Srpska politička scena

Začarani krug

0
1026

SRBIJA-zastave--700x438Srbija klizi u nestabilnost, to je više nego očigledno. I neće je od toga spasti čak ni eventualna ubedljiva naprednjačka pobeda na predstojećim izborima, uprkos Vučićevim sanjarijama o blagodatima „punog mandata“ da se „sprovode reforme“. Jednostavno, atmosfera je zatrovana, a svetska situacija klizi ka provaliji.

Da, stvarno bi bilo dobro da očuvamo stabilnost i mir, kako mnogi iskreno priželjkuju. Ali hronični politički činioci na javnoj sceni nam ne dozvoljavaju da se tom cilju ljudski posvetimo.

Jer, ko iole normalan može da ostane miran na javno izražene namere vlasti da će 1. ponovo probati da proda Telekom, 2. prodati beogradski aerodrom, 3. prodati PKB, 4. nastaviti da daje prioritet strancima nad domaćim preduzetnicima, 4. nastaviti s davanjem „bolnih ustupaka“ na Kosovu i Metohiji, 5. nastaviti samoubilačkim putem EU-integracija, što podrazumeva, između ostalog, i rasprodaju jedinog preostalog nacionalnog resursa – poljoprivrednog zemljišta, 6. bespogovorno pratiti i slušati EU-migracionu politiku, pa makar to značilo i naseljavanje većeg broja migranata, većinom muslimanskih, u Srbiji, 7. nastaviti sa pokušajima preumljenja Srba u skandinavsko-germanske protestante, sa upornim naturanjem osećaja manje vrednosti i inferiornosti naspram „superiornog“ Zapada, itd. itd.

S druge strane, još veći horor film bi zasigurno predstavljao povratak poraženih petooktobarskih snaga u ili na vlast, sveta koji se, otkako je najavljeno raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora, iz petnih žila upinje da pokaže da, poput propalih Burbona tokom njihovog kratkotrajnog revanša, ništa nije zaboravio i ništa nije naučio.

Ako već ovo nije dovoljno, imamo Radikale koji, odjednom, u sklopu politike što manjeg zameranja Vučiću, podržavaju izlazak Srba sa KiM na Jahjagine izbore, pa čak i imaju po koju pozitivnu reč za fantomsku Zajednicu srpskih opština.

Da Vas podsetimo:  Obaveštenje

Imamo DSS koji, ničim izazvan, daje podršku kandidaturi Vuka Jeremića za Genseka Ujedinjenih nacija, što odmah budi sumnje da to nije jedina podrška koju su spremni da daju čoveku koji je u vrhu odgovornih za dovođenje EULEKS-a na KiM, za dalje izmeštanje pitanja KiM iz UN – odnosno upravo za one stvari na kojima DSS još od 2008. gradi svoju kritiku kosovske politike svih vlasti od tada pa do sada.

Imamo i Dveri, sa hipotekom uspešne pacifikacije poslednjeg iole ozbiljnog protesta protiv gej parade, novim kravatama oko vrata, i neshvatljivom spremnošću da sednu za isti sto sa istrošenim zapadnim političkim projektima u ime borbe za „fer izborne uslove“, što već i laici znaju da je šifra za pripreme za neku vrstu nove obojene avanture, pošto nam jedna, očigledno, nije bila dovoljna.

Čini se, kad se cela ova slika sabere, da su praktično svi bitni akteri, i u vlasti i u opoziciji, povezani nekim nevidljivim nitima, i da su deo jednog istog košmara. To, naravno, ne znači da su svi u savršenom dosluhu – već da su, pod minimumom, svi zaglavljeni u istoj paradigmi. Uz to, ne treba zaboraviti da ispod stranačkih vrhova ima mnoštvo sveta u čiji bi patriotizam i dobre namere jednostavno bilo neukusno sumnjati (ovde se izuzima anacionalni ili antinacionalni deo političke scene, koga jednostavno treba prepustiti sopstvenom jadu). No, ni dobre namere nisu dovoljne, kao što nikad nisu ni bile.

Uglavnom, čini se da polako klizimo ka scenariju u kojem bi, parafrazirajući Lenjina, vlast mogla da se zakotrlja na ulici. Naprednjaci, čak i da ostvare još jednu veliku pobedu, neće imati ni moralni kredibilitet ni odgovarajuću retoriku, ni odgovarajuću kompetentnost, hrabrost i lične kvalitete da mobilišu većinsku naciju iza sebe – osim ako se, kojim čudom, ne sete svojih četničkih zakletvi. Prozapadna peta i šesta kolona neće se miriti sa porazom – a tačno kako, to još ne znaju, zavisiće od instrukcija. Deklarisani nacionalisti neće biti ni dovoljno homogeni ni dovoljno izborno uspešni da bi mogli da u odsudnom trenutku prevagnu da bi, ako ne okrenuli brod u novom pravcu, a ono ga bar stabilizovali.

Da Vas podsetimo:  Kako je srpska muzika pokorila Hrvatsku

Ovo gore je realnost, kako trenutno deluje. No, to nije i datost. Ima još vremena do izbora. Oni još nisu ni raspisani. Možda je najveći doprinos koji se može dati srpskoj političkoj sceni u ovom trenutku – ćutanje, kontemplativno sabiranje i oduzimanje svega što nam se desilo tokom poslednjih četvrt veka, razgovor sa samim sobom i sa najbližima oko sebe. A, zatim – okretanje ka svojoj snazi. Za neke bi to bila molitva, za druge vraćanje nekim čistim ideološkim izvorima i načelima, koja leže ispod naslaga osušenog mulja u kom smo se kolektivno zaglibili, i njihovo prevrednovanje, za treće jednostavno vraćanje onom najboljem u sebi od kojeg se, negde usput, odustalo. To svako zna najbolje za sebe.

Ali ne treba bežati od toga da je sadašnja naizgled beznadežna politička scena plod neke kolektivne sudbine, bez obzira koliko smatrali da nemamo ništa zajedničko sa zakletim političkim neprijateljima ili neistomišljenicima. Ako je vladar lud, da li to amnestira podanike? Pa i da ih amenstira – da li je dovoljno samo to konstatovati i oprati ruke od celog tog „prljavog posla“, kao da nas se sve to ne tiče?

Možda bi jednostavno trebalo malo vremena odvojiti i posvetiti uvidu Dostojevskog, da smo svi krivi za sve. Naći deo svoje krivice, svog doprinosa današnjem stanju, bez samoopravdanja. Baš kao na dobroj ispovesti. Možda je to, u ovom trenutku, najbolja predizborna aktivnost. Gorih ima na pretek. Pa će se možda neki put, za koji se danas ni ne zna da postoji – otvoriti. Put koji vodi izvan ovog začaranog kruga.

Aleksandar Pavić

fsksrb.ru

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime