Srbija između Istoka i Zapada

0
1077

Prošlost kao savremenost: Srpski liberali u bermudskom trouglu između partije, nacije i inteligencije

0-300x194Izlaganje pripremljeno za Konferenciju Sloboda i reforme, koju je u Beogradu 22. oktobra 2014. godine organizovao Libertarijanski klub LIBEK; panel: Geneza liberalizma u Srbiji

Primetno je u poslednje vreme pojačano zanimanje za srpske liberale. Povodi za to su nekad nekrološke naravi, a ponekad i bavljenje nekim drugim temama iz šezdesetih godina. Ipak, čini se da je glavni uzrok tog interesovanja nezadovoljstvo rezultatima demokratskih promena nakon dvehiljadite i time izazvana (sve izraženija) potreba da pogotovo mlađe generacije saznaju kako se živelo u socijalističkoj Jugoslaviji. Ali – stvarno, tj. da to ne bude nekakva sentimentalna povest, bilo da je reč o pozitivnim ili negativnim (o)sećanjima kakvih je inače, tih istorija, u nas ponajviše.

Pod „srpskim liberalima“ podrazumeva se političko rukovodstvo Srbije (i pojedini njeni predstavnici u federaciji) koje je oktobra 1972. godine, posle sukoba sa Josipom Brozom Titom, odstranjeno iz političkog života. Formalno – podneli su ostavke, praktično – bili su smenjeni. Ti ljudi su na najviše funkcije u Savezu komunista Srbije došli novembra 1968. godine. Dakle, bili su na vlasti manje od jednog mandata koji je na kraju okončan porazom njihovih glavnih ideja. „Fama“ koja je ostala za njima, međutim, bila je mnogo veća od onoga što su praktično-politički postigli. Ogleda se, između ostalog, i u potpuno suprotstavljenim gledištima o njihovoj pravoj prirodi i značaju. Jedni će vladavinu liberala proglasiti zlatnim dobom jugoslovenskog socijalizma, dok je za druge njihov liberalizam obična iluzija, ako već ne i prevara.

(Ne)formalni lider te grupe bio je Marko Nikezić, predsednik CK SK Srbije, uz njega su bili neki mlađi rukovodioci (Latinka Perović, Mirko Čanadanović, Orhan Nevzati, Miloš Sinđić, Milosav Prelić, Miroslav Pečujlić…), ali su njoj pripadali i stari i iskusni komunistički rukovodioci – Koča Popović, Milentije Popović, Mijalko Todorović, Predrag Ajtić, Dragi Stamenković, Mirko Tepavac, Pal Šoti, Dobrivoje Radosavljević…

To pokazuje da liberali nisu bili „tikva bez korena“ i da nisu pali s neba, nego da je i u SK, kao što to obično biva u partijama, za razliku od jednog tvrđeg, dogmatskijeg, postojalo i jedno mekše, liberalnije krilo. To krilo imalo je svoj izraz, tj. svoje glasilo u Ekonomskoj politici, ekonomskom nedeljniku osnovanom 1952. godine. Rane pedesete već predstavljaju doba kada se Jugoslavija dobrano odvojila od Sovjetskog Saveza i socijalističkog bloka u celini i kada pokušava da nađe neki svoj „srednji“ put razvoja. Ekonomska politika je, da tako kažemo, imala zadatak da bude tribina na kojoj bi se razmatrala privredna rešenja Zapada i mogućnost njihove primene u Jugoslaviji.

Ipak, nisu prokapitalističke reforme bile samo, pa ni pre svega, rezultat nekih teorijskih ili konstruktivističkih potreba za izgradnjom trećeg puta. Na njih je u suštini primorao sam život. Krajem pedesetih i početkom šezdesetih prestaje obilata besplatna pomoć sa Zapada, pre svega Amerike, i jugoslovenska ekonomija zapada u krizu. Na površinu izbija neefikasnost privrednog sistema. Rešenje se traži, i nalazi, u uvođenju elemenata tržišne ekonomije u socijalistički privredni sistem. Počinje decenija privredne reforme, ali ne samo privredne, kao što će se videti u daljem tekstu; počinje sudbonosna decenija po sudbinu Jugoslavije, kao što će se 20 godina kasnije ispostaviti.

TRI OSNOVNE ODLIKE: Privredna reforma, pripremana praktično već od 1961. godine, ali odlagana, kažu, zbog Titovog ustezanja, formalno počinje juna 1965. (kao što se vidi, jun je sudbonosan mesec za Srbe i Srbiju, ali i ne samo za njih). Kao što sam nagovestio, to nisu bile kozmetičke nego tektonske promene. Ipak, čini mi se da će nekoliko „anegdota iz života“ moći i plastično i adekvatno da izrazi karakterne crte ovog velikog društvenog poduhvata.

Prilikom jedne Titove posete Crvenoj zastavi, kaže u jednom svedočenju Latinka Perović, dok direktor Prvoslav Raković govori o uspesima fabrike, visoki srpski rukovodilac, rodom baš iz Kragujevca, Dušan Petrović Šane kaže Josipu Brozu: „Pa ovi će jednog dana i Vladu da obore“. A Nikezić na to odgovara: „Pa to je valjda cilj – da oni određuju ko će biti vlada“.

Za sledeće tri crtice poslužili su mi razgovori sa novinarima već pomenute Ekonomske politike. Dakle, priča Milutin Mitrović, na jednom sastanku posvećenom „daljem razvoju samoupravljanja“, koji je vodio Edvard Kadelj, glavni urednik EP Ljubomir Veljković izneo je mišljenje da je do zastoja u razvoju samoupravljanja došlo zbog toga što radnici nemaju načina da identifikuju svoj udeo u društvenom vlasništvu. Nakon toga odvijao se sledeći dijalog. Kardelj: „A šta bi ti hteo, da im podelimo akcije?“ Veljković: „A što da ne“? Kardelj: „A gde smo tu onda mi – partija?“

Da Vas podsetimo:  Flajeri, spotovi, tabloidi, sad će i baklje... Vučić se vraća na fabrička podešavanja

Isti akteri, po pričanju Zorana Jeličića, vodili su razgovor na početku čistke u beogradskom novinarstvu. Veljković je pitao Kardelja čemu optužbe za anarholiberalizam, tehnokratizam i slično kad zna da to nije istina, na šta je Kardelj odgovorio: „Znaš šta, to što vi zagovarate i popularišete ne ostavlja prostora za nas. Šta ćemo mi da radimo u tome“. „To je bila suština“, zaključuje Jeličić.

Postoji na istu temu još jedna anegdota koju je ispričao Slobodan Pejović. Krajem šezdesetih u EP se razmišljalo o formiranju Privrednog saveta koji bi činili direktori dvadesetak najvećih jugoslovenskih preduzeća, sa idejom da se preko njega utiče na ekonomsku politiku. Kada su tu ideju, s ponosom, pred samo osnivanje saveta gotovo slučajno saopštili Kardelju, on je uzvratio: „A gde smo onda tu mi, političari“. Savet nikada nije osnovan.

Koja god da je od ovih priča istinita – a možda su istinite sve tri – ovaj mali srpski Rašomon ukazuje na obuhvat i dubinu reformskih zahvata koje su zagovarali liberali:
Prvo, povlačenje partije iz direktnog upravljanja društvom, što automatski znači više slobode za druge aktere;
Drugo, tržišna ekonomija.
Treća ideološko-politička karakteristika liberala se, međutim, iz navedenih redova ne može videti. Na nju, pak, možda najbolje ukazuju reči koje je Latinka Perović uputila Titu nakon sastanka koji je označio pad liberala: „Mislim da nacionalisti nisu mogli dobiti veću satisfakciju nego što su je dobili ovim sastankom“. A Marko Nikezić kaže: „Uvek sam mislio da je nacionalizam najgora varijanta srpskog ponašanja“.

Iz svega toga proizlazilo je shvatanje zadatka koji se pred Srbijom postavljao, kako kada je reč o njoj samoj, tako i kada je reč o Jugoslaviji. U prvom slučaju politika liberala se ogleda u sloganu „modernizacija Srbije“, a u drugom u stavu da Srbiji Jugoslavija ne treba više nego drugim republikama. Dosledan federalizam, tj. dogovor o karakteru jugoslovenske federacije sa drugim federalnim jedinicama, bio je okosnica njihovog razumevanja Jugoslavije kao složene države.

KONTEKST: I Žarko Puhovski i Ljubomir Madžar smatraju da „liberali nisu bili liberali u izvornom, klasičnom smislu reči“. Uzgred, ne znam ni da li je potrebno, ali da napomenem – ni liberali sebe nisu nazivali liberalima. Oni su za liberalizam optuženi, njih su drugi tako nazivali, a drugi nas često definišu bolje od nas samih, zar ne.

Sa druge strane, nije zgoreg imati u vidu da su tada (pravi) liberali i na Zapadu, kao što je rekao Hajek (ili Fridman), mogli da stanu u jednu telefonsku govornicu.

Bitan je – kontekst.
Međunarodni kontekst karakteriše zahlađenje: Hladni rat je na vrhuncu: Berlinski zid (1961) Kubanska kriza (1962, oktobar), ubistvo Kenedija (1963), Kulturna revolucija u Kini (1966) , okupacija Čehoslovačke (1968).
Domaći kontekst, nasuprot tome, karakteriše svojevrsno „jugoslovensko proleće“, tj. otopljavanje: Šezdesetih su pokrenute sve i danas najznačajnije srpske (tada i jugoslovenske) kulturne manifestacije: Bitef (1967), Bemus (1969), Fest (1971); Džez festival Njuport u Beogradu (1971) Gitarijada (1966), Korčulanska letnja škola (1964), Mediala (krajem pedesetih, „Traktat“ Leonida Šejke 1964)… U to se uklapa i razvlašćivanje tajne i policije generalno (1966, Brionski plenum CK SKJ).

Na delu je, što bi rekli filozofi, vesternizacija Srbije; pa i „amerikanizacija“.
Vrednosti Zapada, tj. zapadne civilizacije, ulaze na velika vrata u SFRJ i Socijalističku Republiku Srbiju:

Ekonomske; privredna reforma unosi tržište, i
Kulturne vrednosti Zapada, zapadna kultura, kako elitna tako i masovna.

Nije, dakle, to bila posledica – kao što se neretko govori – nekakvog američkog plana („zavere“!?), niti rezultat inostrane inicijative, nego izraz dubinskih potreba društva. Partija, kroz koju su se te potrebe takođe izražavale, odlučila je da te pojave ne sprečava kao što se to dešavalo u drugim socijalističkim zemljama.

Da Vas podsetimo:  Marš za Australiju – AUT Rio Tinto!

Višepartijski sistem, doduše, još nije bio na (dnevnom) redu, ali nisu 68. godine ni studenti ni profesori Filozofskog fakulteta to tražili.
Postojao je za bržu i radikalniju političku liberalizaciju i jedan objektivan problem. Političko popuštanje najbolje su iskorišćavali da na javnu scenu iskoče staljinisti i nacionalisti, što je onda kompromitovalo (bar u očima vlasti) i samu liberalizaciju.
Ipak, da parafraziram Žarka Puhovskog, „Liberali su pod firmom ekonomske analize švercovali politički liberalizam“.
A Marko Nikezić kaže: „Ne mogu da zamislim stvarno demokratske odnose u jednoj seljačkoj zemlji“. Modernizacija je bila i cilj i sredstvo.

Takođe, samoupravljanje je tada bilo velika ideja, zamisao koja je trebalo da dovede do demokratizacije celokupnog društvenog života. „Jugoslovenski eksperiment“ izazivao je veliko zanimanje celog, a posebno razvijenog sveta. Mnogi su u to iskreno verovali. Svedoči o tome i uvodnik Ekonomske politike iz januara 1966. godine „Od proizvođača i politika“, u kojem se kaže da je „reforma uslov da i politika krene od najšire baze društva“.

OTPORI: Međutim, liberalizacija i reforme, naročito ekonomska, nailazili su na oštru kritiku sa više strana. Partijski otpori su, sasvim razumljivo, bili izazvani pre svega praktičnim razlozima, odnosno strahom od gubitka vlasti.

Možda su još pogubniji, čak i kad nisu dolazili iz krugova političke moći, bili ideološki otpori reformi. To su bili otpori inteligencije, profesora univerziteta, književnika, koji su često i sami bili članovi Saveza komunista, a neki od njih i članovi najviših partijskih organa. Oni su, s jedne strane, davali teorijsku i naučnu podlogu otporima u partijskom vrhu, a sa druge, vršili su snažan, širok i dalekosežan uticaj na široke, ne samo partijske, nego i narodne mase, i inače sklone egalitarizmu i centralizmu.

Kao „paradigmatični slučajevi“ u tom pogledu mogu se uzeti profesori Miladin Korać sa Ekonomskog i Mihailo Marković sa Filozofskog fakulteta. Pedagoški profil Miladina Koraća, ogorčenog protivnika profita, vođe takozvane dohodaške škole, najbolje je opisao Ljubomir Madžar, navodeći Koraćevu izreku: „Kad mi studenta na prvoj godini lupimo marksističkim maljem, taj do kraja života ne može da se oporavi“.

Taj malj je bio još veći i teži na Filozofskom fakultetu. „Privrednom reformom od 1965. godine proklamovano je vraćanje čistim tržišnim principima i liberalističkom modelu laissez-faire tržišne privrede“, piše Mihailo Marković, jedan od najistaknutijih Praksisovaca, u svojim memoarima „Juriš na nebo“. I nastavlja: „Među pojmovima kojima je ta reforma objašnjavana i opravdavana glavni su bili ’konvertibilnost naše valute’, ’otvaranje naše privrede’ i ’takmičenje samoupravljača na tržištu’“. Naročito je Markoviću smetala konvertibilnost dinara za koju kaže da je „po savetu nekih stranih eksperata bila postavljena kao vrhovni cilj reforme“.

Mada Žarko Puhovski o Svetozaru Stojanoviću govori kao o „jedinom istinskom političkom liberalu“ u to doba, Zoran Jeličić ga opisuje kao čoveka koji je „na nekom visokom partijskom skupu oštro govorio protiv robno-novčane privrede, tržišta i reforme“. U stvari, bez ikakve sumnje – o tome široko i ubedljivo govori Vladimir Gligorov – svi beogradski filozofi okupljeni oko časopisa Praksis bila su „veliki protivnici privatne svojine, tržišta, svega što je mirisalo na kapitalizam“. Žarko Puhovski to (delimično) objašnjava činjenicom da su svi jugoslovenski profesori išli „na univerzitete koji su bili potpuno crveni i kritizirali ono čega kod nas nije bilo“, tj. potrošačko društvo i tzv. „konzumerizam“.

ZABRANE: Ipak, kada se osporava liberalizam srpskih liberala onda se kao najjači argument ističu zabrane u kulturi do kojih je šezdesetih godina dolazilo. Ova tema zahteva ozbiljno istraživanje kakvog, mislim, do sada nije bilo.

Najpre, dobro je da i liberali imaju neku manu, to pokazuje da su ipak ljudi u (svom) vremenu i prostoru, a ne ikone. Uostalom, ni mnogo demokratskiji sistemi od jugoslovenskog nisu bili imuni na slične pojave. Zabrana je bilo i u Americi.
Drugo, mnogo toga išlo je po ideološkoj i birokratskoj inerciji tadašnjeg sistema. Latinka Perović tvrdi da je na Izvršnom komitetu ili Sekretarijatu CK samo jednom raspravljano o nekom članku, i to Zorana Gavrilovića povodom godišnjice ulaska trupa Varšavskog pakta u Prag…
Treće, a možda je to i najvažnije, mnogo toga im je naknadno prišivano da bi ih se kompromitovalo. Naročito do toga dolazi krajem osamdesetih i početkom devedesetih, za vreme bujanja nacionalizma u Srbiji, čemu se oni, iz već opisanih razloga, nisu priključili.
Četvrto, liberali nisu smenjeni zato što su zabranjivali, nego zato što nisu dovoljno zabranjivali.
I, peto, čitavu priču oko zabrana i, uopšte, disidentstva u Srbiji, odlično objašnjava i, što je posebno važno, demistifikuje Dragoljub Todorović u svojoj „Knjizi o Ćosiću“ koju ovom prilikom srdačno preporučujem.

Da Vas podsetimo:  SKANDALOZNO: PROTERUJU SRBIJU IZ ŠKOLE!

Na kraju, a to valjda najviše govori, zabranjeni su – liberali. Njihovi oponenti, čak i ako nisu bili u milosti vlasti, imali su mnogo veći prostor za javno delovanje.

Nakon „sloma srpskih liberala“, da se poslužimo naslovom knjige Slavoljuba Đukića, dolazi širok talas smena u Srbiji. Smenjeno je prema nekim informacijama pet, a prema drugim 12 hiljada rukovodilaca. Najveći deo njih po preduzećima, a među njima i pomenuti Raković, i Vladimir Jasić, direktor Elektronske industrije Niš, kao i mnogi drugi direktori najvećih srpskih preduzeća (Prva petoletka Trstenik, Merima Kruševac, Valjaonica bakra Sevojno, Jugoslovenska investiciona banka, Geneks…).

Smenjeni su takođe i brojni glavni urednici beogradskih glasila: Aleksandar Nenadović Politika, Frane Barbieri NIN, Mirko Stamenković Novosti, Ljubomir Veljković Ekonomska politika, Draljub Era Ilić, direktor TV Beograd, Veroslava Tadić, glavna urednica TV Beograd, Života Đorđević, pomoćnik glavnog urednika NIN-a, Jovanka Brkić, predsednica UNS; Zdravko Vuković, generalni direktor RTV Beograd (formalno mu je istekao mandat) i Slobodan Glumac, glavni urednik Borbe (isto).

Ovo pokazuje da se srpski liberali, kao što se to često i ne slučajno čini, zapravo ne mogu svesti na jednu usku partijsku grupu. Bio je to relativno širok pokret, tačnije pokret koji je zahvatao političku, privrednu i društvenu elitu. Taj, liberalni, deo srpske elite bio je počišćen sa javne scene početkom sedamdesetih. Od tog udarca ne bi se oporavilo ni mnogo snažnije društvo, a kamoli Srbija kakva je tada bila.

Pad liberala u Srbiji označio je definitivni kraj reformističke, prokapitalističke alternative u celoj Jugoslaviji. Pre ili kasnije došlo je do smene liberalnijih političara širom Jugoslavije: Stane Kavčič u Sloveniji; u Hrvatskoj Savka Dabčević i Miko Tripalo; u Makedoniji Slavko Miloslavevski i Krste Crvenkovski; u Crnoj Gori Budislav Šoškić – da nabrojimo samo najpoznatija imena.

Nisu retki pojedinci koji u tom i takvom raspletu sukoba početkom sedamdesetih vide uzrok raspada Jugoslavije. Da pomenemo samo jednog: „Ja zaista u porazu liberalnih snaga 71-72. godine vidim korijene onoga što će se desiti dvije decenije kasnije“, kaže Veselin Vukotić.

ZAKLJUČAK: Da rezimiram. Prvo, društvena svojina se ne dovodi u pitanje, nema zahteva za privatizacijom, ali zalaganje za tržište, pa i pominjanje akcija, ukazuje da je postojao potencijal za dublje promene.

Takođe, kao što je rečeno, ne ističe se ni zahtev za višepartijskim sistemom, ali u zahtevu da se ostale, kako su se tada zvale, društveno-političke organizacije (Socijalistički savez – SSRNJ, Savez omladine…) osamostale od SK, nagoveštavana je mogućnost da u bližoj ili daljoj budućnosti i do toga dođe.

Za ocenu karaktera i uloge srpskih liberala mislim da su ključne dve sledeće rečenice Marka Nikezića. Prva, u kojoj on kaže da rukovodstvo Srbije „uvek insistira da se jugoslovenski problemi rešavaju u jugoslovenskim institucijama“. Insistiranje na delovanju institucija, zar ne, spada u klasične liberalne zahteve.

I druga, gde govoreći o ekonomskom razvoju Nikezić kaže: „Mi tražimo pare od Zapada, a ne učenje. To je psihologija siromaha koji nikad ne kaže ’kada bih imao pamet gazde’, nego misli da je gazda glup, samo ima pare. Ne vidi da je njegovo siromaštvo posledica duhovne nerazvijenosti“.

Konačno, zašto su liberali u Srbiji i danas aktuelni? Kada se sve ono što karakteriše srpske liberale sakupi i oduzme, pa kad se još na taj rezultat doda malo današnje perspektive, dolazi se do zaključka da je njihova najvažnija odlika bila okrenutost Zapadu. Zapadnim vrednostima, evropskoj civilizaciji. Njihovi oponenti, antiliberali, u suštini i u krajnjoj liniji bili su okrenuti Istoku, istočnjačkim društvenim pravilima, istočnjačkim modelima vladanja. Mislim da je ta podela u Srbiji ostala do dana današnjeg: Evropa, tj. sasvim konkretno Evropska unija ili, sa druge strane, Rusija. Trećeg nema.

Mijat Lakićević

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime