Srpski velikan koji nas je zadužio i čije ime ne smemo zaboraviti

0
1209

Veljko Ramadanović (Korbovo, 27. septembar 1874 − Beograd, 21. jul 1943) je bio srpski specijalni pedagog i socijalni radnik na polju zaštite: slepe, gluve, slabomislene, telesno invalidne, vaspitno zapuštene dece kao i dece sa govornim manama. U Pragu završava učiteljsku školu i specijalizuje se za nastavu sa slepom i gluvom decom. Bio je prvi srpski specijalni pedagog i socijalni radnik. Na Spasovdan 15. maja 1896. godine Veljko Ramadanović otvorio je prvi srpski zavod za gluvonemu decu u Požarevcu. Iste godine izvršio je adaptaciju Brajeve azbuke za srpski jezik u nameri da će otvoriti školu za slepe. Školu za slepe nije uspeo da otvori dok se škola za gluvoneme u Požarevcu, zbog nedostatka finansija i loših materijalnih prilika u kojima je bio Ramadanović, zatvara 1898.

Po njenom zatvaranju Ramadanović, koji je školu ustanovio o svom trošku i od svoje plate, radi kao nastavnik zanatske nastave i šef radionica pri školi Doma sirotana i napuštene dece u Beogradu.

Po izbijanju Prvog svetskog rata 1914, Ramadanović je regrutovan u operativne trupe Užičke vojske kao izviđač i obaveštajac. Godine 1915. prelazi preko Albanije sa srpskom vojskom, a 1916. radi na Krfu kao učitelj sa ranjenicima. Zbog sumnje da je simpatizer ili pripadnik organizacije Crna ruka, Ramadanović je interniran u Bizertu. U pritvoru je bio od 4. decembra 1916. do 12. decembra 1917. godine. Pušten je kao nevin.

Dana 13. decembra 1917. osnovao je Prvu srpsku školu prvobitno za oslepele i ogluvele srpske ratnike u Bizerti. Godine 1918. srpska Vlada ozvaničila je njegovu Brajevu azbuku za srpski jezik a Ramadanović izdaje prvi srpski bukvar za slepe „Moje prvo radovanje“ koji je odobrila srpska Vlada.

Po oslobođenju 1919. Ramadanović i škola se sele u Zemun, na mesto gde se škola i danas nalazi, u ulici Cara Dušana 143.

Da Vas podsetimo:  Parastos za 463 ubijenih Srba iz Sadilovca

Od 1919. do 1941. Ramadanović će biti upravnik Doma i škole slepih u Zemunu kao i inspektor za sve specijalne škole Ministarstva socijalne politike Kraljevine Jugoslavije. Osniva 1920. Školu za slepe na Brajevom pismu i stručnu školu za četkare, obućare, korpare, klavirštimere, daktilografe, a 1921. osniva Muzičku školu za slepe. Godine 1923. osniva Gimnaziju za slepe i prvi časopis na Brajevom pismu, ‘Brajeva riznica’, za slepe a osniva i Koloniju slepih zemljoradnika ‘Veternik’ kod Novog Sada.

Ramadanović 1924. putuje u Italiju, Austriju, Švajcarsku, Francusku, Nemačku, Belgiju, Češku i Mađarsku da bi se upoznao sa radom škola i zavoda za invalidnu decu. Odatle je doneo savremena pomagala za slepe i ostale invalide. Iste godine osniva Društvo za zaštitu slepih devojaka. Godine 1925. osniva Dom za slepe devojke u Inđiji pod imenom ‘Moja volja’. Iste godine postaje potpredsednik Društva za brigu o gluvoj deci “Kralj Dečanski“.

Godinu dana kasnije, šalje prve slepe pitomce na tečaj za fizioterapeute – masere.

Godine 1928. osniva Školu za gluvonemu decu u Jagodini, telesno invalidnu decu u Subotici i Dom za odrasle invalide u Surdulici. A iste godine pokreće prvi defektološki časopis u Jugoslaviji, “ Glas nedužnih“ i ediciju knjiga o obrazovanju invalidne dece pod nazivom “Pedagoška biblioteka“.

U Zemunu 1929. osniva Odeljenje za mentalno nerazvijenu decu, prvu u Srbiji od kog će kasnije nastati škola Sava Jovanović – Sirogojno. Iste godine je i pokušao da osnuje i odeljenja za slabovidu decu.

Godine 1931. učestvuje na prvom svetskom kongresu za zaštitu slepih održanom u Njujorku. Tu se upoznao sa slepom-gluvom književnicom Helen Keler koju je doveo u Jugoslaviju gde je održala književno predavanje na Beogradskom univerzitetu i obišla našu školu. U Njujorku se sreo i sa slavnim Mihailom Pupinom koji je tom prilikom dao 5000 dolara za školu u Zemunu. Osnovao je 1932. Udruženje specijalnih pedagoga Kraljevine Jugoslavije, a 1935. Prvu logopedsku ambulantu u Srbiji i Odeljenje za nagluvu decu pri zemunskom domu slepih. Godine 1936. osniva Sveslovensko udruženje defektologa, a 1937. Udruženje slepih intelektualaca i privrednika Kraljevine Jugoslavije. Godine 1938. otvorio je Dom i pansion za doživotni smeštaj slepih u Zemunu sa 400 mesta. To je bio najveći dom takve vrste na Balkanu.

Da Vas podsetimo:  PRVI SAT U RUSIJI NAPRAVIO JE SRBIN: Neverovatna životna priča Lazara Hilandarca!

Godine 1940. Ramadanović osniva društvo za pomoć slovenskim emigrantima tj. za pomoć izbeglicama iz Češke i Poljske koje su u Drugom svetskom ratu okupirane od nacističke Nemačke. Posle aprilskog sloma Jugoslavije Zemun je pripao NDH, a srpska deca iz škole i nastavnici i upravnik Veljko Ramadanović proterani su u Beograd. Iste godine u junu, Ramadanović osniva izbeglički dom slepih učenika sa školom, pri školi za gluve ‘Kralj Dečanski’ u ulici Kralja Milutina br. 79.

Hovembra 1941. hapsi ga Gestapo kao srpskog rodoljuba i intelektualca antifašistu. Veljko je bio zatočen u Banjičkom logoru gde je mučen, prebijan, mrcvaren i saslušavan puna dva meseca.

Pušten je na intervenciju prijatelja kao teško bolestan. Duševno i telesno slomljen umro je 21. jula 1943.

Imao je suprugu Katarinu i usvojenicu Desanu Leticu – Mijušković.

Za socijalno-humani rad i vojne zasluge nosilac je više odlikovanja: Orden Svetog Save 5, 4, 3 i 2 stepena, Belog orla 5 i 4 stepena, Orden Jugoslovenske krune 4 i 3 stepena, Ordenom albanske spomenice, češkim ordenom belog lava 4 i 3 stepena i poljskim ordenom Polonija-Restituta 4 stepena.

Napisao je i objavio mnogobrojne knjige o vaspitanju i učenju gluvoneme dece i slepe dece.

Izvor: facebookreporter.org

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime