove o priznavanju „države Kosovo“, o uvođenju sankcija Rusiji, o ograničenju ekonomskih veza sa Rusijom i drugim državama, kao i da neće destabilizovati Srbiju i njen teritorijalni integritet.

Zahtevi Z1 i Z2 su nezavisni od pregovora o eventualnom ulasku Srbije u EU, a uslov U bi trebalo da bude srpski uslov za početak pregovora o eventualnom pridruženju u EU.

Šta je cilj ovih zahteva i uslova? Prvi, da Srbija iznese svoje legitimne državne i ekonomske interese i da postavi granicu za međusobne odnose (sa EU i Nemačkom) ispod koje neće ići. Drugi, oni će izvršiti trijažu dobrih i loših, iskrenih i neiskrenih namera Nemačke i EU prema Srbiji.

Da Vas podsetimo:  O NOVAKU, NOVINARSTVU, MRŽNjI I VEŠTAČKOJ INTELIGENCIJI
dr Miodrag Kulić
dr Miodrag Kulić

Zadržimo se na obrazloženju ovih zahteva i uslova, i o visini nemačkih reparacija Srbiji.

Z1 – Po međunarodnom pravu i običajima Nemačka je dužna da plati reparacije Srbiji, jer je na nju izvršila dve agresije – prvu, u Drugom svetskom ratu, 1941. godine; drugu, učešćem u NATO agresiji, 1999. godine. Za ove zločine Nemačka nije platila reparacije Srbiji a nije se ni izvinula. Konzervativni političari u Nemačkoj govore da je pitanje reparacija bivšoj SFRJ već rešeno!? Pozivaju se na Sporazum Nemačke i SFRJ o odobravanju pomoći u kapitalu, od 700 miliona maraka – što je zapravo kredit na 30 godina sa godišnjom kamatom od 2% i odlaganjem početka otplate (grejs periodom) od 10 godina, a koji je Nemačka (tada na čelu sa Vili Brantom) dala Jugoslaviji 1974 godine. Ovaj ekonomski Sporazum, gde se ne pominje ratna odšteta, je ratifikovan u Skupštini SFRJ i ne može se smatrati reparacijom (videti detaljan članak Petra Učajeva na www.protivzaborava.com/wallpaper/nemacka-ratna-odsteta-posle-drugog-svetskog-rata-u-jugoslaviji/).

Koliko bi mogle iznositi nemačke reparacije Srbiji? Procena štete i žrtava je složen poduhvat, što ukazuju i sporovi oko toga šta se smatra žrtvama rata – videti Vikipediju (Demografski gubici rata). Da li treba uzeti u obzir samo stvarni ratni gubitak – koji uključuje poginule vojnike i civile tokom rata, ili je reč o demografskim gubicima – koji pored ostalog uključuju „pogibije vojnih i civilnih osoba za vreme rata i smrtne slučajeve posle rata prouzrokovanih ratnim prilikama (žrtve rata), zatim pad nataliteta za vreme rata (čisti demografski gubitak), te migracije usled ratnih prilika“. Neki stručni radovi procenjuju da su demografski gubici Jugoslavije oko 1,7-2 miliona, od toga srpskih žrtava preko milion, a da su stvarni ratni gubici Jugoslavije preko milion ljudi, od toga preko 500.000 srpskih žrtava. Što se tiče stvarnih grčkih ratnih gubitaka oni su iznosili (po grčkim podacima) oko 350.000 ljudi. Uzimajući u obzir grčki zahtev od 280 milijardi EUR, to se po principu skaliranja (srazmere) dobija iznos reparacija (Srbiji) od 400 milijardi EUR.

Prilikom NATO agresije 1999. godine, u kojoj je Nemačka igrala jednu od ključnih političkih i vojnih uloga, učinjena materijalna šteta Srbiji bi iznosila 150-200 milijardi EUR. Oko petine štete otpada na Nemačku, te ako se uzmu u obzir i ljudske žrtve tada bi nemački udeo u reparacijama bio 30-50 milijardi EUR.

Da zaključimo – ukupna visina nemačkih reparacija za obe agresije mogla bi da iznosi 430-450 milijardi EUR! Takodje, moralno i civilizacijski bi bilo da se Nemačka izvini Srbiji za počinjena nedela, posebno u Drugom svetskom ratu – samo u odmazdama po principu “100 ljudi (uglavnom Srba) za jednog Nemca” ubijeno je 80.000 ljudi u Jugoslaviji. To bi značajno doprinelo poboljšanju odnosa dveju država.

Z2 – Raspad SFRJ inicirala je i potpomogla Nemačka. Srpska dijaspora je živi svedok tadašnje velike antisrpske kampanje i satanizacije Srba u Nemačkoj, koja je naročito bila jaka posle nemačkog ujedinjenja 1990 godine. Vrhunac antisrpske propagande je bio krajem 1998, i tokom 1999 godine. Glavni inicijatori i protagonisti su bili vicekancelar Šreder, ministar inostranih poslova Fišer, ministar odbrane Šarping. Posebno je Šarping na krajnje morbidan način satanizovao Srbe, izmišljajući umobolne laži kao što su: „Srbi masovno vade fetuse iz utroba Albanki, peku ih i ponovo usadjuju u njihove materice! „Srbi imaju logor smrti na stadionu u Prištini sa 100.000 zatočenih Albanaca“. A Fišer u Bundestagu i na TV ekranima izbezumljeno viče – „nikad više Aušvic“. Te laži i morbidnosti su bile u funkciji „kuvanja nemačke žabe“ – nastojanje da se pridobije nemački narod za protivustavno učestvovanje nemačke armije u NATO agresiji na Jugoslaviju, ali i pranja nemačke istorije od počinjenih zala u Drugom svetskom ratu. Ovi ratni huškači su imali i direktnu podršku intelektualne elite – na čelu sa “moralnom gromadom“, književnikom-Nobelovcem, pripadnikom „Hitlerjugenda“, Ginterom Grasom, ali i indirektnu i perfidnu potporu nemačkih filozofa – na čelu sa Jirgen Habermasom, naučnim mentorom Zorana Đinđića.

Da Vas podsetimo:  O Njegošu, britanskom arheologu i KiM

Paradoksalno je, da je upravo Nemačka – u kojoj je stvarana nauka o etici i u kojoj je njen filozof, etičar i univerzalni intelektualac, čovek malog rasta ali velikog duha, Imanuel Kant, formulisao najviši moralni zakon (kategorički imperativ), koji kaže „postupaj tako da tvoje delovanje može da posluži kao osnovni zakon“ – svojim zločinima u Jugoslaviji, i 1941-1945 i 1999 godine, brutalno poništila Kantov kategorički imperativ. Nemačka je 1999 godine pokazala, da nije izvukla moralne pouke iz Drugog svetskog rata i da u odnosu na druge države nije ni moralna, ni demokratska a ni dobronamerna država. Da bi Nemačka krenula na (ponovni) put moralne katarze, ona bi morala da izvede pred lice pravde Šredera, Fišera i Šarpinga – za NATO agresiju, ali i njihove predhodnike Kola i Kinkela – za zločin protiv mira prilikom razbijanja SFRJ i bombardovanja Republike Srpske.

Srbija bi trebalo i da postavi zahtev Nemačkoj da poništi sva odlikovanja dodeljena Tornado-pilotima, za njihovo „časno i hrabro“ izvršavanje zadataka u NATO agresiji. Jer, sramno i kukavički je bombardovati i ubijati nevine – decu na nošama, paralizovane i bolesne u komi, umorne putnike u rasklimatanim vozovima, Šiptare koji se vraćaju svojim kućama, siromašna radnička naselja bez ratnih skloništa, hrabre graničare na braniku svoje države.

U – Ako EU sebe smatra demokratskom zajednicom slobodnih naroda, koja poštuje suverenitet i teritorijalni integritet zemalja-članica, tada se ona mora pravno (a i civilizacijski je) obavezati da neće otimati Srbiji njenu teritoriju – Kosovo i Metohiju i eventualno druge delove, a i da neče ograničavati ekonomsku i civilizacijsku saradnju Srbije sa drugim državama, pre svega sa Rusijom. Ovaj uslov EU bi trebalo da bude srpski conditio sine qua non (uslov bez koga se ne može) za početak pregovora o eventualnom pridruženju EU.

Uslov U za pregovore sa EU bi razrešio dilemu, da li EU zaista hoće (ili neće) Srbiju. U slučaju da EU neće Srbiju kao ravnopravnog partnera, ona bi još uvek imala drugi i povoljniji put razvoja, koji se zasniva na sopstvenim snagama i na ekonomskoj saradnji sa državama velikih ekonomskih i energetskih resursa, i koje Srbiju ničim ne uslovljavaju. Uz to, Srbija bi imala i povlašćen ekonomski status, kao što je to slučaj u saradnji sa Rusijom.

Da Vas podsetimo:  ESENESOVCI RASPRODAJU POSLEDNJE, NAJVREDNIJE SRPSKE RESURSE

Gore navedeni zahtevi i uslovi, Nemačkoj i EU, nameću niz važnih pitanja. (i) Da li bi ovi zahtevi i uslovi Nemačkoj i EU koristili Srbiji? (ii) Da li bi Srbija ušla u vojni i ekonomski rizik većih razmera, ako bi insistirala na uslovu U? Odgovori na njih se temelje na brzim globalnim promenama u svetu a i na kontinuitetu antisrpske nemačke politike.

(i) – Da, postavljeni zahtevi i uslovi bi koristili Srbiji! Jer, ako Srbija nastavi pregovore sa EU i Nemačkom, ispunjavajući njihove pogubne uslove a ne ističući svoje uslove i interese, biće izložena nemilosrdnom višedecinijskom(!) mrcvarenju i ultimatumima, koji će je dotući, i ekonomski i demografski. Oni koji poznaju nemačku (revanšističku) politiku, znaju da nikakvo srpsko dodvoravanje i servilnost – što bez mere čini sadašnja vlast, ne može da izmeni nemačku antisrpsku politiku. Jer, Srbija je znatno doprinela da današnja Nemačka bude „zatočena“ na maloj teritoriji od 350.000 kvadratnih kilometara, a ne u granicama Trećeg Rajha od par miliona. Ako okolnosti budu slične sadašnjim, Nemačka će svakako nastaviti revanšističku politiku prema Srbiji u cilju njene dezintegracije.

(ii) – Eventualna vojna agresija NATOa na Srbiju, kao odmazda na srpski uslov U, danas je gotovo nemoguća, jer se u svetu upravo odvijaju tektonske geopolitičke promene – silovit povratak Rusije na svetsku scenu, stvaranje BRIKS-a, realizovanje (Primakovljevog) trougla Moskva-Peking-Nju Delhi. Naravno, postoji mogućnost izazivanja nestabilnosti u Srbiji preko lokalnih subjekata, kao što su oranž-revolucije, peta-kolona, Šiptari na KiM, susedne zemlje poput „Velike“ Albanije, Hrvatske, Bugarska. Ali, ove opasnosti nas vrebaju i na „svetlom“ putu ka EU, jer u cilju slamanja Srbije, EU i Nemačka će aktivirati ako zatreba i ove mehanizme. Da bi se ovi mogući lokalni sukobi sprečili bitno je da se hitno ojača Vojska Srbije i napravi nekoliko strateških (vojnih) saveza.

U vezi ekonomskih opasnosti po Srbiju, treba istaći, da će se u ovom veku voditi bitka za materijalne resurse, energetske izvore, vodu, životni prostor i da će dominirati oni koji to poseduju, pre svih Rusija. Poznato je, da je EU siromašna u većini gore navedenih resursa, i da je suludo da se Srbija odrekne svojih teritorija i državnosti zbog pripadnosti uniji koja nema (svetlu) budućnost. Naprotiv, ako EU ostane zatočenik američke egocentrične politike, tada je njena ekonomska budućnost veoma neizvesna. U neminovnom i brzom nastajanju multipolarnog sveta Srbija će, i bez ulaska u EU, veštim sklapanjem novih ekonomskih i vojnih saveza, pre svega sa Rusijom i nekim balkanskim zemljama, uspeti da zaštiti svoju državu (i teritoriju) a svakako i da razvija ekonomiju.

Jasno je, da današnja vlast, sa svojim kapitulantskim i podaničkim mentalitetom, nema hrabrosti da postavi gore navedene zahteve i uslove Nemačkoj i EU. Zato je Srbiji potrebna nova, hrabra, moralno čista i patriotska vlast, koja bi je izvela iz sadašnje duboke krize. Srbija čeka novog Vožda!

dr Kulić

Prof. dr Miodrag Kulić, naučnik – teorijski fizičar

2 KOMENTARA

    • Odgovor na Sanjate?

      Da. Ali i konstatujem sta treba – nikakva osobita mudrost. Ustvari ova „sanjarska“ poruka je ciljana i znaci – da sadasnja vlast nema nista od tih osobina i da je treba sto pre promeniti! Sto ima vise „sanjara“ mozda se i Srbiji desi cudo – da se smeni slugeranjska i antinarodna vlast, i dodje ona koja ce verovati u potencijal naroda i stititi njegov interes.
      Ako vlast bar malo uvazava svoj(e) narod(e) tada bi svakako trebalo da trazi reparacije od Nemacke od 430 milijardi EUR – kao sto je u tekstu argumentovano!
      Zivim dugo u Nemackoj i naravno da sam svestan da nemacki politicari nece dati tu sumu. Znam i da ce u pocetku odbijati i da razgovaraju na tu temu, da ce se na Srbiju sruciti i „drvlje i kamenje“. Ljudi u Srbiji treba da znaju da osecaj krivice (za zlocine i u Srbiji) postoji kod znatnog broja Nemaca – takodje i kod mnogih nemackih intelektualaca i demokratskih politicara, koji znaju da ce odbijanje placanja reparacija Srbiji (posle SSSR-a i Poljske najvise nastradalom narodu) biti vekovima veliko breme Nemackoj i da ce to potpuno narusavati njen medjunarodni i moralni kredibilitet, jer ce i dalje biti drzava koja se neiskreno i samo formalno distancirala od najvecih zlocina u istoriji civilizacije.
      To sto je Grcka (pravilno i u pravo vreme) postavila zahtev za reparacije od 280 milijardi, trenutno je razgnevilo nemacke jastrebove – poput ministra Sojblea, ali vec nadvladavaju tonovi da Grckoj treba (bar delimicno) platiti reparacije – verovatno ce to biti negde u visini do 50 milijardi EUR! (Da bi Nemci sacuvali „dostojanstvo“ reparacije ce biti preimenovane u razne fondove!) Najubitacniji su moralni argumenti Grka (pored strateskih – izlazak iz NATO, prilazenje Evroaziji, itd.) Naime, Nemacka trazi od Grcke obavezno vracanje svojih lihvarskih kredita, tj. novac koji obicni Grci nisu ni videli a koji su se uz pomoc mahinacija banaka ponovo vratili u Nemacku, a da se posle tog „Milosrdnog andjela“ grcki dug povecao sa 120% BND na 170%, a ne oseca nikakvu ovezu da plati ostetu za ogromna razaranja i ubijanja u II svetskom ratu!
      Na ove (za mnoge Nemce bolne) argumente ni najokorelija politicka struja nema protivargument – jer je jasno da ko god je protiv reparacija on pripada zoni neonacizma.
      Grcki stav je vazan putokaz i za Srbiju.
      Tako kad Merkel i njeni jastrbovi ponovo zapenuse (vec 7 jula!) sa svojim antisrpskim zahtevima i uslovima – poput onih o priznanju KiM, distanciranje od Rusije, pa sve do onih cinicnih zahteva koji treba da ponize Srbiju, npr. o otkrivanju pocinioca paljenja Nemacke ambasade 2008!, tada im obavezno odgovoriti – kad vi platite reparacije i pohapsite pilote koji su ubijali nasu decu tada mozemo da razgovaramo o pociniocima paljenja, ali ne i o KiM! To je jezik koji nemacki politicari najbolje razumeju, i posle pocetne reakcije u vidu besa, mrznje, itd. dolaze u drugu fazu kada proracunavaju koliko gube, sta bi ipak mogli da dobiju ako delimicno prihvate …
      Nece Srbija dobiti 430 milijardi (mada je i ova suma mnogo niza od stvarne koja ide i preko 1000 milijardi) – to je sasvim sigurno, ali ce se na kraju „balade“ morati udovoljiti nasim zahtevima za reparacije – makar i delimicno. Jer dokle god Nemacka ne bude platila reparacije Srbiji i uputila joj izvinjenje, nemacka dusa i psiha ce biti razapeti – izmedju nepriznatog (velikog) zlocina i zelje da Nemacka bude ravnopravan civilizacijski narod.
      Bio bi to Kopernikanski obrt kada bi se u sadasnjoj srpskoj vlasti nasao jedan „Obilic“, koji bi pred arogantni nos Merkelove izbacio zahteve o reparaciji, izvinjenju i sudjenju nemackim politicarima za zlocine u Srbiji.
      Paradigma metodoloskog zaokreta u delovanju (politici prema Nemackoj) je pobeda srpske fudbalske reprezentacije protiv Nemacke 2010 u Juznoj Africi (1:0), kada je nas trener Antic neocekivano (i za srpski futbalski mentalitet) agresivnom igrom potpuno nadmudrio njihovog arogantnog i samouverenog trenera Leva, razbio „pancere“ i pokazao nadmocnost inventivnosti nad sirovom silom …
      Miodrag Kulic

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime