Srbija između dva proleća

0
827

Djinping_ispred_palateJedno proleće najavila je poseta Sija Đinpinga, a drugo svakoga dana najavljuje televizija N1

Vučić je ušao u fazu manje-više otvorene konfrontacije sa Zapadom, koja se više ne može sakriti. S jedne strane, konfrontacija sa moćnom i perfidnom hidrom nosi rizike i neizvesnost, a opet to što je sukob postao vidljiv znači da Vučić nije spreman da žrtvuje najvitalnije nacionalne i državne interese. Ili, da parafraziramo kako se nekad govorilo, ne napadaju oni Vučića zbog Vučića, nego zbog Srbije. Potpuno im je svejedno kakav je neko i na koji način vlada, sve dok se ne suprotstavlja njihovim interesima. Ko god vlada Srbijom, ako vodi računa o njenim interesima, mora doći u sukob sa Zapadom ne zato što mrzi Zapad ili ne želi dobre odnose s njim, već zato što su nam po nekim tačkama interesi direktno suprotstavljeni, a oni otvoreno podržavaju nama suprotstavljene regionalne aktere. To su neke teže promenljive varijable, što ne znači da gde god je moguće ne treba imati što bolje odnose sa Zapadom. Ali ovde nije reč o tome da srpska vlast ne želi što bolje odnose, nego ne želi da prinese Srbiju kao žrtvu na oltaru. Naravno, ovde pod pojmom Zapad smatramo prvenstveno SAD i Veliku Britaniju. Premijer, koji je taktički godinama popuštao, često i preko granice dobrog ukusa, ipak nije osoba koja želi za njihov račun da dokusuri Srbiju, već je pre ličnost koja bi želela da je preporodi. Skroz je druga tema da li je on sposoban to da izvede i ima li saradnike za tako nešto, ali, kada je reč o namerama, on im je postao smetnja, i nema sumnje da su počeli da mu traže zamenu.

Nevolja im je što nemaju čistu situaciju kao 90-tih i podelu mi i oni, jer je i premijer zvanično na proevropskoj strani i koristi miroljubive metode za ostvarivanje interesa. Stoga je mnogo teže demonizovati ga i delegitimisati čak i na Zapadu. A potrebno je i više vremena nego što je trebalo za Miloševića. Naravno da je od 2012. bilo previše spornih Vučićevih poteza, ali od neprocenjivog je značaja to što su svi štetni ustupci predstavljani na realističan način, a ne kroz dosmanlijsku mantru o evropskim vrednostima i budućnosti koja nema alternativu. To što je srpski narod u velikoj meri postao evroskeptičan, realan i trezven, dobrim delom je zasluga vlasti, koja je barem dozvolila pluralizam mišljenja po tom pitanju i nije ispirala mozak narodu na način na koji su to prethodno radile žute i drugosrbijanske elite. Usput su se i međunarodne okolnosti promenile, a čini se da Srbija te promene spremnije dočekuje nego neka ranija međunarodna tumbanja.

Da Vas podsetimo:  Čime je Borka Pavićević zaslužila svoj trg?

OLOŠ-ELITA, KOJA JE ZAJAHALA SRBIJU

Ono što ne vide mnogi Vučićevi kritičari sa nacionalističke strane itekako vide naši revnosni zapadni partneri. Za razliku od ološ-elita i dosmanlija, on se nije trudio da nas ubedi da smo genocidan narod, da bi RS trebalo da se utopi u BIH, da je Kosovo našom krivicom nezavisno i da mi prvi treba to da priznamo, da nas NATO voli i da nas je bombardovao za naše dobro, da bi trebalo da se denacifikujemo, da smo fašistički agresori na antifašističku Hrvatsku, da je EU raj koji nema altenrativu i o čijim vrednostima nema rasprave, da bi trebalo da uvedemo sankcije agresorskoj Rusiji, da će sve da nam krene nabolje samo ako zaboravimo našu ružnu prošlost i odreknemo je se i pokajemo se, a prigrabimo svetlu budućnost po merilima Latinke, Mićuna, Basare ili žutog Bujketa.

Elita koja nas je zajahala decenijama pre, a postala dominantna 2000. godine, umislila je da je nedodirljiva, jača i od narodne volje, po kojoj bi ona već bila na smetlištu istorije. Pojedini mediji koji imaju simpatije prema Vučiću i analitičari drznuli su se da pričaju ono što niko ne sme i da uzdrmaju svete krave. Pokušaj uspostavljanja na medijskoj sceni – pazite – ne Vučićeve dominacije, nego balansa i kakvog-takvog pluralizma, nauštrb evrounijatskog jednoumlja, dočekan je na nož. Takođe, borba za demokratiju – po kojoj je Vučić možda i vladar s najvećim legitimitetom u Srbiji posle mnogo godina – protiv ambasadokratije je kap koja je prelila čašu. Privatni medij, koji je možda i preterano napao strane diplomate izazvao je buru. Toliku da je anglsosaksonski tandem Davenport-Skot tražio hitan sastanak sa Vučićem da to rasprave. Razumljiva je njihova reakcija, kao i reakcija Evropske komisije, jer su prozvane strane, a Informer važi za medij naklonjen Vučiću. Potpuno je jasno, i oktud kolektivna histerija elita koje bi da Srbiju vrate u vreme pre 2012, otkud napadi na Informer i zahtevi za njegovom zabranom. Od svega je ipak najveći skandal to što se po tom pitanju oglasio zaštitnik građana Saša Janković, zahtevajući da se država zvanično ogradi od pisanja privatnog tabloida?! Skandalozno je da je on zloupotrebio funkciju nezavisnog državnog organa da politički deluje. Nezavisni organ on sigurno nije, osim što je nezavisan od države Srbije i srpske vlasti.

Da Vas podsetimo:  Spolja zadužbina iznutra legitimacija: slučaj Miodraga Kostića

SRBI SU OSTALI NEPOKORENI

Zaista je frapantno da oni koji stalno pričaju o izmišljenoj cenzuri – o kojoj se valjda ne bi moglo govoriti u svim medijima, da je zaista ima – zahtevaju da se ukine, žestoko kazni privatni medij, da se vlast ogradi od istog. Čak traže da Vučić pritisne Dragana Vučićevića da ne piše više to što piše. Došli smo tako i do toga da oni koji napadaju Vučića za cenzuru zahtevaju od njega da cenzuriše medij koji piše ono što ne godi njihovom uhu. Pritom, iako Informer podržava Vučića, evidentno je da u nekim ključnim stvarima kontrira njegovoj zvaničnoj politici, npr. po pitanju EU. Pre bi se moglo reći da u Srbiji postoji drugačija cenzura – cenzura političkih komesara drugosrbijanske i žute ološ elite. Svako ko se drzne da se otrgne ispod njihovog šinjela, nemilosrdno je targetiran. Vučiću ne mogu da oproste što je otvorio prostor da se ugrozi njihov monopol. To mu ni stranci ne opraštaju, jer jedine prave i večne njihove akvizicije su upravo ti titoistički paraziti, koji svesno i iz koristi i iz ljubavi-mržnje uvek nepogrešivo rade protiv Srbije. Zato, kada takvi osipaju drvlje i kamenje, a kada im se u poslednjoj fazi javno pridruže i stranci, dužnost je svakog poštenog Srbina, ako bar zbog nekog ličnog animoziteta ne može da stane uz Vučića, onda bar da ne odmaže i ne naseda na njihovu mantru. Koliko ih čeka u redu željnih da svesno rade protiv sopstvene zemlje najbolje je pokazao Pajtić u otvorenom pismu Vučiću. Ako stranci, domaći petokolonaši i drugosrbijanci, koji sve jače kidišu na Vučića, nisu dovoljni da prosvetle navodne srbende koje tvrde da je Vučić gori od Tadića i Čede, nema boljeg dokaza od Pajtićevog pisma ili njihovih javno proklamovanih ciljeva otkad su otišli u opoziciju, odakle smeju iskrenije da kažu za kakvu se Srbiju istinski zalažu.

Srbi su nepokoren narod. Silni milioni ipak nisu uspeli da ih preume jer su dovoljno iskusili nepravdi i turbulentnih istorijskih događaja da bi neko mogao da ih prevari kako im je prijatelj, kako ih ubija, otima teritoriju, pljačka, rasrbljuje, urušava tradiciju i državu za njihovo dobro. U narodu opstao slobodarski duh, i to je ono čega je i vlast svesna, pa čak i kada bi htela da povuče neki kontroverzan potez, ipak mora da računa i na to, jer stranci su daleko, a siromašan i često gnevan narod ovde. Moraće stranci s Vučićem da sarađuju, ali, po njima, on je prešao Rubikon. Oni ne zaboravljaju i ne opraštaju, tako da će još žešće odgovoriti. Najverovatnije 2017, kada budu za Srbiju uvek prelomni predsednički izbori.

Da Vas podsetimo:  „Srbistan”

Neokortikalni rat protiv srpskog naroda, zapravo nikad nije ni prestajao i nastavlja se, jer nije postigao ciljeve. Tvorac teorije o neokortikalnom ratovanju, američki pukovnik Ričard Šafranski, kaže da je osnovni cilj neokortikalnog ratovanja udariti na neprijatelja tako što će se delovati na psihu čoveka, tako da se on povinuje tuđim željama i naredbama dobrovoljno i čak ubeđen da to želi. Srbi su nedovršeni posao i nepokoren narod, kod koga ovo u velikoj meri, i pored svih napora, nije prošlo. Pošto smo kao zemlja i dalje meta, a svet je u opasnom periodu konfrontacije, mora se biti oprezan. Unutrašnji akteri na koje se oslanjaju oni koji vode neokortikalni rat protiv nas možda deluju smešno i bezopasno, jer nemaju veliku podršku i legitimitet. Ali, kao što ne sme prevladati strah od njih, jer strah parališe, ne smeju se ni potceniti. Vidimo da se Pajtić nudi, a formira se i tzv. građanski front, jer je svaka od stranaka iz 50 nijansi žute kompromitovana.Vucic djinping toma pesnicaŽešći sukob sa Zapadom bi bilo mudro izbegavati dokle god je to moguće. Ali zato na unutrašnjem planu potrebno je otvoreno i beskompromisno boriti se protiv ološ elita. Kada je reč o spoljnom faktoru, za nadati se da će njihov sukob sa nama ostati u nenasilnim, pre svega propagandim okvirima, i da neće prelaziti na ekstremnije modele. Takođe, nadamo se da nas ovaj put, u promenjenim geopolitičkim okolnostima, naši partneri i saveznici neće ostaviti na cedilu usamljene da trpimo udare od nemilosrdnih i nadmoćnih. Trodnevna poseta Sija Đinpinga, koja je protekla veličanstveno, daje nam određenu nadu da posle te posete zaista Srbija više neće biti ista i da posle duge i teške zime napokon dolazi proleće. Ali blagotvorno srpsko proleće, a ne ono balkansko koje nam je obznanjeno iz kuhinje N

Uroš Nikolić

standard.rs

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime