Srbija i suverenitet

0
976

Taci_Eston_DacicKada govorimo o ideji ili konceptu suverenizma, dobro bi bilo da se odmaknemo od pravne nauke i uobičajenih definicija. Jer, ako se držimo klasičnog objašnjenja kako je suverenitet izričito pravo vršenja zakonodavne, izvršne i sudske vlasti na određenoj teritoriji, možemo još i doći do zaključka kako su sve međunarodno priznate države i dalje suverene. U teoriji, to tako može izgledati. Međutim, u političkoj praksi stvari stoje sasvim drugačije. Zbog toga se i sve češće govori o suverenizmu.

I zbog toga je pitanje suvereniteta neophodno sagledavati iz najšireg mogućeg konteksta. Pre svega političkog. Kao i sve ostalo i pitanje suvereniteta je imalo svoje puteve i stranputice. Tokom hladnoratovskog perioda Leonid Brežnjev je govorio o „ograničenom suverenitetu“. Ovaj pojam je objasnio rečima: „Kada snage koje su neprijatelji socijalizma pokušaju da preokrenu razvoj neke socijalističke zemlje u pravcu kapitalizma, to nije samo problem te zemlje, već zajednički problem i briga svih socijalističkih zemalja“. Nedugo potom su sovjetske trupe ušle u Čehoslovačku. Od početka devedesetih, u vremenu jednopalornosti i Pax Americana-e moglo se konstatovati kako na celom svetu postoji samo jedna „suverena zemlja“-SAD. Svi ostali su u većoj ili manjoj meri bili zavisni od SAD. Osim (izolovanih) izuzetaka koji su samo potvrđivali pravilo, niko nije mogao da vodi u potpunosti samostalnu politiku. Vremenom su sve samouverenije SAD ovo pretvorile u ceo projekat kontinualne desuverenizacije država, koji se sprovodi na ekonomskom, kulturnom, vojnom i birokratskom planu. Imperija je počela da diktira ko će koliko suvereniteta moći da uživa.

U poslednje dve decenije je primetan i proces dobrovoljnog odricanja država od određenih „suverenitetnih prava“. Svet se menja, globalizacija čini svoje, pa se države u različitim svetskim regionima udružuju, prave trgovinske saveze, carinske i monetarne unije, formiraju zajedničke institucije, strategije, zakonodavne, izvršne i sudske organe. Najpoznatiji i najupsešniji primer toga je EU, mada nije ona jedina. I nije samo uspešna. Uspeh EU je jedna strana medalje. Jer, ispostavilo se da nije baš najjasnije kome su građani država članica predali u ruke svoj suverenitet? EU kojom upravljaju evrokomesari za koje niko nije glasao? Bez jasno definisanog sistema odgovornosti nema nikakve priče o mnogo puta citiranoj hipotezi Hobsa kako građani „prepuštaju suverenitet“ onome ko vlada, u zamenu za ličnu sigurnost.

Da Vas podsetimo:  Tesla je punih 7 godina čekao mesto u Beogradu

Bilo je samo pitanje vremena kada će se političari dohvatiti ove teme. I-o resuverenizaciji je počelo da se govori na Starom kontinentu. Moralo je tako da bude. Koga krive građani evropskih država za to što sve više rade, a sve manje zarađuju? Za to što su zdravstvene usluge sve lošije, a sve skuplje? Za to što živimo u sve nebezbednijem okruženju? Naravno-državu. Protestuje se ispred zgrada vlada i skupština, traže ostavke ministara, izazivaju krize i raspisuju novi izbori. I: šta se posle toga dešava? Ništa! Nastavlja se po starom. Put našeg sistema ne trasira država, već se to čini drugde. U otuđenim centrima moći koji su i zakonodavna, i izvršna, i sudska vlast. Otuda i takav izborni uspeh „suverenista“ na poslednjim izborima za Evropski parlament u nizu zapadnoevropskih država.

Položaj i uloga države se u političkom sistemu i sistemu međunarodnih odnosa menja, njene nadležnosti se smanjuju. Za razliku od postkolonijalnog perioda, kada su postojale teritorije (bivše kolonije u procesu sticanja nezavisnosti) koje su imale suverenitet, ali se nisu nazivale državama, od prve decenije HHI veka počinju da postoje teritorije bez suvereniteta, a koje se nazivaju državama. Uloga takve, suštinski razvlašćene države jeste da, sa jedne strane, bude servis interesima Imperije, dok, sa druge strane treba da posluži kao amortizer za ublažavanje nezadovoljstva širokih narodnih masa, da snosi odgovornost za sve loše stvari. I logično je bilo da se na kraju pojave političke snage koje će se ovome suprotstaviti. Najpre u velikim i ozbiljnim zemljama, regionalnim silama, koje žele da budu vodeći geopolitički igrači u nastajućem multipolarnom svetu. Proces „vraćanja suvereniteta“ najpre je počeo u Rusiji, latinoameričkim zemljama, Kini, Indiji, Južnoafričkoj republici… Traženje balansa između „prihvatanja“ posledica globalizacije i neophodnosti da se zaštite sopstveni interesi bilo je manje ili više uspešno u različitim slučajevima, ali je ovaj proces pokrenut.

Da Vas podsetimo:  Srbija u uličnoj izbornoj kampanji

O njemu je, na kraju, počelo da se govori i u Srbiji. Ne bez razloga: Srbija je izložena ubrzanoj desuverenizaciji. Naša sudbina u dobroj meri nije u našim rukama. I ne radi se tu samo o „narkomanskoj zavisnosti“ od finansijskih aranžmana sa MMF i Svetskom bankom, bez kojih bismo brzo bakrotirali (a zbog čega smo se više i sve češće uslovljeni), već i o tome da se više u Srbiji ne može voditi ni samostalna politika u oblasti obrazovanja, kulture, informisanja… Sapeti smo sa svih strana. Zakone, koje samo formalno izglasavaju narodni poslanici kroje strani investitori ili nevladine organizacije; na veliki broj odluka vlade svoje „mišljenje“ daju i razni ambasadori i pre nego što se donesu; a kada govorimo o sudskoj grani vlasti i njenoj samostalnosti najbolji primer nudi legendarni Ustavni sud Srbije koji se još ne izjašnjava o setu „kosovskih sporazuma“. O tome koliko je danas Srbija suverena svedoče depeše sa „Vikiliksa“, a biće i još takvih podataka kako Edvard Snouden bude objavljivao svoje nove knjige.

Inače, cela rasprava o suverenizmu se u javnosti zakotrljala kao posledica jedne unutarstranačke polemike u DSS: da li koncept suverenizma znači odustajanje od ideje političke i vojne neutralnosti Srbije? Odgovor je jednostavan: bez suvereniteta nema neutralnosti. Bez suvereniteta nema ni slobodnog izbora-kuda hoćemo i sa kim hoćemo. Prof. dr Vladeta Janković je sasvim u pravu kada piše da suverenizam „i semantički prethodi neutralnosti: država mora biti suverena da bi se uopšte mogla opredeliti za neutralnost“. Međutim, delom zbog spoljnog pritiska za desuverenizacijom, a delom zbog „dobrovoljnog“ odricanja od sopstvenih „suverenitetnih prava“, Srbija je danas postala država sa ograničenim suverenitetom. Sa tendencijom daljeg pogoršavanja položaja. Takva zemlja ne može da brani svoje interese, niti da presudno utiče na ključna dešavanja čak ni na svojoj teritoriji. Kako onda može birati da li će biti neutralna?

Da Vas podsetimo:  SRBIJA – ZEMLJA ROBOVA! Zašto se ne poštuju radnička prava?

Zbog toga se o suverenizmu i resuverenizaciji mora govoriti sve glasnije. Država mora „vraćati“ sopstvene nadležnosti. To je jedini način da se zaštitimo, utvrdimo nekakav razvojni model i ne dozvolimo da se drugde odlučuje o našoj sudbini. I to će, sve su prilike, morati da bude uporan, dobro osmišljen i dug posao. Koji će se sprovoditi od oblasti do oblasti, od jedne sektorske politike do druge. Ako krenemo tim putem, onda ćemo jednog dana u budućnosti moći da kažemo kako smo došli u priliku da napravimo sopstveni izbor. Ako hoćemo, i da postanemo vojno i politički neutralni. U suprotnom, šanse da dobijemo priliku da biramo su male. Jer, istorija nas uči, takvi izbori se ne dobijaju. Za njih se moramo izboriti.

Dušan Proroković

Fondsk.ru

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime