Šta Beograd može naučiti od Praga?

0
1185
Prag / Foto: pixabay.com

Prag je svojom češkom istorijom i kulturom hrabro istupio pred velike evropske metropole i umnogome im pomutio slavu. Može li nešto slično učiniti i naš Beograd?

Ako postoji ijedno mesto na svetu koje je identično, ako ne i lepše, od onog predstavljenog na reklamnom spotu, onda je to definitivno prestonica Češke Republike – Prag. Upravo takav utisak stiče svako ko jednom pređe preko Karlovog mosta iznad Vltave ili se popne u čuveni praški stari grad – Hradčane, da odatle vidi svu njegovu monumentalnost i gracioznost. Takvih ljudi ima mnogo (na godišnjem nivou se mere u milionima) i stoga je danas Prag ne samo najzapadnija slovenska prestonica, već i prava turistička prestonica Evrope.

Hodajući starim, kaldrmisanim ulicama ovog velelepnog grada i gledajući kako se reke turista razlivaju između baroknih katedrala i raznoraznih novogodišnjih tezgica, pisac ovih redova se zapitao – može li Beograd svetu bolje predstaviti svoju istoriju i ono čime raspolaže, da bi se makar približio impresivnom broju inostranih gostiju koji tokom čitave godine borave u Pragu? Mogu li Beograd i Srbija pametnije iskoristiti to što imaju da bi poboljšali svoj ugled i reputaciju u svetu?

„OTETI GRAD“
Da se odmah razumemo, Beograd nije i nikada neće biti isto što i Prag. Češka prestonica je, za razliku od naše, u savremenoj istoriji bila pošteđena ratova i razaranja. Ovaj netaknuti grad-spomenik spada među najočuvanije gradove u Evropi, a čitavo njegovo istorijsko gradsko jezgro se zbog svoje lepote, raskoši i značaja za evropsku i svetsku kulturu i umetnost nalazi pod zaštitom UNESKO-a. Samo to je dovoljna referenca da vam se, kada se na Guglu zapitate gde biste mogli da provedete tri-četiri slobodna dana, Prag prikaže kao prva i najbolja opcija.

Sudeći po broju takvih pretraga na internetu možemo slobodno reći da je Prag zapravo „oteti grad“. Osim prodavaca na uličnim tezgama, restoranima i u drugim prodajnim objektima u samom centru grada, teško da možete videti ili čuti lokalne meštane, Pražane. Njima je grad prosto „otet“ od strane turista. Iako se nalazite u Češkoj, češki jezik možete čuti ili kada zađete u obodne delove grada gde inače žive, rade i obitavaju lokalni meštani, ili kada sa govornog automata čujete u kom smeru i ka kojoj stanici ide toliko hvaljeni praški metro. Čim kročite nogom iz autobusa, ugledaćete kolone ljudi i čućete pravu kakofoniju glasova turističkih vodiča koji sa visoko podignutim kišobranima ili štapovima sa kakvom šarenom maramom na njima kao znakom raspoznavanja, dozivaju i usmeravaju svoje putnike na engleskom, ruskom, španskom, italijanskom, nemačkom, kineskom, a najposle i srpskom jeziku. Imate osećaj kao da ste u nekoj multilingvističkoj košnici u kojoj sve vri od uzbuđenja koje dostiže svoj maksimum oko novogodišnjih i božićnih praznika.

A ako ste pomislili da je tako samo tokom tih prazničnih dana, varate se. Štaviše, prema zvaničnim podacima tamošnjeg statističkog zavoda, Češku je tokom 2018. godine posetilo preko 21,3 miliona turista, što je skoro duplo više od ukupnog broja ljudi koji žive u Češkoj. Od tog broja, čak 7,9 miliona ljudi je za svoje odredište imalo Prag, a 6,7 miliona ljudi (85 odsto) je dolazilo iz inostranstva. Najviše, naravno, iz Evrope, ali značajno je primetan porast kineskih turista, što je postala konstanta u čitavom svetu zbog sve većeg životnog standarda Kineza. Ti statistički parametri primetno rastu iz godine u godinu, a trend će se sigurno nastaviti i kada budu objavljeni podaci za 2019. godinu, ali i ubuduće.

I ne samo to. Jedan od najpopularnijih sajtova za rezervaciju i iznajmljivanje smeštaja Buking (Booking.com) je na osnovu recenzija njegovih korisnika, početkom prošle godine, izbacio listu najgostoljubivijih zemalja na svetu za 2018. godinu, i Češka je na toj listi zauzela visoko drugo mesto (odmah iza Austrije). Imajući u vidu planetarnu popularnost i značaj ovog sajta, ovde možemo potražiti delimične razloge ogromne navale inostranih gostiju u Češku i, pre svega, Prag. Sve ovo govori da Vltava više nije i neće biti jedina reka koja će proticati kroz ovaj velelepni grad, već će uporedo sa njom nastaviti da „teče“ reka turista koja protokom vremena biva samo još veća. O novcu koji svi ti turisti ostave Pragu i Češkoj je izlišno pričati.

Da stvar bude još zanimljivija, na pomenutoj listi se nalazi i naša zemlja koja je zauzela deveto mesto. Pa ipak, broj turista i pored ovakvog plasmana je gotovo neznatan u odnosu na Češku i Prag: u 2018. godini, prema zvaničnim podacima Republičkog zavoda za statistiku, Srbiju je posetilo nešto malo iznad 3,4 miliona turista, od čega na Beograd otpada oko 1,2 miliona ljudi. Od tog broja treba oduzeti oko 190.000 domaćih turista, što će reći da je stranih turista u toku te godine bilo manje od 972.000, dakle čak ni ceo milion! Iako je primetan osetan porast broja turista koji posećuju Beograd, u odnosu na Prag – priznaćete, brojke su neuporedive. Ostaje nam da vidimo zbog čega je to tako? Čime to ovaj Karlov „zlatni grad“ opčinjava mase i šta iz svega toga može izvući, naučiti i primeniti Beograd?

TURISTIČKA PONUDA PRAGA
Prag je, kao što rekosmo, sam po sebi grad-spomenik, grad različitih stilova arhitekture u kome se, dok šetate kaldrmisanim ulicama, osećate kao da ste zaglavljeni između vekova. Da nema nekih modernijih zgrada ili novoizgrađenih mostova preko Vltave imali biste osećaj kao da se ništa nije menjalo vekovima unazad. Za razliku od Drezdena koji se nalazi na samo stotinak kilometara daleko od Praga u susednoj Nemačkoj, u potpunosti sravnjenog sa zemljom na kraju Drugog svetskog rata (da bi kasnije bio podignut iz pepela), Prag je bio pošteđen razaranja i uništavanja i u tom ali i u brojnim drugim ratovima pre. To mu je dalo svojevrstan ekskluzivitet, izuzetnost i sačinilo od njega jedan autentični i nebrušeni evropski biser koji vredi videti.

Tu su Hradčani u okviru kojeg se nalazi Praški hrad, prema Ginisovoj knjizi rekorda najveći zamkovni kompleks na svetu, koji je bio sedište čeških kraljeva, a danas i predsednika. Brojne bazilike, palate, bašte, muzeji čine ovaj kompleks nezaobilaznim turističkim mestom u kojem posebnu atrakciju predstavlja smena garde koja čuva ovaj dvorac. Takođe, u jednoj od tih katedrala (katedrali Svetog Vita) se čuvaju i boemski krunski dragulji, među kojima se nalazi i kruna čeških kraljeva, kruna Svetog Vaclava, izrađena 1347. godine za krunisanje cara Svetog rimskog carstva i „zaštitnog lica“ Praga – Karla Četvrtog. Tačna lokacija ovog znamenja unutar katedrale nije poznata, niti je ono izloženo javnosti. Ono što se zna jeste da se znamenje čuva u prostoriji sa sedam ključeva koji su podeljeni između sedam ključnih figura u Češkoj. To su: predsednik Češke, predsedavajući Predstavničkog doma, predsedavajući Senata, premijer Češke, gradonačelnik Praga, praški nadbiskup i starešina katedrale Svetog Vita. Kruna je od neprocenjive vrednosti, a prati je i prokletstvo ili legenda da će svako ko je uzurpira i stavi sebi na glavu, a da nije kralj Češke, umreti nakon godinu dana.

Da Vas podsetimo:  Rudno bogatstvo Kosova i Metohije - da li ćemo uspeti da ga sačuvamo?!

Dakle, zamislite samo čitav ovaj prostrani dvorski kompleks sa tajanstvenim krunskim znamenjem iz 14. veka koje se čuva na nepoznatoj lokaciji pod bravom za koju je potrebno sedam ključeva. Idealna destinacija za sve ljubitelje istorije i mistike, ali i filmske producente koji u Pragu imaju „gotovu scenografiju“! Baš u tom dvorskom krugu su snimane i scene za četvrti nastavak filmskog serijala „Nemoguća misija“ iz 2011. godine.

Najveći i najprepoznatljiviji simbol „grada stotine tornjeva“ je svakako čuveni Karlov most iznad Vltave koji se nalazi na svim razglednicama ovog grada. On je ujedno i najpoznatiji „čekpoint“ u Pragu. Drugim rečima, to je mesto kojim su turisti najviše očarani i odakle se u etar odašilju milioni fotografija putem društvenih mreža, što predstavlja još jedan segment u turističkoj promociji Praga. U toku bilo kog dana, u toku bilo kojeg godišnjeg doba, taj most je „preplavljen“ ljudima koji u prelasku s jedne na drugu strana Praga žele da ovekoveče svoje prisustvo u ovom gradu.

Ako, na primer, rešite da posetite Prag tokom novogodišnjih i božićnih praznika, nema sumnje da će vam sve ovo, zbog praznične euforije i brojnih šarenih ukrasa, izgledati mnogostruko lepše. Tih dana, grad dobija potpuno novu dimenziju – u vazduhu se oseća miris kuvanog vina koji se prepliće sa mirisom praških kobasica i poznatog češkog slatkiša „trdelnik“, koji bukvalno možete kupiti na svakom koraku. Čitav grad je preplavljen malim tezgama sa suvenirima, ukrasima, slatkišima, pa i lepo dekorisanim svežim voćem koje vas prosto mami da ga kupite i grickate usput. Naravno, ko neće da se smrzava (jer u Pragu ume da bude poprilično hladno) i previše šeta, potražiće jednu od pregršt čuvenih praških pivnica u kojima može probati njihova piva, ali i neki specijalitet iz češke kuhinje. Opšte je poznato da je Češka prestonica piva, da je pivo simbol i prva asocijacija na Češku, kao što se takođe zna da su Česi i najveći konzumenti ovog pića na svetu bez obzira na pol. Dakle, ima za svakog po nešto.

Još jedna zanimljiva praška atrakcija koju apsolutno svi turisti obožavaju da vide jeste i Praški orloj – jedan od najpoznatijih srednjovekovnih astronomskih satova na svetu. Nalazi se u samom centru grada i osim svog specifičnog merenja vremena, poznat je i po tome što se na svakih sat vremena otvaraju dva prozorčića na vrhu sata iz kojih izlaze figurice Isusa Hrista i njegovih 12 apostola. Obično se u tih nekoliko minuta pre punog sata masa ljudi parališe, okupi ispred sata i mobilnim telefonom pokušava da uhvati taj momenat izlaska figurica. Turisti to posebno vole da vide. Prag ima i jednu zanimljivu uličicu smeštenu u okviru Praškog zamka koja se naziva Zlatna ulica. Prvobitno je bila namenjena stražarima koji su čuvali utvrđenje da bi na je na kraju zaposeli zanatlije, zlatari, umetnici i pisci, a među njima i više puta pominjani Franc Kafka koji je tu jedno vreme boravio u stanu svoje sestre. Danas je ona zanimljiva brojnim zaljubljenicima u umetnost i književnost i baš iz tog razloga dostupna je samo onima koji bi za taj užitak želeli da plate „simboličnu cenu“ od 10 evra.

Na kraju, Prag je  poznat i po bogatoj i raskošnoj kulturnoj ponudi. Ima mnošto pozorišta, galerija, koncertnih dvorana, ali i muzeja od kojih se jedan posebno izdvaja. To je muzej Franca Kafke, rođenog Pražanina i čuvenog češkog pisca i avangardiste. Nema tog turiste koji je zakoračio u Prag a da negde na ćošku ili od samog turističkog vodiča nije dobio preporuku da poseti ovaj muzej. On je smešten nedaleko od obala Vltave, lako se pronalazi i predstavlja još jedno važno mesto u Pragu koje turisti obožavaju da posete. I baš negde u samom predvorju muzeja, u prodavnici suvenira sa njegovim motivima, nastala je i ideja za ovaj tekst.

ŠTA BEOGRAD (NE) NUDI?
Dok razgleda sve te uredno spakovane (i poprilično skupe) suvenire, prospekte i knjižice o njemu i njegovom životu, prevedene na sve najkorišćenije svetske jezike, čovek ne može da se ne zapita koliko turista koji dolaze u Beograd uopšte znaju za jednog Iva Andrića? Koliko je ljudi van našeg balkanskog prostora uopšte upoznato sa likom i delom našeg nobelovca? Zbog čega njegov spomen-muzej na Andrićevom vencu ostaje relativno nepoznat stranim turistima? Gde su olovke, cegeri, blokčići, posteri, šolje, magnetići sa njegovim likom kao što ih ima Kafka u Pragu? Zbog čega nema knjižica sa njegovom biografijom na kineskom, ruskom, nemačkom jeziku?

Ili uzmimo na primer Nikolu Teslu i Mihajla Pupina u razmatranje, kao verovatno dva najpoznatija Srbina svih vremena. Postavlja se pitanje kako i zašto smo sebi dopustili da svetskog velikana Nikolu Teslu skućimo u, prema priznanjima brojnih posetilaca, neprihvatljivo mali prostor u Krunskoj, a koji smo tako slavodobitno nazvali „muzej“? Milioni ljudi širom sveta voze Tesline automobile ili koriste Tesline telefone, pa se postavlja pitanje zbog čega ne ulažemo veće napore u njegovo brendiranje i jasno naznačenje da je on, pre svega, bio srpski naučnik čiji posmrtni ostaci se danas nalaze u Srbiji? Zbog čega se ne trudimo da jedinstvenom muzejskom postavkom i agilnijom turističkom kampanjom utičemo na milione turista da za svoju destinaciju odaberu Beograd i Teslin muzej? Zar nije Tesla jedan od najvećih umova koje je kroz istoriju dalo čovečanstvo i zašto to ne umemo da iskoristimo na pravi način?

Ili zašto Beograd nije posvetio veću pažnju čoveku koji je lično doprineo da naš glavni grad ne bude geostrateški ugrožen time što bi mu najbliži granični prelaz bio kod Borče? Zašto Beograd ovoliko čeka da makar spomenikom udostoji Mihajla Pupina, praoca svih savremenih oblika komunikacije i čoveka koji je svojim herojskim patriotizmom ne samo pomogao srpskoj vojsci u Prvom svetskom ratu, već i svojim diplomatskim talentom kod Vudroa Vilsona uspeo da Srbiji obezbedi Banat?

Da Vas podsetimo:  Nadgrobnici – jedini „javni“ prostor za ćirilicu i nacionalne zasluge

Uzmite samo u obzir ovu činjenicu: jedna od agencija američkog Ministarstva unutrašnje bezbednosti – Američke službe za državljanstvo i imigracije (U.S. Citizenship and Immigration Services – USCIS) izdala je 2010. knjigu The Citizen’s Almanac u kojoj su za nove useljenike navedeni podaci o američkoj istoriji, pravima i odgovornostima koje sa sobom nosi američko državljanstvo, važne odluke Vrhovnog suda, predsednički govori, važni dokumenti, ali i biografski podaci o značajnim naučnicima koji su živeli i radili u Americi, ali nisu u njoj rođeni. U taj uzak krug velikana, Sjedinjene Američke Države su ubrojale Aleksandra Bela, Alberta Ajnštajna i našeg Mihajla Pupina. Našeg čoveka po kome je nazvan jedan krater na Mesecu, jedna mala planeta u svemiru, jedna medalja u Americi, dobitnika Pulicerove nagrade za kapitalno delo Sa pašnjaka do naučenjaka i čoveka koji je bio član Glavnog odbora Nacionalnog savetodavnog komiteta za aeronautiku (NACA), odnosno potonje i danas svima poznate NASA-e.

Taj i takav čovek, koji je umnogome zadužio ovu zemlju, još uvek nema nema svoj muzej u Beogradu (već samo legat u Narodnom muzeju). Zamislite da Češka i Prag imaju jednog Nikolu Teslu ili Mihajla Pupina… ili bilo koja druga zemlja na svetu. Uveren sam da bi te zemlje napravile velelepne muzeje koji bi, uz neizostavno dobar marketing, bili među najposećenijim turističkim mestima na svetu za koje bi se čekalo u redovima za kartu. O prodaji suvenira sa Pupinovim likom i logoom NASA-e da i ne govorimo. Srbija ima sreću da je svetu dala ovakva dva velikana, ali ništa ne čini da takvu okolnost pametno iskoristi za brendiranje svog turističkog potencijala i unapređenje ugleda u svetu.

ŠTA BEOGRAD MOŽE?
Beograd je, pomenućemo to opet, više puta bombardovan i razaran i više puta podizan iz pepela. Kako je koji osvajač ulazio u njega, tako je pokušavao da nametne svoj stil arhitekture i do temelja izbriše trag prethodnog. U tom beskrajnom istorijskom kovitlacu su se (najviše) smenjivali turski orijentalni stil i austrijski barokni stil čiji obrisi se danas mogu videti na Kosančićevom i Obilićevom vencu. Taj deo Beograda, smešten nedaleko od obala Save, samo delimično podseća na arhitekturu Praga. Kad se na sve to nakon Drugog svetskog rata nadovezao i socrealizam sa svojim bezličnim višespratnicama i stambenim blokovima, dobili smo jedan pravi arhitektonski nered koji je umnogome estetski hendikepirao grad.

Pa čak i taj i takav Beograd bi imao odgovor na, recimo, prašku Zlatnu ulicu. Prostor omeđen Zadarskom ulicom, Srebreničkom ulicom i Kosančićevim vencom i danas predstavlja svojevrsni umetnički kutak našeg glavnog grada u kome ima nekoliko ateljea, galerija, umetničkih i fotografskih radionica. Tu su i temelji dobro poznate i, nažalost, uništene Narodne biblioteke. Zašto Grad Beograd i država ne bi od ovog dela grada napravili neku vrstu umetničkog kvarta? Ogromna zjapeća rupa na kojoj se nalaze temelji porušene Narodne biblioteke bi, umesto planiranog memorijalnog parka, mogla da postane prostor za neki Nacionalni umetnički atelje ili, recimo, Srpsku likovnu kuću ili nekakav izložbeni prostor koji ne bi narušavao ambijentalnu celinu same lokacije, a koji bi, kroz promociju srpske kulture, zadržao vezu sa pređašnjim kulturnim zdanjem. Dakle, čitav ovaj prostor bi mogao da bude ustupljen umetnicima različitih usmerenja koji bi, u to nema sumnje, umeli da kreativno oplemene ovaj prostor i od njega stvore mesto koje morate obići ako posećujete Beograd. I to bi na neki način mogla biti naša Zlatna ulica i nova tačka na turističkoj mapi grada.

Beograd nema zamak, ali ima tvrđavu. Ali ta tvrđava je nažalost lakmus papir našeg ophođenja prema sopstvenoj istoriji, odnosno nebrige i nemara prema nečemu što je naše. Možemo se Kalemegdanom dičiti koliko god želimo, možemo biti ponosni na svaki njegov kamen i sve njegove klupice za odmor od gradske vreve, ali duboko verujem da je svaki turista zaprepašćen činjenicom da je kroz tvrđavu provučen, verovali ili ne, asfalt! Kao da ga već nema dovoljno u samom gradu… Kao potpuno različit primer koji oslikava ogromnu razliku u mentalitetu, navešću još jednom primer grada Lužičkih Srba – Drezden u kome se jedan od gradskih trgova izuzetno male površine renovira skoro godinu dana. Vodi se računa o svakoj kocki, o svakom detalju, kako bi grad povratio identičan izgled kao pre kobnog bombardovanja. Sve se radi pedantno, pažljivo i oprezno da bi grad bio isti kao nekad. Nažalost, mi često nemamo dovoljno osećaja niti strpljenja da grad učinimo lepim i autentičnim, već često idemo linijom manjeg otpora, ne razmišljajući puno i gledajući kako da posao otaljamo i zbrzamo bez mnogo uloženog truda. U suprotnom, ne bismo ovoliko zatrpavali grad smećem i sumanuto sipali asfalt tik uz samo stablo…

Takođe, tu je i Beli dvor sa svim svojim pričama i anegdotama koje bi itekako bile zanimljive strancima. Međutim, za razliku od Praškog hrada, u koji se prvo ide kada se dolazi organizovano u Prag, u Beli dvor zalaze samo oni avanturisti koji su se malo bolje raspitali o gradu. Tu činjenicu Beograd prosto mora da izmeni – obilazak Belog dvora bi mogao da postane istaknutiji deo turističke ponude kako bismo umesto sporadičnih dolazaka imali organizovane posete mnogobrojnih turista koji bi sigurno bili radi da kupe i poneki suvenir…. kad bi tih suvernira bilo. Svakako tu možemo ubrojati i Konak kneza Miloša na Topčideru ili Konak kneginje Ljubice u već pomenutom „beogradskom kulturnom kutku“, izgrađene u orijentalnom stilu. Kroz taj miks baroka i orijenta turisti bi mogli da osete i pravi duh Balkana kome pripadamo. I ne samo da bi mogli da osete već bismo, da smo samo malo poslovnije orijentisani, mogli i da zaradimo. Na mnogim mestima u svetu je praksa da ispred takvih značajnih lokaliteta budu postavljeni automati na kojima za evro ili dva možete kupiti, recimo, kovanicu (dukat) na kome je oslikano to mesto. U Srbiji, nažalost, još uvek ne.

Da Vas podsetimo:  Pucajte po centru sela, ovde nema više niko živ!

Prag ima pivnice, Beograd ima Skadarliju i mnogobrojne kafane u kojima se može probati najukusnija (i za džep većine stranih turista jeftina) hrana na koju niko ne ostaje ravnodušan. Prag ima mnogobrojne katedrale, mi imamo veliki broj pravoslavnih crkava – jedan od najpoznatijih simbola grada Hram Svetog Save, Crkvu Svetog Marka, Sabornu crkvu. Prag ima turističke brodiće koji plove Vltavom, Beograd takođe ima turističke brodiće koji plove Dunavom i Savom. Prag ima stotinu različitih tornjeva i kopiju Ajfelove kule, Beograd ima toranj na Avali ili krivi toranj crkve Sv. Antuna Padovanskog na Crvenom krstu. Beograd, poput Praga, ima brojna i veoma respektabilna pozorišta koja takođe predstavljaju deo kulturne ponude grada. Mogli bismo ovako nabrajati unedogled, ali poenta je jasna – Beograd ima šta da ponudi i Beograd bi, uz malo zdravorazumskog i patriotskog razmišljanja, mogao pokušati da parira Pragu. Ako ne nužno turistički, a onda bar u negovanju svoje istorije i duha.

DUBINSKA PROMENA
Istina, Beogradu nedostaju dugo sanjani metro (da bi mogao primiti iole veći broj turista), mali kvartovi tezgica u centru grada (poput onih na početku Kalemegdana) na kojima se mogu pazariti suveniri sa motivima Srbije, i, zapravo, jedan jedinstveni „čekpoint“ koji bi postao asocijacija na grad. To je ono mesto u nekom gradu koje ako ne posetite, kao da u njemu niste ni bili; mesto na kojem se na osnovu fotografije vidi gde ste bili. To je Koloseum za Rim, Ajfelov toranj za Pariz, Sagrada familija za Barselonu, Brandenburška kapija za Berlin. Ako je to Karlov most za Prag, neka to bude, recimo, Hram Svetog Save za Beograd. Neka to bude naš glavni simbol i prva asocijacija kada turisti pomenu Beograd. Kada bude konačno završen i u potpunosti freskopisan i kada najvećem srpskom svecu uredimo dom, onda bi bilo dobro da se čitav plato sredi, popravi, poploča, ozeleni i da grad zaista ima čime da se podiči. Što se više ljudi slika ili označi na društvenim mrežama ispred Hrama, to će Beograd biti sve poželjnija turistička destinacija. Pa tek onda neka se pomene i bogat noćni život, svojstven nama Balkancima. Ni od toga ne treba bežati, naprotiv. Jer sve smo to mi i sve je to Beograd. Ovo je samo delić, onaj najpoznatiji koji Beograd može da predstavi svetu. Nismo pomenuli festivale i brojne druge događaje i mesta koje valja posetiti. Za to bi nam bio potreban jedan zaseban tekst.

Beograd je grad bogate istorije, epicentar svih zbivanja na Balkanu i lokomotiva Srbije i srpskog naroda (ili bi to barem trebalo da bude). Kao takav, on mora biti dostojni reprezent naše kulture i promoter svih naših velikana, na koje s punim pravom moramo biti ponosni. Beograd, naprosto, mora konačno postati zastupnik srpskih nacionalnih, umetničkih i kulturnih interesa. A ti naši interesi nalažu da se postojeći muzej Nikole Tesle izmesti u mnogo veći prostor, dostojan jednog takvog velikana; da se isti takav muzej (bez obzira na spomen-kuću u Idvoru) sagradi i Mihajlu Pupinu i da mu se podigne spomenik; da se se popularizuje Ivo Andrić i svetu predstave njegova dela. Beograd, kao glavni grad države Srbije, mora preduzeti snažniju i agilniju kampanju da niko više ne može da svojata Teslu i svetu ga lažno prikazuje kao svog naučnika, da jasno istakne veličinu i značaj koji je imao Pupin, i da učini sve što može da se za Ivu Andrića čuje jednako kao za Franca Kafku. To su frontovi na kojima se, između ostalog, vodi savremena borba za očuvanje srpskog nacionalnog identiteta i kulture. To je borba za svaki lajk, svaku oznaku na društvenim mrežama, svaku posetu i kupljeni suvenir i svaku objavljenu sliku iz Beograda i Srbije na internetu.

Naravno, to podrazumeva i jednu dubinsku promenu svesti i načina razmišljanja u našem narodu: moramo kolektivno prestati da budemo pasivni i ravnodušni. Moramo prestati da uvek idemo linijom manjeg otpora, da nas mrzi, da nas nije briga i da gledamo jedino i samo svoj sopstveni interes i svoja posla. Da malo manje „gledamo kako da se ugradimo“, a da malo više gledamo kako da nešto uradimo – za svoj grad i svoju zemlju. Moramo kod sebe probuditi maštovitost koja itekako može biti u patriotskom duhu i od koje se može zaraditi. Jer ovde nije reč samo o turizmu i tome koliko turista možemo privući. Štaviše, verujem da mnogi Beograđani ne bi voleli da im mnogobrojni tursti „otmu grad“ kao što su ga oteli Pražanima, ali isto tako verujem da Beograd može mnogo više da ponudi i privuče više od milion ljudi godišnje. To je dobro i za gradsku i za državnu kasu, ali je ujedno i prilika da kod sebe ponovo probudimo patriotski zanos koji je nekako odavno usahnuo u Beogradu. Oko Tesle, Pupina, Andrića ili Hrama Svetog Save se, uprkos svim našim podelama, možemo složiti da su oni naše najbolje lice i naličje. Beograd ih ima sve u svom naručju, ali kao da ih i dalje stidljivo krije od mnogih koji bi želeli da ih vide!

I zato moramo izaći iz te opšte učmalosti u koju smo zapali i konačno početi strateški da razmišljamo kako da poboljšamo ugled svoje zemlje u svetu, ali i doživljaj njene veličine kod sopstvenog naroda. Kada bi se više pričalo o našim muzejima i velikanima, ne samo da bi više stranaca dolazilo u Beograd, već bi i mnogo više dece znalo ko su bili Pupin, Tesla ili Andrić. I to je ono što je bitno – svest o značaju tih naših ljudi se mora prenositi na mlađe generacije kako nikada ne bi zaboravili kom narodu pripadaju. Postoji milion i jedan način da im se sve to približi. Ako pobedimo samo našu i nezainteresovanost naše dece, zaslepljene kratkim i trivijalnim internet sadržajima, već smo dovoljno učinili.

Prag je svojom češkom istorijom i kulturom hrabro istupio pred velike evropske metropole i umnogome im pomutio slavu. Može li nešto slično učiniti i naš Beograd?

Radomir Jovanović je jedan od osnivača Centra za međunarodnu javnu politiku i urednik spoljnopolitičke rubrike. Ekskluzivno za Novi Standard.

Radomir Jovanović
Izvor: Novi Standard

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime