Srbija u raljama špijuna: Od „Ilije Čvorovića“, do Čede Čolovića

0
981

spijuniOstatak kolonizovane Srbije je državolika tvorevina svakovrsnih čuda.

Ponajviše špijunskih!

O čemu nam svedoči najnoviji slučaj izvesnog Čede Čolovića, koji je ekspresno lišen slobode i priveden pravdi.Priznavši jedno od najtežih krivičnih dela – prihvatio je nagodbu sa nadležnim tužiocem i po tom osnovu je ekspresno, od Višeg suda u Beogradu, osuđen na minimalnu kaznu zatvora u trajanju od tri godine.

Za prosečnog konzumenta ovakvih informacija ništa neobično, ali za one koji su se tim poslom duže bavili, itekako interesantan slučaj koji, između redova, puno toga kazuje.

Čestitke operativcima BIA i tužiocima – slučaj odrađen ekspeditivno i u cilju, kako se to pravosudnim jezikom kaže, ekonomičnosti postupka.

To što je srpska, a bog‘me i hrvatska i svekolika eu-ropska javnost ostala uskraćena za mnogo toga, dakle, za bar jedan temeljan zvanični izveštaj o stvarnim razlozima i ciljevima špijunaže, modalitetima sprovođenja iste i posebno o posledicama do kojih je dovelo takvo delovanje, naravno, koga je više briga.

Važne su planski plasirane spekulacije i političko-marketinško raubovanje postignutog rezultata.

Što bi se reklo, pokazali smo Hrvatima koja smo „sila“ i idemo dalje. Po poznatom srpskom principu „okolo naokolo“, ili još bolje „lov na sitne ribe je krenuo, krupne ne dirati, zaštićene su zakonom“.

Naravno, pažljivi čitalac (i posebno režimski analitičar ili neko iz formacije napred navedenih organa) potenciraće – u redu je navedena potreba (i obaveza) informisanja javnosti, ali kod ovakvih slučaja moraju se sačuvati operativne veze i pozicije – saradnici i izvori podataka, zatim razotkrivena špijunska mreža, odnosno žarišta, te lica koja su upletena u delatnost bilo kao aktivni, bilo kao pasivni saučesnici, ili perspektivne žrtve suprotne strane i tome slično.

Ukoliko je tako onda je tumačenje ovog autora sledeće – zbog čega su izletali u javnost i uznemirili građane i seljane zemlje Srbije i što baš u ovom trenutku?

Pa dalje, ukoliko je Čeda Čolović stvorio špijunsku mrežu, kako su nam danima dojavljivali brojni pouzdani izvori, a tako nešto niko od zvaničnika nije demantovao, kako to da još neko nije lišen slobode i procesiran?

Da Vas podsetimo:  SRBIMA OČITATI LEKCIJU“ Američki pilot otkrio da su starješine NATO namjerno gađale civile, pročitajte kako je pokušao da spasi crkve i selo

Ako jeste, zbog čega ćutanje, a ako nije, kada će?

Ukoliko je nastavljen operativni rad prema navedenim licima, a to znači intenzivna primena tajnih mera službe, nisu li ti isti, hapšenjem kolovođe špijunske operacije, direktno upozoreni?

Baš kao što su upozorene i hrvatske službe koje ih vode.

I ne samo to, već su alarmirani i na oprez zadejstvovani brojni drugi, ‚ajd da kažemo špijuni, koje na vezi drže raznorazne zapadne i ostale obaveštajne strukture.

No, da se ne lažemo, nije problem u nižerangiranim špijunima i stranim službama koje ih vode i rovare po ovoj mučenoj zemlji. Problem je u jednoj drugoj kategoriji, u takozvanim „agentima od uticaja“.

Ko su oni?

Za razliku od „običnih“ špijuna koji se bave prikupljanjem tajnih podataka i/ili organizovanjem obavezno konspirativne špijunske mreže, „agenti od uticaja“ su visokopozicionirane, planski i dugoročno vođene i instalirane operativne pozicije obaveštajnih službi ili pojedinih nadnacionalnih, globalističkih tela, koji svoje angažovanje od državnog (javnog, društvenog) značaja, obavljaju (polu)otvoreno ili (polu)prikriveno u korist suprotne strane – države ili inostrane organizacije.

Agenti od uticaja stupaju u odnos sa obaveštajnim i drugim službama mnogo ranije nego što će se dokopati funkcija ili postavljenja, i to:

(1) slobodnom voljom i željom, ređe iz ideoloških, najčešće iz materijalnih razloga, ali i iz neznanja, zato što su u početnoj fazi obmanuti, ili

(2) pod moranjem, na tzv. kompromitujućem osnovu.

spijuni

I u jednom i u drugom slučaju bogato se nagrađuju u novcu ili u naturi. Kako vreme odmiče, s obzirom da se kontakti i podela zadataka pod obavezno dokumentuju i trajno ovekovečuju a odnos prelazi u visokoprofesionalnu, nadograđujuću formu, i jedna i druga kategorija se slivaju u jedinstvenu kolonu i bivaju kompromitovani i uvezani „u čvor“.

A odatle nema izlaska. Bar ne miroljubivo i bez posledica.

I zato slučaj Čede Čolovića, imajući u vidu kako je splasnula početna euforija, deluje čak benigno. Takvih „bisera“ je 90-tih, dakle, puno pre slučaja generala Perišića, bilo na desetine i to na godišnjem nivou.

Razumljivo, ratovi i poratna dešavanja su osnovni razlog. Skoro da nije bilo aktivnog oficira tadašnje Vojske Jugoslavije kome je porodica ostala da živi u nekoj od otcepljenih republika ili je na tim prostorima raspolagao nepokretnostima, a da nije bio makar jednom pozvan na informativni razgovor od dojučerašnjih kolega.

Da Vas podsetimo:  Čvrst savez i drugačiji izborni uslovi

Naravno, ukoliko se odlučio na putešestvije u bivši garnizon službovanja ili, kao u slučaju Čolovića, u mesto rođenja.

Da li je 90-tih bilo špijunske i posebno agenturne delatnosti?

Naravno, i to u značajnijoj meri i intenzivnije. Da li su otekli tajni vojni i ostali podaci bili bitni pre svega za odbranu zemlje? Itekako.

Da li su mnogi od njih vrbovani i stavljeni u obaveštajno-subverzivni pogon?

Odgovor je – da.

Da li su tadašnje kontraobaveštajne službe – Resor državne bezbednosti i Vojna služba bezbednosti, pružale otpor navedenoj pošasti?

Vrlo uspešno i, štaviše, maštovito.

Jedina manjkavost te davnašnje priče bila je, što od svega toga nije pravljen nikakav marketing.

Naprotiv.

Ćutalo se i radilo kako bi se narodski reklo, a počinioci su krivično gonjeni, a zatim i sudski procesirani.

I sada sledi glavno pitanje – pa, dobro, ako je bilo tako, ako su nas „bušili“ sa svih strana, a jesu, ako su uspeli da konspirativno dođu čak i do samog vrha Vojske, i posebno vrhova i jedne i druge kontraobaveštajne službe, kako je bilo moguće u tim uslovima izdržati punu deceniju i u finišu se odupreti najmoćnijoj svetskoj armadi koja je izvršila brutalnu oružanu agresiju, nakon što nas je dovela u potpuno strategijsko okruženje, sa izuzetno jakom petom (i šestom) kolonom unutar zemlje?

Odgovor je veoma prost – nismo bili pre toga pokoreni iznutra, nisu nas vodili agenti od uticaja, nismo bili protektorat ili moderna kolonija, bili smo nezavisna i suverena zemlja, držali smo se slova ustava i zakona, ali i međunarodnog prava. Postojao je snažan sistem. Svakako ne savršen, svakako sa propustima i nedorečen, ali sistem, koji je mogao da izdrži najteže udare. I spolja i iznutra. I držali smo se dok smo mogli.

Malo, vrlo malo je nedostajalo da se do kraja odupremo. Odlučili su, zaista, detalji onog čuvenog petog oktobra i čudnovati tajming pojedinih situacija na mikro planu.

Da Vas podsetimo:  Ko je Srbiju pretvorio u zemlju kriminala i nasilja?

I, zato, umesto da gubimo vreme i energiju na slučajevima raznih Čolovića i „Čvorovića“, pogledajmo malo pažljivije ko nam se nalazi i petnaestak godina rotira na ministarskim i ostalim državnim ali i društvenim, odnosno pozicijama od javnog i društvenog značaja. Od onih koji su nam „dobronamerno“ upućeni pravo iz Svetske banke i MMF-a a naše su gore listovi, preko stotina drugih odabranih koji su pozavršavali raznorazne i brzopotezne NATO i EU kurseve i školice, sve do stranaca koji su neposredno instalirani na pojedinim funkcijama. Stranci, dakako, bez kojih pojedini važni resori, jednostavno, „ne mogu“ biti reformisani valjano i u duhu otvorenih i neotvorenih poglavlja i ostalih europskih i belosvetskih poluga totalnog pokoravanja. A to znači otimanja i ono malo preostalog suvereniteta i slobode.

Najoriginalniji primer, a takvih je na desetine, u vrhu MUP-a je specijalni savetnik našeg ministra Amadeo Votkins, britanski državljanin, ekspert za pitanja bezbednosti i još po nešto iz bogatog subverzivnog asortimana. Njegovo višegodišnje ekspertsko pregnuće još od vremena bavljenja Vojskom Srbije (od 2003. pa nadalje) sve do „reformisanja“ snaga policije, stavimo na jednu strana kantara, a na drugi tas, recimo, pregnuće ovog našeg mučenika, Čede Čolovića. I sve će nam se samo kasti.

Šta tek napisati o svojevrsnom mini-štabu Severnoatlantske alijanse usred Ministarstva odbrane R. Srbije, koji poznajemo pod nazivom „NATO vojna kancelarija za vezu“, koja tamo ordinira još od kraja 2006. godine. Uredno i formalno-pravno pokrivena „Okvirnim dokumentom“ kojim smo zvanično stupili u NATO program „Partnerstvo za mir“. A zatim dodatno ojačana takozvanim „Bezbednosnim sporazumom“ naše države i NATO-a iz 2008. i konačno krovnim „SOFA sporazumom“ s početka 2014. godine.

Da nije žalosno i tragično, zaista bi bilo smešno. Baš onako kako duhovito izgleda ova najnovija jurnjava za špijunima sa dna srpske kace.

Agente visoke klase teško da će bilo ko progoniti. Ne biva, sve dok se ne oslobodimo okupacije. A to ćemo izvesti kada se budemo rešili upravo agenata od uticaja. Drugačije se ne može izaći iz začaranog kruga i razmrstiti čvor u koji smo čvrsto uvezani.

Goran Jevtović

Svedok

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime