ŠTA BISTE VI URADILI?

2
1045

ŠTA BISTE VI URADILI?

Sastanak ljudi koji hoće da promene Srbiju.

Tačnije, sastanak intelektualaca.

Angažovanih.

Koji prvo moraju da promene sebe.

I da nauče da ne kasne na sastanke.

Nikada mi nije jasno zašto ljudi kasne na sastanke?

Da li kasnite na avion?

Ako ne kasnite na avion, zašto kasnite na dogovoreni sastanak?

Zašto ne krenete na vreme?

Zašto se ne javite da kasnite?

Zašto ljudi ne poštuju tuđe vreme?

Ako ne poštuju tuđe vreme, kako će poštovati nekog čoveka?

Sa kojim hoće nešto veliko i istorijski važno da rade za državu i naciju.

Ne možemo da menjamo unišenu Srbiju ako ne promenimo sebe.

To jednostavno neće uspeti.

Ako je sastanak ugovoren pre tačno 12 dana i ako ste potvrdili vaše prisustvo, zašto vas nema?

U čemu je problem?

Ako je zdravsteveni ili nesrećna okolnost, onda je opravdano.

Ako je bahatost i neodgovornost, onda je odvratno.

Sedim i čekam.

Neću da se nerviram.

Odlučio sam i psihički se pripremio.

Radimo posao od društvenog značaja.

Moram da se naoružam strpljenjem.

Kada bi sastanak bio poslovan, davno bih otišao.

U poslovnom svetu nema tolerisanja bahatosti i nekulture.

Ali, nisam na poslovnom sastanku.

Sedim i čekam.

Osunčan zracima zalazećeg sunca.

Testiram strpljenje.

I moj violentni dinarski temperament.

Seda do mene gospođa mojih godina.

Fina i kulturna.

Meni nepoznata.

Razmenjujemo uobičajne fraze.

Ona priča o propasti društva.

Hiljade ispričanih istih priča dnevno.

Ništa novo. Sve to znamo.

Kukanje i jadanje nad našom propasti.

Bez rešenja.

Bez nade.

Prežvakavanje očaja.

Apatija gubitnika.

Izgovaram reči kao da neko drugi govori.

Gadim se sam sebe.

Sve je tako glupo.

I ovo čekanje i ova konverzacija.

Da Vas podsetimo:  U ODNOSU NA VELIKO "MANJE", NIJE ZA ZANEMARIVANJE!

Prazna i ispričana.

U jednom trenutku gospođa kaže :

„ Znate, nema nam spasa, učim svoju decu da pobegnu odavde.

I ja čekam priliku da pobegnem.“

Sedim.

Čekam.

Trepćem.

Dišem.

Duboko.

Šta da kažem ?

Imao sam tri opcije :

  1. Ustanem, opsujem iz sveg glasa i izađem demonstartivno na vrata i da se više nikada na ovakvim sastancima ne pojavim. Zamolim gospođu da izađe sa sastanka, jer njeno prisustvo je potpuno besmisleno, pošto se mi borimo da ostanemo i promenimo Srbiju,
    Nasmejem se od muke, ustanem i odem za sto da, napokon, otpočnemo sastanak.
  2. Da sam odabrao prvu opciju, za nekoliko bi sati javnost znala da sam nepopravljivi divljak, primitivac i da je samnom jako teško raditi, osudili bi me bez ikakvog opravadanja, samo zbog toga što sam dosledno branio svoj pogled na svet, svoje ljudsko dostojanstvo i moralne principe.
  3. Da sam odabrao drugu opciju, gospođa bi se naljutila i posle nekoliko dana bi čaršija znala da sam ja smetnja ujedinjavanju novih snaga u uništenoj Srbiji.

Odabrao sam treću opciju.

Progutao sam sam sebe.

Nasmejao se od muke.

I otišao da sednem za sto.

U višem društvenom interesu.

Šta biste vi uradili ?

Beograd, 17.08.2018

Branko Dragas
www.dragas.biz

2 KOMENTARA

  1. То „у вишем друштвеном интересу“ звучи тако конфекцијски, формално. Душко Радовић написа да су добри људи добри – тј. чине добро – због себе самих, зато што им је то потребно. Тако, ако горњу фразу заменимо са, рецимо, „да би око мене све било боље“, и ја бих изабрао треће. С малим црвићем у глави, који подсећа на то да они који се боре за „обичне људе“ обично заврше распети, али не пре него што прођу Виа Долоросу. Јер мало је оних као Бранко Драгаш…

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime