Šta branimo, premijeru?

0
880

tanjugNije trebalo biti prorok u selu da se predvidi kako će Vučićevim povratkom iz Moskve za početak biti otvoren medijski rat. Jer ta stvar počiva na aksiomu: sve dok se Srbija nosi sa provokacijama da postane agresivna ili dok se iznutra ne rasturi, Ameri ne mogu da zapale Centralni Balkan i iz njega izbace Ruse od Banjaluke do Skoplja. I tačka.

Znalo se dakle da će se na Vučića udariti zbog Rusije, zbog toga što je sa Rogozinom u Moskvi bio blizak kao sa čovekom sa kojim se razume, zbog njegovog razgovora u četiri oka sa Putinom – o kome se ne zna ništa, ali se osnovano pretpostavlja da nije bio o Balerini i Kristijanu. Ali nije se očekivalo – ja lično jesam – da će biti tučen na patriotskom narativu. Elem, Kurir, stari dužnik američke ambasade, zajedno sa pratećom „patriotskom“ faunom, ulazak u otvoreni rat protiv Vučića objasnio je time što je stao na stranu antimilovskih srpskih snaga u Crnoj Gori. A to je, je li, Vučiću i njegovim medijima bilo nepodnošljivo, jer poznato je da su Vučić i Milo jedno te isto, eto pitajte Putina ako ne verujete kuririma.

I, bar po tome, vratili smo se u 90-te: Blic štampa kartu srpskih kulturnih spomenika na Kosovu, Kuriru su usta puna srpstva a dežurnih „patriota“ više je na N1 nego na Snazi naroda. Uz to, Kurir i Informer se, naravno, ne tuku zbog Mila, već se batine razmenjuju, kao i svaki put, kad se u Srbiji pojave Rusi više nego što je to po ukusu američke ambasade.

Biti patriota ponovo, kao u Miloševićevo vreme, znači biti u posedu i jareta i pareta, opet se može srbovati, a da to prija uvu američke ambasade, opet se može braniti rodna gruda, a da te Brankica ne proganja muzikom iz Omena. Uostalom, nije li nedosanjani san mnogog srpskog patriote od 1941. naovamo da ga podrže Amerika i Engleska, nije li nam skoro iz Krunskog saveta, uz poplavu patriotskih suza, poručeno da su Kosovo i Albanija jedna država.

Elem, braneći u sporu Kurira i Vučićevih medija časne Rodiće, znači braniti interes američke ambasade, a to je izgleda našim „patriotama“ mala žrtva prema tome da to znači, bar kako se od Miloševića do sada pokazalo, staviti se na stranu jačeg, na stranu čija pobeda je poslovično izglednija. Elem, braneći Kurir, pa makar i na patriotskom narativu, jasno je koga branimo.

Da Vas podsetimo:  Da, u Srbiji imamo "Vocap" – ohrabrujuća novogodišnje ćaskanje kod "Greka"

A koga branimo braneći Vučića? Saradnju sa Rusijom? Odbranu zemlje? Rusko oružje? Hajde da vidimo.

Možda će nam aktuelna priča o likvidaciji Tanjuga osvetliti odgovor bolje od nekih većih i važnijih. Javnost i esnaf s pravom su zgroženi time što je Srbija voljom svoje vlade postala evropski šampion medijskog neoliberalizma i prva evropska zemlja bez državne agencije. Ali, pravno-formalno gledano, Ministarstvo kulture je u pravu: u zakonu, koji je, po nalogu vlade, ovo ministarstvo napisalo i odnelo na overu u Brisel, zaista stoji da će državni mediji koji u predviđenom roku ne nađu kupca biti likvidirani. Ministarstvo, jednako s pravom, većinu zgroženih danas podseća da nisu imali ništa protiv kad je zakon usvajan, nego su gotovo svi bili za.

vucic-tasovac-foto-zorana-jevtic-1446723622-778027Iako je bilo ponešto nas koji smo na vreme govorili da je zakon loš i da će dovesti do katastrofe, koja neće biti samo medijska, nisu nas na javne rasprave ni zvali. Tako linija konflikta u toj stvari nije bila ostvarena između zagovornika i protivnika zakona, već očigledno između onih koji su bili zagovornici zakona i njegovog sprovođenja i onih koji su, da bi ostali na pozornici, bili za zakon, ali su verovali da je on toliko sulud da neće biti proveden. Nije to ni toliko paradoksalna situacija kao što se čini na prvi pogled. Tako je uvek sa zakonima koji se, zbog ovog ili onog pritiska, „moraju“ usvojiti. Uostalom tako je bilo i sa zakonom o lustraciji, koji, srećom, nikad nije bio proveden.

Kad su u Nemačkoj bili usvojeni rasni zakoni, nije bilo mnogo suprotstavljanja jer su bili nametnuti odozgo, ali čak i među nacistima bilo je uverenih da su ti zakoni toliko suprotstavljeni nemačkom duhu da nikad neće biti primenjeni. A, kad je u Nemačkoj Ajhman doslovno proveo rasne zakone, neki koji su glasali za njih bili su zgroženi. Smemo li, kao onaj Saša Mirković, Veranova akvizicija u srpskoj vladi, reći – bez razloga?

Da Vas podsetimo:  Svake godine nestane grad srednje veličine: Srbija deveta u svetu po broju stanovnika koje gubi

Naravno, u nekoj idealnoj društvenoj konstelaciji – ponavljam: idealnoj – ideja da se država povuče iz vlasništva i uticaja na medije ima smisla. Ali tek pošto iz medija izgura sve druge uticaje – stranaca, bezbednosnih i poslovnih centara moći, mafije… – država je tu da u jednoj pretpostavljenoj socijalnoj utopiji poslednja ugasi svetlo jer samo ona može i ima obavezu da neutrališe druge uticaje pre nego se sama povuče. Naravno, sasvim druga je stvar što se tako nešto u istoriji još nije dogodilo i neće uskoro.

Tako izgleda u idealnom slučaju, a u našem? Američka kompanija KKR, na čijem čelu sedi bivši direktor CIA, koji se po penzionisanju nije prekvlalifikovao na Harvardskoj školi biznisa, kupio je trećinu uticajnih srpskih medija – među njima i produkciju Grand Saše Popovića jer zna čovek čime se sve da uticati na Srbe – zatim je ostvario uticaj na drugu trećinu i faktički rasporedio svu medijsku artiljeriju na brdima iznad srpskih duša. Za to vreme Srbija je ukinula Tanjug, razvukla Studio B i ostalo medijsko pešadijsko naoružanje, pustila Rodiće da polože pravo na Politiku i Večernje novosti.

Istina je i to da je Tanjug od 2000. godine najmanje bio na usluzi interesima svoje zemlje, uveren, kao i mnogi, da će svoje trajanje produžiti i izglede na pobedu popraviti ugađajući zapadnim ambasadama. Nije im bilo za zameriti, jer bilo je dovoljno da su njihovi gazde, nosici državne vlasti, artikulisali državni interes, pa bi i Tanjug bio drugačiji. Ovako, ako se nosioci državne vlasti dobrovoljno lišavaju pešadijskog medijskog naoružanja, svako od nas koji nema problem sa izborom strane između vlade i američke ambasade i spreman je da se bori sa toljagom u ruci, s razlogom se pita ko će mu doći glave – naši neprijatelji ili naši generali.

Pošto se država odrekla važnog atributa državnosti – učešća u informisanju građana – zašto je onda van pameti da neki državni sekretar napiše zakon prema kome Srbija, kao šampion neoliberalnih reformi, treba da se odrekne i monopola sile. I onda oglasimo prodaju vojske i policije, koje, ako nema zainteresovanih, rasturimo uz neviđene uštede u budžetu. Deluje suludo? A rasturanje Tanjuga ne deluje?

Da Vas podsetimo:  Rušenje na Slaviji uprkos protivljenju dela javnosti

Parafrazirajući Čerčila, koji tokom rata nije hteo da smanji budžet za kulturu jer onda oružje ne bi imalo šta da brani, pitanje je šta će nam rusko oružje, šta ćemo braniti njime ako smo sami rasturili Tanjug, koji je trebalo oružjem braniti? Šta ćemo braniti ako sami damo Telekom, obradivo zemljište, ako se sami lišimo nacionalne kulture, vere, Kosova, budućnosti dece…

Ako je realpolitika do sada Srbiji nalagala mnoga popuštanja pred voljom zapadnih sila, onda su ona, načelno gledano, mogla da budu sa smislom i bez njega. Smisao dosadašnjeg popuštanja jedino se može postići definisanjem budućih ciljeva. A za to je poslednji od svih poslednjih časova, i definisanje ciljeva biće vidljivo u stvaranju jedne državne i kadrovske infrastrukture, koja će moći da se tuče bez bojazni da će biti ubijena s leđa.

Ciljevi američke ambasade u Beogradu i njenih klijenata danas su kristalno jasni, ciljevi srpske vlade nisu. Naravno, uverenima da američki interesi danas ne mogu biti kompatibilni sa srpskim, to je dovoljno da stanu u odbranu vlade, ali nije da dostignu smisao svoje borbe. Hoću da kažem kako je dobro što je Vučić tražio rusko oružje, ali je loše što je, rasturajući Tanjug, srpska vlada pokazala da sama ubija stvari koje bi tim oružjem morala da brani. Bez tih ciljeva koji se brane i ideje kako da budu ostvareni, neće imati mnogo smisla ni borba vlade ni onih koji neće stati pod zastavu američke ambasade, koja uz to protiv vlade mobiliše patrotski narativ i njegove nosioce. Dakle protiv „patriota“ i Amera, izborićemo se samo za priliku da u Srbiji poginemo kao izdajnici i protivnici američkih interesa. Baš lepo!

Željko Cvijanović

Novi standard

 

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime