Srpski narod ulazi u drugu, još jeziviju fazu

0
1192

Srpska-zastavaJoš jedna faza u našem zaglupljivanju se približava kraju a da nema veze ni sa jednim političarem pre nego sa našom mentalnom strukturom.

Ipak smo mi onaj Komodor 64 u svetu već sada pa skoro postojeće veštačke inteligencije, onaj koji je pre 30 godina bio rezak i brz poput munje, onaj koji je nadmudrio tada poslednje čudo tehnike – kalkulator veliki kao i sveska iz matematike a ipak sa samo par operacija. Od tada pa do danas videli smo i promenili mnogo toga kroz naše ruke a naš Komodor je ostario, gubi kontakt a ekran izbledeo.

Poslednje što radimo je da razgovaramo i menjamo mišljenja sa našim vršnjacima i rođacima daleko, daleko od nas a sve u jednom trenutku. Amerikanci su eto stigli do Plutona, Kinezi ko zna gde a Rusi negde gde ćemo da čujemo za koju godinu.

A šta smo to mi izmislili? Mi smo izmislili Vendi, Ekrema, Cucu, Macu, Mecu… Izmislili smo sram u sopstvenoj kući da ne smemo pored dece da uključimo televizor moleći Boga da ne naiđemo na scenu u kojoj se nešto pomera ispod čaršafa a koje liči na ljude.

Nadali smo se da će piloti vazduplohova da se bore protiv Fantoma, Tornada, Miraža kako bi digli naše glave i kako bi zakoračali slobodno.

Verovali smo da će naša snaga i pamet raditi za nas i ostati sa nama a dobili smo one koji ih teraju da idu u neku drugu zemlju.

Izmislili smo gladnije, žednije, bednije, gluplje i starije nego pre par godina. Prevarili smo se i zaboravili koliko su nam kratke noge a koliko visoko treba da skočimo. Koliko toga različitog i dobrog, boljeg i najboljeg svugde a samo kod nas lošijeg. I to mnogo. I u džepu i u glavi a i u duši. Ono što smo nekada bili to je sad naša legenda, naše nikad više dostižno.

Da Vas podsetimo:  Predizborno okupljanje patriotskih stranaka: Ko će najviše da profitira?

Nekada smo bili dobri ljudi, nekada smo davali živote za nešto što se zvalo čast ili ponos a sada to prodajemo u bescenje, sad nam je to žirant da nas neko primi u društvo u kome ćemo da klečimo pored njihovog stola a oni će da nam bacaju oglođale kosti ili neke mrvice koji su im ispale iz ustiju te se stide da ih vrate u tanjir. A mi ćemo da pričamo da se družimo sa njima i da su to naše kolege. I onda kada se dignu da odu kući, mi ćemo da ustanemo i operemo njihove prljave tanjire, koristeći taj trenutak za jedan selfie sa njima, trenutak u kome stojimo zajedno…

Sada nam stiže druga faza, ona o kojoj se plašim i da razmišljam. Faza u kojoj ćemo da vadimo kosti naših heroja i svetaca koji tu leže vekovima i da ih prodajemo po Evropskim buvljacima bud zašta, tvrdeći da imaju arheološku vrednost ali i da prihavatamo cenu za po kilogramu merne težine.

Faza u kojoj ćemo prekrečiti freske, istopiti krstove a vekovno kamenje izvaditi iz hramova i izdrobiti i prodati kao šut kojim će neko da pravi stazicu u svojoj bašti.

Pojaviće se nove – stare izlizane kreature, koje su programirane da uskaču u sveža tela i da šire svoju trulež, da obećavaju bolji život već sutra a Novi Svet i Najnoviji Zavet već prekosutra.

Pojaviće se oni kojima je nauka ugrađivanje solarnih ćelija u vibrator prelepljen šljokicama i zvezdicama i koji vibrira beskonačno ako je izložen suncu. A mi ćemo za par godina od tada biti još gladniji, žedniji, siromašniji, bedniji, gluplji… Zato što smo svi mi u stvari oni…

Branislav Marković

kmnovine.com

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime