Srpsko a ne briselsko stanovište

2
1006

Ako bismo sada menjali Ustav Srbije, sva je prilika da se ustav ne bi menjao sa pozicija srpskog već briselskog stanovišta. A „briselsko stanovište“ za Srbiju ne može biti dobro. Potreban nam je nov politički sistem, a ne nov ustav.

Miloš Jovanović
Miloš Jovanović

Sada već po običaju kada je u pitanju naša zemlja, tema promene Ustava Republike Srbije, kao i mnoge druge važne društvene i političke teme, nametnuta je spolja. Neposredan povod u ovom slučaju tiče se ustavnih odredaba o položaju, sastavu i izboru Visokog saveta sudstva koje bismo shodno zahtevima iz Evropske unije morali nužno da menjamo, iako u samim državama članicama EU postoje vrlo šarolika rešenja u pogledu organizacije takvih organa.

Nezavisno, međutim, od samog povoda, i ako za trenutak ostavimo po strani uvredljivu i ponižavajuću činjenicu da o mogućoj promeni najvišeg pravnog akta u državi govorimo samo zato što je navedenu raspravu inicirao neko sa strane, ostaje pitanje u kojoj je meri ustav iz 2006. godine dobar, i da li ga treba menjati.

Brana za dezintegraciju zemlje

Jedan od glavnih ciljeva sadašnjeg ustava bio je da ojača poziciju Srbije u borbi za očuvanje sopstvene teritorijalne celovitosti i da reafirmiše, u najvišem pravnom aktu donetom u jednom demokratskom režimu, stav da Autonomna Pokrajina Kosovo i Metohija čini sastavni deo Republike Srbije. To je učinjeno kako kroz preambulu Ustava – „Polazeći od toga da je Pokrajina Kosovo i Metohija sastavni deo teritorije Srbije, da ima položaj suštinske autonomije u okviru suverene države Srbije i da iz takvog položaja pokrajine Kosovo i Metohija slede ustavne obaveze svih državnih organa da zastupaju i štite državne interese Srbije na Kosovu i Metohiji u svim unutrašnjim i spoljnim političkim odnosima“ – tako i kroz normativni deo, odnosno član 182 koji predviđa da će se „suštinska autonomija AP Kosovo i Metohija“ urediti posebnim zakonom. U tom smislu je Ustav Republike Srbije, koji je usvojen konsenzusom svih relevantnih političkih aktera i narodnom voljom ispoljenom na referendumu, svakako ispunio svoj osnovni cilj, jer i danas predstavlja osnovnu branu daljoj dezintegraciji države.

Da Vas podsetimo:  ISTOK I ZAPAD I NOVA KLASA SRPSKIH VLADARA

Kompromisna destabilnost

S druge strane, činjenica je da postojeći ustav nije do kraja obezbedio stabilno funkcionisanje institucija, niti je stvorio koherentan i uravnotežen ustavni režim. Jedan od osnovnih problema o kojem smo opširno pisali u prošlosti (vidi M. Jovanović, „Izlečiti institucionalnu impotentnost ’Petooktobarske republike’“) leži u činjenici da ustavni režim Srbije predstavlja hibrid klasičnog parlamentarnog modela kakav postoji u Nemačkoj ili Italiji, i čistog polupredsedničkog modela kakav postoji u Francuskoj.

Taj raskorak od postojećih čistih modela prvenstveno se ogleda u krajnje neuravnoteženom položaju predsednika Republike koji se bira na neposrednim opštim izborima i samim tim poseduje veliki demokratski legitimitet (kao u Francuskoj) istovremeno raspolažući vrlo malim, skoro simboličnim nadležnostima (kao u Italiji i Nemačkoj), koje upravo nimalo ne odgovaraju pomenutom legitimitetu. Ovaj problem, koji je zapravo rezultat kompromisa iz 2006. godine (DSS se zalagala za čist parlamentarni režim i za predsednika koji se neće birati na neposrednim opštim izborima, dok je DS insistirala upravo na neposrednom izboru predsednika republike od strane građana) i koji svakako predstavlja jedan od izvora nestabilnosti u Srbiji (dovoljno je osvrnuti se na prethodne predsedničke izbore i sve političko-institucionalne kalkulacije koje su ih pratile) lako se da otkloniti: dovoljno je, naime, ili promeniti način izbora predsednika Republike, ili osetno povećati njegove nadležnosti.

Pored ove osnovne nedoslednosti koja je, kao što smo rekli, plod kompromisa (za tadašnji DSS i Vojislava Koštunicu bilo je najvažnije da se u Ustavu jasno odredi položaj Kosova i Metohije), Ustav iz 2006. godine ima, kao i svaki drugi ustav, niz rešenja koja bi mogla ili morala biti drugačija. Navešćemo u različitim segmentima i po sopstvenom nahođenju samo neka od njih.

Tako, na primer, „prigovor savesti“ iz člana 45, koji omogućava da se ne ispunjava vojna obaveza sa upotrebom oružja, deluje teško prihvatljiv u državi sa ovako kompleksnim geopolitičkim okruženjem i pretnjama. Dalje, kada je reč o ustavnom sudstvu, postaje očigledno da bi se mogućnost reizbora sudija Ustavnog suda (čl. 172) morala ukinuti jer direktno ugrožava njihovu nezavisnost od političkih grana vlasti. Konačno, u pogledu teritorijalnog uređenja Republike Srbije apsolutno nije logično niti racionalno postojanje Autonomne Pokrajine Vojvodine (čl. 182), jer za to ne postoji nijedno istorijsko, kulturološko ili ekonomsko opravdanje.

Da Vas podsetimo:  Sto dana bez devet đaka i njihovog čuvara

Argumenti protiv promene Ustava

Navedeni spisak manjih ili većih manjkavosti Ustava iz 2006. godine, naravno, dao bi se produžiti, čime se logično postavlja pitanje: zašto, onda, ne menjati Ustav?

Odgovor na ovo pitanje vrlo je jednostavan. Zato što ga u postojećim okolnostima ne bismo menjali mi, već bi nam ga menjali spolja kao što je i sama rasprava o promeni ustava spolja inicirana. Drugim rečima, ako bismo ga sada menjali, sva je prilika da se ustav ne bi menjao sa pozicija srpskog već briselskog stanovišta. A „briselsko stanovište“ za Srbiju ne može biti dobro.

Za početak, sasvim je izvesno da je, prema „briselskom stanovištu“, preambula Ustava netačna i da bi svakako morala da se briše, baš kao i normativni deo koji se odnosi na Kosovo i Metohiju kao sastavni deo državne teritorije Republike Srbije. Međutim, pored ovog krupnog pitanja, verovatno bi se ubrzo postavilo, pod plaštom „ljudskih prava“, i niz veoma važnih pitanja poput braka za istopolne osobe ili mogućnosti veštačke oplodnje za ženske homoseksualne parove (o čemu se, recimo, raspravlja u današnjoj Francuskoj) koja predstavljaju samo neke đakonije nakaradnog postmodernističkog besmisla koji je ovladao Zapadom.

Nesumnjivo je da naše elite nisu nimalo sposobne da intelektualno pariraju navedenim kretanjima, i zato svako otvaranje pitanja promene ustava u ovom trenutku može imati vrlo negativne posledice. Zato, dok ne počnemo konačno da razmišljamo svojom glavom, Ustav iz 2006. godine ne bi trebalo dirati, nezavisno od svih njegovih manjkavosti.

Ipak, treba napomenuti da je ustavotvorac bio dovoljno oprezan (u suštini, reč je o tadašnjem DSS-u), jer je predvideo da promene ustava koje se odnose na „preambulu Ustava, načela Ustava, ljudska i manjinska prava i slobode, uređenje vlasti (…) ili postupak za promenu Ustava“ moraju, shodno članu 203, da se potvrde na republičkom referendumu. Time je osujećena mogućnost da se zaobiđu građani jer bi oni, po slovu Ustava, ipak imali poslednju reč u vezi sa bilo kojim pokušajem značajnije izmene najvišeg pravnog akta u državi.

Da Vas podsetimo:  Kolike su plate vojnika u Srbiji, a kolike u Hrvatskoj

Promena političkog sistema

Konačno, pitanje je da li promena Ustava, u bilo kom pogledu, uopšte predstavlja prioritet u Srbiji. U zemlji u kojoj se parlamentarni režim degenerisao u čisto partijašenje i u kojoj je značaj partijske knjižice višestruko premašio značaj bilo koje druge, radne ili zdravstvene knjižice, promena partijskog, odnosno političkog sistema mnogo je značajnija i dalekosežnija od promene načina izbora Visokog saveta sudstva.
Srbiju je danas, pre svega, potrebno izlečiti od partitokratske pošasti, a to se može učiniti samo određenim zakonskim rešenjima – na prvom mestu onima koja se tiču izbornog zakonodavstva.

Politički sistem „Petooktobarske republike“ nije urušen i u potpunosti delegitimisan ni zbog Ustava iz 1990. godine, niti ovog iz 2006. već zbog uvođenja integralnog proporcionalnog izbornog sistema. Dok je takav sistem na snazi, ništa se u pravilima političkog života u Srbiji neće promeniti ko god se nalazio na vlasti, i država će i dalje ostati samo plen mnogobrojnih političkih stranaka. Zato bi umesto krupnih priča o promeni Ustava i EU konačno bilo umesno započeti ozbiljan rad na promeni srpskog političkog sistema. On može otpočeti samo promenom izbornog sistema.

Miloš Jovanović, predsednik Demokratske stranke Srbije i docent na Pravnom fakultetu Beogradskog univerziteta

www.bigportal.ba

2 KOMENTARA

  1. Пази богати, значи „увођење интегралног пропорционалног изборног система“ у преводу на српски значи „крађа, куповање и изнуђивање гласова, уз злоупотребу контролисаних медија“ – јер то је једини и највећи проблем изборне праксе Србије. Како је добро кад је човек доцент, па зна стручно и научно да се одрази. Не знам само зашто је он пун хвале за „уставотворце“ који су, како каже, „онемогућили“ да се у промени устава заобиђу грађани, јер се захтева референдум. Зато што се захтева само једноставна већина изашлих бирача? Којих вероватно не би било битно више од 50% номинално, а реално би уз горепоменуте изборне „технике“ довољно било да за промену стварно гласа трећина бирача, и половина њих због тога што је заведена контролисаним медијима? Питам се, овако ненаобразован, ѕашто је то добро?

  2. Овај млади господин лепо је изнео контроверзе поводом актуелне теме и извео зрео закључак, наговесњтивши да на нашу политичку сцену ступа као аутентична снага и највећа нада !

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime