Srbija i Kosovo

Dve Nemačke ili dva Kipra

0
934

356934_mitrovica3-fonet-epa_fOstatak onoga što nazivamo Srbijom je istovremeno i najsmešniji i najtužniji provizorijum na kugli zemaljskoj. Ali ne samo zato što su na čelu tog provizorijuma ogoljeni prevaranti koji vode pravi psihološko-propagandni rat protivu vlastitog naroda, već i zato što su oni koji pokušavaju da im pariraju, a tu svrstavam i najdobronamernije, još smešniji i za Bogu plakati. I to poveći broj njih.

Zašto? Zato što su prihvatili igru režima i zapadnih sila u zadatim okvirima i prema nametnutim matricama. Umesto da prizovu ne samo praksu nego i međunarodnopravnu teoriju u pomoć, i da slučaj tumače ispravno i na jedini mogući način.

Onog trenutka kada su otvorena prva dva takozvana poglavlja na samorazarajućem putu u Evropsku uniju, od kojih centralno mesto zauzima, dabome, poglavlje 35, krenule su kojekakve analize, predlozi, rešenja i poznati geopolitički slalom na srpski način. Po principu – i vuk sit i ovce (u EU toru) na broju – s jedne strane, a sa one druge (ili od strane onih drugih), borba za očuvanje Kosova i Metohije ali na pogrešan način. Zato što se secesija od strane Arnauta, tačnije aneksija južne srpske pokrajine, tretira kao uobičajena mirnodopska aktivnost. E, to je ta kvaka koja će nam doći glave.

Najnoviji primeri su nametanje predloga i diskusija o takozvanom modelu dve Nemačke ili slučaj Kipra[i]. Ali, u tim raspravama i silnim predlaganjima se ne može čuti da su uzroci kod navednih primera isključivo ratni, te da su kao takvi rešavani (dve Nemačke), to jest još uvek se rešavaju (Kipar), u skladu sa međunarodnim ratnim pravom. I nikako drugačije.

Jednostavno se ovi primeri posmatraju tehnički, i što je posebno kontraproduktivno iz obrnutog ugla, i bez zalaženja u suštinu koja je višestruko bitna. No o tim paralelama u drugom delu teksta.

Gde je osnovna i kobna greška?

Uporno se i svesno gubi iz vida i u praksi da je do situacije sa južnom srpskom pokrajinom došlo isključivo zahvaljujući ratu – oružanoj agresiji na SRJ od strane NATO saveza, koji je, koristeći terorizam šiptarske nacionalne manjine i potom oružanu pobunu, stvorio uslove da dođe do otcepljenja Kosmeta. Bio je to, prema definiciji međunarodnog ratnog prava istovremeno i „međunarodni rat“ i „građanski rat“.

(To su kategorije koje jedinstveno definiše, tretira i sankcioniše kako Povelja UN, tako i (posebno) četiri Ženevske konvencije od 12. avgusta 1949.godine (u kojima postoji istovetni, zajednički član 3. u vezi navedenih pojmova ratovanja), a zatim i Drugi dopunski protokol tih konvencija iz 1977. godine, koji se takođe bavi ovom problematikom).

Taj rat, odnosno nelegalna oružana agresija, je prekinuta uključivanjem Saveta bezbednosti i preduzimanjem mera prema Glavi VII Povelje, tako što je nametnuto a zatim i potpisano „primirje“ u vidu Vojno-tehničkog sporazuma u Kumanovu. Istovremeno je obezbeđen zaštitni mehanizam primirja putem Rezolucije 1244. Dakle, primirje a ne „mirovni ugovor“ (ne zaboravimo odredbu da je Kosmet deo SRJ, zatim, pitanja standarda, visok stepen autonomije i slično). Razlika između primirja i mirovnog ugovora je, iz ugla međunarodnog (ratnog) prava, značajna i presudna.

E, sada, ključni trenutak je proglašenje nezavisnosti „Kosova“ 2008. godine akcijom preobučenih OVK i ostalih šiptarskih lidera, što je od strane onog istog zapada ne samo podržano, već i omogućeno. Pre svih od tri članice SB OUN – SAD, Velike Britanije i Francuske. Dakle, od strane potpisnica i zaštitnica Rezolucije 1244.

Da Vas podsetimo:  Putinova poruka Srbima, ili: Hil i Žiofre postrojavaju Vojsku Srbije

Tog momenta je primirje, koje je potpisano i garantovano navedenom rezolucijom, izgubilo svaki međunarodnopravni značaj (bez obzira što navedeni dokumenat nije zvanično suspendovan do danas) i teritorija Kosmeta je jednostavno prešla u „stanje ratne okupacije“. Upravo onako kako definiše međunarodno ratno pravo ili „međunardno pravo oružanih sukoba“ prema novijim verzijama.

A to opet znači, da se bilo kakvi dalji pregovori moraju voditi prema tom pravu kako bi se došlo do „mirovnog ugovora“, a ne prema ustaljenim mirnodopskim međunarodnim propisima. Onako kako su nam lukavo nametnule zapadne sile preko tzv. puta u EU, ne bi li sakrile pravu nameru. A ona je – konačno završiti rat iz 1999. (jer on zaista nije završen) i doći do trajnog ugovora o miru putem kojeg oteti – anektirati Kosmet od Srbije i to uz njen pristanak i saučesništvo.

To sa formalnim (ceremonijalnim) priznanjem nema ama baš nikakve veze, niti je tako nešto potrebno da bi država Kosovo funkcionisala, kako nam pune uši „nepokolebljivi“ borci – od predsednika Republike[ii], presednika Vlade, do poslednjeg ministra[iii].

Znači, oni koji ni prstom nisu mrdnuli da bilo šta spreče ili zaista odbrane. Koji svojim činjenjem i nečinjenjem (planskom pasivnošću i neizvršavanjem državnih obaveza) direktno omogućavaju učvršćivanje nezavisnog Kosova. Oni koji su već priznali u praksi sve institucije te države (tako ih i oslovljavaju – Vlada, premijer Kosova, predsednik, ministar, Ustavni sud…), do toga da su upravo ovih dana uspostavili privrednu i ekonomsku saradnju sa zvaničnom Privrednom komorom nezavisnog Kosova[iv].

Dokument o trajnom miru – mirovni ugovor, sa međunarodnopravnom snagom je već pripremljen, perfidno uobličen i maskiran pod nazivom – „Sporazum o normalizaciji odnosa Srbije i Kosova“. Do koga će se doći, podrazumeva se, „mukotrpnim“ pregovorima dve strane (pod patronatom treće koja je aktivno učestvovala u agresiji na strani one prve) kroz tzv. Briselski paket, a pod supervizijom birokrata zaduženih za (i kroz) poglavlje 35.

Šta nam kaže međunarodno pravo i posebno međunarodno ratno pravo?

Svaki rat se formalno završava obustavljanjem neprijateljstva – pregovori, zaključivanje sporazuma, primirje i dr. No, to ne znači i završetak sukoba u celini, već samo prestanak borbenih dejstava, to jest obustavljanje vatrenih dejstava jedne strane protivu druge. I nakon zaključivanja sporazuma o obustavljanju neprijateljstva, strane ostaju u ratu, odnosno ostaju zaraćene strane. Formalno i suštinski, koliko god da se od toga zvanično beži i obmanjuje intelektualna i sveukupna javnost.

Najčešći i obavezan način završetka rata je „mirovni ugovor“. Potpisivanjem mirovnog ugovora završava se period primene pravila međunarodnog ratnog prava i države se vraćaju na odnose mira. Izuzetno i posle zaključenja mirovnog ugovora, nastavljaju da se primenjuju ona pravila međunarodnog ratnog (humanitarnog) prava, koja su usmerena na okončanje odnosa nastalih kao posledica rata – ratni zarobljenici, izbeglo i raseljeno civilno stanovništvo, nestali i druga pitanja.

Mirovni ugovor je vrlo složen pravni akt kojim se reguliše veoma širok krug pitanja, uglavnom onih zbog kojih je i došlo do rata. Prema tome, ugovor o miru sadrži odredbe kojima se rešavaju teritorijalna, politička, vojna, ekonomska i druga pitanja. Njime se rešavaju sudbina teritorije koja je bila sporna ili koje je jedna od strana zauzela u toku rata, pitanja eventualnog razoružanja strana u sukobu, demilitarizacije pojedinih područja, povratka materijalnih sredstava i slično.

Da Vas podsetimo:  ESENESOVCI RASPRODAJU POSLEDNJE, NAJVREDNIJE SRPSKE RESURSE

Podseća li nas napred navedeno na tzv. prvi, drugi i ostale Briselske sporazume i da li se nešto od toga može unapred izvrhuniti u predstojećem „Sporazumu o normalizaciji odnosa Srbije i Kosova“?

E, sada, dolazimo do onoga što je tema teksta – primer dve Nemačke.

Posle Drugog svetskog rata razvio se još jedan, potpuno specifičan i dotle nepoznat način okončavanja rata. Zbog uslova u kojima je taj rat završen – okupacija Nemačke i njena podela na četiri okupacione zone, od kojih su tri kontrolisali zapadni saveznici a četvrtu SSSR, zatim, zbog međusobnog nepriznavanja dve države nastale na tako podeljenim okupacionim zonama – nije bilo mogućno zaključivanje mirovnog ugovora.

Zbog toga su ministri inostranih poslova SAD, Velike Britanije i Francuske u septembru 1950. godine objavili zajedničku deklaraciju, kojom su izrazili spremnost da okončaju ratno stanje sa Nemačkom. U sledećoj godini (1951), sve tri zemlje su donele posebne deklaracije o završetku rata sa Nemačkom. Posle toga, sledeći taj primer, slične deklaracije su donele i druge zemlje-članice pobedničke koalicije, među njima i tadašnja Jugoslavija.

Dakle, dogodio se specifičan i novoustanovljeni, priznat način završetka rata – deklaracijom pobedničke strane, koja objavljuje da se više ne smatra zaraćenom stranom.

Zašto je ovaj slučaj neprimenjiv za našu situaciju sa Kosmetom ili sa „Kosovom“ (koje je uveliko, na žalost, država zato što ima sva tri potrebna elementa državnosti: (1) teritoriju, (2) stanovništvo i (3) suverenost)?

Zato što bi svaka paralela ili povezivanje sa nacističkom Nemačkom iz Drugog svetskog rata, kao agresorskom i zločinačkom državnom tvorevinom (a to bi bila neminovnost) bila pogubna, makar taj slučaj tretirali isključivo tehnički.

Tadašnja Nemačka nije podeljena na okupacione zone, a zatim na dve nezavisne države, iz nekakvog hira ili luksuziranja saveznika, već kao realnost, odnosno nužna akcija. Pored geostrateških interesa, svakako.

Ili neko misli da je Nemačka bila benigna ’40-tih godina prošlog veka i da tako nešto nije zaslužila? Upravo to hoće oni koji su nam sada prijatelji – da nas stave u rang zločinačke države, koju treba dalje komadati. To je smisao plana i primena svojevrsne „studije slučaja“. Kao i letošnji pokušaj sa Srebrenicom.

Šta bi moglo, ali samo hipotetički i krajnje uslovno, odnosno uz odgovarajuće i precizne ograde, da se iz primera dve Nemačke iskoristi u vezi Kosmeta?

Samo jedno – da istovetno kao i početkom ’50-tih, vodeće zapadne sile koje su nas napale 1999. donesu unilateralnu deklaraciju kojom bi priznale da jednostrano završavaju rat u kojem su okupirali deo teritorije Srbije i izvršile aneksiju u korist nacionalne manjine kao i (pre svega) u svoju korist – geopolitičku (prodor na Istok), vojnu (baza Bondstil i druga vojna infrastruktura i efektivi), ekonomsku (rudna i ostala bogatstva) i svaku drugu.

Tako nešto – priznanje nelegalne agresije i okupacije dela teritorije Srbije – moglo bi se tehnički prihvatiti, zato što je ratna okupacija prema međunarodnom ratnom pravu privremeno stanje. Nikada trajna kategorija. A to znači, kada dovoljno ojačamo, stvari možemo okrenuti na vlastitu polzu – osloboditi zauzetu teritoriju ili naterati okupatora i pomagače da odustanu od nelegitimnog čina i da se povuku.

Da vidimo na kraju i slučaj Kipra.

Da Vas podsetimo:  Šta se krije iza napada na Pavlinu?

Davne 1974. godine Kipar je, nakon oružane agresije Turske na severni deo ostrva, proglasio „stanje ratne okupacije“ ne malog dela svoje teritorije. Takvo stanje je i dan danas važeće. Zvaniča Nikozija je uvaženi i prosperitetni član međunarodne zajednice, članica Evropske unije od 2004. godine, dok severni (okupirani) Kipar, osim Turske, niko u svetu ne priznaje niti sa tom paradržavom ostvaruje bilo kakve odnose.

Dakle, to je onaj primer na koji treba da se ugledamo. Primer od koga se organizovano i po nalozima zapadnih sila ograđujemo najmanje osam godina. Zašto je tako? Zato što evroatlantisti, a preko njih i sve naše marionete nakon petog oktobra, odlično znaju da bi to bila univerzalna mat pozicija. Ako je nekome poznat institut okupacije i koje sve benefite sa sobom nosi (a daleko su veći od bilo kakvih briselskih i ostalih paketa u našem slučaju), to su upravo oni – zapadni prijatelji.

Međutim, da li se o primeru Kipra iz toga ugla ili na takav, jedino ispravan način može po nešto pročitati ili čuti u srpskim medijima, ali i u alternativnom rodoljubivom prostoru?

Ni pod razno. Primer Kipra se razmatra isključivo iz ugla evropskih integracija i to kao izolovani slučaj. Zaključak je sledeći – EU je napravila izuzetak i tako nešto se više neće primenjivati. Dakle, ni „o“ od okupacije kao modusa kojim je Kipar sačuvao sebe kao državu i izbegao da ga čerupaju belosvetske vrane. I pored toga je primljen, takav kakav je, u evropsko društvo. Što je dodatna potvrda ispravnosti takve, jedino moguće odbrambene politike.

Kako se mi, to jest aktuelna marionetska vrhuška (kao i sve pre nje), bavi tragičnim slučajem Kosmeta?

Onako kako se otprilike (ili identično) bavio profesor dr Vojislav Koštunica sa svojim timom i kompletnim DOS-om, nadaleko poznatom „rekonfiguracijom federacije“[v]? Da li smo zaboravili tu aktivnost koja će nas na protivustavan način, praktično, lišiti države i omogućiti crnogorskim plaćenicima i separatistima da završe plan zapadnih sila koji nije realizovan agresijom?

Čuveni demokratski predsednik SR Jugoslavije je, za javnost – pod pritiskom crnogorske vrhuške a u stvarnosti – po nalozima zapadnih mentora, pozvao u pomoć inostrane stručnjake za Ustavno pravo i to: Ronalda L. Votsa iz Kanade, Tomasa Flajnera iz Švajcarske i Hans-Peter Šnajdera iz Nemačke. Oni su, onako kako je i bilo očekivano, nakon „proučavanja“ situacije izradili dokument pod nazivom „Ustavno preuređenje SR Jugoslavije – izveštaj Ekspertske grupe“ (predlažem da se pročita, fus-nota u prilogu), čime su stvoreni uslovi da se mimo važećeg Ustava dođe do poznatog „Beogradskog sporazuma“.

Sve nadalje je, nakon „ekspertskog izveštavanja“, bilo lagano i evo dokle smo došli. U praksi je „rekonfiguracijom“ rukovodio ni manje ni više nego Havijer Solana, u to vreme komesar EU, a tokom agresije na Jugoslaviju generalni sekretar NATO. Osuđeni (pa abolirani) ratni zločinac, koji je formalno izdao komandu za poznati agresorski pir.

Hoćemo li se konačno dozvati pameti i prestati da budemo baš toliko naivni?

Vreme je za buđenje i za odlučno – ne.

Goran Jevtović

fsksrb.ru

[i] http://rs.sputniknews.com/analize/20151218/1101888717/srbija-kosovo-eu-poglavlje-35-kipar-nemacka.html

http://www.politika.rs/scc/clanak/345751/Pogledi/Poglavlje-35-uslov-svih-uslova

http://www.nspm.rs/hronika/obrad-kesic-republiku-srpsku-sacuvati-i-po-cenu-sukoba-danasnji-sds-vodi-bosnjacku-politiku.html

[ii] http://www.nspm.rs/hronika/danas-rusija-koristi-nikolica-za-opstrukciju-eu-integracija-srbije.html

[iii] http://www.nspm.rs/hronika/zorana-mihajlovic-normalizacija-odnosa-ne-znaci-priznavanje-kosova-srbija-se-opredelila-da-ide-ka-eu.html

[iv] http://www.nspm.rs/hronika/zeljko-sertic-na-forumu-privredne-komore-srbije-i-privredne-komore-kosova-kad-ljudi-rade-ima-manje-losih-reci-i-namera-rad-sredstvo-za-resavanje-svih-problema.html

[v] http://www.clds.rs/pdf-s/srbija-crnagora.pdf – „Ustavno preuređenje SR Jugoslavije – izveštaj Ekspertske grupe“

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime