Srbija između večite kandidature

0
884

EU-750x531Da li Zapad ima rešenje za ekonomsku krizu?

Svetska ekonomska kriza koja traje u kontinuitetu od 2008. godine sve više prerasta u krah zapadne ekonomije, uslovljen mnogobrojnim faktorima. Iako tok krize ima nejednaku dinamiku i intenzitet te u tom smislu i manje ili veće amplitude, za sada se i dalje ne nazire završetak krize. Zbog toga je neophodno posmatrati je kroz proces redefinisanja međunarodnih odnosa koji se odvija paralelno, a uslovljen je pomeranjem centra ekonomske i političke moći sa zapada na istok. Stabilizacija američke ekonomije je samo privremena, prividna i veštačka. Vodeći svetski ekonomski analitičari predviđaju da SAD tek sledi još veća ekonomska kriza naredne godine. U prognozi američke analitičke kuće „Phoenix Capital Research“ (1) koja se bavi investicionim procenama navodi se sledeće: „Većinu „oporavka“ od prethodnih pet godina činili su pozamljeni dolari. Sada kada je američki dolar dospeo van višegodišnjeg dometa, može se očekivati sve više „rizičnih sredstava“ (projekata ili ulaganja finansiranih pozajmljenim dolarima) koja će pući.“ Postojeći ekonomski sitem zasnovan je na nerealnom iscrpljivanju resursa i sredstava gde vodeće institucije podređuju interese drugih država interesima svetskog odnosno američkog kapitala. Svetska ekonomska kriza je najviše pogodila evropski kontinent, i mnoge države članice EU suočene su sa prezaduženošću. Osnovni problem nerešivosti ekonomske krize pojedinih zemalja članica (kao što su recimo Grčka, Španija, Portugalija) je razorena privreda tih zemalja. Drugi problem su političke elite koje sprovode nametnuti diktat globalnih finansijskih institucija, uveravajući svoje građane da je to najbolje rešenje, iako svi drugi parametri ukazuju na suprotno. Dosadašnje mere štednje dovele su do još veće recesije i uvećanja dugova. Loša ekonomska situacija EU, dovela je do produbljivanja političkih razlika između zemalja članica što se moglo videti na primeru dijaloga Nemačke i Grčke. Ekonomija zemalja Jugoistočne Evrope je sada u daleko lošijem stanju nego što je to bila u periodu posle raspada SSSR-a, dok zemlje koje se i dalje nalaze u procesu evrointegracija (poput Srbije) tim procesom nastavljaju da urušavaju sopstvenu ekonomiju. Pokazalo se da „slobodno tržište“ i nije tako slobodno, a da ekonomska politika EU ne utiče podjednako na razvoj ekonomija njenih članica. Sada je situacija dodatno komplikovana migrantskom krizom koja će imati dugoročne posledice na EU, odnosno evropske zemlje nevezano za njihovu buduću udruženost, pripadnost EU ili nekoj drugoj zajednici ili razdruženost(2).

Redistribucija ekonomske i političke moći

U procesu redistribucije ekonomske i političke moći, pojavljuje se alternativa postojećem, delimično urušenom ekonomskom sistemu i institucijama u vidu novonastalih institucija BRIKS-a i Evroazijske unije. Zemlje vodećih svetske ekonomije u razvoju, Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južnoafrička Republika, osnovale su novu razvojnu banku sa početnim kapitalom od pedeset milijardi dolara za finansiranje infrastrukturnih i održivih razvojnih projekata BRIKS-a i drugih zemalja u razvoju (3). BRIKS takođe planira uvođenje rezervne valute, čime će funkcionisati nezavisno od dolara. Osnivanje ove banke je od istorijskog značaja i imaće veliki uticaj na dalje svetske finansijske tokove i razvoj međunarodnih odnosa. Postojeće međunarodne institucije kao što su MMF i Svetska banka nemaju mogućnosti da odgovore novim ekonomskim izazovima, ali će i dalje imati značajnu ulogu. Američki nobelovac Džozef Štiglic je povodom formiranja Razvojne banke BRIKS izjavio da je to temeljna promena u ekonomskoj i političkoj moću u svetu. Predsednik Brazila Dilma Rusef objasnila je ciljeve novoosnovane banke rečima: „Nezadovoljne brzinom reformi upravljačkog sistema MMF-a nakon globalne krize 2008. i pogubnim posledicama ćudljive monetarne politike SAD po mnoge zemlje u razvoju, članice BRIKS-a su da svetu ponude novi oslonac za „snažan, održivi i uravnoteženi rast (4).

Da Vas podsetimo:  Srbija prošle godine potrošila pola milijarde evra na modernizaciju vojske

Još jedna značajna organizacija koju je potrebno pomenuti u svetlu „temeljnih promena“ je Evroazijska ekonomska unija (EEU) (5). Ona je nastala na bazi Carinske unije iz 2010. godine osnovane od strane Rusije, Belorusije i Kazahstana, a pridružile su joj se Jermenija i Kirgistan, dok je Tadžikistan kandidat za članstvo. Od maja ove godine EEU je uspostavila zonu slobodne trgovine sa Vijetnamom, a pored Vijetnama u toku su pregovori sa Kinom, Egiptom, Indijom, Sirijom, Iranom, Tunisom, Pakistanom, Turskom, Izraelom, Mongolijom i Evropskom unijom.

Za Evropsku uniju postoji mogućnost da se preusmeri od dosadašnje čvrste saradnje sa SAD i prevaziđenim finansijskim institucijma, na saradnju sa novonastalim institucijama/organizacijama. Od takve odluke će u velikoj meri zavisiti dalja sudbina Evrope, jer je to istovremeno jedina opcija da u datim okolnostim popravi svoju poziciju i započne rešavanje mnogobrojnih nagomilanih problema. SAD političkim mehanizmima sprečavaju razvoj saradnje EU i evropskih zemalja pre svega sa Rusijom, zbog sopstvenih ekonomskih i političkih interesa. Uvođenje sankcija Rusiji od strane SAD i EU imalo je neznatne posledice na Rusiju koja se preusmerila na saradnju sa Kinom, Turskom, Indijom i dr. zemljama koje imaju daleko veće resurse za saradnju od EU. Pored toga, EU je pod pritiskom SAD obustavila strateške energetske projekte sa Rusijom, koji su mogli da utiču na zaustavljanje negativnih ekonomskih tendencija Unije. Najveću štetu zbog toga snose evropske zemlje, koje su dosadašnjim slepim sleđenjem američke politike dovele sebe u krajnje neizvesnu poziciju. Pored toga što ekonomske probleme ne mogu da rešavaju kroz saradnju sa SAD, evropske zemlje neće tim putem moći da rešavaju ni migrantsku krizu izazvanu neodgovornom politikom NATO, odnosno Amerike i EU. To je još jedan problem koji Evropu usmerava na Rusiju kao zemlju koja je preuzela odgovornost za rešavanje problema na Bliskom Istoku, iako ničim nije uticala na njihovo izazivanje ili eskalaciju. Stabilizovanje situacije na Bliskom Istoku direktno je povezano sa rešavanjem migrantske krize. Ipak mogućnost preusmeravanja Evrope/evropskih zemalja na drugi kolosek pre svega zavisi od političkih elita koje do sada nisu pokazale nikakvu odgovornost prema sopstvenim građanima. S druge strane građani EU nemaju nikakav uticaj na izbor briselskih birokrata i komesara koji vode otuđenu politiku.

Srbija kao zemlja kandidat za članstvo u EU

Da Vas podsetimo:  JOVAN (82) JE POSLEDNJI OPANČAR TIMOČKE KRAJINE: Pravio ih je decenijama, a onda je stigao poziv od Gorana Bregovića…

Pozicija Srbije u sadašnjim okolnostima svetske ekonomske krize, migrantske krize i krize EU sa jedne strane određena je dosadašnjim petnaestogodišnjim evrointegracijama koje su uticale na osiromašenje zemlje, povećanje nezaposlenosti, urušavanje privrede i preterano zaduživanje za javnu potrošnju, a sa druge strane ispunjavanjem zahteva/ucena Vašingtona i Brisela. Iako se vlasti u Srbiji odupiru ispunjavanju onih zahteva za koje unapred nisu preuzeli obaveze, pitanje je koliko su zaista u stanju da se odupru bilo kakvim pritiskcima od strane EU i SAD. Projekat Južni tok je bio od strateške važnosti za Srbiju, ali i pored te činjenice rukovodstvo Srbije nije bilo spremno da se zalaže za njegovu realizaciju, već se krilo iza pozicija EU. Ova činjenica je postala više nego jasna odbijanjem srpske strane da potpiše dogovore o izgradnji Južnog toka prilikom posete predsednika RF prošle godine(6). Ubrzo posle toga izgradnja gasovoda je otkazana, nakon čega su krenule osude i pritužbe na račun Rusije, iako je EU uradila sve što je bilo potrebno da spreči realizaciju projekta. Takvi kritički glasovi na račun RF, mogli su se čuti i u Srbiji. Za razliku od zemalja EU, Srbija ima povlašćen položaj u saradnji sa RF, s obzirom da je jedina zemlja van prostora bivšeg SSSR-a koja ima potpisan Sporazum o slobodnoj trgovini sa RF. Nažalost taj dogovor se ne koristi u dovoljnoj meri zbog toga što je srpska privreda uništena, a država ne ulaže u njen oporavak i razvoj. Dodatna izvozna šansa za Srbiju se pojavila nakon uvođenja sankcija Rusiji od strane EU, odnosno kontramera Rusije i uvođenja sankcija EU. Međutim EU je postavila zahtev pred Srbiju da ne koristi mogućnosti proširenja izvoza na rusko tržište i zauzimanja nekadašnjih pozicija EU, što su srpske vlasti prećutno prihvatile(7) (8). Ni to nije bilo dovoljno, već su Vašington i Brisel počeli da vrše pritisak na Srbiju da uvede sankcije Rusiji i kao kandidat za članstvo u EU uskladi svoju spoljnu politiku sa EU(9). Takav zahtev koji je u suprotnosti sa većinskim opredeljenjem građana Srbije, srpske vlasti teško mogu da ispune bez ozbiljnih posledica. S druge strane Srbija nema mogućnost da bude konkurentna na evropskom tržištu zbog izostanak ulaganja u privredu, niti srpski proizvodi mogu da konkurišu evropskim proizvodima na domaćem tržištu iz istih razloga.

Osim negativnih ekonomskih i političkih uticaja evropskih integracija na Srbiju, insistiranje EU na smanjenju odnosno prekidu saradnje Srbije i Rusije predstavlja još veću opasnost.

Srbija i saradnja sa Rusijom

Saradnja Srbije i Rusije i pored svih otežavajućih faktora ide uzlaznom linijom, a perspektive saradnje Srbije kako sa Rusijom, tako i sa novoosnovanim organizacijama/institucijama su široke. Za sada se ona bazira više na ekonomskoj i energetskoj nego na političkoj saradnji iz mnogobrojnih razloga. Pre svega zbog podređenog položaja Srbije u odnosu na Vašington i Brisel, iako za to ne postoje nikakvi argumentovani razlozi. Zbog toga ova dva centra moći igraju veliku ulogu u razvoju srpsko-ruskih odnosa, isto kao što birokratija SAD i EU predstavlja ozbiljnu smetnju razvoju saradnje između Evrope i Rusije. I pored nerealizacije projekta Južni tok Srbija i Rusija su povezane kroz saradnju u energetskom sektoru preko ruskih komapnija koje uspešno posluju na našem tržištu. One su kupile preduzeća koja su nekada poslovala u gubitku,uložile u njih i napravile uspešne kompanije koje danas ostvaruju dobre prihode. U srpskoj javnosti se malo o tome diskutuje, iako imamo mnogobrojne drugačije primere da su strane kompanije kupile srpska preduzeća, izvukla iz njih dobit i ostavile milionske dugove na račun građana Srbije kao što je slučaj sa Sartidom npr. Paradoksalno je da se u Srbiji čuju kritike na rad baš onih preduzeća koja uspešno posluju i ostvaruju prihode kao što su NIS ili Lukoil (10). U oba slučaja firme su do privatizacije odnosno promene vlasnika poslovale u minusu. Parametri koji mogu da služe za analizu rada privatizovanih kompanija tumače se delimično ili na pogrešan način. Potrebno je analizirati poslovanje kompanija pre prodaje, uzroke lošeg poslovanja odnosno upravljanja kompanijom, zatim odredbe dogovora kao i kasnije ispunjavanje ugovornih obaveza, preuzeta dugovanja kompanije i uložena sredstva i na kraju sadašnje rezultate rada, ostvarene prihode, kao i društveno angažovanje odnosno socijalne programe tih kompanija. U drugom slučaju neargumentovane kritike na račun rada pojedinih kompanija (uglavnom ruskih) mogu da se tumače u okviru anti-ruske propagande. Osim što dobrim poslovanjem ruske kompanije pune četvrtinu srpskog budžeta, one ulažu i u humanitarne akcije, obnovu srpskih manastira i crkava i podržavaju raznorazne projekte koji su usmereni na razvoj srpske kulture, promociju sporta i sl. Kao priznanje za dosadašnje zalaganje u Srbiji, rukovodstvo Lukoila Srbija je više puta nagrađivano. Bivši direktor Aleksandar Panfilov je dobio orden „Beli anđeo“ zbog pomoći Srpskoj pravoslavnoj crkvi(11) , a sadašnji direktor Lukoila Andrej Kuku je dobio „Orden prijateljstva“ od RF za zasluge u jačanju mira, prijateljstva, saradnje i uzajamnog razumevanja među narodima(12). To su sve dodatni razlozi zbog kojih Srbija treba da preusmeri i intenzivira svoju saradnju sa Rusijom, odnosno ruskim kompanijama. Da li će se i kada Srbija preusmeriti na stratešku političku saradnju sa Rusijom, Evroazijskom unijom i BRIKS-om, zavisi pre svega od unutrašnjih prilika koje su ograničene dugogodišnjim projektovanjem političke scene Srbije od strane Zapada. Međutim suštinske promene koje se dešavaju na svetskoj političkoj sceni neće ostaviti ni Srbiju po strani, bez obzira na rukovođene političke elite. U okviru novih perspektiva saradnje sa institucijama Evroazijske unije i BRIKS-a, Srbija bi mogla da iskoristi svoje potencijale i razvije domaću privredu, što bi značajno promenilo njene pozicije u regionu. Time bi Srbija mogla da potvrdi svoju centralnu poziciju na Balkanu. Sa druge strane u procesu redistribucije svetske moći i redefinisanja međunarodnih odnosa, Srbija može da pronađe mesto kao značajan faktor u razvoju odnosa između Rusije i novih političkih elita u Evropi, koje se zalažu za saradnju Evrope i Rusije.

Da Vas podsetimo:  Šibel u Jagodini proradio još 2022. godine, „crvena vrpca“ presečena tek uoči kampanje

Dragana Trifković, Princip

iskra.co

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime